Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
1 Poslovni broj 46 Ps-3/2019-9
Republika Hrvatska
Općinski sud u Dubrovniku
Dr. Ante Starčevića 23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja G. D., P. D. …., OIB: …, zastupanog po gradonačelniku M. F. i punomoćnici K. D., djelatnici tužitelja, protiv tuženika M. H. iz M., M. K. …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. K., odvjetniku u D., radi predaje u posjed, nakon održane glavne javne rasprave zaključene dana 02. rujna 2019. godine u nazočnosti punomoćnice tužitelja, tuženika osobno i punomoćnika tuženika, dana 12. rujna 2019. javno je objavio i
Obrazloženje
Tužitelj G. D. (dalje: tužitelj) 15. siječnja 2019. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika M. H. iz D. (dalje: tuženik) kojom traži da sud naloži tuženiku da tužitelju preda u posjed stan u M. na adresi M. K. …, katastarske oznake čest. zgr. … k.o. O., površine 58,79 m2, slobodan od osoba i stvari. Tužitelj tvrdi da je on vlasnik označenog stana, da je kao najmodavac sa tuženikom kao najmoprimcem zaključio dana 01. lipnja 1998. Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom klasa: …., urbroj: … i to na osnovi socijalnih prilika tuženika i temeljem Odluke o davanju u najam stanova u vlasništvu G. D. socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja („Službeni glasnik G. D.“ br. 4…), a označeni da je ugovor sklopljen na vrijeme od jedne godine uz mogućnost prešutnog obnavljanja na dodatno vrijeme od jedne godine, ovo u slučaju ako niti jedna ugovorna strana u roku od 30 dana prije isteka ugovora ne pokrene postupak za izmjenu ugovora. Dakle, stranke da su sklopile ugovor o najmu stana na određeno vrijeme od jedne godine. Na 21. sjednici održanoj 27. lipnja 2016. godine vijeće G. D. da je donijelo Odluku o najmu stanova u vlasništvu G. D. („S. glasnik G. D.“ br. …) kojom da je, između ostalog, predviđena revizija korisnika gradskih stanova poradi čega da je G. D. obavijestio korisnike gradskih stanova da se sukladno toj Odluci, postojeći ugovori o najmu neće obnavljati, iste pozvavši da podnesu zahtjeve za zaključenje novih Ugovora o najmu. Da se ugovori o najmu sklopljeni prije stupanja na snagu te Odluke neće obnavljati da regulira čl. 64. Odluke, dok da čl. 68. Odluke regulira uvjete za sklapanje novog ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom. Tužitelj da je tuženiku poslao obavijest o prestanku važenja Ugovor o najmu stana klasa: …, urboj: … te ga pozvao da u roku od 15 dana od primitka tog podnesak dostavi propisanu dokumentaciju temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“ br. …), dodajući da je tuženik istu dostavio, međutim, da je Povjerenstvo tužitelja na sjednici održanoj 24. listopada 2017. jednoglasno utvrdilo da tuženik ne ispunjava uvjete iz označene Odluke obzirom na iznos prosječnih mjesečnih primanja po članu obiteljskog domaćinstva poradi čega da je gradonačelnik G. D. Z. klasa: …, urbroj: … od 11. siječnja 2018. odbio zahtjev tuženika za sklapanje Ugovora o najmu stana i istim pozvao tuženika da stan slobodan od osoba i stvari preda u posjed tužitelju kao vlasniku u roku od 8 dana od primitka zaključka. Budući da tuženik nije tužitelju predao stan već da ga i dalje koristi bez valjanog pravnog temelja, tužitelj da podnosi ovu tužbu.
U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 12. ožujka 2019. tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tvrdnja tužitelja kako tuženik ne ispunjava uvjete iz Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“ br. 8/16) za sklapanje Ugovora o najmu stana, obzirom na iznos prosječnih mjesečnih primanja po članu kućanstva budući da prosjek mjesečnih primanja iznosi 2.634,39 kn i što da prema čl. 6. Odluke o najmu stanova prelazi 30% iznosa mjesečne neto plaće u Republici Hrvatskoj, kao i tvrdnja da tuženik koristi predmetni stan bez valjane pravne osnove, da nisu točne. Pogrešno da se Povjerenstvo poziva na čl. 6. Odluke budući da je istom određeno kome se mogu dati u najam stanovi izgrađeni sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih i osoba slabijeg imovinskog stanja jer da predmetni stan nije izgrađen tako namjenskim sredstvima. Osim toga, čl. 6. st. 3. Odluke da je određeno da će gradonačelnik G. D. posebnim zaključkom utvrditi koji su stanovi izgrađeni sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih i osoba slabijeg imovinskog stanja, a koji da zaključak nikad nije donesen te da predmetni stan nije određen kao stan izgrađen tako namjenskim sredstvima. Na tuženika i njegov zahtjev da se stoga ima primijeniti isključivo odredba čl. 4. Odluke i primjenom koje da je odredbe na zahtjev tuženika sasvim jasno da tuženik zadovoljava uvjete iz Odluke o najmu stanova za sklapanje Ugovora o najmu stana, u pogledu uvjeta na iznos mjesečnih primanja po članu obiteljskog domaćinstva. Sve i da tome nije tako, utvrđenja iz zaključka kojim se odbija zahtjev tuženika za sklapanje Ugovor o najmu stana da su protivna Ustavu, zakonu i praksi Europskog suda za ljudska prava. Tuženik i njegova obitelj da nemaju nikakvih drugih nekretnina u svom vlasništvu poradi čega da bi konačnošću predmetnog zaključka i njegovom provedbom bili doslovno izbačeni na cestu, a što da je protivno Ustavom zajamčenom pravu na dom, ali i pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava koja da u svojim mnogobrojnim presudama jamči pojedincima koji nemaju nikakav smještaj pravo na dom. Ne manje važnim tuženik smatra i činjenicu da je isti Hrvatski ratni vojni invalid Domovinskog rata X. skupine kojem da sukladno Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji pripada pravo na adekvatan smještaj. Na pripremnom ročištu održanom 17. lipnja 2019. tuženik dopunjuje navode odgovora na tužbu navodeći da je sud ovlašten ocjenjivati zakonitost zaključka tužitelja, u prilog tim navodima prilažući pravomoćnu presudu Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-171/18 u kojoj da taj sud navodi da je pravna zaštita podnositelja upravne tužbe osigurana izvan upravnog spora, te dalje dodajući da je tuženik hrvatski ratni vojni invalid te da tužitelj sukladno Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata ne može tražiti njegovo iseljenje iz predmetnog stana u kojem da tuženik prebiva duže od 20 godina, jer da zakonska obveza jedinice lokalne samouprave stambeno zbrinjavanje hrvatskih ratnih vojnih invalida.
U dokaznom je postupku sud pročitao izvadak iz zemljišne knjige za k.o. O. zk. ul. 274 sa stanjem na dan 25. listopada 2018. godine (list spisa 4), Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom klasa: …, urbroj: … sklopljen između G. D. kao najmodavca i M. H. kao najmoprimca dana 01. lipnja 1998. godine (list spisa 5-8), Obavijest o prestanku važenja ugovora o najmu klasa: …, urbroj: … od 01. lipnja 1998. godine adresirana na M. H., M. K. …, M., od 04. svibnja 2017. godine s potvrdom o uručenju na dan 09. svibnja 2017. godine (list spisa 9-11), Zaključak G. D. klasa: …, urbroj: …, od 11. siječnja 2018. godine s potvrdom o uručenju na dan 20. veljače 2018. godine (list spisa 12-16), potvrdu Sveučilišta u D. broj: … od 15. svibnja 2017. godine o statusu redovnog studenta A. H. (list spisa 20), Potvrdu o visini dohotka i primitaka Ministarstva, …., klasa: …., urbroj: … od 11. svibnja 2017. godine za A. H. (list spisa 21), Potvrdu o visini dohotka i primitaka Ministarstva …, klasa: …, urbroj: … od 11. svibnja 2017. godine za M. H. (list spisa 22), Potvrdu o visini dohotka i primitaka Ministarstva …., klasa: …, urbroj: … od 11. svibnja 2017. godine za M. H. (list spisa 23), potvrdu Zemljišnoknjižnog odjela D. suda broj … izdanu 11. svibnja 2017. godine (list spisa 24), uvjerenje geodetske uprave, Područnog ureda za katastar D. klasa: …, urbroj: … od 11. svibnja 2017. godine (list spisa 25), uvjerenje Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar D. klasa: …, urbroj: … od 11. svibnja 2017. godine (list spisa 26), uvjerenje Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar D. klasa: …, urbroj: 541-28-02/7-17-4 od 11. svibnja 2017. godine (list spisa 27), rješenje Ureda državne uprave u … županiji, Služba za društvene djelatnosti, klasa: …, urbroj: …, od 31. siječnja 2019. godine (list spisa 28-29) i rješenje Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-171/18-4 od 21. kolovoza 2018. godine (list spisa 33-34) te je saslušan tuženik M. H. u svojstvu parnične stranke (list spisa 37-38).
U nastavku postupka sud nije izvodio druge predložene dokaze već je na ročištu glavne rasprave odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje članova Povjerenstva tužitelja Z. M., B. V., M. B. i M. H. i dokazni prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, ocijenivši da je izvođenje tih dokaza predloženo na okolnosti koje nisu relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, a što je detaljno obrazloženo u nastavku presude.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Tužbom tužitelj kao vlasnik nekretnine, stana u M. na adresi M. K. …, od tuženika kao posjednika tog stana traži predaju stana u posjed pa je tako predmet ovog postupka predaja nekretnine u posjed vlasniku.
Odredba čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZV) propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari. Pri tome, odredba čl. 162. st. 1. ZV određuje da bi u postupku pred nadležnim sudom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.
U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno da je nekretnina predaju posjeda koje tužitelj zahtjeva od tuženika, stan u M. na adresi M. K. …, katastarske oznake čest. zgr. … k.o. O., površine 58,79 m2, vlasništvo tužitelja za cijelo.
Nadalje, u postupku među strankama nije sporno niti to da je nekretnina predaju posjeda koje tužitelj zahtjeva od tuženika, stan u M. na adresi M. K. …, katastarske oznake čest. zgr. … k.o. O., površine 58,79 m2, u posjedu ovdje tuženika.
Time u postupku nisu sporne tri odlučne činjenice teret dokaza kojih je činjenica u ovoj vrsti spora, sukladno citiranoj odredbi čl. 162. st. 1. ZV, na tužitelju. Naime, sukladno primjenjivim odredbama ZV u sporu u kojem tužitelj kao vlasnik traži od tuženika kao posjednika predaju posjeda stvari tzv. pravom vlasničkom tužbom (reivindikacijskom tužbom), tužitelj je dužan dokazati svoje pravo vlasništva na stvari, identitet stvari te da se stvar predaju koje traži nalazi u posjedu tuženika, dok je na tuženiku teret dokaza onih prigovora kojima se u ovoj vrsti spora brani od reivindikacijskog zahtjeva.
Tuženik osporava tvrdnju tužitelja da predmetni stan koristi bez valjanog pravnog osnova, a što konkretno znači da se od reivindikacijskog zahtjeva tuženik brani isticanjem tzv. dilatornog prigovora odnosno prigovora kojim se zaustavlja reivindikacijski zahtjev, budući tuženik ne osporava pravo vlasništva tužitelja niti poriče da posjeduje predmetni stan, ali tvrdi da ga posjeduje temeljem valjanog pravnog osnova, navodeći da njegovo pravo na posjed izvire iz obveznog odnosa sa tužiteljem odnosno iz samog zakona.
Tako tuženik kao prvo tvrdi da pravo na posjed predmetnog stana imao kao najmoprimac, jer da je tužitelj predmetni stan dao tuženiku u najam, a zatim nezakonito odbio novi zahtjev tuženika za sklapanje novog ugovora o najmu predmetnog stana podnesen temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“ br. …). Suprotno tome pak tvrdi tužitelj navodeći da je Ugovor o najmu predmetnog stana koji je bio sklopljen među strankama prestao važiti čime da je prestala postojati pravna osnova za držanje stana u posjedu, dalje dodajući da je tužitelj osnovano odbio novi zahtjev tuženika za sklapanje novog ugovora o najmu predmetnog stana.
Uvidom u Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom klasa: …, urbroj: …, sklopljen između G. D. kao najmodavca i M. H. kao najmoprimca dana 01. lipnja 1998. godine (list spisa 5-8, dalje: Ugovor o najmu) proizlazi da su tužitelj kao najmodavac i tuženik kao najmoprimac 01. lipnja 1998. godine sklopili ugovor o najmu kojim tužitelj daje tuženiku u najam predmetni stan, a tuženik se obvezuje za najam istog plaćati tužitelju zaštićenu najamninu, svakog prvog u mjesecu počevši od 01. lipnja 1998.
Iz odredbe čl. VII st. 1. Ugovora o najmu proizlazi da je ugovor sklopljen na određeno vrijeme i to za vremensko razdoblje od jedne godine dok iz st. 2. proizlazi da u slučaju da ni jedna od stranaka u roku od 30 dana prije isteka roka od jedne godine, ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu ugovora, se ugovor produžava za naredno jednogodišnje razdoblje. Tumačenjem citirane odredbe čl. VII Ugovora sud utvrđuje da je volja ugovornih strana obnavljanje najma predmetnog stana na dodatni rok od godine dana računajući od 01. lipnja 1999. u slučaju kad niti jedna ugovorna strana unutar 30 dana do isteka roka na koji je ugovor sklopljen, dakle u razdoblju od 01. svibnja 1999. odnosno 01. svibnja svake naredne godine u slučaju obnove ugovora na dodatni rok od godine dana, pa do 01. lipnja 1999. odnosno 01. lipnja svake naredne godine u slučaju obnove ugovora na dodatni rok od godine dana, ne pokrene postupak za produljenje ili izmjenu ugovora.
Nadalje, iz odredbe čl. XIII st. 1. Ugovora o najmu proizlazi da taj ugovor prestaje temeljem otkaza koji se daje pismeno i predaje drugoj ugovornoj strani neposredno uz potpis ili poštom preporučeno, pri čemu st. 2. propisuje da najmodavac može najmoprimcu dati otkaz ugovora ako ovaj ne ispunjava odredbe ugovora, a sve u skladu s odredbama glave VI (prestanak ugovora o najmu) te čl. 24. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/96) odnosno odluke o davanju u najam stanova u vlasništvu G. D. socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja. Tumačenjem citirane odredbe čl. XIII Ugovora sud utvrđuje da su ugovorne strane kao način na koji predmetni ugovor može prestati, osim istekom vremena na koje je isti ugovoren, kao način prestanka ugovora odredile i otkaz ugovora od strane bilo koje ugovorne strane, postavljajući pravu na otkaz ugovora od strane najmodavca stanovita ograničenja, ona navedena u čl. XIII st. 2. Ugovora o najmu.
Uvidom u Obavijest o prestanku važenja ugovora o najmu klasa: …, urbroj: …. od 01. lipnja 1998. godine adresiranu na M. H., M. K. …, M., od 04. svibnja 2017. godine s potvrdom o uručenju na dan 09. svibnja 2017. godine (list spisa 9-11, dalje: Obavijest) sud utvrđuje da je tužitelj 09. svibnja 2017. obavijestio tuženika o prestanku važenja Ugovora o najmu uz obrazloženje da je čl. 64. Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“ br. …) određeno da se ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključeni prije stupanja na snagu te Odluke neće obnavljati i da prestaju važiti istekom roka na koji su zaključeni uz napomenu da će se s najmoprimcima iz čl. 64. Odluke zaključiti novi ugovori o najmu stana sa zaštićenom najamninom, ako isti podnesu zahtjev za zaključenje novog ugovora i ako ispunjavaju sve uvjete iz Odluke za primanje u najam stana namijenjenih socijalno ugroženim i osobama slabijeg imovnog stanja.
Obavijest o prestanku važenja ugovora o najmu citiranog sadržaja, utemeljenu na valjanoj Odluci o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“ br. …), sud cijeni izjavom tužitelja kojom se tuženika obavještava o pokretanju postupka izmjene Ugovora o najmu u smislu odredbe čl. VII st. 2. Ugovora i time nedvojbeno radnjom koja otklanja mogućnost obnavljanja predmetnog Ugovora nakon proteka jednogodišnjeg roka na koji je isti sklopljen, pri čemu sam sadržaj predmetne Obavijesti po ocjeni ovog suda ne ostavlja dvojbi oko činjenice da je istom tuženik izričito obaviješten da se istekom roka na koji je Ugovor o najmu sklopljen taj najam neće obnoviti temeljem odredbe čl. VII st. 2. Ugovora na dodatni rok od godine dana. Kako se pri tome Ugovor o najmu sukladno čl. VII st. 2. Ugovora neće produljiti na dodatni rok od jedne godine ukoliko je postupak za izmjenu ugovora pokrenut u roku od 30 dana prije isteka roka od jedne godine na koji je ugovor sklopljen, a uvidom u potvrdu o uručenju Obavijesti (list spisa 11) proizlazi da je tuženik istu zaprimio 09. svibnja 2017. godine i koji datum sud cijeni danom kad je u odnosu na tuženika pokrenut postupak izmjene Ugovora o najmu, dakle nakon 01. svibnja 2017. godine i time unutar roka od 30 dana prije isteka roka od jedne godine na koji je ugovor sklopljen (rok ističe 01. lipnja 2017. godine), utvrđenje je ovog suda da je Ugovor o najmu prestao s danom 01. lipnja 2017. koji datum štoviše i sam tužitelj izrijekom označava u Obavijesti kao datum prestanka Ugovora o najmu nakon kojeg se datuma Ugovor o najmu neće obnoviti na dodatni rok od godine dana.
Slijedom navedenog, sud je kao nedvojbeno utvrdio da tuženik u vrijeme kako podnošenja predmetne tužbe tako i u vrijeme zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari nema pravo na posjed predmetnog stana temeljem obveznopravnog odnosa najma budući je utvrđeno da je Ugovor o najmu kao osnova prava na posjed predmetnog stana prestao s danom 01. lipnja 2017. godine. U svezi navedenog, sud nije cijenio relevantnim navode tuženika da je nezakonita odluka tužitelja sadržana u Zaključku G. D. klasa: …, urbroj: …, od 11. siječnja 2018. godine (list spisa 12-16, dalje: Zaključak) kojim je odbijen novi zahtjev tuženika za sklapanje novog ugovora o najmu predmetnog stana kao neosnovan, ovo upravo stoga što je sud kao nedvojbeno utvrdio da je Ugovor o najmu na kojem je tuženik temeljio pravo na posjed predmetnog stana prestao s danom 01. lipnja 2017. godine, poradi čega pitanje da li je naknadna odluka tužitelja kojom se odbija novi zahtjev tuženika za sklapanje novog ugovora o najmu predmetnog stana zakonita, nije od utjecaja na odluku o tužbenom zahtjevu. Poradi navedenog sud nije niti izvodio dokaze koje tuženik predlaže izvesti na okolnost zakonitosti Zaključka. Istaknimo pri tome da ovaj sud prihvaća navod tuženika o postojanju pravomoćne odluke u kojoj upravni sud navodi da nije nadležan ocjenjivati zakonitost Zaključka jer da je pravna zaštita tuženika osigurana izvan upravnog spora, međutim, u kojem smislu ovaj sud ističe da ocjena zakonitosti Zaključka ne predstavlja prethodno niti uopće relevantno pitanje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari jer i u slučaju kad bi Zaključak bio nezakonit, to ne bi promijenilo nedvojbeno utvrđenu činjenicu da je Ugovor o najmu kao osnova iz koje proizlazi pravo na posjed tuženika prestao s danom 01. lipnja 2017. godine te da tuženik u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari nema sklopljen novi ugovor o najmu predmetnog stana koji bi bio valjana pravna osnova za posjed predmetnog stana. U tom smislu, nisu relevantni niti navodi tuženika da li je predmetni stan izgrađen sredstvima namijenjenim za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih i osoba slabijeg imovinskog stanja odnosno da li je donesena odluka Gradonačelnika G. D. kojom se predmetni stan uvrštava na listu stanova tog statusa.
Kao drugo, tuženik tvrdi da pravo na posjed predmetnog stana ima jer da mu kao Hrvatskom ratnom vojnom invalidu iz Domovinskog rata sukladno Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji pripada pravo na adekvatan smještaj, međutim, kakav navod ovaj sud ne prihvaća kao osnovan. Ovo stoga što pravo tužitelja na posjed predmetnog stana ne proizlazi iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ br. 174/04, 92/05, 02/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 19/13, 33/13, 148/13, 92/14) budući je istim regulirano isključivo pravo na prednost pri smještaju i to u učeničke i studentske domove te u domove socijalne skrbi, a osim čega i sam tužitelj u svom stranačkom iskazu (list spisa 37-38) navodi kako je predmetni stan u najam dobio temeljem natječaja u kojem su se dodjeljivali stanovi za osobe koje koriste socijalnu skrb odnosno osobe slabijeg imovnog stanja, a ne po osnovi statusa branitelja odnosno Hrvatskog ratnog vojnog invalida, dodajući da je od tužitelja dobio informaciju da će ako je branitelj imati prednost pri dodjeli stana, čime po ocjeni ovog suda tuženik potvrđuje navode tužitelja da mu predmetni stan nije dan u najam po osnovi statusa Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata već po osnovi socijalnog statusa. Ukoliko tuženi smatra da mu je tužitelj kao jedinica lokalne uprave dužan osigurati stambeno zbrinjavanje s osnova statusa Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, tada je dužan u za to posebno predviđenom upravnom postupku svoje pravo ostvarivati pred nadležnim tijelom, a što nije ovaj sud i ovaj parnični postupak.
Konačno, tuženik ističe prigovor zaštite prava na dom, budući tijekom postupka tvrdi da tužitelj ne može tražiti njegovo iseljenje iz predmetnog stana jer da u istom živi već duže od dvadeset godina, navodeći da on kao ni članovi njegove obitelji nemaju drugih nekretnina u vlasništvu poradi čega da bi iseljenjem iz predmetnog stana bili izbačeni na cestu. Poradi navedenog, u ovom se postupku radi predaje u posjed nekretnine za koju tuženik ističe da predstavlja njegov dom, sud za potrebe donošenja odluke o tužbenom zahtjevu nije ograničio samo na utvrđivanje da li tuženik ima valjanu pravnu osnovu za posjed predmetnog stana već je utvrđivao da li bi davanje naloga za iseljenje tuženiku, kao nedvojbeno utvrđeno neovlaštenom korisniku predmetnog stana, predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom, budući je obveza suda štititi, među ostalim, i međunarodnim ugovorima utvrđeni pravni poredak Republike Hrvatske i time prava zajamčena Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija).
U svom iskazu tuženik navodi da je predmetni stan njemu dodijeljen na natječaju za dodjelu gradskih stanova za osobe koje koriste socijalnu skrb odnosno osobe slabijeg imovnog stanja objavljenom 1996. godine, da je on sa suprugom i dvoje djece uselio u taj stan 1998. godine i da živi u njemu već 22 godine i uredno plaća najamninu, to da je njegov dom te da on kao i članovi njegove obitelji nemaju nekretnine u vlasništvu. Jedna kći da studira i da je u 2016. godini radila preko student servisa, a druga kći da je teško bolesna. Pri tome pojašnjava da je stan dobio pod određenim uvjetima i da sigurno može reći da ga nije dobio za trajno.
Dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja. S obzirom da tuženik s obitelji, suprugom i dvoje djece, nesporno u predmetnom stanu živi preko dvadeset godina, a koje vremensko razdoblje ovaj sud cijeni razdobljem u kojem je tuženik osobito s obzirom na činjenicu da on kao ni članovi njegove obitelji nemaju drugih nekretnina u vlasništvu u kojima bi mogli zasnovati dom, ostvario jaku, stvarnu i tajnu (kontinuiranu) povezanost s predmetnim stanom, utvrđenje je ovog suda da predmetni stan predstavlja njegov dom poradi čega je za odgovor na pitanje da li bi davanje naloga za iseljenje tuženiku predstavljao neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom, sud u nastavku proveo test razmjernosti odnosno utvrđivao da li je miješnje u pravo na dom utemeljeno na zakonu, da li je usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da li je miješanje nužno u demokratskom društvu, pri čemu pod miješanjem sud podrazumijeva davanje naloga tuženiku za predaju u posjed predmetnog stana tužitelju prihvaćanjem predmetnog tužbenog zahtjeva.
U ovoj je pravnoj stvari nesporno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana koji tuženik drži u posjedu, a kako je sud nadalje kao nedvojbeno utvrdio da tuženik nema pravo na posjed istog te čl. 161. ZV izrijekom propisuje da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda posjed te stvari, utvrđenje je ovog suda da je miješanje nalaganjem tuženiku da tužitelju preda posjed predmetnog stana utemeljeno na zakonu budući čin miješanja, nalog za predaju u posjed predmetnog stana, proizlazi iz čl. 161. i čl. 162. ZV.
Nadalje, iz navoda tužbe i navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da je predmetna tužba podnesena za potrebe oslobođenja predmetnog stana od osoba i stvari kako bi zatim tužitelj na temelju rezultata javnog natječaja koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“ br. …) predmetni stan mogao dodijeliti na korištenje socijalno ugroženim osobama i osobama slabijeg imovnog stanja, a koji cilj ovaj sud cijeni legitimnim ciljem u smislu čl. 8. st. 2. Konvencije odnosno sud nalazi da je davanje naloga za predaju u posjed predmetnog stana miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba kao i ostvarenje poslova koji su Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17) stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana.
Nastavno, s obzirom na općepoznatu činjenicu da tužitelj u vlasništvu ima ograničeni broj stanova namijenjenih rješavanju stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba i osoba slabijeg imovnog stanja, sud kao nedvojbeno utvrđuje da se označeni legitimni cilj ne može postići blažom mjerom od davanja naloga tuženiku da predmetni stan preda u posjed tužitelju budući je cilj ovog postupka stavljanje na raspolaganje predmetnog stana onoj osobi koja za to ostvari uvjete u javnom natječaju koji se provodi temeljem Odluke o najmu stanova u vlasništvu G. D. („Službeni glasnik G. D.“ br. …), a raspisivanjem kojeg natječaja valja istaknuti nije a priori sam tuženik isključen iz mogućnosti ostvarenja prava na dodjelu predmetnog stana u najam. Pri tome, sama narav cilja ostvarenju kojeg tužitelj teži podnošenjem predmetne tužbe, zaštite prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba, iskazuje neodgodivu društvenu potrebu za davanjem tuženiku naloga za predaju u posjed predmetnog stana. Kada se uz sve navedeno dalje cijene činjenice, a koje su tuženiku bile poznate u trenutku useljenja u predmetni stan - da je predmetni stan istom dodijeljen na određeno vrijeme isključivo radi privremenog zbrinjavanja tuženika kao socijalno ugrožene osobe, dakle dok se socijalne prilike tuženika ne poprave što proizlazi iz činjenice da je predmetni stan tuženik dobio u najam na vrijeme od jedne godine te da je u istom boravio dulje isključivo jer se kroz taj period njegove socijalne prilike nisu promijenile odnosno jer tužitelj nije radio reviziju najma; - da je najam predmetnog stana koji je tuženik dobio s osnova lošeg imovnog stanja na javnom natječaju lokalne samouprave podložan reviziji te da Ugovor o najmu može biti otkazan u bilo kojem trenutku i stan dodijeljen socijalno ugroženijoj osobi jer je namjena predmetnog stana ne ta da isti bude trajno dodijeljen pojedincu i da postane njegov trajni dom već da služi za privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba; - da tužitelj nikad nije jamčio tuženiku da će u predmetnom stanu biti smješten trajno te da tuženik nikad na istom nije stekao stanarko pravo niti imao mogućnost otkupa istog; sve što sudu ukazuje na postojanje svijesti tuženika da istekom jednogodišnjeg razdoblja na koji je Ugovor o najmu sklopljen tuženik možebitno bude u obvezi iseliti iz predmetnog stana, svijesti da postoji mogućnost otkazivanja najma za potrebe raspolaganja predmetnim stanom od strane tužitelja kao vlasnika na drugačiji način te svijesti da mu je predmetni stan dan u najam isključivo radi privremenog zbrinjavanja tuženika kao socijalno ugrožene osobe, a kakav status svaka osoba ima moralnu i socijalnu dužnost izmijeniti, ocjena je ovog suda da je miješanje davanjem naloga tuženiku da tužitelju preda u posjed predmetni stan razmjerno neodgodivoj društvenoj potrebi za zaštitu prava socijalno ugroženih osoba zadovoljenjem njihovih stambenih potreba i ostvarenju legitimnog cilja. Da je pri ocjeni je li miješanje nužno u demokratskom društvu jedna od najznačajnijih činjenica svijest osobe koja ističe prigovor zaštite prava na dom o naravi pravne osnove po kojoj useljava u nekretninu i time u konkretnom slučaju svijest tuženika da je predmetni stan dobio u najam privremeno dok tužitelj istim ne odluči raspolagati na drugačiji način, ističe Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci donesenoj po zahtjevu broj 60223/09 Gustovarac protiv Republike Hrvatske od 18. veljače 2014. Osim toga, prihvaćanje tvrdnje tuženika da bi se davanjem naloga na iseljenje sud neovlašteno miješao u njegovo pravo na dom, značilo bi stvaranje situaciju u kojoj se jedinici lokalne samouprave uskraćuje ne samo ostvarenje vlasničkih prava već i mogućnost urednog obavljanja poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu skrb građana kroz reviziju postojećih ugovora o najmu stanova dodijeljenih na korištenje socijalno ugroženim osobama. Pojednostavljeno, prihvatiti prigovor zaštite prava na dom u konkretnoj situaciji značilo bi pravno osnažiti situaciju u kojoj jedinica lokalne samouprave više nema mogućnost raspolagati onim stanovima koje je jednom dodijelila u najam socijalno ugroženoj osobi, a osnovna karakteristika koje je dodjele bila samo privremeno zbrinjavanje socijalno ugroženih građana.
Slijedom svega obrazloženog, sud je odbio prigovor zaštite prava na dom tuženika te je temeljem odredbe čl. 161. ZV u svezi čl. 162. ZV odlučio kao u izreci presude.
Odluka o parničnom trošku donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja izgubi u sporu dužna protivnoj stranci naknaditi nastale joj troškove, a sukladno kojoj je odluci sud priznao kao osnovan zahtjev tužitelja kao stranke koja je uspjela u ovom sporu za naknadu nastalog mu parničnog troška u visini od 400,00 kn po osnovi plaćanja sudske pristojbe na tužbu, odbivši kao neosnovan zahtjev tuženika kao stranke koja je izgubila u ovom sporu za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.500,00 kn.
U Dubrovniku, 12. rujna 2019. godine
S u d a c
Neva Lukin
Uputa o pravnom lijeku:
DNA:
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.