- 1 -              I Kž 432/2019-11

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 432/2019-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. C., zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 17. lipnja 2019. broj K-20/2017., u sjednici održanoj 18. rujna 2019. u nazočnosti optuženog S. C. i njegovih branitelja, odvjetnika M. Š. i K. D.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog S. C. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi S. C. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11. te je, na temelju tog zakonskog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode od 3. kolovoza 2017. nadalje. Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog S. C. oduzet je pištolj, marke, kalibra i serijskog broja navedenog u izreci te je odlučeno da će pištolj biti uništen. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) optuženi S. C. oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08.

 

Protiv te presude žali se optuženi S. C. po braniteljima, odvjetnicima M. Š. i K. D., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odlučivanje, ali (...) pred potpuno izmijenjenim vijećem, odnosno podredno da (...) preinači pobijanu presudu na način da se okr. C. S. iz M. L. oslobodi optužbe za predmetno kazneno djelo ubojstva iz odredbe članka 110 KZ-a.“

 

U odgovoru na žalbu optuženog S. C., državni je odvjetnik predložio njezino odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog S. C. i branitelja, odvjetnika M. Š. i K. D., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti o sjednici uredno obaviještenog Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijajući presudu prvostupanjskog suda, optuženi S. C. u žalbi ističe da pojedini navodi iz pobijane presude ukazuju na „određenu nesigurnost“ prvostupanjskog suda u odluci o njegovoj kaznenoj odgovornosti, a ta odluka da se temelji „na iskazu svjedoka koji su dio uže obitelji i prijatelja pok. žrtve te (...) na minoriziranju i iskrivljavanju nalaza i mišljenja vještaka“, pa da je prvostupanjski sud ovaj predmet sagledao „na jedan uzak i jednosmjeran način“ i „priklonio (se) mišljenju o nečijoj odgovornosti na temelju dojma“. Nakon ovog uvodnog osvrta, optuženi S. C. u žalbi osporava pravilnost pojedinih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, opširno iznoseći svoju analizu i ocjenu vjerodostojnosti provedenih dokaza, tvrdeći, u bitnome, da ovdje „izostaju uvjerljivi, čvrsti, pouzdani i upečatljivi dokazi“ da su se u ponašanju optuženika ostvarila obilježja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11., pa da je dvojbe o postojanju činjenica koja tvore obilježja predmetnog kaznenog djela, prvostupanjski sud trebao razriješiti primjenom pravnog pravila iz članka 3. stavka 2. ZKP/08.

 

U odnosu na utvrđenja o prvom hitcu iz pištolja, optuženi S. C. u žalbi ističe da prvostupanjski sud „lakonski utvrđuje“, bez uporišta u provedenim dokazima, da je zrno streljiva, čiji fragment je pronađen na tlu i u zapisniku o očevidu označen kao trag broj 15, ispaljeno iz pištolja iz kojeg je pucao optuženik kritične zgode, da je pogrešno ocijenio vjerodostojnost iskaza svjedoka koji su iskazivali o smjeru u kojem je optuženik ispalio prvi hitac iz pištolja te, posljedično tome, pogrešno utvrdio da je optuženi S. C. prvi hitac iz pištolja ispalio s namjerom da ubije G. C..

 

Međutim, iako zbog nedostatka vidljivih tragova užljebljenja balističkim vještačenjem nije utvrđeno iz kojeg oružja je ispaljeno streljivo čiji fragment je pronađen i označen kao trag broj 15, pravilno je prvostupanjski sud, povezujući okolnosti koje proizlaze iz provedenih dokaza, zaključio da je riječ o fragmentu streljiva kojeg je optuženi S. C. ispalio prilikom prvog hitca iz pištolja.

 

Naime, ovaj zaključak prvostupanjski sud temelji na nespornoj okolnosti da su kritične zgode ispaljena dva hitca iz pištolja optuženog S. C. i činjenici da nitko od brojnih ispitanih svjedoka, koji su uglavnom angažirani u radu restorana, bilo kao zaposlenici ili članovi obitelji vlasnika tih restorana, nije spominjao da bi i prije događaja koji je predmet ovog postupka, na istom mjestu došlo do pucnjave. Budući da je fragment zrna streljiva, označen kao trag broj 15, pronađen na nogostupu, u neposrednoj blizini terase restorana „G.“, na mjestu neznatno udaljenom od prvih stolova, a što je vidljivo na fotografijama F-63 i F-69, to je s pravom prvostupanjski sud zaključio da činjenica što nitko od ispitanih svjedoka nije spominjao neki prethodni događaj u kojem se pucalo iz vatrenog oružja, uz naprijed navedenu nespornu okolnost da su kritične zgode ispaljena dva metka iz pištolja optuženog S. C. (time da je zrno ispaljeno prilikom drugog hitca pronađeno u tijelu žrtve), upućuje na nedvojbeni zaključak da je predmetno zrno streljiva ispalio optuženi S. C. prilikom prvog hitca iz pištolja.

 

Nadalje, polazeći od nalaza i mišljenja sudskog vještaka balističke struke, koji dokaz prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća ocjenjujući ga vjerodostojnim, a prema kojem prilikom pucanja u zrak i pada zrna na tlo ne dolazi do njegovog raspada, kao što je to slučaj kod fragmenta zrna streljiva označenog kao trag broj 15, zbog čega je vještak mišljenja da je predmetno zrno prilikom ispaljenja udarilo o neku tvrdu podlogu i raspalo se, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da iznijeta okolnost isključuje verziju po kojoj je prvi hitac iz pištolja bio ispaljen u zrak.

 

Prema tome, zaključak prvostupanjskog suda da je zrno streljiva, čiji pronađeni fragment je označen kao trag broj 15, ispaljeno prilikom prvog hitca iz pištolja iz kojeg je kritične zgode pucao optuženi S. C., suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, ima uporište u naprijed navedenim okolnostima, koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio te je, međusobno ih povezujući, u skladu s pravilima logičnog zaključivanja, o toj odlučnoj činjenici donio valjani zaključak.

 

Nadalje, u žalbi se ističe da se protiv svjedoka L. C. i članove njegove obitelji vode kazneni postupci zbog kaznenih djela počinjenih na štetu optuženog S. C. i članova njegove obitelji, a ta okolnost da dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je svjedok L. C. „u dobrim odnosima sa (...) okrivljenikom te da nema razloga da bi isti dao lažni iskaz“. Ujedno, optuženik u žalbi ukazuje na povezanost svjedokinja I. Ž., D. B. i M. Č. sa članovima obitelji žrtve G. C., zbog koje okolnosti smatra da se „ipak može opravdano postaviti pitanje o njihovoj iskrenosti“.

 

Međutim, osim što je, kod ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka L. C., prvostupanjski sud imao na umu u kakvom je odnosu imenovani svjedok s optuženim S. C., ocjenjujući pri tom da ti odnosi nisu bili tako loši da bi bili razlog za lažno terećenje optuženika, prvostupanjski je sud ocjenu o vjerodostojnosti iskaza svjedoka L. C. prvenstveno temeljio na činjenici da je u opisu načina i smjera u kojem je optuženi S. C. ispalio prvi hitac iz pištolja iskaz ovog svjedoka suglasan iskazima drugih svjedoka – J. G., D. B. i M. Č., za koje prvostupanjski sud s pravom ističe da je riječ o nepristranim i za ishod ovog postupka nezainteresiranim osobama.

 

Naime, kod analize iskaza svjedoka koji su opisali način na koji je optuženik ispalio prvi hitac iz pištolja, prvostupanjski je sud osobiti značaj pridao iskazu svjedokinje J. G., koja nije ni na koji način povezana s članovima obitelji optuženog S. C. i žrtve G. C.. Nakon utvrđenja da je zrno streljiva, čiji fragment je pronađen uz terasu restorana „G.“, ispalio optuženik prilikom prvog hitca iz pištolja i da činjenica da se ono raspalo ukazuje da je prije pada na tlo udarilo o tvrdu podlogu, što isključuje optuženikovu obranu po kojoj je on prvi hitac ispalio u zrak, prvostupanjski je sud ocijenio da je svjedokinja G., navodeći da je vidjela čovjeka koji je u ispruženoj ruci držao pištolj, a činilo joj se kao da je pištolj u visini njenih očiju, iskreno i uvjerljivo opisala način ispaljenja prvog hitca. Nadalje, prvostupanjski je sud, nalazeći da su istovjetno navodima svjedokinje G. način ispaljenja prvog hitca opisale i svjedokinje D. B. i M. Č., prema kojima je optuženik taj hitac ispalio držeći pištolj u ispruženoj ruci, ujedno ocjenjujući da, kao zaposlenice u restoranu optuženikove obitelji, s čijim članovima su bile u svakodnevnom doticaju, svjedokinje D. B. i M. Č. nisu imale razloga lažno teretiti optuženika, i njihove iskaze opravdano ocijenio vjerodostojnima.

 

Iznijetu ocjenu prvostupanjskog suda o nepristranosti i vjerodostojnosti iskaza svjedokinja D. B. i M. Č., a time i utvrđenja prvostupanjskog suda koja se temelje na iskazima imenovanih svjedokinja, optuženi S. C. u žalbi nastoji dovesti u sumnju tvrdeći da je riječ o mlađim osobama koje su bile u iznimno prijateljskim odnosima sa sinovima žrtve G. C. i njihovim djevojkama.

 

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da prijateljsko druženje s osobama bliskim žrtvi, koje druženje optuženik u žalbi opisuje kao zabavljanje nakon radnog vremena, kraj činjenice da su svjedokinje D. B. i M. Č. radile u restoranu optuženikove obitelji, doista nije razlog zbog kojeg bi imenovane svjedokinje lažno iskazivale na štetu optuženog S. C.. Osim toga, ocjena prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza svjedokinja D. B., M. Č. i I. Ž. (u odnosu na koju prvostupanjski sud, protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, nije zanemario činjenicu da je riječ o djevojci jednog od sinova žrtve) ne temelji samo na analizi odnosa povezanosti imenovanih svjedokinja s članovima pojedine obitelji koje su se našle na suprotstavljenim stranama, nego i na analizi i povezivanju njihovih iskaza s drugim provedenim dokazima.

 

Zbog toga, iznijetim žalbenim navodima, pa ni tvrdnjom da je njihovo ispitivanje predložio opunomoćenik oštećenika, optuženi S. C. nije s uspjehom doveo u sumnju ocjenu prvostupanjskog suda da su o načinu na koji je optuženik ispalio prvi hitac iz pištolja imenovane svjedokinje, kao i svjedokinja J. G., iskazivale iskreno i uvjerljivo, nalazeći ujedno da su se o smjeru ispaljenja prvog hitca prema žrtvi G. C., svjedokinje D. B., M. Č. i I. Ž., preciznije očitovale.

 

Pobijajući ocjenu prvostupanjskog suda o nepristranoj ulozi svjedokinje J. G. i vjerodostojnosti njezinog iskaza, optuženi S. C. u žalbi ukazuje na pojedine tvrdnje koje je svjedok N. C. iznio u svom iskazu s rasprave održane 21. ožujka 2018., a koji iskaz je, kao nezakoniti dokaz, izdvojen iz spisa. Međutim, prema odredbi članka 10. stavka 1. ZKP/08., sudske se odluke ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenim na nezakoniti način, pa tako ni odluka drugostupanjskog suda, zbog čega žalbene tvrdnje kojima optuženi S. C. ukazuje na dijelove izdvojenog iskaza svjedoka, ovaj drugostupanjski sud nije ni razmatrao, dok činjenica što je svjedokinja I. Ž. u svom iskazu gošću restorana „G.“, svjedokinju J. G., nazvala osobnim imenom, ne ukazuje na takav odnos povezanosti među njima zbog kojeg bi vjerodostojnost iskaza svjedokinje G. bila upitna.

 

Nadalje, uz zaključak da prvi hitac iz pištolja optuženi S. C. nije ispalio u zrak, kako to tvrde svjedoci F. C., L. C., M. C., D. B. i B. C., prvostupanjski je sud i u odnosu na ovu odlučnu činjenicu prihvatio iskaze svjedokinja D. B. i M. Č. te s njihovim iskazima suglasne iskaze svjedoka I. Ž. i F. C., iz čijih iskaza proizlazi da je optuženi S. C. prvi hitac iz pištolja ispalio u smjeru žrtve G. C.. S obzirom na to da su u opisu smjera ispaljenja prvog hitca, za razliku od svjedokinja A. M. K. i J. G., svjedokinje D. B. i M. Č. iskazivale određeno, navodeći precizno da je optuženik pucao u smjeru žrtve G. C., s pravom je prvostupanjski sud i ovu odlučnu činjenicu utvrdio prije svega na temelju njihovih iskaza, prihvaćajući u tom dijelu i iskaze svjedoka I. Ž. i F. C. koji su istovjetno opisali smjer ispaljenja prvog hitca.

 

Iako nalazi da su svjedokinje A. M. K. i J. G. o spornim okolnostima iskazivale u najboljem uvjerenju i iskreno, na način kako su određene okolnosti percipirale i upamtile, prvostupanjski je sud ocijenio da su o smjeru ispaljenja prvog hitca iz pištolja one iskazivale neprecizno, s određenom dozom nesigurnosti. Stoga, tvrdnje svjedokinja A. M. K. i J. G. da je prvi hitac optuženi S. C. ispalio prema osobama u sukobu i to „nekako iznad njihovih glava“, kako navodi svjedokinja K., odnosno „prema N.“ kako to navodi svjedokinja G., prvostupanjski sud nije ocijenio uvjerljivima, a ova se ocjena vjerodostojnosti iznijetih navoda o smjeru ispaljenja prvog hitca iz pištolja u smjeru osoba u sukobu, s obzirom na to da su u tom sukobu sudjelovali i članovi njegove obitelji koje bi pucanjem u tom smjeru mogao usmrtiti, ukazuje opravdanom.

 

Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedokinje J. G. u dijelu u kojem ona opisuje način ispaljenja prvog hitca iz pištolja (držeći pištolj u ispruženoj ruci), dok je odlučnu činjenicu koja se odnosi na smjer u kojem je optuženi S. C. ispalio prvi hitac prvostupanjski sud utvrdio prihvaćajući prije svega iskaze nepristranih svjedokinja D. B. i M. Č., a potom i iskaze drugih svjedoka koji su identično naveli da je optuženik pucao prema žrtvi G. C.. Stoga optuženi S. C. u žalbi pogrešno interpretira razloge pobijane presude kada tvrdi da prvostupanjski sud „apsolutno pogrešno zaključuje“ da je svjedokinja G. o smjeru ispaljenja prvog hitca iskazivala identično kao i svjedokinje M. Č. i D. B..

 

Ujedno, s obzirom na to da je prvostupanjski sud i iskaz također nepristrane svjedokinje A. M. K. detaljno analizirao, a pri ocjeni vjerodostojnosti njezinog iskaza imao na umu okolnosti konkretnog slučaja za koje nalazi da su utjecale na kvalitetu njezinog opažanja, to nije u pravu optuženi S. C. kada, ne slažući s ocjenom prvostupanjskog suda da u opisu smjera ispaljenja prvog hitca iz pištolja iskaz svjedokinje K. nije uvjerljiv, u žalbi tvrdi da njezin iskaz „prvostupanjski sud bezrazložno i posve neosnovano minorizira te istim manipulira“.

 

Nadalje, prvostupanjski je sud, protivno vrlo opširno iznijetim žalbenim razlozima, imao na umu da svjedok N. U. nije vidio kako je i u kojem smjeru optuženi S. C. ispalio prvi hitac iz pištolja, jer se, tek nakon što je čuo prvi pucanj, okrenuo prema osobi koja je pucala i tada je vidio da ta osoba drži pištolj u ispruženoj ruci, „s time da mu ruka nije bila skvrčena u laktu“. Međutim, prvostupanjski je sud našao da i opis načina držanja pištolja nakon što je ispalio prvi hitac, kako to navodi svjedok U. u svom iskazu, potvrđuje zaključak da optuženi S. C. prvi hitac iz pištolja nije usmjerio „prema nebu“. Ujedno, tvrdnja svjedoka N. U., za kojeg prvostupanjski sud nalazi da je neutralan i nepristran, o načinu na koji je optuženik držao pištolj nakon ispaljenja prvog hitca, od važnosti je i za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka F. C. i L. C., koji su tvrdili da je optuženi S. C. nakon prvog hitca držao pištolj usmjeren u zrak.

 

Stoga, nije u pravu optuženi S. C. kada u žalbi, višekratno ističući da svjedok N. U. nije vidio kako je ispaljen prvi hitac, tvrdi da je „potpuno promašeno zaključivanje“ prvostupanjskog suda o načinu držanja pištolja, a nisu osnovane niti tvrdnje optuženika da postoji „stanovita sumnja u nepristranost sudskog vijeća“. Naime, optuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud, obezvrjeđujući i omalovažavajući iskaze „apsolutno vjerodostojnih i nepristranih svjedoka“, svoja utvrđenja o odlučnim činjenicama temelji na iskazima svjedoka koji su blisko povezani s članovima obitelji žrtve G. C. te, osporavajući ocjenu prvostupanjskog suda o neutralnoj poziciji svjedokinja D. B., M. Č. i B. Č., na više mjesta u žalbi tvrdi da je riječ o svjedokinjama koje su prijateljski povezane sa sinovima žrtve i njihovim djevojkama i da činjenica da je prvostupanjski sud njihove iskaze prihvatio „paradoks, koji ne može biti veći“.

 

Međutim, kao što je već odgovoreno na istaknute, u žalbi više puta ponovljene prigovore optuženika, prvostupanjski je sud, savjesno analizirajući sve provedene dokaze i to svaki pojedinačno i u povezanosti s drugim dokazima, kako to nalaže odredba članka 450. stavka 2. ZKP/08., ocjenjujući pri tom i od kakvog je utjecaja odnos povezanosti pojedinog svjedoka s članovima obitelji optuženika ili žrtve na pouzdanost njegovog iskaza, iznio svoju ocjenu vjerodostojnosti njihovih iskaza, za koju ocjenu je iznio jasne, konkretne i valjane razloge, a te argumente prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, zbog čega su neutemeljene tvrdnje optuženika o „stanovitoj pristranosti“ prvostupanjskog suda.

 

Nadalje, optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio nevjerodostojnim iskaz svjedokinje D. B., tvrdeći pri tom da je nedosljednost u iskazu imenovane svjedokinje o tome je li vidjela kada je optuženi S. C. ispalio prvi hitac iz pištolja, posljedica njezinog nerazumijevanja te „određene nesmotrenosti pri razumijevanju pitanja i davanju odgovora“.

 

Međutim, suprotno žalbenoj tvrdnji optuženika da je u pitanju neznatna različitost, pravilno je prvostupanjski sud, analizirajući iskaz svjedokinje D. B., našao da je njezinu tvrdnja da je optuženik izvadio pištolj s prednje strane pojasa, ali da nije vidjela kada je pucao, pa o tome ne može ništa reći, proturječna tvrdnji koju je kasnije iznijela – da je „vidjela da optuženik vadi pištolj, pri čemu joj se čini da je viknuo dosta, nakon čega je pucao tako da je držao ruku skvrčenu ispred sebe, pri čemu je cijev bila usmjerena prema gore, u kojem trenutku je bio okrenut prema osobama u sukobu koje su tada bile ispred terase K.“. Naime, dok je, odgovarajući na pitanje tužitelja izjavila da nije vidjela kada je optuženi S. C. pucao, pa o tome ne može ništa reći, svjedokinja D. B. je potom, odgovarajući na pitanje branitelja izjavila suprotno i pri tom s mnogo detalja opisala kako je optuženik ispalio prvi hitac, način na koji je držao ruku, o smjeru u kojem je bila usmjerena cijev pištolja, na koju stranu je optuženi S. C. bio okrenut, gdje su se nalazile osobe u sukobu. S obzirom na to da je tvrdnja da nije vidjela kada je optuženik pucao, uslijedila nakon što je svjedokinja D. B. opisala način kako je optuženik izvadio pištolj, to s pravom prvostupanjski sud nije ocijenio uvjerljivom tvrdnju kojom je nastojala objasniti opisanu razliku u svom iskazu – da je željela reći da nije vidjela trenutak pogibije žrtve G. C.. Dakle, prvostupanjski je sud iznio jasne, logične i valjane razloge zbog kojih ne prihvaća iskaz svjedokinje D. B., ocjenjujući ga nepouzdanim, a koje razloge optuženi S. C. iznijetim žalbenim tvrdnjama nije s uspjehom doveo u sumnju.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neuvjerljivim iskaz svjedokinje M. C.. Doduše, razlog za takvu ocjenu vjerodostojnosti njezinog iskaza prvostupanjski sud nalazi u utvrđenju da je tenda natkrivala prostor terase restorana „K.“ pa da zbog toga imenovana svjedokinja, koja se nalazila u stanu iznad restorana, s prozora nije ni mogla vidjeti događaj koji se odvijao na terasi. Radi utvrđenja je li terasa restorana „K.“ bila natkrivena tendom, provedeni su brojni dokazi, a prvostupanjski je sud utvrdio „da je u trenutku događaja tenda bila razvučena u potpunosti“ i „da je od događaja do očevida netko (...) dirao tendu u pitanju na način da ju je zatvorio tj. doveo u poziciju da ne vrši funkciju“.

 

Činjenica je li terasa restorana bila natkrivena tendom ne ukazuje se odlučnom, pa pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na činjenicu koja nema značaj odlučne činjenice u konkretnom slučaju ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Međutim, s obzirom na to da je svjedokinja M. C., za razliku od nepristrane i neutralne svjedokinje J. G., tvrdila da je optuženi S. C. prvi hitac iz pištolja ispalio u zrak te s obzirom na to da pronađeni fragment zrna streljiva, označen kao trag broj 15, isključuje tu mogućnost, to je s pravom prvostupanjski sud iskaz svjedokinje M. C., kao i iskaze drugih svjedoka koji su istovjetno iskazivali o načinu ispaljenja prvog hitca, ocijenio neuvjerljivima.

 

Prema tome, protivno žalbenim tvrdnjama kojima optuženi S. C., u nastojanju da uvjeri sud da je prvi hitac iz pištolja ispalio u zrak radi zaustavljanja sukoba između članova njegove i obitelji žrtve, ukazuje na iskaze svjedoka prema kojima je prvi hitac bio ispaljen prema „grupi u sukobu“, odnosno prema kojima je on taj hitac ispalio držeći pištolj u skvrčenoj ruci, na način da su usta cijevi bila usmjerena prema nebu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, koji se temelji na iskazima neutralnih svjedokinja D. B. i M. Č., da je prvi hitac iz pištolja optuženi S. C. ispalio držeći pištolj u ispruženoj ruci u smjeru žrtve G. C., kao i da opisani način ispaljenja prvog hitca i činjenica da se, nakon što ga prvih hitcem nije pogodio, približio žrtvi G. C. (kako proizlazi iz iskaza također neutralnih svjedoka B. Č. i N. U. te svjedokinje I. Ž.) upućuje na zaključak da je optuženi S. C. postupao s nakanom da imenovanog usmrti.

 

Osim utvrđenja odlučnih činjenica, prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi iznio i svoj zaključak o tome tko je započeo i izazvao sukob između članova dviju obitelji – one optuženog S. C. i obitelji žrtve G. C. – koji sukob je neposredno prethodio inkriminiranom događaju.

 

Iako u žalbi ističe da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je taj sukob započeo N. C. – sin žrtve G. C. – optuženi S. C. prigovara „selektivnom pristupu dokazima“, jer smatra da prvostupanjski sud „iste neprihvatljivo secira“, na način da u odnosu na sukob koji je prethodio inkriminiranom događaju prihvaća kao vjerodostojne iskaze svjedoka članova obitelji optuženog S. C., dok istim tim svjedocima ne vjeruje kada opisuju smjer ispaljenja prvog hitca i način na koji je došlo do ispaljenja drugog hitca iz pištolja.

 

Međutim, kao što je već navedeno, kod analize i ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka koji su članovi dviju, od ranije zavađenih obitelji i to N. C., F. C., Z. C., F. C., L. C., P. C., M. C., L. C. i B. C., prvostupanjski je sud imao na umu da nije riječ o objektivnim promatračima, nego o osobama koje su duboko emotivno povezane sa žrtvom G. C. i s optuženim S. C., a očigledno su i sami bili uključeni u ranije dugogodišnje sukobe, koja okolnost nesumnjivo determinira njihovo viđenje spornog događaja. Zbog toga je svoje zaključke o odlučnim činjenicama koje su se u postupku ukazale spornima, prvostupanjski sud prvenstveno temeljio na materijalnim dokazima i, u većoj mjeri, na iskazima svjedoka za koje nalazi da nisu do te mjere blisko povezani s članovima pojedine suprotstavljene obitelji, da bi imali razloga iskazivati pristrano. Međutim i iskaze tih, neutralnih i nepristranih svjedoka, prvostupanjski je sud analizirao, pa nije prihvatio pojedine tvrdnje ili dijelove njihovih iskaza za koje je ocijenio da nisu uvjerljivi. Nakon što je na taj način zaključio o postojanju određene činjenice, prvostupanjski je sud prihvatio i iskaze drugih svjedoka, bliskih žrtvi ili optuženiku, u onom dijelu kojem su njihovi iskazi bili u skladu s prihvaćenim tvrdnjama neutralnih i nepristranih svjedoka.

 

S obzirom na logičku utemeljenost ovakvog analitičkog pristupa dokaznoj građi i uz činjenicu da je za djelomično prihvaćanje iskaza pojedinih svjedoka prvostupanjski sud iznio jasne i konkretne razloge, to optuženi S. C., tvrdnjama o „neprihvatljivom seciranju“ iskaza svjedoka te isticanjem da se utvrđenja prvostupanjskog suda temelje na iskazima svjedoka koji su o drugim okolnostima (tko je inicijator sukoba, o motivu sukoba, navodnim cjelodnevnim pripremama za ubojstvo, tvrdnjama da su i sinovi optuženika imali oružje te o nestanku odjeće) neistinito iskazivali, nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koja se odnose upravo na odlučne činjenice – način i smjer ispaljenja prvog hitca, način na koji je došlo do ispaljenja drugog hitca te, s tim u svezi, subjektivni odnos počinitelja prema djelu.

 

Stoga, nisu osnovane ni tvrdnje kojima optuženi S. C., tvrdeći da su svjedoci F. C. i L. C. iskazivali „apsolutno identično“ (premda ovaj žalitelj na drugom mjestu istovjetno iskazivanje svjedokinja D. B., M. Č. i I. Ž. ističe kao razlog za sumnju o njihovom prethodnom usaglašavanju), s tim u vezi prilažući njihove iskaze koji su, kao nezakoniti dokazi, izdvojeni iz spisa te ukazujući da je obrana još u ranijem stadiju postupka predlagala provođenje kontaktnog vještačenja radi utvrđenja jesu li žrtva i optuženik bili u doticaju, nastoji ukazati na vjerodostojnost iskaza svjedoka koji su potvrdili njegovu obranu.

 

Optuženi S. C. u žalbi nadalje tvrdi da je svjedokinja B. Č. o načinu ispaljenja drugog hitca iskazivala nedosljedno i da je njezina tvrdnja iz iskaza od 18. listopada 2017. o pucanju u desnu stranu vrata žrtve G. C. protivna rezultatima sudskomedicinskog vještačenja prema kojima je žrtva zadobila ustrijelnu ranu u području iza lijeve uške. Optuženik smatra da je prihvaćajući iskaz imenovane svjedokinje prvostupanjski sud zanemario važnost sudskomedicinskog i balističkog vještačenja i da je ovom složenom predmetu pristupio „ofrlje i bez zrna želje da se utvrdi materijalna istina“.

 

Naime, u situaciji kada su dvije skupine svjedoka oprečno iskazivale o načinu na koji je došlo do ispaljenja drugog hitca, a provedenim sudskomedicinskim i balističkim vještačenjem ni jedna od tih dviju verzija nije isključena, prvostupanjski je sud važnost pridao iskazu svjedokinje B. Č., zaposlenice u restoranu optuženikove obitelji, ocjenjujući da je imenovana svjedokinja u bitnome uvjerljivo opisala smjer kojim je optuženi S. C. prišao žrtvi G. C. i način na koji je ispalio drugi hitac u vrat žrtve.

 

Pri tome je, protivno žalbenoj tvrdnji optuženog S. C. o „ovakvom neshvatljivom promišljanju“ i površnoj analizi dokaza, prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se od pojedinih svjedoka, očevidaca ovog iznenadnog, neočekivanog i stresnog događaja, od kojih su neki radili, a drugi, kao gosti restorana, večerali na terasi, kraj kojih su ispaljeni hitci iz vatrenog oružja, zbog čega osjetili i strah za vlastiti život, ne može očekivati da u tim okolnostima pozorno percipiraju i potom precizno i egzaktno opišu s koje je strane optuženik prišao žrtvi, na kojoj udaljenosti od žrtve G. C. su se nalazila usta cijevi pištolja i način na koji je optuženi S. C. držao pištolj u ruci u trenutku kada je ispaljen drugi hitac.

 

Stoga je pravilno prvostupanjski sud, ocjenjujući da svjedokinja B. Č. nije imala razloga lažno teretiti optuženog S. C., ocjenjujući da su razlike u njezinom iskazu razumljive jer se odnose na pojedinosti koje, iako su važne za odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika, u okolnostima ovog stresnog događaja, promatrač, koji je i sam izložen opasnosti, teško može precizno i egzaktno uočiti, prihvatio njezinu tvrdnju da je optuženi S. C. prišao žrtvi G. C. „od iza“ i dok je stajao iza žrtve, ispalio drugi hitac iz pištolja.

 

Kraj takvog stanja stvari, navod svjedokinje M. Č. da joj ništa nije poznato o tome da bi B. Č. otišla na policiju radi davanja izjave u vezi spornog događaja, nikako ne upućuje na zaključak da svjedokinja B. Č. „izmišlja“ kada tvrdi da je otišla na policiju, ali je tamo nisu ispitali, niti je od značaja za ocjenu vjerodostojnosti njezinog iskaza činjenica što je svjedokinja B. Č. „mlađa i jedva punoljetna“.

 

Ujedno, prvostupanjski je sud iskaz svjedokinje B. Č. doveo u vezu s rezultatima sudskomedicinskog i balističkog vještačenja i zaključio da se verzija ispaljenja drugog hitca iz pištolja, kako je opisuje imenovana svjedokinja ne može isključiti, time da su preciznije smjer optuženikovog prilaska žrtvi – lijevo, bočno, sa stražnje strane – opisali svjedoci F. C. i N. C..

 

Naime, uvažavajući činjenicu da su svjedoci, kada su u pitanju prostorne udaljenosti ili određenje točnog smjera prilaska žrtvi, iskazivali o svom subjektivnom dojmu i osobnim procjenama, a ujedno i da donekle različiti jezični izričaji kojima su svjedoci opisali pojedinu okolnost u suštini, „u generalnom opisu tako opasne situacije“ imaju isto značenje, prvostupanjski je sud našao da su smjer prilaska žrtvi i način ispaljenja drugog hitca u bitnome istovjetno iskazu svjedokinje B. Č., opisali i svjedoci N. C. i F. C. (iz čijih iskaza proizlazi da je optuženik prišao žrtvi s lijeve strane leđa te držeći pištolj u ispruženoj ruci, savijenoj u ručnom zglobu tako da su usta cijevi bila usmjerena prema dolje, ispalio hitac u glavu žrtve) te svjedokinja I. Ž. (iz čijeg iskaza proizlazi da je optuženik prišao žrtvi s leđa i ispalio mu hitac u glavu) te je opravdano ocijenio da se njihovi iskazi međusobno nadopunjuju.

 

Prvostupanjski je sud ocijenio da se način ispaljenja drugog hitca, kako ga u svojim iskazima opisuju svjedoci N. C. i F. C. navodeći da optuženi S. C. držao pištolj ispred sebe, u ruci koja je bila savinuta u ručnom zglobu prema dolje, tako da su usta cijevi pištolja bila okrenuta prema dolje, uklapa u utvrđenje sudskomedicinskog vještaka o dominantno vertikalnom smjeru strijelnog kanala koji povezuje lijevu stranu glave, prema dolje, preko vrata, prsnog koša i trbuha desno, do jetre, pa je stoga iskaze imenovanih svjedoka osnovano prihvatio kao istinite.

 

Ovo utvrđenje prvostupanjskog suda optuženi S. C. u žalbi bezuspješno nastoji dovesti u sumnju tvrdeći da je „posve kontradiktorno i izmišljeno“, jer da vještaci „izrijekom ne govore na taj način o dinamici nastanka predmetnog događaja“.

 

Međutim, s obzirom na to da je, prema mišljenju balističkog vještaka, strijelni kanal nastao u položaju u kojem je lijeva strana glave bila dostupna ozljeđivanju, a usta cijevi pištolja morala su se nalaziti s lijeve strane, iznad glave, pri čemu vještak dozvoljava više mogućih opcija položaja optuženika u odnosu na žrtvu, pa tako i da je „netko nekome prišao sa stražnje strane, odnosno sa stražnje strane lijevo“, promašene su i bespredmetne naprijed iznijete žalbene tvrdnje optuženog S. C.. Naime, rezultati balističkog vještačenja jedino isključuju varijantu horizontalnog ispljenja hitca ako je žrtva stajala, jer tada ispaljeni projektil ne bi dobio vertikalni smjer, dok su, prema nalazu i mišljenju balističkog vještaka, ostale prezentirane varijante moguće. Zbog toga je prvostupanjski sud dvojbu oko načina ispljenja drugog hitca otklonio analizirajući iskaze ispitanih svjedoka, pri čemu je, ocjenjujući neuvjerljivom tvrdnju optuženog S. C. da je pištoljem namjeravao umiriti nastali sukob, u odnosu na ovu odlučnu činjenicu prihvatio iskaz svjedokinje B. Č., kao i iskaze drugih svjedoka koji su istovjetni opisali način ispaljenja drugog hitca iz pištolja.

 

Pri tom prvostupanjski sud nije, kako to tvrdi optuženi S. C. u žalbi, „evidentno bagatelizirao“ opciju po kojoj je do opaljenja pištolja došlo prilikom otimanja, kada se pištolj „našao u poziciji iznad glave okrivljenika i pok. žrtve“, nego je, prihvaćajući iskaz svjedoka N. U. da je optuženik nakon ispaljenja prvog hitca, prošao pokraj njihovog stola s pištoljem kojeg je držao u potpuno ispruženoj ruci, koja mu se „nekako njihala“ te prihvaćanjem iskaza svjedokinje B. Č., ovu varijantu ispaljenja drugog hitca otklonio.

 

Kraj činjenice da je neuvjerljiva tvrdnja optuženog S. C. da je s pištoljem u ruci, u kojemu se nalazilo 15 metaka (kako se može zaključiti s obzirom na to da su nesporno iz njega bila ispaljena dva hica, da je tijekom očevida u spremniku pištolja zatečeno 12 komada streljiva, a nakon repetiranja pištolja jedno je zrno nađeno u cijevi), dok su na terasi restorana bili gosti, krenuo smiriti sukob između članova svoje i obitelji žrtve G. C., pravilno je prvostupanjski sud otklonio iskaz optuženog S. C. i verziju prema kojoj je do opaljenja pištolja došlo slučajno, prilikom otimanja za pištolj kojeg je optuženik držao iznad glave, dok ga je G. C. uhvatio za ruku i pri tom okrenuo pištolj prema dolje i da je tada pištolj opalio.

 

Nadalje, optuženi S. C. u žalbi ukazuje na nedostatak motiva da ubije svog brata G. C.. Tvrdi naime da „isti nije ništa posebno poduzimao u vrijeme fizičkog sukoba“, nego da je N. C. „mlatio i cipelario njegovog unuka, snahu, suprugu i sinove“.

 

Međutim, budući da optuženi S. C. i sam u svom iskazu navodi da s bratom G. C. nije bio u dobrim odnosima, a iz iskaza svjedokinje L. C. proizlazi da su sukobi među njima počeli 2000. godine, do kada su optuženik i žrtva imali zajednički restoran, time da i iz iskaza drugih ispitanih svjedoka proizlazi da su sukobi između članova njihovih obitelji bili česti, to se nameće zaključak da su narušeni odnosi dvojice braće, S. C. i G. C., kao i sukobi između njih dvojice koji su započeli 2000., bili ishodište svih ostalih sukoba i netrpeljivosti između članova njihovih obitelji. Stoga, tvrdnjom o nedostatku motiva optuženi S. C. nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o postupanju optuženika s namjerom da ubije G. C..

 

Prema tome je prvostupanjski sud, ocjenjujući da je neuvjerljiva tvrdnja optuženika da je pištoljem, koje je ubojito sredstvo, u kojem se nalazilo 15 komada streljiva, namjeravao smiriti nastali sukob, nakon utvrđenja da je prvi hitac iz pištolja optuženi S. C. ispalio u smjeru svog brata G. C., s kojim je bio u višegodišnjem sukobu, ali ga je promašio pa se približio imenovanom i potom ispalio i drugi hitac, i to u glavu žrtve, logičnim razlozima otklanjajući verziju ispaljenja drugog hitca uslijed otimanja za pištolj kojeg bi optuženik držao usmjerenog prema nebu, osnovano zaključio da je optuženi S. C. postupao s namjerom da ubije brata G. C..

 

Zbog iznijetog, nije u pravu optuženi S. C. kada u žalbi ističe da je „pravilnim sagledavanjem činjenica i dokaza trebalo odgovarajuće prilagoditi i ispravno valorizirati predmetno stanje stvari te razmotriti da li se (...) možebitno radi“ o nekom drugom kaznenom djelu, koje ne podrazumijeva namjeru usmrćenja. Ujedno, s obzirom na to da je prvostupanjski sud sveobuhvatnom analizom provedenih dokaza, otklonio dvojbe o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela iz članka 110. KZ/11. te potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima ovisi primjena kaznenog zakona, a za svoja utvrđenja iznio jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, to nije osnovana žalbena tvrdnja o izostanku „uvjerljivih, čvrstih, pouzdanih i upečatljivih dokaza“ i potrebi primjene pravnog pravima in dubio pro reo, kako to optuženi S. C. ističe u žalbi.

 

Slijedom svega iznesenog, žalbom optuženog S. C. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a tom se žalbom ne ukazuje na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi. Zbog toga nije osnovana žalba optuženog S. C. podnesena iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.

 

S obzirom na to da, prema odredbi članka 478. ZKP/08., žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni i oduzimanju predmeta, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu i u tom djelu ispitao i pri tom našao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno cijenio sve okolnosti koje, u skladu s odredbom članka 47. KZ/11., utječu na izbor vrste i mjere kazne, a da je pravilna i odluka o oduzimanju predmeta.

 

Naime, prvostupanjski je sud prilikom odmjeravanja kazne optuženiku olakotnom cijenio činjenicu životne dobi optuženog S. C., njegovu dosadašnju neosuđivanost za kaznena djela, činjenicu da je otac četvoro djece, koja su punoljetna i da je u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, dok je otegotnim cijenio iskazanu upornost optuženika da ostvari svoj naum, s obzirom na to da je, nakon promašenog prvog hitca, ispalio i drugi hitac iz pištolja. Polazeći od tako utvrđenih okolnosti na strani optuženika, imajući na umu stupanj krivnje i pogibeljnost počinjenog kaznenog djela, prvostupanjski je sud optuženog S. C., na temelju članka 110. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.

 

Ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je izrečena kazna zatvora odmjerena u trajanju od 14 godina primjerena kako kaznenom djelu kojeg je optuženi S. C. počinio na štetu svog brata G. C., tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodna da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Ujedno, pravilno je prvostupanjski sud, u skladu s odrednom članka 79. stavka 2. KZ/11., odlučio optuženom S. C. oduzeti pištolj koji je uporabljen za počinjenje predmetnog kaznenog djela, određujući ujedno njegovo uništenje.

 

Slijedom izloženog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženi S. C. pobija prvostupanjsku presudu i kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona na čije postojanje, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, u skladu s odredbom članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu optuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. rujna 2019.