Broj: Gž-3095/15
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Nediljki Radić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice D. M. iz K. S., ..., OIB: ..., zastupana po punomoćnici S. J., odvjetnici u S., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, radi proglašenja nedopustivosti ovrhe, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-1182/14 od 2. rujna 2015. godine, dana 20. ožujka 2017. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-1182/14 od 2. rujna 2015. godine.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
"I. Osiguranje određeno pravomoćnim rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Splitu posl. br. OVR-677/12 od 24. veljače 2012. godine proglašava se nedopuštenim.
II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos parničnog troška teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a po stopi koja se obračunava sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB – a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.
Dužna je tužiteljica u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kuna."
Tužiteljica pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev tužiteljice usvoji u cijelosti, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba je neosnovana.
Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju upućuje tužiteljica u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.
Neosnovano tužiteljica ističe žalbeni razlog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na temelju izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene utvrdio sve činjenice koje su odlučene za ishod ovoga spora.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje ovrhe nedopuštenom jer je tuženikova tražbina zastarjela.
Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev budući da je tražbina tužene dospjela na naplatu 8. ožujka 2006. godine dok je prijedlog za osiguranje novčane tražbine pravilnim zasnivanjem založnog prava podnesen 25. siječnja 2012. godine, stoga da nije protekao desetogodišnji zastarni rok.
Takav zaključak suda prvog stupnja je pravilan, a tužiteljica svojim žalbenim navodima istog nije dovela u sumnju.
Zadužnica (obična i bianco) u kojoj je javno ovjerovljen potpis dužnika, a kojom je on dao suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zapljene svi računi koje dužnik ima kod banaka, te da se novac s tih računa prenese vjerovniku ima svojstvo ovršne isprave.
Prema odredbi članka 183. stavak 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08, dalje: OZ) propisano je da zadužnica na kojoj je dužnik kod javnog bilježnika dao suglasnost vjerovniku da mu se mogu zaplijeniti svi računi kod banaka radi naplate vjerovnikove tražbine ima svojstvo ovršne isplate na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika i na drugim predmetima ovrhe.
Dakle, u smislu učinka, izjednačena je s pravomoćnim rješenjem o ovrsi, dakle i po pitanju zastare. Prema prijedlogu za osiguranje razvidno je da je podneseno unutar desetogodišnjeg roka.
Odredbom članka 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) određeno je da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona kojoj zakon inače predviđa kraći rok zastare.
Kako je tražbina tuženika dospjela na naplatu dana 8. ožujka 2006. godine, dok je prijedlog za osiguranje podnesen sudu dana 25. siječnja 2012. godine, te budući zadužnica predstavlja pravni posao sui generis, kojem zakon priznaje svojstvo ovršne isprave, to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice budući da nije protekao desetogodišnji rok zastare.
Pri obračunu troškova postupka sud prvog stupnja je sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a pravilno obračunao troškove koji su bili neophodni za vođenje ovog postupka.
Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu, potvrditi pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove odluke.
U Splitu, 20. ožujka 2017. godine
