Broj: Gž-3189/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o. Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku iz R., protiv tuženika I. P. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku P. O., odvjetniku iz R., radi sniženja rente, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-518/2014-23 od 03. lipnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. siječnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-518/2014-23 od 03. lipnja 2015. godine.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i p o t v r đ u j e rješenje Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-518/2014-23 od 03. lipnja 2015. godine.

Obrazloženje

Citiranom presudom odlučeno je da je tužitelj, umjesto novčane rente u iznosu od 1.948,87 kn, određene presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4088/2002-28 od 09. listopada 2003. godine, dužan plaćati tuženiku novčanu rentu u nižim iznosima od navedenog, pobliže navedenim u izreci, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Citiranim rješenjem odbačeni su tužbeni zahtjevi Ad II. i III.

Protiv citirane presude žalbe podnose obje stranke iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN; 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva (tuženik), odnosno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti (tužitelj). Tužitelj je podnio i žalbu protiv rješenja predlažući da se isto ukine.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

              Žalbe nisu osnovane.

Predmet spora su tri tužbena zahtjeva tužitelja; da se počev od 12. lipnja 2009.

godine snizi novčana renta koju isplaćuje tuženiku u iznosu od 1.948,87 kn mjesečno, temeljem presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4088/2002-28 od 09. listopada 2003. godine, na iznos od 350,48 kn mjesečno (Ad I.); da se utvrdi postojanje neplaćenog potraživanja tuženika po osnovi kapitalizirane rente za  razdoblje od 01.06.2009. godine do 31.12.2011. godine u iznosu od 14.466,21 kn i za razdoblje od 01.01.2012. godine do 28.02.2015. godine u iznosu od 15.304,12 kn, ukupno 29.730,33 kn i da se utvrdi da je u navedenim razdobljima tuženik ovršnim putem naplatio od tužitelja rentu u iznosu od 132.733,44 kn, umjesto 29.770,33 kn (Ad II.); da se utvrdi da postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku po osnovi neosnovanog bogaćenja do visine tražbine tuženika temeljem točke I. tužbenog zahtjeva (Ad III.).

Nakon provedenog dokaznog postupka, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije-aktuara I. M. i to varijante 1 nalaza i mišljenja od 18. lipnja 2014. godine gdje su uzeti kao komparanti A. L. i D. P. koji su kao i tuženik radili kao poslovođe kod tužitelja i imali istu kvalifikaciju i slične godine radnog staža, prvostupanjski sud izmijenio je visinu novčane rente koju je tužitelj dužan plaćati tuženiku za razdoblje od 12. lipnja 2009. godine pa nadalje, time da visina novčane rente u razdoblju od 12. lipnja 2009. godine do 01. srpnja 2013. godine varira (za različita razdoblja ta renta iznosi 402,74 kn, 1.308,75 kn, 1.324,54 kn, 1.340,99 kn), a od 01. srpnja 2013. godine pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti ta renta iznosi 1.354,33 kn. U preostalom dijelu odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja.  

Tužbu s tužbenim zahtjevom Ad II. prvostupanjski sud je odbacio uz obrazloženje da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje ako pravnu zaštitu može postići kondemnatornom ili konstitutivnom tužbom.

Tužbu s tužbenim zahtjevom Ad III. prvostupanjski sud je odbacio uz obrazloženje da tužitelj nije podnio tzv. kompenzabilnu tužbu. Utvrđuje da prigovor radi prebijanja po prirodi stvari podnosi isključivo tuženik jer u protivnom da proizlazi da tužitelj prigovora sam sebi, a zašto on niti nema, niti može imati pravnog interesa jer ne postoji tužbeni zahtjev tuženika, već isključivo postoje tužbeni zahtjevi tužitelja.

Zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da su obje stranke djelomično uspjele, odnosno nisu uspjele sa svojim tužbenim zahtjevima, pa je, primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev donoseći presudu pod točkom I. izreke, kako to neosnovano navodi tužitelj. Naime, tužitelj je tražio da se novčana renta smanji s iznosa od 1.948,87 kn na iznos od 350,48 kn mjesečno. Prvostupanjski sud je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu na način da je za svaki mjesec unutar utuženog razdoblja smanjio visinu novčane rente, ali ne na iznos od 350,48 kn, nego na viši iznos, ali opet niži od iznosa od 1.948,87 kn. Prema tome, prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev (prekoračenje bi predstavljalo da je dosudio novčanu rentu u iznosu većem od 1.948.87 kn) i pravilno je postupio kada je točkom II. izreke odbio preostali dio tužbenog zahtjeva (preko iznosa od 350,48 kn do svakog mjesečnog dosuđenog iznosa).

Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu Ad I. Naime, prema odredbi članka 1095. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08 i 125/11; ZOO), odnosno 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 te N.N. br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05), tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan mu je naknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, dok je stavkom 2. propisano da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenome određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu. U smislu članka 1096. ZOO-a sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika sniziti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud utvrdio pri donošenju prijašnje odluke. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio naprijed citirane odredbe odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja za smanjenjem novčane rente. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud u rentu trebao uračunati i njegove trajno povećane potrebe. Naime, kao što je naprijed navedeno, postoje tri osnove za plaćanje novčane rente; u slučaju gubitka zarade, zbog trajnog povećanja potreba ili ako su mogućnosti oštećenikovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene. Tuženiku je novčana renta dosuđena zbog gubitka zarade, a ne zbog povećanja potreba. U ovom se parničnom postupku nije utvrđivalo postojanje pravne osnove za dosuđivanje novčane rente zbog gubitka zarade (jer je ona utvrđena već u prvoj presudi kojom je tuženik tražio naknadu štete zbog profesionalnog oboljenja), već samo pitanje njezine visine, odnosno njezino smanjenje. Tuženik nikada nije niti postavio tužbeni zahtjev za isplatom novčane rente s osnove trajnog povećanja potreba, pa su stoga neosnovani njegovi žalbeni navodi da je sud trebao uzeti u obzir i njegove povećane potrebe jer, kao što je naprijed navedeno, predmet raspravljanja u ovom parničnom postupku, kao i svim parničnim postupcima koji su mu prethodili, je plaćanje novčane rente zbog gubitka zarade, a trajno povećanje potreba predstavlja zasebnu pravnu osnovu.

Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud trebao meritorno odlučiti o tužbenim zahtjevima Ad II. i III, a ne tužbu odbaciti. Naime, prema odredbi članka 187. stavka 1. ZPP-a, tužitelj može u tužbi tražiti da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, kad tužitelj ima pravni interes. Tužitelj je Ad II. i III. tužbenog zahtjeva tražio utvrđenje činjenica, a za takvo što nema pravnog interesa, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, jer pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom. Nadalje, a vezano uz Ad III. tužbenog zahtjeva, valja dodati da prigovor radi prebijanja podnosi tuženik, a ne tužitelj.

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a prilikom odlučivanja o parničnom trošku stranaka.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavka 1. i 380. točka 2. ZPP-a.

U Rijeci 16. siječnja 2017. godine