Broj: Gž-3206/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Tihane Pivac kao predsjednice vijeća, Marka Pribisalića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja I.T.S d.o.o. S. u stečaju, M. šetalište 11, OIB: ….., kojeg zastupa stečajna upraviteljica M. Š., protiv tuženika pod 1. H. n. k. S. iz S., T. G. B. 1, OIB: ….., kojeg zastupa  punomoćnica A. D. J., dipl. pravnik i pod 2. G. S., S., O. K. B. 17, OIB: ….., kojeg zastupa punomoćnica  J. R. dipl. pravnik, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika H. n. k. S. i o žalbi tuženika G. S. protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-709/13 od 7. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalba tuženika H. n. k. S. i žalba tuženika G. S. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-709/13 od 7. lipnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i u dijelu odluke o troškovima postupka, pod točkom III. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je odlučeno kako slijedi:

 

              "I. Nalaže se tuženicima solidarno u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos 1.100.000,00 kuna s zateznom kamatom koja  na taj iznos za tuženika pod 1. teče od 01.12.1998. do isplate, a za tuženika pod 2. od 23.11.2001. s time da zatezna kamata u periodu od 01. prosinca 1998. do 30. lipnja 2002. teče po stopi od 18% godišnje; od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope H. n. b. koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu tri postotna poena.

 

              II. Za više zatraženo u visini od 170.411,40 kuna s zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01.12.1998. do isplate, kao i za više zatražene zatezne kamate u odnosu na tuženika pod 2. tekuće na dosuđeni iznos od 1.100.000,00 kuna u razdoblju od 01.12.1998. do 22.11.2001. tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

              III. Nalaže se tuženicima pod 1. 2. roku od 15 dana solidarno isplatiti tužitelju iznos od 345.704,00 kuna, a tuženiku pod 1. i daljnji iznos od 66,00 kuna, sve na ime troškova postupka."

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik H. n. k. S. (dalje u tekstu: H. S..) pobijajući tu presudu sadržajno u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i u dijelu odluke o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 dalje ZPP) predlažući prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i tuženik G. S. pobijajući presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i u odluci o troškovima postupka iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a predlažući presudu u pobijanom dijelu preinačiti, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

              Na žalbe nije odgovoreno.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga iznijetih u žalbama te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako u prvostupanjskom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a kao niti koja druga povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koju  sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

 

              Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.100.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom po osnovi izvršenih ulaganja u poslovni prostor koji se nalazi u podrumu zgrade H. n. k. u S., a koja ulaganja je tužitelj izvršio temeljem Ugovora o zakupu poslovnog prostora, koji ugovor je sklopljen između tužitelja i tuženika H. S.. dana 7. prosinca 1994.

 

              I u ovom stadiju postupka među strankama je sporna osnova i visina potraživanja tužitelja.

 

              U pravilno provedenom postupku koji je prethodio odlučivanju, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio slijedeće:

             

              - kako su dana 5. prosinca 1994. tuženik H. S.., kao zakupodavac i tužitelj te D. S., kao zakupoprimatelji,  sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora, kojim je tuženik H. S.. dao tužitelju u zakup poslovni prostor u dijelu kazališne zgrade u S., zvani K. b. te da je tužitelj preuzeo  obvezu taj prostor urediti za gospodarsku djelatnost,

 

              -kako je u spomenutom ugovoru navedeno i da su tužitelj i D. S. dužni izvršiti predadaptaciju na način da prostor koji je D. S. dobio u zakup odvoje betonskom pločom od prostora koji je tužitelj dobio u zakup, otvoriti dva ulaza sa zapadne strane zgrade H. S. u širini dvaju prozorskih otvora te postaviti "tende" iznad njih što se obvezuju izvršiti po idejnom projektu M. A. kojeg je H. odredio kao osobu za nadzor u izvođenju svih adaptacija, s tim da su zakupoprimci slobodni u izboru izvođača radova, a zakpuporimac sve radove adaptacije treba obaviti do 01. ožujka 1995. kada treba početi s radom i pružanjem usluga,

 

              -kako je između istih stranakla dana 7. prosinca 1994.  zaključen drugi Ugovor o zakupu poslovnog prostora, (dalje u tekstu: Ugovor o zakupu) kojim je tuženik H. S.. dao tužitelju kao zakupoprimcu u zakup predmetni poslovni prostor, da se taj ugovor u bitnom ne razlikuju od navedenog ugovora od 5.prosinca 1994., osim što je u njegovu članku 9.  utvrđeno da će zakupodavac nakon isteka 10. godina omogućiti pravo prvenstva tužitelju nad drugim ponuđačima pod istim uvjetima,

 

              - kako su spomenutim Ugovorom o zakupu stranke ugovorile da zakup traje deset godina počevši od 1. siječnja 1996., a zakupoprimac je preuzeo obvezu izvršiti adaptaciju predmetnog poslovnog prostora prema idejnom projektu M. A. i otpočeti s obavljanjem djelatnosti najkasnije do 31. prosinca 1995., kao i da je člankom 14. ugovoreno da trošak uređenja i opremanja prostora u cijelosti snosi zakupoprimatelj,

 

              -kako je u Ugovoru o zakupu izrjekom navedeno i da u slučaju ako tuženik ne produlji ugovor o zakupu s zakupoprimateljima, da će H. S.. D. S. isplatiti iznos od 150.000 DM u protuvrijednosti u kunama, a tužitelju isplatiti iznos od 250.000 DM u kunama, a što predstavlja 50% vrijednosti uloženog u adaptaciju i privođenje svrsi uređenog prostora,

 

              - kako tužitelj nije u ugovorenom roku izvršio adaptaciju i nije počeo pružati ugostiteljske usluge u predmetnom prostoru, da je intendantica H. S. dana 2. studenoga 1998. tužitelju uputila Obavijest o namjeri otkaza Ugovora o zakupu poslovnog prostora u kojoj je navedeno kako je tužitelj sukladno Ugovoru o zakupu  u svrhu izgradnje i opremanja kazališnog buffeta bio dužan obaviti i objekt staviti u funkciju do 31. prosinca 1996., o kašnjenju s izvođenjem i završetkom radova isti da je više puta usmeno i pisano upozoren te se tužitelj upozorava da će predmetni ugovor biti raskinut iz razloga kašnjenja i neispunjavanja ugovorenih obveza,

              -kako iz priloženog izvatka iz zemljišne knjige za KO S. proizlazi da je u ZU 2602 upisana nekretnina označena kao č.zgr. 2745 kazalište, a pravo vlasništva da je upisano kao Općenarodna imovina pod upravom Narodnog odbora G. S.,

              -kako je tuženik G. S. vlasnik ustanove H. n. k. u S. te da je vlasnik i poslovnog prostara koji se nalazi u zgradi H. S..,

              -kako iz iskaza svjedoka R. P. proizlazi da je dotični, kao intendant H. S.., potpisao predmetni Ugovor o zakupu, da je tužitelj izvršio radove i ulagao u predmetni poslovni prostor, a tehnička i stručna služba tuženika H. S.. da je nadzirala te radove s tim što predmetni prostor nije bio u funkciji dok je svjedok bio intendant,

              -kako iz iskaza svjedoka I. M. proizlazi da je predmetni dio prostora u kojem se trebala obavljati ugostiteljska djelatnost  bio napravljen u grubim radovima, tužitelj da je uredio vanjski dio predmetnog objekta, napravljena su dva otvora, izvedeni su radovi na instalacijama, pristup bini i posebna rampa, da su 1997. godine skoro svi radovi  bili privedeni kraju, međutim da je došlo do problema uslijed oborina, pojavila se vlaga i problemi s instalacijama, što je u konačnici dovelo do dodatnih radova koji su ipak privedeni kraju, a sve je napravljeno po projektu I. p. d.o.o. i u skladu s važećom građevinskom dozvolom iz 1994. godine,

              -kako je u postupku saslušana svjedokinja M. G. koja je u svom iskazu u bitnom navela da je intendanticom tuženika imenovana …. godine u koje vrijeme nije radio kazališni klub, raniji intendant da je bio dogovorio otvaranje kluba s jednom osobom, svjedokinja da je istog pozivala da klub otvori, međutim isti da se oglušio te da je raspisan natječaj i prostor dan drugoj osobi u zakup,  kao i da nikakve izvanredne okolnosti koje su mogle dovesti do kašnjenja u otvaranju kluba svjedokinji nisu poznate,

              -kako iz iskaza svjedoka D. S. proizlazi da je u predmetnom Ugovoru o zakupu sudjelovao kao zakupoprimac, da je njegova namjera bila uzeti u zakup prizemni prostor, a namjera tužitelja uzeti podrumski prostor što je prvobitno predstavljalo jedinstveni prostor, da su izgradili betonsku ploču kojom je došlo do razdvajanja ovog prostora u dva zasebna, troškove izgradnje betonske ploče da su snosili svaki od zakupnika po pola, a nadalje da je svaki uređivao svoj prostor neovisno i između sebe nisu imali posebne kontakte,

              -kako je svjedok M. A. u svom iskazu naveo je da je bio radnik tuženika i glavni scenograf, da je angažiran pri izvođenju predmetnih radova s ciljem da se ne naruši estetski integritet objekta H., da se tražio način da se predmetni prostor bolje iskoristi kako bi ostvario dodatna sredstva za svoj rad kao i da se osigura kazališna kavana, glavni projektant  radova da je bila tvrtka I., a ovlašteni projektant P. Z. s kim da je razgovarao kako bi se zadovoljili svi uvjeti kazališne kuće, kao i da je, kada je polovica radova bila izvedena, obavijestio H. S.. da neće ubuduće pružati savjetodavne usluge,  

              -kako je u postupku izveden dokaz očevidom u zgradi H. S.. te je utvrđeno kako je predmetni poslovni prostor uređeni prostor namijenjen za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, da je u funkciji i da se u njemu obavlja ugostiteljska djelatnost, a sastoji se od jednog središnjeg prostora sa šankom, dva separea, zasebnim sanitarnim čvorom te dijelom u prizemlju prostora koji koristi služba marketinga H.,

              - kako je pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem IR-820/98 , dana 17. studenog 1998. pokrenut postupak radi osiguranja dokaza po prijedlogu predlagatelja H. S. protiv predloženika I.T.S d.o.o, da se predlagatelj pozvao na Ugovor o zakupu od 7. prosinca 1994., navodeći da je predloženik prekinuo radove, kako je sud radi osiguranja dokaza u tom postupku obavio očevid dana 19. studenog 1998. uz sudjelovanje sudskog vještaka dipl. ing. arh. Ivana Madunića iz Splita te da je vještak 8. ožujka 1999. dao pisani Nalaz i mišljenje,

              -kako iz navedenog Nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. proizlazi da je vještak na osnovu dokumentacije i očevida na licu mjesta utvrdio da je adaptacija i rekonstrukcija predmetnog prostora završena u znatnoj mjeri i to da je izbetonirana armirano betonska međukatna ploča nad cijelim prostorom; izvršeno  probijanje pet različitih vratnih otvora s polukružnim izgledom, svi zidovi  ožbukani, u sanitarnim prostorijama i u skladištu postavljena je majolika do stropa, sve pomoćne prostorije i dio centralnog prostora te prostor prema sanitarnim uređajima na podu imaju keramičke pločice, kamenoklesarskim radovima izvršeni su poslovi oblaganja ulazno-izlaznih stuba, a dio centralnog prostora obložen je talijanskim mramorom "nero" i "silver serizzo",

              -kako je sudski vještak u nalazu utvrdio i da su u pomoćnim i sanitarnim prostorijama izvedeni  spušteni stropovi, a u centralnoj prostoriji klima kanali ivericom debljine 16mm, svi zidovi i stropovi koji nisu obloženi majolikom ili spuštenim stropovima obojeni su "jupolom" uz prethodne predradnje (struganje i gletovanje), izvedena kompletna rekonstrukcija vodovodne i kanalizacijske instalacije bez postave sanitarnih uređaja, da su izvršeni radovi na centralnom grijanju, klimatizaciji i ventilaciji, ali nisu dovedeni do uporabive vrijednosti, da su izvedeni  izvodi elektroinstalacijama u svim prostorijama, ali bez utičnica i rasvjetnih armatura,

              -kako iz spomenutog spisa proizlazi i da je predlagatelj H. S. sudskom vještaku stavio na raspolaganje elaborat procijene troškova rekonstrukcije podrumskog prostora u zgradi H. u S. kojeg je prethodno izradio vještak N. K., kao i da su ukupni troškovi radova, prema mišljenju vještaka M. ocijenjeni iznosom od 329.977,00 tadašnjih DEM ili ukupno 1.246.290,00 kuna računajući po srednjem tečaju HNB na dan 31. siječnja 1999.,

              -kako je sudski vještak I. M. cijenio Nalaz i mišljenje vještaka N. K., da je naveo kako je to vještačenje dobra osnova za utvrđenje objektivnih troškova, ali je imao primjedbu glede procijenjene visine pojedinih stavki, 

              -kako je sudski vještak za graditeljstvo N. K. izradio spomenuti elaborat procjene troškova rekonstrukcije predmetnog prostora, iz tog vještačenja da proizlazi da troškovi adaptacije i rekonstrukcije  iznose 329.977,00 DEM odnosno 1.264,290,00 kuna računajući po srednjem tečaju HNB na dan 31.1.1999., da je navedeno vještačenje priloženo uz tužbu i sačinjeno po nalogu tužitelja,

              -kako je sudski vještak za graditeljstvo Roko M. u svom Nalazu naveo da je  nezahvalno vršiti procjenu vrijednosti ulaganja jer nije izvršen očevid na licu mjesta prije zahvata u prostoru, da se vještak može osloniti samo na dostavljenu dokumentaciju te uspoređujući dokumentaciju s elaboratom koji je izradio N. K., vještak smatra kako je predmetni elaborat izrađen izuzetno korektno te se u cijelosti slaže s navedenom procjenom,

              -kako iz  nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka N. K. proizlazi da je vještak pregledao objekt, dokumentaciju u spisu i svu dokumentaciju do koje je mogao doći kod stranaka te u arhivi G. S. te utvrdio da ne postoji uredna dokumentacija o izvođenju radova u predmetnom prostoru, nema građevinskog dnevnika ovjerenog od N., nema građevinske knjige ovjerene od N., nema obračunske situacije ovjerene od N., nema akta o imenovanju N., ne postoji ni jedan pisani trag o aktivnosti N., nedostaje snimka zatečenoga stanja prije početka radova, kao i Završno izvješće nadzornog inženjera,

 

              -kako je vještak K. naveo da se može  dati samo procjena vrijednosti radova koja iznosi 1.100.000,00 kuna, odnosno po srednjem tečaju HNB protuvrijednost 148.850,00 EUR-a, što predstavlja 5340 kn/m2 ili 723 eur/m2, da iako nema nikakvog pisanog dokaza o potpunosti i ispravnosti izvedenih radova, radove treba smatrati prihvatljivim jer se u međuvremenu nisu pojavili značajniji nedostaci,

 

              - kako se nalazi i mišljenja spomenutih vještaka ne razlikuju u značajnoj mjeri što ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenja sudskog vještaka N. K., koji je vještačio u ovom postupku i vrijednost radova procijenio na manji iznos, iako je tužitelj radove izveo do visokog stupnja izgrađenosti,

 

              - kako su navedeni radovi obavljeni u razdoblju od 1995. do 1998. godine, a tuženik H. S. da je predmetni poslovni proctor uzeo u posjed u mjesecu studenom 1998. godine.

 

              Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je smatrao da su ostvareni zakonski razlozi za isplatu koju tužitelj potražuje kao naknadu zbog stjecanja bez osnove na strani tuženika jer su tuženici stekli korist zbog ulaganja tužitelja, a osim toga i da je tuženik H. S. raskinuo Ugovor o zakupu te da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je dao, odnosno pravo na naknadu štete te je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen.

 

Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena su na sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP-a,  prvostupanjska presuda sadrži jasne i prihvatljive razloge koji se temelje na utvrđenim činjenicama koje kao pravilne u bitnom prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

              Sukladno članku 17. stavak 1. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91), a koje odredbe se primjenjuju u konkretnom slučaju temeljem odredaba članka 1164. i 1165.  Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO/05) sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni za njezino ispunjenje.

 

              Člankom 210. stavak 1. ZOO/91 propisano je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

 

              Iz odredbe članka 124. ZOO/91 proizlazi da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Prema članka 132.   stavak 1. ZOO/91.  raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzevši obveze na naknadu eventualne štete. Iz stavka 2. proizlazi da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

 

              Člankom 17. ranije važećeg Zakona o kazalištima (»Narodne novine«, br. 61/91., 50/95., 13/97. i 127/00) propisano je kako je vlasnik H. n. k. u S. G. S., a sredstva H. n. k. u Splitu čine sredstva postojeće radne organizacije H. n. k. u S..

 

              Prije svega valja navesti kako je tužitelj u tužbi isticao da potražuje predmetnu isplatu na ime ulaganja u poslovni prostor jer da tuženik H. S. nije ispunio svoju ugovornu obvezu iz Ugovora o zakupu, a u tijeku postupka naveo je određeno kako potraživanje temelji na stjecanju bez osnove jer da je tužitelj povećao vrijednost tog prostora. Prvostupanjski sud nije vezan pravnom osnovnom tužbenog zahtjeva i sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu (čl. 186. st. 3. ZPP-a), međutim sud je vezan činjeničnim navodima tužitelja i njegovim dokaznim prijedlozima, a u konkretnom slučaju iz tužiteljevih navoda proizlazi da se potraživanje temelji na stjecanju bez osnove, kako je to u bitnom pravilno smatrao i prvostupanjski sud.

 

                Nadalje, iz rezultata provedenoga dokaznog postupka proizlazi nedvojben zaključak kako je tužitelj temeljem predmetnog Ugovora o zakupu uložio svoja sredstva i izvršio adaptaciju i uređenje poslovnog prostora koji se nalazi u zgradi H. n. k. u S. te je radove izveo do visokog stupnja izgrađenosti, kako su to nedvojbeno utvrdili i sudski vještaci. Predmetnu zgradu, a što nije sporno, koristi prvotuženik H. S., a vlasnik te zgrade je, kako to proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka za nekretninu označenu kao č.zgr. 2745 ZU 2602 KO S. (u sklopu koje se nalazi predmetni poslovni prostor), tuženik G. S.. P. toga, G. S. je i vlasnik pravne osobe H. n. k. u S. temeljem citirane odredbe članka 17. Zakona o kazalištima.

 

              I prema shavaćanju ovog suda poslovni prostor kojeg je utređivao tužitelj spada u sredstva tuženika H. S. u smislu citirane odredbe Zakona o kazalištima, a osim toga nedvojbeno je da je namjena prostora ugostiteljska djelatnost koja se odvija u prostoru i u službi je kazališta. Prvostupanjski sud je smatrao i da je adaptacijom i uređenjem tog prostora tuženik H. S. stekao mogućnost ostvarivati zakupninu jer je prostor dao u zakup drugom zakupoprimcu, što i potvrđuje svjedokinja M. G., a bez prethodnih ulaganja od strane to da ne bi bilo moguće jer prostor ranije nije bio uređen. Takvo utvrđenje tuženik neosnovano u žalbi osporava jer je, pored navedenog, i iz priložene građevinske dozvole od 20. lipnja 1995. vidljivo da je investitor radova upravo H. S.. U svakom slučaju pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prvotuženik stekao imovinu koju je u obvezi vratiti kao stečeno bez osnove jer ta imovina ulazi u tuženikova sredstva i služi za djelatnost ovog tuženika koji je stoga i pasivno legitimairan u ovom postupku.

              Također, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je imovina tužitelja prešla i na tuženika G. S. kao vlasnika ustanove H. n. k. S. u kojoj se nalazi predmetni prostor, ali i kao vlasnika predmetnog poslovnog prostora, a kako taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu i ovaj tuženik je stjecatelj koji je dužan vratiti tu imovinu. Uslijed ovakvih utvrđenja jasno je da se obveza tuženika G. S. na vraćanje stečenog bez osnove temelji na citiranoj odredbi članka 210. ZOO/91 pa stoga nije odlučno to što G. S. nije bio u ugovornom odnosu s tužiteljem, odnosno to što ovaj tuženik nije ugovorna stranka u predmetnom Ugovoru o zakupu.

 

              U tom smislu treba dodati da je i pravilan stav prvostupanjskog suda kako predmetno potraživanje zbog stjecanja bez osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina u smislu članka 371. ZOO/91 jer zakonom nije određen drugi rok zastare, a imajući u vidu nedvojbeno utvrđenje da je tužitelj radove obavljao u razdoblju od 1995. do 1998. godine te da je predmetna tužba sudu podnesena 23. studenoga 2001., to je pravilan zaključak i da nije nastupila zastara potraživanja jer nije protekao navedeni rok od dana kada su građevinski radovi dovršeni do dana podnošenja tužbe.

 

              Nadalje, što se tiče zaključka prvostupanjskog suda da tužitelj nije imao namjeru otvoriti objekt sukladno Ugovoru o zakupu jer da su se pojavile poteškoće prilikom izvođenja radova te da se stoga izjava intendantice M. G. od 02. studenoga 1998. ima smatrati raskidom ugovora u smislu odredbe čl.127. ZOO/91 pa da tužitelju pripada pravo, kao ugovornoj stranci, da mu se vrati ono što je dao, a što bi u konkretnom slučaju odgovaralo visini vrijednosti izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor, treba navesti kako prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda potraživanje ugovorne strane po osnovi raskida ugovora predstavlja potraživanje po drugoj osnovi koja je različita u odnosu na potraživanje  zbog stjecanja bez osnove.

              U situaciji kada tuženik H. S. nije prema tužitelju postavio određen zahtjev u smislu svojih navoda da bi tužitelj "povrijedio" odredbe Ugovora o zakupu, a u postupku nije niti dokazao razloge za raskid ugovora, a teret dokaza tih činjenica leži na tuženiku te kada tužitelj svoje potraživanje temelji na stjecanju bez osnove, sud je dužan odlučiti o postavljenom tužbenom zahtjevu u njegovim granicama pa za odluku o zahtjevu za isplatu po stjecanju bez osnove sada i nisu odlučna pitanja koja se odnose na raskid ugovora. Ovakvo stajalište nije različito u odnosu na stav ovog suda u ranijem ukidnom rješenju u ovoj pravnoj stvari jer u ranijem stadiju postupka nije bila nedvojbeno raspravljena osnova potraživanja tužitelja.

              Odlučujući o visini potraživanja tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno cijenio nalaze i mišljenja sudskih vještaka i te dokaze doveo u vezu s iskazima svjedoka o čemu je dao prihvatljive razloge. Naime, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka N. K. proizlazi da je tužitelj obavio građevinske radove, da procjena vrijednosti tih radova iznosi 1.100.000,00 kuna, odnosno po srednjem tečaju HNB protuvrijednost 148.850,00 EUR-a, što predstavlja 5340 kn/m2 ili 723 EUR/m2, a takav nalaz i mišljenje u bitnom je sukladan mišljenjima sudskih vještaka I. M. i R. M.. Imajući u vidu i iskaze saslušanih svjedoka R. P.., M. G. i M. A. koji su potvrdili da su radovi obavljeni, prvostupanjski sud i nije mogao izvesti drukčiji zaključak od onog da je tužitelj radove obavio i da njihova vrijednost iznosi 1.100.000,00 kuna i to u vrijeme izvođenja radova, kako to sudski vještak izrjekom navodi. Ovo iako ne postoji uredna dokumentacija o izvođenju radova u predmetnom prostoru, ali ukupnom ocjenom svih dokaza proizlazi da je tužitelj radove obavio prema Garđevinskoj dozvoli od 20. lipnja 1995.

              Glede žalbenih navoda tuženika H. S., pored svega već navedenog, treba istaći kako tuženik pogrješno smatra da bi pokretanje spomenutog postupka osiguranja dokaza pred sudom bilo odlučno u smislu odgovornosti tuženika za vraćanje stečenog bez osnove i radi ocjene savjesnosti stjecatelja jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ovaj tuženik postao nesasvjestan stjecatelj dana 2. studenoga 1998. kada je preuzeo u posjed predmetni prostor i u smislu članka 214. ZOO/91 dužan je platiti kamate koje teku od dana stjecanja.

              Tuženik G. S. u žalbi neosnovano navodi da nije vlasnik zgrade kazališta u S. jer iz priloženoga izvatka iz zemljišne knjige, kako je već i navedeno, proizlazi drukčiji zaključak. Osim toga, ovaj tuženik je po zakonu vlasnik H. S. i, prema shvaćanju ovog suda, ne može se osloboditi obveze vraćanja pozivajući se na posebnu pravnu osobnost prvotuženika i slobodu sklapanja pravnih poslova koju ima intendant kazališta. Što se, pak, tiče žalbenih navoda da bi tužitelj iskazao kako nema interes nastaviti s radom u predmetnom prostoru jer nije reagirao na opmenu prvotuženika, treba ponoviti da tuženik H. S. nije prema tužitelju postavio određen zahtjev u pogledu predmetnog Ugovora o zakupu, da nije niti dokazao razloge za raskid ugovora, osim što je nedvojbeno preuzeo u posjed prostor i taj prostor dao u zakup drugoj osobi, a teret dokaza tih činjenica je na tuženiku pa u takvim okolnostima, kako je već i rečeno, tužitelju pripada pravo potraživati od tuženika predmetnu isplatu.

Dakle, iz svega navedenog proizlazi da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u smislu citiranih odredaba  ZOO/91 kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvatio. Na dosuđeni iznos tužitelju je pravilno priznata i zatezna kamata sukladno odredbama članka 214. ZOO/91 i odredbama članka 29. ZOO/05.

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti valjalo je, postupajući temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti žalbe tuženika kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

              Prvostupanjska odluka o troškovima postupka donijeta je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, a sukladno odredbama  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 144/14, 107/15).

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Splitu, 18. siječnja 2017.