- 1 -              Rev-x 663/2018-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 663/2018-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik iz S., protiv tuženika Grad Z., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika G. d.o.o. u stečaju, OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-138/16-3 od 23. kolovoza 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2629/15-90 od 21. listopada 2015., u sjednici održanoj 17. rujna 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

I. Revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-138/16-3 od 23. kolovoza 2017., u odnosu na točke I. i III. izreke, odbija se.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.720.535,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 1.734.775,46 kn teku od 3. studenog 2005., do isplate, a na iznos od 985.760,00 kn od 2. studenog 2006., do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke), tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 616.600,00 kn (točka II. izreke), a umješaču G. d.o.o. - u stečaju trošak parničnog postupka u iznosu od 205.325,00 kn (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke potvrđena je presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2629/15-90 od 21. listopada 2015., pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke za iznos od 513.937,50 kn, i pod točkom III. izreke.

 

U točki II. izreke preinačena je navedena presuda pod točkom II. izreke za iznos od 102.662,50 kn te je za taj iznos, kao neosnovan, odbijen zahtjev tuženika Grada Z. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 102.662,50 kn.

 

U točki III. izreke odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tužitelja M. Š. za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 47.500,00 kn i zahtjev umješača G. d.o.o. - u stečaju za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 36.512,50 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude, u točkama I. i III. izreke, tužitelj podnosi reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude u pravcu iznesenih revizijskih navoda uz obvezivanje tuženika da mu nadoknaditi troškove postupka uključujući i trošak revizijskog postupka, a podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik i umješač na strani tuženika osporavaju osnovanost podnesene revizije i predlažu odbiti podnesenu reviziju, a tuženik traži i da se obveže tužitelja da mu nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio kao vlasnik "Full color led display" za projekciju reklama, u ukupnom iznosu od 2.720.535,46 kn, a tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženik 3. studenog 2005., bez donošenja ikakvog akta, Led display, koji je bio pričvršćen nosačima na južnoj strani zgrade u Z., ..., skinuo sa nosača i odvezao na prostore R. t. u Z., te da je zbog nestručnog skidanja i transporta došlo do oštećenja, uslijed čega je pretrpio štetu u iznosu od 1.734.775,46 kn na display-u, te u iznosu od 985.760,00 kn u vidu izmakle koristi.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP-a).

 

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Neosnovano se tužitelj u reviziji poziva na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a, kada tvrdi da pobijane presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, a osobito jer presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama, razlozi koji su navedeni da su nejasni i proturječni, te što u drugostupanjskoj presudi o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, jer pobijane presude nisu proturječne i iste se mogu ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

U postupku koji je prethodio reviziji po nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj vlasnik Led display-a, koji je na temelju lokacijske dozvole od 12. rujna 2002., izdane od Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet grada Z., koja je postala pravomoćna 11. listopada 2002., postavljen na pročelje zgrade u Z., ...,

 

- da je lokacijska dozvola važila dvije godine od njene pravomoćnosti,

 

- da je tom dozvolom određeno da je nakon završetka radova potrebno zatražiti uporabnu dozvolu,

 

- da tužitelj za predmetni display nije zatražio izdavanje uporabne dozvole,

 

- da je po nalogu tuženika led display skinut sa zgrade 3. studenog 2005, a skidanje su izvršili djelatnici tvrtke G. d.o.o. te ga odvezli u R. t. d.o.o.,

 

- da skidanju display-a nije prethodilo donošenje rješenja o uklanjanju, već je tuženik javnim pozivom objavljenim u novinama vlasnike reklamnih panoa pozvao da ih uklone,

 

- da su skidanje i prijevoz display-a obavljeni nestručno, zbog čega je na display-u došlo do oštećenja, uslijed čega je tužitelj kao vlasnik pretrpio štetu,

 

- da je A. - E. d.o.o. tužitelju izdala predračun, prema kojem trošak popravka iznosi 1.734.775,46 kn,

 

- da je tužitelj tvrdio da je display popravljen od strane tvrtke A. - E. d.o.o., i da je trošak popravka podmiren prijebojem sa tom tvrtkom,

 

- da te tvrdnje tužitelj nije dokazao jer nije ocijenjen vjerodostojnim iskaz svjedoka T. L., direktora A. - E. d.o.o., poslovnog partnera tužitelja, prema kojem je display popravljen i vraćen tužitelju, ali račun za popravak nije izdan, već je izvršen usmeni prijeboj za iznos od oko 900.000,00 kn, bez ikakve dokumentacije o opsegu popravka i troškova te o izvršenom prijeboju,

 

- da je prije pokretanja ovog postupka tužitelj proveo vještačenje na okolnost visine štete, ali da se tuženik protivio da se u ovom postupku kao dokaz koriste nalazi i mišljenja koja su o visini troškova popravka dali mr. sc. M. F. i ing. M. B. prije pokretanja parničnog postupka,

 

- da sudovi mišljenja navedenih vještaka nisu cijenili relevantnim za odluku o predmetu spora, ali ni nalaz i mišljenje vještaka M. B., koji je pribavljen u ovom postupku, jer je temeljen na dokumentaciji koju je dostavio tužitelj iz koje je bilo nemoguće utvrditi o kakvim (određenim) oštećenjima se radi, te na nalazu i mišljenju vještaka B., čijem korištenju u ovom postupku se tuženik protivio, s tim da vještak B. (a ni sud) nije osobno pregledao oštećeni display kako bi se točno utvrdili nedostatci za koje se traži naknada, zbog čega nije bilo moguće detaljno utvrditi o kakvim oštećenjima se radi, a slijedom toga ni visinu štete.

 

Slijedom navedenog nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj nije dokazao da bi šteta na led display iznosila utuženi iznos od 1.734.775,46 kn, niti da je display popravio i taj popravak platio tvrtki A. - E. d.o.o. prijebojem ili na neki drugi način, niti je uopće dokazao koja su oštećenja na display i koliko iznosi šteta, te su primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a zaključili da tužitelj nije dokazao postojanje svih pretpostavki za naknadu štetu i taj tužbeni zahtjev, kao neosnovan, odbili.

 

I zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove izmakle koristi utvrđuju neosnovanim s obzirom da je važenje lokacijske dozvole za postavljeni display isteklo, a da produženje važenja lokacijske dozvole nije ni tražio, pogotovo što uporabnu dozvolu uopće nije ishodio, zbog čega tužitelj nije mogao legitimno očekivati ostvarenje zarade od postavljenog display-a jer bi, u razdoblju za koje traži štetu, display bio postavljen bez zakonske pretpostavke za uporabu, neovisno od toga što je sa korisnicima usluga već imao zaključene ugovore, a nije dokazao ni koliko bi iznosila njegova zarada jer je zahtijevao na ime naknade izmakle korist iznos koji predstavlja ukupnu vrijednost godišnjih ugovora, iako bi mu prema čl. 4. Ugovora o zajedničkoj suradnji zaključenim sa partnerom A. E. d.o.o., pripadala polovina iznosa prihoda, (nakon podmirivanja poreznih obveza i troškova poslovanja, koje također nije dokazao).

 

Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na primjenu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), ZOO-a, odnosno čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/05 i 41/08 - dalje ZOO/05) kojima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist).

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Navodi revidenta, vezano za visinu štete, da je dostavio predračun na iznos od 1.734.775,46 kn, da je popravak izvršenu u razdoblju od 13. veljače 1006., do 27. ožujka 2006., te pozivanje na iskaz svjedoka T. L. vlasnika direktora tvrtke A. - E. d.o.o., koji je potvrdio postojanje poslovnog odnosa između njega i tužitelja, da je po navedenom predračunu izvršen popravak predmetnog displeya, kao i da je između njega i tužitelja izvršen usmeni prijeboj potraživanja za popravak i to sa tužiteljevim dijelom dobiti koju je svjedok bio dužan isplatiti tužitelju temeljem Ugovora o zajedničkoj suradnji od 12. rujna 2003., nisu osnovani jer se radi o prigovorima na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što u reviziji nije dopušteno isticati (čl. 385. ZPP-a). Osim toga neosnovano revident, iznoseći svoju ocjenu provedenih dokaza (iskaza svjedoka T. L. i sadržaja predračuna A. - E. d.o.o), osporava pravilnost primjene materijalnog prava i takvu ocjenu dokaza suprotstavlja ocjeni dokaza po nižestupanjskim sudovima, po ovome sudu bezuspješno, jer njegova ocjena dokaza u izvedenim dokazima nema podlogu, a u odnosu na ocjenu tih dokaza nižestupanjski sudovi dali su valjane argumente, koje ovaj sud prihvaća. Činjenica što revident takvom ocjenom provedenih dokaza nije zadovoljan ne znači istovremeno i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Neosnovane su i tvrdnje revidenta da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP-a, a kojom odredbom je propisano da, ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, i pogrešno zaključili da tužitelj nije dokazao postojanje svih pretpostavki za naknadu štete jer su, suprotno tvrdnjama revidenta, nižestupanjski sudovi ocijenili izvedene dokaze u skladu sa čl. 8. ZPP-a i za takvu ocjenu dokaza dali dostatne i prihvatljive argumente, a glede provedenih vještačenja i sadržaja nalaza i mišljenja vještaka dali su razloge i obrazložili zašto ih nisu prihvatili, a koje obrazloženje nižestupanjskih sudova je logično i kao takvo prihvatljivo i ovom sudu.

 

Neosnovane su i tvrdnje revidenta da je činjenica je li izvršen i plaćen popravak predmetnog display-a relevantna samo za početak tijeka zateznih kamata, jer je ta činjenica relevantna i za dokazivanje visine štete, za koju s obzirom na navedena utvrđenja nižestupanjskih sudova, tužitelj po ovom sudu nije dokazao pozivajući se na predračun broj ..., koji je tužitelju izdala A. - E. d.o.o., koja je poslovni partner tužitelja, i sa kojom je po tvrdnji tužitelja izvršen usmeni prijeboj za iznos od oko 900.000,00 kn, bez ikakve dokumentacije o opsegu popravka i troškova te o izvršenom prijeboju, a koje tvrdnje tužitelja nižestupanjski sudovi, pravilnom ocjenom dokaza, nisu prihvatili.

 

Neosnovane su i tvrdnje revidenta o pogrešnoj primjeni odredbi čl. 185. - 192. ZOO-a, u kojima se poziva na nalaz i mišljenje vještaka M. F., koji dao procjenu visine štete, neovisno o tome što je stručna osoba, jer ni po ovome sudu nalaz i mišljenje navedenog vještaka nisu prihvatljivi upravo iz onih razloga na koje su ukazali nižestupanjski sudovi, te se ponovno naglašava da taj nalaz i mišljenja osnovano nižestupanjski sudovi nisu prihvatili jer se radi o privatnom dokazu, koji se u smislu čl. 8. ZPP-a ocjenjuju kao i svaki drugi dokaz, a ne kao nalaz i mišljenje sudskog vještaka, što on u ovom slučaju i nije. Nalaz i mišljenje vještaka M. B. nižestupanjski sudovi također osnovano nisu prihvatili iz razloga jer je temeljen na nalazu i mišljenju vještaka F., a koji je opet temeljen na procjeni A. - E. d.o.o, a osim toga i taj nalaz je pribavljen izvan ovog postupka, a za korištenje kojeg nalaza se tuženik nije suglasio. Isto tako ni nalaz i mišljenje vještaka M. B. osnovano nije ocijenjen prihvatljivim iz razloga što vještačenje nije provedeno na temelju osobnog pregleda predmetnog display-a već na temelju podataka koje je dostavio tužitelj i navedena tvrtka sa kojom je tužitelj u poslovnom odnosu. Stoga je pravilnom ocjenom provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a i pravilnom primjenom čl. 221.a ZPP-a utvrđeno da tužitelj ponuđenim dokazima nije dokazao činjenice na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev.

 

U odnosu na navode tužitelja da se temeljem čl. 223. st. 2. ZPP-a mogla utvrditi visina štete ističe se da se ta odredba može primijeniti samo u situaciji kada se visina štete ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, ili ako potpuno razjašnjenje okolnosti o kojima ovisi odluka o nekim od više u istoj tužbi istaknutih zahtjeva koji su beznačajni u odnosu prema ukupnom iznosu svih istaknutih zahtjeva povezano s teškoćama koje su nerazmjerne s važnošću tih zahtjeva, što u ovom predmetu nije slučaj, jer se u ovom slučaju visina štete mogla objektivno utvrditi, da je tužitelj predložio kvalitetne dokaze za svoje tvrdnje glede štete i njezine visine, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi jer je tužitelj mogao zatražiti osiguranje dokaza i time nedvojbeno dokazati oštećenja na predmetom displeju nakon čega bi bilo moguće izvršiti procjenu visine štete na istom.

 

U odnosu na tvrdnje revidenta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezano za izmaklu korist, u kojima navodi da nije odlučno što mu je istekla lokacijska dozvola za postavljanje dispay-a, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, pravilna su shvaćanja nižestupanjskih sudova prema kojima tužitelj nije mogao legitimno očekivati ostvarenje bilo kakvog prihoda od građevine (postavljenog display-a) koju nije postavio u skladu sa zakonskom propisima uz ishodovanje svih dozvola i dopuštenja koje zakon nalaže da prije stavljanja u promet ili u uporabu određena građevina mora imati, kada je u vrijeme štetnog događaja display bio postavljen bez zakonske pretpostavke za uporabu, neovisno od toga što su sa korisnicima usluga već bili zaključeni ugovori, a osim toga, ni po ovome sudu, nije dokazao ni koliko bi iznosila njegova zarada.

 

Pozivanje tužitelja na praksu Ustavnog suda RH, odnosno na jamstvo pravičnog suđenja iz čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava te na odluku Europskog suda za ljudska prava Broniowski protiv Poljske broj 31443/96., nije osnovano jer je tužitelj, suprotno njegovim tvrdnjama, imao mogućnost dokazivati svoju tvrdnju o šteti i njezinoj visini u parničnom postupku, a to što svoje tvrdnje nije dokazao odgovarajućim odnosno podobnim dokazima ne znači i nemogućnost dokazivanja svoje tvrdnje, pa kako tužitelju nije uskraćeno bilo koje pravo ili mogućnost dokazivanja nije mu uskraćeno niti pravo na pravično suđenje.

 

Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi sastava odgovora na reviziju, pozivom na odredbu čl. 155. st. 1. ZPP-a jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim.

 

 

Zagreb, 17. rujna 2019.