Poslovni broj 50 Gž R-1390/19-2

 

 

Poslovni broj 50 Gž R-1390/19-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Antonete Valentić kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Anke Orešković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. B. Ž., iz Z., OIB:…, zastupane po punomoćniku S. S., dipl. pravniku u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, protiv tuženika Zaklada "H. za d.", Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. S., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. S. i L. S. M. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužiteljice na presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2699/16-28 od 28. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 24. rujna 2019.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2699/16-28 od 28. svibnja 2019.

 

              II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopustivosti Odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice od 15. rujna 2016. kao i odluke o zahtjevu za zaštitu prava tužiteljice od 6. listopada 2016., te da radni odnos tužiteljice kod tuženog nije prestao i zahtjev za vraćanje na rad (točka I izreke), te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (točka II izreke).

 

              Presudu pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14 i 70/19 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda odnosno podredno istu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

              Tuženi u odgovoru na žalbu pobija navode žalbe tužiteljice te predlaže da sud drugog stupnja istu odbije kao neosnovanu, te potvrdi prvostupanjsku presudu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

 

              Žalba tužiteljice nije osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopuštenosti redovnog otkaza ugovora o radu, zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice, zahtjev na utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženog nije prestao te zahtjev za vraćanje na rad. 

 

              U ovom stadiju postupka nesporno je da je tužiteljica temeljem ugovora o radu od 23. prosinca 2015. bila zaposlena kod tuženog na radnom mjestu referenta za opće, administrativne i tehničke poslove i odnose s javnošću te da je tuženik, svojom odlukom od 15. rujna 2016., otkazao navedeni ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice stavljajući joj na teret da je tužiteljica nakon što je bila pismeno upozoravana na povrede obveza iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavka kršenja tih obveza opetovano i neprestano kršila obveze iz radnog odnosa i to: da je do dana donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu nije pristupila polaganju ispita za djelatnike u pismohrani (provjera stručne osposobljenosti djelatnika u pismohrani), sve u svrhu ishođenja uvjerenja o položenom ispitu, iako je na takvu obvezu više puta bila opominjana i upozoravana od strane tuženika pak tako i u konačnici pisanim upozorenjem na obveze iz radnog odnosa od dana 6. travnja 2016. godine, kojim je tužiteljici ujedno određen i krajnji rok (6. srpnja 2016. godine) za pristupanje polaganju takvog ispita, a koji  rok je bezuspješno protekao, da tužiteljica do dana donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu nije ispravila manjkavosti i nepravilnosti u svom radu koje se odnose na upravljanje spisima i rad pismohrane, iako je je na takvu obvezu više puta bila upozoravana od strane tuženika, pa tako i pisanim upozorenjem na obveze iz radnog odnosa od 6. travnja 2016., da tužiteljica do dana donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu nije pravovremeno i pravilno izvršavala poslove urudžbiranja, razvrstavanja i raspoređivanja predmeta putem aplikacije E-ured, iako je na takvu obvezu više puta bila opominjana i upozoravana od strane tuženika, pa tako i pisanim upozorenjem na obveze iz radnog odnosa od 30. svibnja 2016., da tužiteljica do dana donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu i dalje Knjigu posjeta kod tuženika nije izradila odnosno vodila u formatu  i sadržaju na koji je jasno upućena niti je ažurirala, iako je na takvu obvezu više puta bila opominjana i upozoravana od strane tuženika, pa tako i pisanim upozorenjem na obveze iz radnog odnosa od 30. svibnja 2016. s time da je sličan pristup radu demonstrirala i u pogledu Knjige ulazne pošte, koju nije bila u stanju pronaći ili dostaviti na uvid nadređenim osobama na njihovo traženje, da tužiteljica do dana donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu i dalje nije poštivala izričite upute tuženika u pogledu postupanja s dokumentacijom koja se nalazi u tzv. Scann folder-u, iako je na takvu obvezu  više puta bila opominjana i upozoravana od strane tuženika, pa tako i pisanim upozorenjem na obveze iz radnog odnosa od 30. svibnja 2016., da tužiteljica do dana donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu i dalje nije dostavljala dnevne izvještaje za svoj rad u zadovoljavajućem sadržaju i upućenim rokovima, odnosno da ih više nije dostavljala uopće, iako je uputa za taj radni zadatak bila na snazi do daljnjega tj. do opoziva, a na takvu obvezu je više puta bila  opominjana i upozoravana od strane poslodavca, pa  tako i pisanim upozorenjem na obveze iz radnog odnosa od  30. svibnja 2016. godine, da  tužiteljica do dana donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu nije izvršavala svoju obvezu na dostavu valjane vjerodostojne, konačne službene bilješke s internog sastanka održanog kod tuženika dana 23. svibnja 2016., iako je na isto upozorena pisanim Upozorenjem na obveze iz radnog odnosa od 30. svibnja 2016. te da je u provođenju radnog zadatka koordinacije procesa razvoja nadogradnje sustava E-ured, za koji je bila zadužena, pokazala elementarno nepoznavanje sustava rada E-ureda, kao i nepoznavanje značenja pojedinih opcija i stavki u E-uredu, uslijed čega ista nije bila u stanju izvršiti dodijeljeni joj zadatak čak ni niti nakon 7 mjeseci rada na njegovom unaprjeđenju što je tuženiku stvorilo dodatne organizacijske poteškoće i financijske izdatke, a koji je na kraju valjano izvršio drugi radnik tuženika, koji za predmetni posao uopće nije bio niti zadužen niti je isto predstavljalo opis njegovih poslova u srpnju 2016..

 

Nije sporno niti da je tužiteljica na navedenu odluku pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava te pokrenula ovaj sudski spor kao niti činjenica da u trenutku otkazivanja ugovora o radu tužiteljici kod tuženog nije bilo formirano radničko vijeće niti je djelovao sindikalni povjerenik.

 

              Sporno je je li tužiteljica počinila povrede svoje radne obveze koje joj se stavljaju na teret odnosno da li navedeno postupanje tužiteljice predstavlja povredu njezine radne obveze. Posljedično tome je li tuženik imao opravdani razlog za otkazivanje tužiteljici.

 

Pošavši od utvrđenja da je tužiteljica od 2009. kod tuženog radila na poslovima urudžbiranja, arhiviranja odnosno poslovima pismohrane kao i svim drugim administrativnim poslovima s time da je jednina bila zadužena za obavljanje tih poslova kod tuženika, da je tužiteljica, kao radnik u pismohrani, bila u obvezi položiti stručni ispit za takvog djelatnika u roku od godine dana od zapošljavanja a da tužiteljica, nakon što je pohađala tečaj koji se odnosio na osposobljavanje djelatnika u pismohrani (listopad 2014.) do predmetnog otkazivanja, dakle u roku od dvije godine, nije pristupila polaganju ispita za djelatnike u pismohrani pa slijedom toga niti položila navedeni ispit čime je izložila tuženog prekršajnim sankcijama sukladno Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima, da tužiteljica iako upozoravana na propuste (6. travnja 2016.) nije ispravila manjkavosti i nepravilnosti u svom radu koji se odnose na upravljanje spisima i radu pismohrane, da je tužiteljica usprkos pisanom upozorenju na kršenje obveza iz radnog odnosa od 30. svibnja 2016. i nadalje manjkavo i nepravilno obavljala svoje poslove te nepravovremeno i nepravilno izvršavala poslove urudžbiranja i raspoređivanja predmeta, da je tužiteljica i nakon pisanog upozorenja od 30. svibnja 2016. godine kojim joj je ukazano da Knjigu posjeta treba voditi elektronički, u exel tablici, s time da ju je nadređena ponovo u e-mailu od 6. srpnja 2016. upozorila da izradi elektroničku Knjigu posjeta, Knjigu posjeta vodila ručno, da tužiteljica iako pismeno upozorena 30. svibnja 2016. da ne poštuje uputu o postupanju sa scann folderom sa internog sastanka održanog 17. veljače 2016. i dalje upute nije prihvaćala tako da je i nadalje skenirala dokumente u tom folderu bez da ih je imenovala uslijed čega dokumentacija nije bila sistematizirana, da tužiteljica i nakon što je upozorena na dužnost pisanja dnevnih izvještaja u pisanom upozorenju od 30. svibnja 2016., nije postupila po navedenoj uputi nadređenih, da tužiteljica nakon što je bila upozorena pisanim upozorenjem od 30. svibnja 2016. i ponovno e-mailu zamjenice upraviteljice od 8. lipnja 2016. i dalje nije izvršila svoju obvezu na dostavu valjane i vjerodostojne konačne službene bilješke s internog sastanka održanog 23. svibnja 2016., da je tužiteljica kao koordinator procesa razvoja i nadogradnje rada sustava E-ureda imala obvezu uputiti djelatnike u sustav rada E-ureda što ista nije izvršila već je nakon sedam mjeseci navedeni zadatak riješio drugi radnik tuženika sud prvog stupnja utvrdio je da je tužiteljica navedenim ponašanjem počinila povrede radnih obveza koje joj se stavljaju na teret u pisanim upozorenjima, te da je svoje obveze iz radnog odnosa nastavila kršiti s time da je navode tužiteljice kojim je pokušala opravdati svoje ponašanje odnosno postupanje u svom radu ocijenio neuvjerljivim.

 

Sud prvog stupnja utvrdio je da je prvi otkazni razlog (nepolaganje stručnog ispita) dovoljan razlog za otkazivanje tužiteljici koji uz ostale navedene nepravilnosti i manjkavosti u radi tužiteljice, neizvršavanje radnih zadataka u zadanim rokovima, sveukupno ponašanje tužiteljice pri obavljanju radnih zadataka definiranih ugovorom  o radu i danim uputama od nadređenih kao i njezin pristup radu, odnosno radnim zadacima a uzimajući u obzir brojne e-mailove, bilješke, zapisnike i pisana upozorenja koja se odnose na nepravilnosti i manjkavosti u njezinom radu, te u kojima joj je data uputa za rad predstavljaju opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljice zbog njenog skrivljenog ponašanja imajući pri tome u vidu da poslodavac ne mora u radnom odnosu zadržati radnika u kojeg više nema povjerenja i za kojeg smatra da svoj pristup radu neće i ne želi promijeniti.  

              Posljedično navedenom ocjenjujući dopuštenost odluke o redovnom otkazu prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik kao poslodavac tijekom postupka dokazao da je u konkretnom slučaju imao opravdani razlog, u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. Zakon o radu („Narodne novine 93/14 i 127/17 u daljnjem tekstu ZR) za otkazivanje tužiteljici ugovora o radu.

 

              S navedenim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.

 

Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužiteljica u svojoj žalbi.

 

Na žalbene navode valja reći da sud u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Kako je sud temeljem izvedenih dokaza, ocjenom saslušanih svjedoka, iskaza stranaka te uvidom u dokumentaciju u spisu, mogao, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, utvrditi relevantne činjenice za odlučivanje u ovom postupku pravilno je odbio u smislu odredbe čl. 10. ZPP-a dokazne prijedloge tužiteljice za saslušanjem svjedoka koje je pri tome tužiteljica predložila radi utvrđivanja okolnosti koje sud nije ocijenio kao relevantnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari odnosno za dopunsko saslušanje saslušane svjedokinje A. B.

 

Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužiteljica navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žaliteljice odnosno njeno viđenje predmetne situacije.

 

Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude reproducirao iskaze svjedoka I. K. B., A.-M. M., A. B., J. T. i S. B. te je istima povjerovao navodeći da su njihovi iskazi jasni i međusobno suglasni te sukladni priloženoj dokumentaciji, dok navodima tužiteljice, iznesenim tijekom postupka, kojim je u bitnom pokušala opravdavala postupanje u svom radu te iznosila svoje viđenje obavljanja poslova pak nije prihvatio jer su njezini navodi nelogični, neživotni i suprotni kako iskazima navedenih svjedoka tako i ostalim provedenim dokazima. Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva u pogledu utvrđenja nedopustivosti predmetnog otkazivanja prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi tužiteljice nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tužiteljice u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj tužiteljica nije odgovorna za utvrđene propuste jer je tuženik angažirao vanjske suradnike za rad na predmetnima te je za nedostatke u njihovom radu teretio nju koja je takve nepravilnosti ispravljala. Vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a) a osobito ne kada zanemaruje odlučnu činjenicu da iz iskaza svih saslušanih svjedoka, kojima sud nije imao razloga ne povjerovati, suprotno mišljenju tužiteljice, a koji su imali neposrednih saznanja o radu tužiteljice, proizlazi da je tužiteljica, počinila sve povrede radne obveze koje joj se stavljaju na teret u Odluci o otkazu ugovora o radu od 15.  rujna 2016. godine, a na koje joj je tuženik kontinuirano ukazivao te ju u tom smislu i pismeno upozoravao a da je tužiteljica usprkos tome nastavila s takvim ponašanjem te na taj način pokazala da nema namjeru promijeniti svoj način rada i svoj pristup radu koji nije promijenila niti nakon zaprimanja pisanih upozorenja u kojima je bila upozorena da će joj poslodavac u slučaju nastavka kršenja istih otkazati ugovor o radu.

 

Prema tome ne postoji žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a).

 

              Nesporno ne polaganje stručnog ispita u određenom roku, koji je tužiteljica, kao jedini djelatnik u pismohrani tuženika, bila u obvezi položiti predstavlja povredu njene obveze tužiteljice iz radnog odnosa koja, i po stavu ovog suda, sama po sebi predstavlja takvu povredu radne obveze koja predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu a uzimajući pri tome u obzir činjenicu da je tužiteljica počinila i niz (naprijed navedenih) povreda koje su se očitovale u nepravilnostima i manjkavostima u njenom radu a u vezi kojih je ista bila upozoravana u više navrata a nakon kojih je tužitelja nastavila sa takvim postupanjem uslijed čega je prije ovog otkazivanja bila i pismeno upozoravana u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR na kršenje obveza iz radnog odnosa i da u slučaju nastavka takvog postupanja postoji mogućnost otkazivanja joj ugovora o radu, što ukazuje na ustrajnost tužiteljice u kršenju obveza iz radnog odnosa, zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica u konkretnom slučaju počinila povrede koje u svojoj sveobuhvatnosti predstavljaju opravdani razlog za otkazivanje njenog ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR ukazuje se pravilan i zakonit.

 

S obzirom da je tužiteljica počinila povrede koje joj se stavljaju na teret i da iste, uzimajući  ponašanje tužiteljice u svojoj sveobuhvatnosti i uzevši i obzir sve okolnosti slučaja predstavljaju povredu radne obveze tužiteljice u smislu odredbe čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR pravilno je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopustivosti otkaza ugovora o radu te posljedično tome i zahtjev za vračanje na rad budući nisu ostvareni uvjeti iz čl. 124. st. 1. ZR.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi da bi sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije utvrdio nedopuštenim predmetni otkaz s obzirom na činjenicu da tuženik tužiteljici nije, sukladno odredbi čl. 119. st. 2. ZR, omogućio pravo na davanje obrane prije predmetnog otkazivanja. To iz razloga što u konkretnom slučaju, a kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja i za takvo svoje utvrđenje dao valjane razloge, postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, budući je tuženik tužiteljicu kontinuirano i usmeno i pisano upozoravao na propuste u njezinom radu, ali je očito da usprkos upozorenjima (a u kojima je upozorena i da joj u slučaju nastavka kršenja radnih obveza poslodavac može otkazati Ugovor o radu) nije došlo do promjene u pogledu načina obavljanja radnih zadataka.

 

Odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14 i 107/15 dalje: Tarifa).

 

Slijedom iznesenog ocjenjujući žalbu tužiteljice, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1.  ZPP,  istu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. u vezi  čl. 155. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu, 24. rujna 2019.

                                                                                                                    Predsjednik vijeća:

                                                                                                                  Antoneta Valentić,v.r.