Poslovni broj: UsInoi-41/19-9

             

 

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Splitu

Split, Put Supavla 1

 

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Anđeli Becka, te Ivi Tuta, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja G. D., D., , OIB: …, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba pod 1. D. o. R. H., zastupanog po Ž. d. o. u D., Građansko-upravnom odjelu, D., i pod 2. S. p. c. o. u D., D., OIB: …., zastupane po opunomoćenici B. S.-R., odvjetnici u D., radi naknade za oduzetu imovinu, nakon javne rasprave zaključene 30. kolovoza 2019. u prisutnosti generalnog opunomoćenika tužitelja M.K., generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednika suda pod brojem Su-160/15, te bez prisutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresiranih osoba pod 1. i pod 2., objavljene 9. rujna 2019.

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Klasa: UP/II-942-01/15-01/509, Urbroj: 514-05-02-01-02-19-02 od 7. ožujka 2019.

 

2. Nalaže se tužitelju da zainteresiranoj osobi pod 2. nadoknadi troškove ovog spora u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-942-01/15-01/509, Urbroj: 514-05-02-01-02-19-02 od 7. ožujka 2019. odbijena je žalba G. D., ovdje tužitelja, izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP/I-943-01/97-01/713, Urbroj: 2117-04/2-15-117 od 16. srpnja 2015.

Prvostupanjskim rješenjem pod točkom 1. S. p. c. o. u D., sa sjedištem u (OIB …), ovdje zainteresiranoj osobi pod 2., daje se u vlasništvo, u cijelosti, posebni dio čest. zgr. 202 i to poslovne prostorije u prizemlju, upisane u Z.U. 183, K.O. D., na adresi  ukupne površine 124,20 m2, ranije uknjiženog vlasništva S. p. c. S. B. u D., a s kojim vlasništvom posebnog dijela je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine čest. zgr. 202, K.O. D., a koje prostorije u naravi koristi D. v. K. i to: vjetrobran površine 2,16 m2; boravak 1 površine 31,25 m2; boravak 2 površine 15,91 m2; boravak 3 površine 29,65 m2; WC površine 1,21 m2; WC površine 2,67 m2; kuhinja površine 17,41 m2; hodnik površine 3,5 m2; garderoba površine 4,84 m2; prostor za njegovateljice površine 5,33 m2 i spavaonica površine 10,27 m2. Pod točkom 2. utvrđen je G. D. obveznikom naknade, a pod točkom 3. je određena zemljišnoknjižna provedba predmetnog rješenja po njegovoj pravomoćnosti. Pod točkom 4. je određeno kako korisnik poslovnog prostora iz točke 1. tog rješenja nije dužan predati u posjed prostor sve dok mu vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u dio poslovnih prostorija koje se vraćaju, a na temelju njihovog međusobnog ugovora ili pravomoćne sudske odluke, ako se drukčije ne sporazume. Pod točkom 5. je riješeno kako svaka stranka snosi svoje troškove. Pod točkom 6. je riješeno kako će se o preostalim nekretninama koje su predmet zahtjeva, a to su stanovi u čest. zgr. 620 i 621 K.O. D., odlučiti posebnim rješenjem. Pod točkom 7. je riješeno kako to rješenje ima snagu ovršne isprave.

              U pravodobno podnesenoj tužbi tužitelj ponavlja žalbene navede, pa tako u bitnom ističe kako vještvo, koje je napravljeno u upravnom postupku, u potpunosti pogrešno, budući da vještak nije utvrdio bitne činjenice koje se tiču vremena izgradnje i promjena koje su se odvijale na predmetnoj zgradi. Naime, tužitelj napominje kako je vještak u svom vještvu paušalno i bez logičkog sublimiranja činjenica izveo zaključak kako nije nastala nova stvar, izvodeći navedeni zaključak iz činjenice kako promjene koje su napravljene nisu takve naravi da bi se moglo govoriti o nastanku nove stvari, međutim, navedeno kako je pogrešno, budući da je vještak potpuno zanemario činjenicu kako se navedena zgrada ranije koristila kao jedna cjelina, dok se danas ista koristi djelom kao poslovna (prizemlje), a dijelom kao stambena (potkrovlje i kat u kojem se nalaze stanovi). Iz, navedenog kako je razvidno da je pobijanim rješenjem naturalno vraćen poslovni prostor, koji kao takav nije postojao prije oduzimanja, slijedom čega ne može biti predmet naturalnog povrata, jer predmet povrata može biti samo ono što je oduzeto, a čemu u prilog govori brojna praksa tuženika, dok predmet na koji se prvostupanjsko tijelo poziva u rješenju nije pravomoćno okončan, pa se ne može koristiti kao primjer relevantne sudske prakse. Napominje, kako vještak nije odgovorio na pitanje opunomoćenika tužitelja sa ročišta od 9. srpnja 2015. o izgrađenosti armirano betonske ploče, već je nesuvislo govorio o bini i prostorijama u prizemlju, koji pak odgovor nije u korelaciji s postavljenim pitanjem. Nadalje, ističe kako je pogrešan zaključak tuženika kako vrtići nisu stekli pravo vlasništva temeljem Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08), jer nisu imali trajno pravo korištenja, tim više što u spisu upravnog postupka prileži dopis od 24. listopada 1967. u kojem se izričito navodi kako se radi od dvije učionice na kojima je dano pravo korištenja vrtiću, međutim, upravna tijela izvode zaključak kako je vrtić imao besplatno pravo korištenja, pa se ne radi o stečenom pravu vlasništva na temelju Zakona o ustanovama. Zaključno se poziva na odredbu članka 54. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje Zakon o naknadi), te ističe kako je iz izvedenih dokaza vidljivo kako je ustanova (vrtić) u posjedu navedene nekretnine već više desetaka godina, pa tako i na dan stupanja na snagu Zakona o naknadi, kako predmetna nekretnina služi za obavljanje djelatnosti ustanove za koju je osnovana, te joj je predmetna nekretnina dana na korištenje, slijedom čega je nedvojbeno kako u konkretnom slučaju nema mogućnosti naturalnog povrata. Tužbenim zahtjevom predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika Klasa: UP/II-942-01/15-01/509, Urbroj: 514-05-02-01-02-19-02 od 7. ožujka 2019.

              U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na navode iznijete u obrazloženju osporenog rješenja, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

Sud je u smislu odredbe članka 19. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 142/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje ZUS) pozvao Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, zastupano po Županijskom državnom odvjetništvu u D. i S. p. c. o. da kao zainteresirane osobe pod 1. i pod 2. sudjeluju u sporu i očituju se na navode iz tužbe tužitelja, međutim, zainteresirana osoba pod 1. nije dostavila odgovor na tužbu.

Zainteresirana osoba pod 2. u odgovoru na tužbu u bitnom ističe kako je tijekom upravnog postupka utvrđeno kako je predmetna zgrada stara preko 200 godina, te se na njoj nije ništa dograđivalo ili nadograđivalo da bi nastala nova stvar, a kako to tužitelj pokušava dokazati, pri čemu se predmetna nekretnina na dan stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta vodila kao društveno-stambena zgrada, a sastojala se od prostorija u prizemlju i stanova na katu. Nadalje, ističe kako je iz izvješća o graditeljskom vještačenju i priložene fotodokumentacije utvrđeno kako se vanjski zidovi zgrade od oduzimanja nisu mijenjali, a svi izvršeni radovi u unutrašnjosti zgrade kako se smatraju preinakama, a ne da je nastala nova zgrada, kako je to detaljno i obrazloženo u obrazloženju osporenog rješenja. Zaključno, ističe kako D. v. K. na dan stupanja na snagu Zakona o ustanovama nije imao uknjiženo pravo korištenja ili raspolaganja, slijedom čega nije mogao niti postati titularom prava vlasništva na temelju posebnog propisa u postupku pretvorbe prava vlasništva, pri čemu se poziva na obrazloženja iznijeta u prvostupanjskom rješenju i osporenom rješenju tuženika. Predlaže odbiti tužbu tužitelja, te potražuje trošak na ime sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kuna.

U sporu je održana rasprava 30. kolovoza 2019. čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. ZUS-a dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju nisu pristupili uredno pozvani tuženik i zainteresirane osobe pod 1. i pod 2., pa je rasprava pozivom na odredbu članka 39. stavak 2. u svezi s odredbom članka 37. stavak 3. ZUS-a održana bez njihove prisutnosti, kojom prilikom je generalni opunomoćenik tužitelja istaknuo kako se u konkretnom slučaju radi o primjeni odredbe članka 54. Zakona o naknadi. Pri tome je naglasio kako je upravnosudska praksa zauzela stajalište kako nedostatak akta o prijenosu prava korištenja ne znači da takav akt zaista nije donesen, te se poziva na dopis D. v. P. od 24. listopada 1967. kako je predmetni prostor dan na korištenje D. v. „K.“, slijedom čega je razvidno kako se radi o situaciji koju propisuje odredba članka 54. Zakona o naknadi.

U cilju ocjene zakonitosti osporenog rješenja tuženika tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze čitanjem i pregledavanjem dokumentacije sadržane u sudskom spisu, te je pregledana i čitana cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu tuženika, koji spis je dostavljen uz odgovor na tužbu.

Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je zahtjev zainteresirane osobe pod 2. za naknadu odnosno povrat oduzete nekretnine označene kao čest. zgr. 202, Z.U. 183 K.O. D., i to poslovne prostorije u prizemlju, ranijeg vlasništva C. s. B. u D., koja nekretnina je nacionalizirana rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri Narodnom odboru Općine D., broj: N-140/60 od 24. prosinca 1960., pri čemu je među strankama prvenstveno sporno je li u konkretnom slučaju postoji pravna zapreka za naturalni povrat oduzetih nekretnina zainteresiranoj osobi pod 2. kao prijašnjem vlasniku, propisana odredbom članka 54. stavak 1. Zakona o naknadi.

Odredbom članka 54. stavak 1. Zakona o naknadi propisano je kako se ne vraća u vlasništvo i posjed imovina pravnih osoba iz oblasti zdravstva, socijalne skrbi, odgoja, obrazovanja, kulture, zaštite kulturne i prirodne baštine, znanosti, energetike i vodoprivrede, športa i drugih javnih djelatnosti, koja je postala vlasništvo tih pravnih osoba na temelju posebnih propisa, a koja na dan donošenja ovoga Zakona je u njihovom posjedu i služi za obavljanje njihove djelatnosti za koju su osnovane.

Navedena zakonska odredba primjenjuje se ako je nekretnina koju pravna osoba koristi za obavljanje određene djelatnosti, toj pravnoj osobi dana na korištenje odgovarajućim aktom u smislu prijenosa društvenog vlasništva, a kasnije je iz društvenog vlasništva na temelju posebnog propisa bila prenesena u vlasništvo te pravne osobe. Ova zakonska odredba sprječava povrat u vlasništvo nacionalizirane nekretnine u slučaju kada je nekretnina pretvorbom društvenog vlasništva već prešla u privatno vlasništvo pa prema tome pretpostavlja da je pravna osoba prije pretvorbe vlasništva koristila nekretninu po osnovi propisa koji su regulirali materiju društvenog vlasništva. U suprotnom nije moglo doći do pretvorbe vlasništva.

Iz dokumentacije priložene u spisu predmeta proizlazi kako je u provedenom upravnom postupku nesporno utvrđeno kako se radi o imovini koju koristi d. v. K., javna ustanova iz oblasti predškolskog odgoja, za obavljanje djelatnosti za koju je osnovan, međutim, sporno je je li predmetna nekretnina koju koristi navedena javna ustanova postala njeno vlasništvo na temelju posebnog propisa, u konkretnom slučaju Zakona o ustanovama, koji je stupio na snagu 24. kolovoza 1993., a prema kojem su ustanove postale vlasnici samo onih nekretnina u društvenom vlasništvu na koje su osnivači ustanova do dana stupanja na snagu tog zakona prenijeli pravo korištenja na tim nekretninama odnosno dodijelili te nekretnine na trajno korištenje, sukladno tada važećim propisima.

U konkretnom slučaju spisu ne prileži posebni akt općine ili drugog tijela koje je bilo ovlašteno raspolagati nekretninom u društvenom vlasništvu o davanju predmetne nekretnine na korištenje d. v. K., niti isti može zamijeniti dopis D. v. P., broj:121 od 24. listopada 1967. u kojem se utvrđuje kako d. v. K. radi u prizemlju zgrade, upisane u Z.U. 183 K.O. D., na kojoj je uknjiženo društveno vlasništvo, te je kao organ upravljanja upisan N.O. D., dok su sve prostorije dodijeljene Socijalističkom savezu rajona P.-K., koji je vrtiću dao na korištenje dvije učionice.

Slijedom iznijetog, sud cijeni pravilnim zaključak nadležnih upravnih tijela kako u konkretnom slučaju d. v. K., čiji je osnivač G. D., ovdje tužitelj, nije dokazao kako je imao dodijeljeno pravo korištenja odnosno raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom da bi se moglo govoriti o pretvorbi vlasništva sredstava u društvenom vlasništvu prema Zakonu o ustanovama, a u kojem slučaju bi postojale pretpostavke propisane odredbom članka 54. stavka 1. Zakona o naknadi da bi se radilo o iznimci od vraćanja predmetne nacionalizirane poslovne prostorije.

Nadalje je među strankama sporno je li u konkretnom slučaju nastala nova stvar, u kojem slučaju u skladu s odredbom članka 7. Zakona o naknadi nema mjesta primjeni odredbi Zakona o naknadi. Naime, citiranom zakonskom odredbom propisano je kako se odredbe toga Zakona ne odnose se na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona, a koja na dan donošenja ovoga Zakona u naravi ne postoji.

U konkretnom slučaju, radi utvrđivanja činjenice je li se radi o novonastaloj stvari, obavljen je očevid 24. ožujka 2015., o čemu u spisu prileži zapisnik, te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina M. B., čiji je zadatak bio u nalazu i mišljenju opisati u kakvom je stanju zgrada, u vrijeme gradnje prema raspoloživim podacima o vremenu gradnje ili prema pravilima struke, utvrditi način korištenja zgrade, katnost i površine, broj prostorija i površinu prostorija, sastoji li se zgrada od više samostalnih uporabnih cjelina i jesu li povezane, je li zgrada od oduzimanja do danas promijenila gabarite, odnosno postoje li promjene u smislu adaptacije, dogradnje ili rekonstrukcije, jesu li te promjene takvog karaktera da se može smatrati da je nastala nova stvar ili su nastupila samo stanovita poboljšana (strukturno pojačanje zgrade, radovi na pregradama, podovima, krovu zgrade i dr.), budući da predmet naknade može biti samo oduzeta imovina, a ne i ono što je izgrađeno nakon oduzimanja, te priložiti fotodokumentaciju.

Iz zapisnika s očevida, obavljenog uz sudjelovanje vještaka geometra i vještaka za graditeljstvo, proizlazi kako čest. zgr. 202 u naravi predstavlja zgradu, u prizemlju koje se nalazi dječji vrtić, dok se na katu nalaze dva stana (otkupljena). Uvidom u katastarske podatke kako je utvrđeno da je predmetna zgrada prije osnivanja nove izmjere (1963.) imala površinu od 171 m2, koja nije mijenjana. Ujedno je utvrđeno kako su između prizemlja i I. kata stepenice, međutim koje nisu u funkciji, dok su naknadno izgrađene stepenice koje povezuju I. kat.

Iz izvješća o graditeljskom vještačenju M. B. „…“ proizlazi kako je prema evidenciji katastara, čest. zgr. 202 K.O. D. evidentirana pri osnutku katastarskog operata-stara izmjera, a što implicira kako je približno stara 200 godina, pri čemu vještak utvrđuje kako je zgrada u dobrom stanju, dok održavanje zgrade nije na zavidnoj razini, jer da su uočene degradacije žbuke na pročelju, a presijane nisu kvalitetno održavane. Vještak dalje utvrđuje kako se vanjski zidovi zgrade od oduzimanja do danas nisu mijenjali, kako se predmetna zgrada nalazi na predjelu I. g. u D., a u naravi se sastoji od prizemlja, kata i potkrovlja, kako se na katu nalaze dva stana, kojima se pristupa vanjskim stubištem, kako stube koje vode na kat postoje i evidentirane su u katarskom operatu detaljnom skicom broj 215 iz 1955. (priložena vještvu). Nadalje, ističe kako se u prizemlju nalazi v. K. koji se sastoji od vjetrobrana, tri boravka za vrtićke grupe, spavaonice, garderobe, prostorije za njegovateljice, kuhinje, hodnika u kojemu su instalirani dječji umivaonici, te dvije prostorije u kojima su instalirani nužnici. Prostorije u kojima se nalaze nužnici kako se nalaze između unutrašnjeg stubišta koje je prije izgradnje vanjskog stubišta služilo za vertikalnu komunikaciju između prizemlja i kata, kako je stubište na međukatnom podestu zazidano i nije u prvobitnoj funkciji, a trenutno se koristi kao spremište. Iz navedenog kako je razvidno da prizemlje i kat nisu povezani u jednu cjelinu. Zaključno, vještak ističe kako je kroz priču sudionika očevida doznao kako se prizemlje prije 1990.-ih koristilo u društvene svrhe, što se može iščitati iz tlocrta, a može se zapaziti kako su današnji boravci 1 i 3 bili jedna velika prostorija koja se vezuje na pozornicu (današnja garderoba, njegovatelji i spavaonica), pri čemu je u svrhu izgradnje te velike prostorije učinjena rekonstrukcija zgrade, koja nije bila takvog karaktera da se može smatrati kako je nastala nova zgrada. Ujedno je utvrdio kako se u prizemlju nalazi jedanaest prostorija, te da je ukupna korisna površina (neto površina) prizemlja 124,20 m2.

Na raspravi održanoj 9. srpnja 2015. vještak je istaknuo kako je zgrada bila jedna uporabna cjelina, međutim, kako je 1955. godine nadograđeno vanjsko stubište, od kojeg vremena su prizemlje i prvi kat bili odvojeni, kao i da je armiranobetonska ploča napravljena nakon 1955.

Iz dokumenata nacionalizacije i baš iz spiska zgrada i građevinskog zemljišta S.p. c.o., broj 35, od 8. srpnja 1959. proizlazi kako je svrha predmetne zgrade bila društvena (1. lokal) i stambena (2. stana).

Imajući u vidu naprijed iznijeto činjenično stanje o stanju građevine na čest. zgr. 202 K.O. D., kako ono proizlazi iz iznijetog Izvješća o graditeljskom vještačenju sudskog vještaka, pri čemu sud ima posebno u vidu starost zgrade, činjenicu kako se vanjski zidovi zgrade od vremena oduzimanja do danas nisu mijenjali, kao i utvrđenje sudskog vještaka da izvršene preinake nisu takvog karaktera da bi se smatralo da je nastala nova zgrada, a koje tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju, stajalište je ovog suda kako u konkretnom slučaju ne postoji zapreka prema članku 7. Zakona o naknadi da se oduzeta imovina vrati u naravi. Naime, predmetna odredba podrazumijeva da se radi o imovini koja više ne postoji, bilo da je uništena ili postala sastavni dio neke druge stvari, tako da se više ne može fizički identificirati, a što nije slučaj u konkretnoj upravnoj stvari.

Prigovor tužitelja kako se ranije zgrada koristila kao jedna cjelina, dok se danas zgrada koristi djelom kao poslovna, a dijelom kao stambena, nemaju uporište u činjeničnom stanju utvrđenom tijekom upravnog postupka, kao i u dokumentaciji priloženoj u spisu predmeta, a iz kojih nesporno proizlazi kako se predmetna zgrada i u doba oduzimanja sastojala od prizemlja i I. kata, pri čemu se I. katu već od 1955. (dakle prije oduzimanja) pristupalo vanjskim stepenicama, dok je i namjena zgrade u doba oduzimanja bila društvena i stambena. Povrh navedenog, potrebno je tužitelju ukazati i na odredbu članka 49. stavak 1. Zakona o naknadi, prema kojoj se imovina koja je predmet naknade daje prijašnjem vlasniku prema stanju i načinu korištenja u kojem se nalazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o utvrđivanju prava vlasništva, bez obzira na način korištenja u kojem se imovina nalazila u trenutku oduzimanja. Dakle, iz navedenog proizlazi kako je u postupku potrebno utvrditi stanje u kojem se imovina nalazi u trenutku donošenja rješenja, pri čemu se imovina vraća sa svim fizičkim promjenama koje su na njoj napravljene, dok je u skladu sa stavkom 4. citirane zakonske odredbe za sporove o kakvom stvarnom pravu ili obvezi koji proisteknu iz rekonstrukcije (adaptacije, nadogradnje, dogradnje, sanacije, izmjene postojećih postrojenja i uređaja i sl.) kao i sporove glede prava na zajedničkim dijelovima zgrade ili zemljišta koji nastanu povodom vraćanja nekretnine prijašnjem vlasniku nadležan sud, a rokovi protekom kojih se gubi pravo ili rokovi zastare počinju teći od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Slijedom navedenog, sud je ocijenio da pobijanim rješenjem tuženika u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, dok prigovori tužitelja nisu osnovani, te nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj upravnoj stvari. Stoga je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, pa je presuđeno kao u izreci ove presude.

Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 79. ZUS-a, kojom je u stavku 1.  propisano kako troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu. Stavkom 4. citirane zakonske odredbe propisano je kako stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, te imajući u vidu kako se vrijednost spora u skladu s odredbom članka 79. stavak 2. ZUS-a smatra neprocjenjivom, to je u skladu sa odredbom članka 79. stavak 1. i 4. ZUS-a, te Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) zainteresiranoj osobi pod 2. priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 5. lipnja 2019. od 250 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna iznosi 2.500,00 kuna, koliko je i zatraženo. Stoga je presuđeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu, 9. rujna 2019.

 

                               S U T K I N J A

 

                                Anđela Becka

 

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. (članak 66. stavak 1. i 67. stavak 1. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (članak 70. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).

 

DNA:

1. G. D., D.,
2. Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, Uprava za građansko, trgovačko i upravno  pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49
3. D. o. R.H, zastupano po Ž. d. o. u D., Građansko-upravnom odjelu, D. S. p. c. o. u D., D, zastupana po opunomoćenici B. S.-R., odvjetnici u D.
4. u spis

 

Rj./

1. Vrijednost predmeta spora je neprocjenjiva.
2. Tužitelja obvezati na plaćanje sudske pristojbe u skladu s odredbom članka 22. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18), te u svezi s Tar.br. 30. i 31. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“, broj 53/19), u ukupnom iznosu od 900,00 kuna (400,00 kuna tužba i 500,00 kuna presuda), nakon pravomoćnosti presude.
3. Spis tuženiku vratiti po pravomoćnosti presude.
4. Kalendar 30 dana.