Poslovni broj: 23 Gž-1100/2019-2

1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužiteljice H. radiotelevizije, javne ustanove, iz Z., OIB:…….., zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima - odvjetnicima iz O. društva M. & partneri iz Z., protiv tuženika J. Š. iz B., P., OIB: ……., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Povrv-162/17 od 13. veljače 2019., 10. rujna 2019.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice H. radiotelevizije kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Povrv-162/17 od 13. veljače 2019.

Obrazloženje

Uvodno označenom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I.              Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. M. u Z., poslovni broj Ovrv – 13240/11 od 28. prosinca 2011.,  u dijelu kojim je naloženo ovršeniku sada tuženiku J. Š. iz Z., OIB: ……., da ovrhovoditeljici sada tužiteljici H. radioteleviziji, javna ustanova, Z., OIB: ……, isplati iznos od 480,00 (četiristotineosamdeset) kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 10. prosinca 2011. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, sve u roku od 8 (osam) dana od dana dostave tog rješenja, te se tužbeni zahtjev odbija.

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.“

              Protiv gornje presude žalbu je izjavila tužiteljica, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači. U žalbi navodi da obveza plaćanja RTV pristojbe prestaje odjavom prijamnika, te da promjena prebivališta nije pravno relevantna činjenica za postojanje obveze plaćanja RTV pristojbe.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalba nije osnovana.

              U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti, jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

              Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP, presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 467. st. 1. ZPP.

              Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice prema tuženiku radi naplate novčane tražbine u iznosu od 480,00 kn sa zateznom kamatom koja se odnosi na neplaćene RTV pristojbe u razdoblju od siječnja do lipnja 2011., za prijamnik na adresi Z.

              Odredbama čl. 34. st. 1. i čl. 36. st. 1. Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji („Narodne novine“, broj 137/10 – dalje: ZHRT) propisano je da su vlasnici radijskih i televizijskih prijamnika na području Republike Hrvatske dužni HRT-u plaćati pristojbu, te da vlasnik prijamnika nije dužan plaćati pristojbu ako prijamnik odjavi.

              Ovaj postupak ima ishodište u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, te izvatku iz poslovnih knjiga, sukladno odredbi čl. 31. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), protiv kojeg je ovršenik (sada tuženik) izjavio prigovor, pobijajući ga u cijelosti, a u prilog svojih navoda je dostavio odjavu prijamnika od 4. veljače 1998. (l.s. 13), te istaknuo da ne prebiva na adresi u Z., što je sukladno potvrdi o izvršenom uvidu u podatke MUP-a (l.s. 8) prema kojoj ima prijavljeno prebivalište u P., B. od 30. studenog 2001.

              Prema tome, na tužitelju je bio teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva (čl. 219. st. 1. ZPP), u prilog čega je isti dostavio izvod iz evidencije obveznika plaćanja RTV pristojbe (l.s. 20), te saldokonti karticu (l.s. 21-29), dok je naveo da ne posjeduje više prijavu prijamnika.

              Imajući u vidu izneseno, prvostupanjski sud je s pobijanom presudom pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan s obzirom da tužitelj nije dostavio prijavu prijamnika kao dokaz da je tuženik ponovno postao obveznik plaćanja RTV pristojbe nakon odjave prijamnika od 4. veljače 1998. (l.s. 13), dok je u prilog svojih navoda dostavio samo svoje jednostrane isprave koja nemaju značaj javnih isprava iz čl. 230. st. 1. ZPP.

              Dakle, sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP.

              Slijedom navedenoga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zadar, 10. rujna 2019.