- 1 -              Revr 663/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 663/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. P. iz R., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. R., R., OIB: …, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R - 1438/17-2 od 30. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P - 1922/14-36 od 8. lipnja 2017., u sjednici održanoj 11. rujna 2019.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice kojim se nalaže tuženiku sklapanje s tužiteljicom ugovora o radu sadržaja preciznije naznačenog u izreci prvostupanjske presude.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno istu ukine.

 

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Naime, drugostupanjska presuda, obzirom da se donosi povodom pravnog lijeka podnijetog protiv prvostupanjske presude, može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja – i sa njom glede utvrđenog činjeničnog supstrata čini određeno pravno jedinstvo, pa drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene prigovore koje je tužiteljica isticala tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom i na koje je taj sud dao odgovor, nije donio nejasnu ili kontradiktornu odluku i počinio bitnu povredu postupka time što je konstatirao da prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja i što se pozvao na razloge iz prvostupanjske presude. Revizijskim prigovorom tužiteljice istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku sklapanje ugovora o radu, koji zahtjev tužiteljica temelji na primjeni posebnih odredbi Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine" broj 87/8, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 6/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14 i 7/17 – dalje: Zakona o odgoju i obrazovanju) i Kolektivnom ugovoru za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama ("Narodne novine" broj 7/11 – dalje: KU).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće za ovaj spor pravno relevantne činjenice: - da je tuženik prijavio potrebu za radnikom na radnom mjestu knjižničara s punim radnim vremenom na neodređeno vrijeme i 23. listopada 2013. od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta dobio suglasnost za zapošljavanje takvog radnika, - da je Ured državne uprave u Primorsko goranskoj županiji, Služba za društvene djelatnosti temeljem odredbi čl. 43., 44. i 45. KU (kod kojeg se tužiteljica nalazila u evidenciji kao radnik za kojim je prestala potreba u dijelu radnog vremena za 20. sati ukupnog tjednog radnog vremena) donio odluku o prednosti zapošljavanja tužiteljice zaposlene u O. O. u višku od 20/40 sati tjedno i tužiteljica upućena kod tuženika koji je iskazao potrebu za zapošljavanjem za nastavni predmet knjižničar u punom radnom vremenu s 40. sati tjedno, - da se tužiteljica 5. rujna 2013. prijavila na ponuđeno radno mjesto, - da je tuženik nakon provedenog razgovora s tužiteljicom te uvida u odluku o prednosti pri zapošljavanju, shodno odredbi čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju dostavio očitovanje Ured državne uprave u Primorsko goranskoj županiji, Služba za društvene djelatnosti u kojem je obrazložio razloge ne zasnivanja radnog odnosa s tužiteljicom, - da se pritom tuženik poziva na činjenicu da je tužiteljica utvrđena kao višak u pola radnog vremena, tako da bi njenim zapošljavanjem tuženik bio u situaciji da za preostali dio radnog vremena na istom radnom mjestu zaposli još jednu osobu, a koje rješenje je za tuženika neprihvatljivo jer time ne bi ostvario svrhu popunjavanja radnog mjesta niti kontinuiranu kvalitetu obavljanja poslova navedenog radnog mjesta, - da je tako na natječaju koji je objavljen 23. siječnja 2014. tuženik izabrao mr. sc. M. C. s kojom je 10. veljače 2014. sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, - da je o svemu navedenom tuženik izvijestio prosvjetnu inspekciju koja je 14. ožujka 2014. izvršila nadzor (čl. 22. Zakona o prosvjetnoj inspekciji /"Narodne novine" broj 61/11 i 16/12/) nad cjelokupnim natječajnim postupkom i postupkom koji mu je prethodio, koji nadzor je utvrdio da nije nađena povreda važećih propisa.

Kako revidentica dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako se navodi revidentice kojima osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

U prethodno navedenom utvrđenom činjeničnom stanju pobijanom odlukom je pravilno primijenjeno materijalno kada je odbijen zahtjev tužiteljice. Naime, prema odredbi čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju, radni odnos u školskoj ustanovi zasniva se ugovorom o radu na temelju natječaja (st. 1,) s osobom koja ispunjava uvjete iz čl. 105. navedenog Zakona (st. 4.). Potreba i prestanak potrebe za radnikom prijavljuje se uredu državne uprave, odnosno Gradskom uredu i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (st. 5.). Ured državne uprave, odnosno G. ured vodi evidenciju o radnicima za kojima je prestala potreba u punom ili dijelu radnog vremena, te im u skladu s njihovim kvalifikacijama predlaže zasnivanje radnog odnosa sa školskim ustanovama koje su prijavile odgovarajuću potrebu (st. 6.). Školska ustanova može popuniti radno mjesto na način propisan odredbom st. 1. ovog članka tek nakon što ju je ured državne uprave, odnosno Gradski ured iz st. 5. ovog članka obavijestio da u evidenciji nema odgovarajuće osobe, odnosno nakon što se školska ustanova istom tijelu pisano očitovala o razlozima zbog kojih nije primljena upućena osoba (st. 8.). Dakle, kako to pravilno cijene nižestupanjski sudovi, tuženik je u konkretnom slučaju postupio u skladu s odredbom čl. 107. st. 8. Zakona o odgoju i obrazovanju jer su postojali opravdani razlozi zbog kojih nije primio upućenu osobu i o istom se pisano očitovao nadležnom uredu prije sklapanja ugovora o radu s osobom koja je ispunjavala pretpostavke propisane Zakonom koje su bile navedene i u natječaju. Neosnovano se tužiteljica poziva na KU ističući primjenu povoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 7. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR). To iz razloga što je zasnivanje radnog odnosa u srednjoškolskim ustanovama uređeno Zakonom o odgoju i obrazovanju koji je lex specialis u odnosu na ZR, a u konkretnom slučaju riječ je o primjeni kogentnih odredbi ovog Zakona, dok tuženiku kao poslodavcu niti KU nisu nametnute obveze koje su suprotne navedenim kogentnim zakonskim odredbama.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 11. rujna 2019.