Broj: Gž-230/2015
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. F. iz M., sada na adresi u Z., OIB: …, zastupane po K. S. P., odvjetnici u Z., protiv tuženih 1. B. N. iz M., sada na adresi u Z., OIB: …i 2. Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., Građansko upravni odjel, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Krku, poslovni broj: P-19/2013-9 od 27. studenog 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 1. veljače 2017. godine,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj: P-19/2013-9 od 27. studenog 2013. godine.
Obrazloženje
Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev na proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Krku posl.br. Ovr-242/2011 od 3. svibnja 2011. godine (točka I izreke presude) te je tužiteljici naloženo drugotuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 7.110,00 kn (točka II izreke presude).
Protiv citirane presude žalbu podnosi tužiteljica pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba nije osnovana.
Predmet spora zahtjev je tužiteljice za proglašenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Krku posl.br. Ovr-242/2011 od 3. svibnja 2011. godine u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Republike Hrvatske i ovršenika B. N.. Tužiteljica zahtjev temelji na činjenici da je nekretnina koja je predmetom ovrhe bila predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenim 10. listopada 2010. godine između tužiteljice, kao davateljice uzdržavanja i prvotuženika, kao primatelja uzdržavanja.
Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud nespornim utvrđuje da su tužiteljica i prvotuženik sklopili, prije pokretanja predmetnog ovršnog postupka, ugovor o doživotnom uzdržavanju, kojim ugovorom prvotuženik za slučaj svoje smrti predaje u vlasništvo tužiteljici nekretninu koja je predmetom citiranog ovršnog postupka. Prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 579. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) propisano kako je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju, stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja, ovdje prvotuženika, a što da znači da tužiteljica kao davateljica uzdržavanja nije stekla takvo pravo koje bi sprječavalo ovrhu u smislu odredbe čl. 55. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08; dalje OZ), te odbija tužbeni zahtjev.
Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužiteljica, budući da se odluka temelji na relevantnim provedenim dokazima te su za njeno donošenje izneseni jasni razlozi i presudu je moguće ispitati.
Činjenično stanje u prvostupanjskom je postupku pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Odredbom čl. 119. i čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) propisano je da se na temelju pravnog posla vlasništvo na nekretnini stječe uknjižbom u zemljišnoj knjizi. Odredbom čl. 579. st. 1. ZOO, između ostalog, propisano je da davatelj uzdržavanja stječe stvari i prava primatelja uzdržavanja u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, što znači da tužiteljica kao davateljica uzdržavanja 1.-tuženiku nije stekla pravo vlasništva nekretnine koja je predmet navedenog ugovora trenutkom sklapanja ugovora već je takvo stjecanje prava vlasništva odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja odnosno 1.-tuženika, zbog čega tužiteljica sklapanjem navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju nije stekla pravo koje bi spriječilo ovrhu u smislu čl. 55. st. 1. OZ-a. Činjenica da je u zemljišnoj knjizi upisano postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji upis predstavlja zabilježbu (čl. 581. ZOO), ne predstavlja pravo koje sprječava ovrhu na nekretnini 1.-tuženika kao ovršenika koji je u zemljišnoj knjizi uknjižen kao vlasnik iste.
Neosnovan je žalbeni razlog tužiteljice u kojem navodi da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio postavljeni tužbeni zahtjev te da u donošenju presude nije cijenio da nekretnina koja je predmet ovrhe predstavlja jedino mjesto stanovanja 1.-tuženika kao ovršenika, odnosno da nije cijenio čl. 70. st. 1. OZ-a kojim je propisana zaštita ovršenika kao fizičke osobe, budući da je predmet ovog spora tužba tužiteljice (kao treće osobe u ovršnom postupku) na proglašenje ovrhe nedopuštenom (čl. 55. i čl. 56. OZ), odnosno predmet spora stranaka nije zahtjev ovršenika B. N. da se ovrha proglasi nedopuštenom.
Žalbeni razlozi tužiteljice u kojima iznosi činjenice o pravoj volji ugovornih strana iz ugovora o doživotnom uzdržavanju (tužiteljice i 1.-tuženika) odnosno da je prava volja ugovornih strana bilo sklapanje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kao i žalbeni razlozi tužiteljice u kojima navodi da je 2.-tuženik kao ovrhovoditelj prethodno trebao tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju, su irelevantni za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice na proglašenje ovrhe nedopuštenom.
Slijedom navedenog temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Rijeci, 1. veljače 2017. godine
