Poslovni broj: Kž-237/2019-7

 

Poslovni broj: Kž-237/2019-7

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Iztoka Krbeca kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Serđa Ferenčića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. P., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, od 14. lipnja 2019., broj: K-423/2019-55, u sjednici održanoj 18. rujna 2019.,

 

 

r i j e š i o j e :

 

Odbija se žalba optuženog P. P. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Pazinu, odbijen je prijedlog branitelja optuženog P. P., odvjetnika M. M.. i odvjetnice M. B., da se iz spisa izdvoje kao nezakoniti dokazi pobliže opisani u izreci pobijanog rješenja.

 

Protiv tog rješenja žalbu podnosi optuženik P. P. putem braniteljice M. B., odvjetnice iz P., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. i stavka 3. ZKP/08 te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stava 2. i 3. ZKP/08), s prijedlogom da se žalba prihvati i pobijano rješenje preinači na način da se iz spisa kao nezakoniti izdvoje dokazi navedeni u izreci pobijanog rješenja ili da se to rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Optuženik P. P. žali se i putem branitelja M. M., odvjetnika iz P., iz istih žalbenih osnova te s istim prijedlogom kako postupiti s pobijanim rješenjem.

 

Budući da su obje žalbe optuženika sadržajno poklapaju i međusobno nadopunjuju, to će iste biti razmatrane kao jedna žalba optuženika.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u vezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08), dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola, te je isti vraćen u roku 6. rujna 2019.

Žalba nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnjama žalitelja prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredba kaznenog postupka na koju se ukazuje žalbom budući da su u obrazloženju pobijanog rješenja dani argumentirani, jasni i dostatni razlozi, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je sve dokaze koje izveo radi donošenja odluke o prijedlogu optuženog P. P. za izdvajanje kao nezakonitih dokaza iz spisa preciziranih u izreci pobijanog rješenja, podvrgnuo kritičkoj ocjeni te zakonito i osnovano zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede iz članka 468. stavka  1. točke 3. i 11. ZKP/08., članka 468. stavka 2. i 3. ZKP/08., u vezi članka 10. stavka 1. ZKP/08., a niti povrede članka 24. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01.- ispravak i 76/10.), kao niti povrede članka 6. točke 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.- dalje: Konvencija). U konkretnom je slučaju prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja iznio razloge koji se odnose na sve odlučne činjenice zbog čega drži da su svi dokazi čije se izdvajanje traži zakoniti dokazi. Druga je stvar, što žalitelj takav zaključak prvostupanjskog suda ne prihvaća, ali se time ne ostvaruje žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već to predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koja se također ističe u žalbi. 

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede kako to tvrde ovi žalitelji, a nije počinio niti bitne povrede iz članka 494. stavka 4. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Žalitelj smatra da postupanje djelatnika policije nakon što je poučen o pravu iz članka 8. ZKP/08 i nakon što je zatražio tumača za talijanski jezik koji mu nije osiguran, nije bilo zakonito jer su u odnosu na njega poduzimali dokazne radnje bez nazočnosti tumača za talijanski jezik čime je prekršeno njegovo pravo na prevođenje iz članka 8. ZKP/08, pa su svi dokazi pribavljeni 13. lipnja 2018., i to zapisnici i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, kao i dokazi za koje se saznalo iz tih dokaza (zapisnici Centra o toksikološkom i biološkom vještačenju, izvješća o uhićenju i dovođenju, nalog o pretrazi, zapisnik o pretrazi, pouka o pravima, zapisnik o ispitivanju svjedoka D. S., zapisnici o ispitivanju okrivljenika zajedno sa snimkom njegovog ispitivanja u policiji i državnom odvjetništvu) ex lege nezakoniti jer zakon izričito zabranjuje njihovo korištenje u postupku (članak 8. stavak 9. ZKP/11 u vezi članka 10. stavka 2. točke 3. i 4. ZKP/08).

Pravo obrane na tumača i prevođenje regulirano je člankom 2. i 3. Direktive 210/64/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. (Službeni list Europskog vijeća broj I 280/1 od 26. listopada 2010. - u daljnjem tekstu: Direktiva) koje su odredbom članka 1. a) u vezi članka 8. ZKP/08 implementirane u ZKP/08. Prema članku 6. stavku 3. točka e) Konvencije, minimalno pravo obrane, podrazumijeva usmeno prevođenje, dok se pravo na pisano prevođenje bitne dokumentacije štiti kroz pravo okrivljenika da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe.

Prema odredbi članka 8. stavka 1. ZKP/08, u kaznenom postupku u uporabi je hrvatski jezik i latinično pismo, ako za uporabu u pojedinim područjima nije zakonom uveden i drugi jezik ili pismo, dok je prema stavku 3. tog članka određeno da se stranke i ostali sudionici u postupku imaju pravo služiti svojim jezikom, uključujući i znakovni jezik gluhih i gluhoslijepih, a ako se radnja u postupku ne vodi na jeziku koji osoba govori i razumije, osigurat će se usmeno prevođenje odnosno prevođenje ili tumačenje znakovnim jezikom gluhih i gluhoslijepih onoga što ona odnosno drugi iznosi te isprava i drugog pisanog dokaznog materijala koji se izvodi. Prema odredbi članka 8. stavka 4. ZKP/08  pravo na prevođenje ima okrivljenik u smislu članka 202. stavka 3. ZKP/08 koji ne govori i ne razumije jezik na kojem se vodi postupak ili je gluh ili nijem ili gluhoslijep, s time da će se prema stavku 5. tog članka takvom okrivljeniku pisano prevesti pouka o pravima, odluka o oduzimanju slobode, rješenje o provođenju istrage i nalog o provođenju dokaznih radnji, optužnica, privatna tužba, poziv, sudska odluka nakon optuženja do pravomoćnog okončanja postupka te u postupku o izvanrednim pravnim lijekovima, a ako navedena pismena nisu dostupna na jeziku koji okrivljenik govori i razumije, bit će mu prevedena usmeno, a u pisanom obliku bit će mu uručena u najkraćem mogućem roku na jeziku koji govori i razumije, a ako pak okrivljenik ne može pročitati navedena pismena bit će mu izložena na njemu razumljiv način.

Prema odredbi članka 202. stavka 3. ZKP/08, ako drukčije nije propisano, odredbe o okrivljeniku, primjenjuju se na osumnjičenika, okrivljenika, optuženika i osuđenika te na osobe protiv kojih se vode posebni postupci predviđeni ZKP-om ili drugim zakonom.

 

Iz navedenih odredbi ZKP/08 jasno proizlazi da se pravo na tumačenje i prevođenje primjenjuje od trenutka kada djelatnici policije obavijeste konkretnu osobu da je osumnjičena za počinjenje konkretnog kaznenog djela te da od tog trenutka postoji obveza policije da bez odgode omogućiti tumačenje svih poduzetih policijskih radnji osumnjičeniku koji ne govori ili ne razumije jezik predmetnog kaznenog postupka, a jednako tako i da u razumnom roku osigura i pisani prijevod svih dokumenata bitnih za osiguranje ostvarivanja prava na obranu osumnjičene osobe i jamstva pravičnosti postupka. Prijevod bitnih dokumenata kao i prevođenje moraju biti dostatne kvalitete da jamče pravičnost postupka.

U konkretnom slučaju P. P. je dana 13. lipnja 2018., u 19,45 sati, po djelatniku Policijske postaje Buje – Buie, Đ. G. priopćeno da je osumnjičen za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. KZ/11, nakon čega su mu priopćena i prava koja ima kao uhićena osoba, o čemu je policijski djelatnik u svojstvu policijskog istražitelja sastavio zapisnik o uhićenju o dovođenju u pritvorsku policijsku jedinicu.

Nadalje iz naprijed navedenih odredbi proizlazi i da je u kaznenom postupku u uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te da to u pojedinim područjima može biti drugi jezik ili pismo, ako je tako određeno zakonom (članak 8. stavak 1. ZKP/08).

 

Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina (,,Narodne novine“ broj: 155/02, 47/10, 80/10, 93/11, 93/11) te Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (,,Narodne novine“ broj 51/00. i 56/00), propisana je ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine u postupku pred državnim tijelima prvog stupnja i pravnim osobama koje imaju javne ovlasti u onim općinama, gradovima i županijama gdje je ustanovljena ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalne manjine, dok je za područje grada B. to pitanje propisano Statutom Grada B. („Službene novine Grada B.“ – Gazzetta ufficiale della Città di B. br. ...).

 

Članak 1. Statuta Grada B., propisuje da su na području Grada B. u ravnopravnoj službenoj uporabi hrvatski i talijanski jezik, dok se prema članku 25. Statuta, ravnopravna službena uporaba jezika i pisma autohtone talijanske nacionalne zajednice, ostvaruje u radu predstavničkog i izvršnog tijela Grada, u postupku pred upravnim tijelima Grada, u postupku pred tijelima državne uprave prvog stupnja, ustrojstvenim jedinicama središnjih tijela državne uprave koja postupaju u prvom stupnju, pred sudbenim tijelima prvog stupnja, državnim odvjetništvom i pravobraniteljstvom prvog stupnja, javnim bilježnicima i pravnim osobama koje imaju javne ovlasti, a koje su ovlaštene postupati na području Grada, a koje su u ravnopravnu službenu uporabu uvele manjinski jezik i pismo.

Iz navedenog proizlazi da su policijski djelatnici Policijske postaje Buje - Buie, koja pokriva mjesto K. i sam Grad B., dakle mjesta u kojem su prema P. P. poduzimane policijske i hitne dokazne radnje, imali pravo (u slučaju postupanja prema talijanskoj nacionalnoj manjini u slučaju korištenja talijanskog jezika to bi im bila i obveza), poduzimati te radnje koristeći se talijanskim jezikom, a kako se P. P., nakon što je po policijskom istražitelju Đ. G. poučen o pravima uhićene osobe, pa i o pravu na na tumača, izjasnio da će koristiti talijanski jezik, dakle jezik na kojem su se vodile radnje u postupku, to proizlazi zaključak da je P. P. govorio i razumio jezik na kojem su se u odnosu na njega vodile policijske i dokazne radnje te da stoga u odnosu na njega nije ni postojala obveza usmenog prevođenja onoga što je, postupajući prema njemu dana 13. lipnja 2018., pa stoga i poduzimajući u odnosu na njega hitne dokazne radnje, iznosio policijski istražitelj Đ. G. i policijska službenica M. S..

 

Prema tome, tada osumnjičenik P. P. u vrijeme poduzimanja prema njemu hitnih dokaznih radnji po policijskom istražitelju Đ. G., pa i policijski radnji poduzimanih po policijskoj službenici M. S., koje su rezultirale dokazima čije se izdvajanje traži, nije spadao u kategoriju osoba koja se nije mogla sporazumijevati na jeziku postupka jer je govorio i razumio talijanski jezik za koji se izjasnio da će ga koristiti i kojim je policijski istražitelj Đ. G. vodio postupak prema njemu te stoga za sve vrijeme poduzimanja hitnih dokaznih radnji dana 13. lipnja 2018., nije postojala obveza osigurati mu pravo na tumačenje u smislu članka 8. ZKP/08. To neovisno o tome što je P. P. poučen o pravu na tumača i što je izjavio da želi tumača za talijanski jezik, budući da je taj podatak samo indicirao da mu je za daljnji tijek postupka, pa i prevođenje bitnih dokumenata, potrebno osigurati tumača za talijanski jezik.

 

Tada osumnjičenik P. P. u niti jednom trenutku nije dao naznaku da njegova komunikacija na talijanskom jeziku s policijskim istražiteljem Đ. G. i policijskom službenicom M. S., koji su u odnosu na njega poduzimali policijske i hitne dokazne radnje, nije odgovarajuća ili dovoljna, a niti iz stanja predmeta postoje razlozi sumnjati da policijski istražitelj Đ. G. i djelatnica policije M. S. nisu dovoljno vješti u jeziku kojim su komunicirali s tada osumnjičenim P. P.. Naime, P. P. je bez bilo kakvih primjedbi ili prigovora vlastoručno potpisao, i to na svakoj stranici, izvješće o uhićenju i dovođenju u policijsku jedinicu (listovi 11 do 16 spisa), izjavu da se izričito i nedvosmisleno odriče prava na branitelja (list 17 spisa), pouku o pravima uhićenika (listovi 18 i 19 spisa) te zapisnike i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (listovi 6 do 8 te 20 do 31 spisa), čiji se originali nalaze na listovima 42 do 59 spisa, iako je bio svjestan da nije u dužan potpisati niti jedan od dokumenata, tim prije ako nije razumio njihov sadržaj, budući da je on od ranije kao osoba koja je tijekom 2012., počinila istovrsno kazneno djelo, počinjeno na gotovo istovjetan način i s istom vrstom droge kao i sada za djelo za koje se osnovano sumnjiči, i za koje je djelo pravomoćno osuđen presudom Županijskog suda u Puli – Pola, broj K-22/12 od 17. prosinca 2012., pravomoćna 24. rujna 2013., kojom je zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine (list 45 spisa).

 

Prigovore u pogledu nemogućnosti ostvarivanje prava na tumača dana 13. lipnja 2018., nije isticao tijekom cijelog istražnog postupka, a niti ih je istakao ovlaštenom sudskom tumaču za talijanski jezik S. S. koja mu je dana 14. lipnja 2018., usmeno prevela i ovjerila sve naprijed navedene dokumente, među kojima i dokaze čije se izdvajanje traži  od 13. lipnja 2018. godine.

 

Tako se posebno ističe da je tada osumnjičeni P. P. razumio da ima prava na tumača i u odnosu na to pravo se očitovao, nadalje da ima pravo na branitelja i tog se prava usmeno i posebno pismenom izjavom odrekao, kao i da ima pravo o uhićenju obavijestiti određene osobe koje je pravo konzumirao navođenjem da o uhićenju želi da se obavijeste kćer M. P. te supruga D. K. koje su po službenicima policije obaviještene o osumnjičenikovom uhićenju putem telefona pozivom na mobilne brojeve precizirane u izvješće o uhićenju i dovođenju u policijsku jedinicu koje je policijskim službenicima očito priopćio osumnjičenik P. P.. Osumnjičenik se također nakon pouke izričito odrekao prava da se o njegovom uhićenju obavijesti konzularno tijelo ili veleposlanstvo te je odbio pravo na hitnu medicinsku pomoć. Konačno u zapisnicima o privremenom oduzimanju predmeta izričito je naznačeno da tada osumnjičeni P. P. nema primjedbi na iste zapisnike.

 

Sve navedeno upućuje na zaključak da je tada osumnjičeni P. P. tijekom provođenja policijskih i hitnih dokaznih radnji dana 13. lipnja 2018., jasno artikulirao koja prava želi konzumirati i na koji način, a koja ne, što je očito mogao učiniti tek nakon što su mu ta prava prezentirana na njemu razumljivom jeziku. Odricanje od naprijed navedenih prava tada osumnjičeni P. P. nije ni kasnije stornirao obzirom da se i u nastavku postupka koji se provodio na hrvatskom jeziku i u nazočnosti tumača odricao od prava na branitelja i prava da se o njegovom uhićenju obavijesti konzularno tijelo ili veleposlanstvo.

 

Stoga iz izloženog slijedi da žalitelj P. P. dana 13. lipnja 2018., nije imao nikakvih poteškoća oko komunikacije na talijanskom jeziku s policijskim istražiteljem Đ. G. i policijskom službenicom M. S. i vođenja policijskih radnji, odnosno da su policijski istražitelj i tada osumnjičeni P. P. učinkovito komunicirati čime je osumnjičenom P. P. omogućeno da aktivno sudjeluje u tim radnjama. Kada se uz navedeno ima u vidu da iz iskaza M. S. proizlazi da ona govori i piše talijanskim jezikom koji je učila tijekom osnovne i srednje škole, a i iz iskaza Đ. G. da govori talijanskim jezikom te da je sve vrijeme s tada osumnjičenim P. P. i komunicirao na talijanskom jeziku zbog čega je ovaj bio sretan da može na tom jeziku komunicirati pa ga je čak i pitao da li je Talijan te da je na njegove višekratne upite da li želi tumača odgovarao da mu tumač nije potreban jer da sve razumije, nadalje, imajući u vidu da se radi o jednostavnim radnjama policijskog uredovanja prema tada osumnjičenom P. P. te da se stoga ne radi o složenom predmetu, ocjena je ovog suda da je kvaliteta komunikacije tijekom provođenja hitnih dokaznih radnji između tada osumnjičenog P. P. i policijskih službenika M. S. i Đ. G. na talijanskom jeziku bila takva da je P. P. mogao učinkovito ostvariti svoju obranu na talijanskom jeziku kojim su se služili policijski djelatnici M. S. i Đ. G., a slijedom toga i da je razina poznavanja talijanskog bila dovoljna za osiguravanje pravičnog postupka.

 

Slijedom iznijetoga, dokazi čije je izdvajanje predloženo nisu nezakoniti dokazi jer nisu pribavljeni povredom odredbe članka 10. stavka 2. točke 2. i 3. ZKP/08., na koje žalitelj neosnovano ukazuje pa, stoga, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje se ističu u žalbi optuženika P. P..

 

Kako time navodi žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijanog rješenja nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 494. st. 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

U Puli – Pola 18. rujna 2019.