1              Poslovni broj Gž R-226/2017-2

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž R-226/2017-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500 po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice I. P. iz P., OIB: …, zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. R., M. B. i J. R. iz P., protiv tuženika Republike Hrvatske za Ministarstvo pravosuđa, OIB: 26635293339, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi, Građansko-upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj 4 Pr-76/2016-14 od 31. siječnja 2017., dana 9. rujna 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj 4 Pr-76/2016-14 od 31. siječnja 2017. potvrđuje.

 

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka i sastava podneska kojim odgovara na navode odgovora na žalbu tuženika.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je od tuženika zatražila isplatu novčanog iznosa od ukupno 86.501,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška s kamatama, pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude. Točkom II. izreke tužiteljica je obvezana nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.500,00 kn.

 

Protiv te presude žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), predlažući da se citirana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

 

Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužiteljice kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

 

Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženika ustrajući kod navoda iznesenih tijekom postupka.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa od 86.501,48 kn s kamatama što predstavlja obračun razlike plaće za vremensko razdoblje od travnja 2013. do svibnja 2016., za radno mjesto stručnog suradnika za slobodne aktivnosti zatvorenika na koje je tužiteljica primljena u državnu službu i raspoređena u K. u P., odnosno privremeno premještenoj na rad po potrebi službe u zatvoru u P. te plaće propisane za radno mjesto višeg stručnog savjetnika za tretman u zatvoru. u P., koje poslove da je tužiteljica stvarno obavljala temeljem usmenog naloga nadređenog službenika od 14. siječnja 2014. do 11. svibnja 2016. kada je doneseno rješenje o rasporedu tužiteljice na radno mjesto viši stručni savjetnik za tretman u Odjelu tretmana maloljetničkog zatvora u Kaznionici i zatvoru u P..

 

U provedenom je postupku utvrđeno:

 

- da je tužiteljica rješenjem Ministarstva, U. z. z. s., K. u P. k.: UP/I-112-07/13-02/06 ur. broj 571-02-02/1-13-1 od 22. travnja 2013. o prijamu u državnu službu i rasporedu na radno mjesto primljena u državnu službu i raspoređena s danom 22. travnja 2013. na radno mjesto stručnog suradnika za slobodne aktivnosti zatvorenika u Odjelu tretmana zatvorenika u K. u P., koje radno mjesto ima koeficijent složnosti 1,164, te da je tužiteljica tada imala 20 godina 3 mjeseca i 23 dana radnog staža;

 

- da je rješenjem Ureda Ministarstva klasa: 112-02/13-02/67 ur. broj 514-07-01-01-02/2-13-2 od 15. srpnja 2013. tužiteljica privremeno premještena na rad po potrebi službe u zatvoru u P. od 17. srpnja 2013. na vrijeme od tri mjeseca, koji privremeni premještaj je produljen rješenjem istog tijela od 27. rujna 2013. za sljedeća tri mjeseca., te rješenjem od 14. siječnja 2014. za sljedeća tri mjeseca, a 9. travnja 2014. do 30. lipnja 2014., s time da za vrijeme privremenog premještaja na rad ostvaruje prava iz državne službe prema rješenju o rasporedu na radno mjesto;

 

- da je rješenjem K. i z. u P., o rasporedu na radno mjesto od 1. travnja 2015. tužiteljica s navedenim datumom raspoređena na radno mjesto stručni savjetnik za organizaciju slobodnog vremena u Odjelu tretmana zatvorenika u K. i z. u P. s koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta 1,232;

 

-da je rješenjem K. i z. u P. o rasporedu na radno mjesto temeljem napredovanja od 11. svibnja 2016. tužiteljica raspoređena s tim datumom  na radno mjesto viši stručni savjetnik za tretman u Odjelu tretmana maloljetničkog zatvora u K. i z. u P., s koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta 1,523.

 

I u ovoj žalbenoj fazi postupka prijeporno je pripada li tužiteljici pravo na isplatu plaće prema citiranim rješenjima o rasporedu na radno mjesto i plaću ili ima pravo na isplatu povoljnije plaće radnog mjesta za poslove višeg stupnja složenosti koje stvarno obavlja na temelju usmenog naloga nadređenog službenika.

 

Sud prvog stupnja pozivom na odredbe iz čl. 63. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj  92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15 i 138/15 – dalje: ZDS), a koji Zakon uređuje radnopravni status državnih službenika, utvrđuje da o rasporedu na radno mjesto te o drugim pravima i obvezama državnih službenika kao i o prestanku državne službe odlučuje rješenjem čelnik tijela ili osoba koju on za to pisano ovlasti (st. 1.), rješenja iz stavka 1. ovoga članka upravni su akti (st. 3.), kao i da prema odredbama čl. 76. st. 1. u svezi čl. 80. st. 1. i 2. ZDS-a državni službenik može po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i u tom slučaju ima pravo na plaću koja je za njega povoljnija.

 

Stoga utvrđuje da u rasporedu na radno mjesto, o premještaju na drugo radno mjesto, i o drugim pravima i obvezama službenika, s time da je pravo državnog službenika na plaću jedno od temeljnih prava, odlučuje čelnik tijela rješenjem, koje je upravni akt. Utvrđuje da se službeniku plaća može isplaćivati samo na temelju rješenja koje donosi čelnik tijela, a službenik koji je privremeno raspoređen na drugo radno mjesto na temelju usmenog naloga nadređenog službenika, bez pisanog rješenja o premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće radnog mjesta za poslove koje stvarno privremeno obavlja na temelju usmenog naloga nadređenog službenika dok ne ishodi rješenje o premještaju u kojem će se utvrditi visina plaće za to drugo radno mjesto.

 

Cijeneći da tužiteljica nije ishodila potrebno rješenje o premještaju na radno mjesto višeg stručnog savjetnika za tretman i pravo na plaću tog radnog mjesta, kojim se utvrđuje pravo na povoljniju plaću i iznos te plaće, sud odbija tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te donosi pobijanu presudu.

 

Osporavajući zakonitost pobijane presude tužiteljica žalbenim navodima ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno navedene odredbe ZDS-a i odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 104/13, 150/13 i 153/13 – dalje: KU), da se tijekom postupka žalila, kako pismeno tako i usmeno na sporna rješenja, pa je tako 15. svibnja 2015. podnijela žalbu Odboru za državnu službu putem K. i z. u P. na rješenje Ministarstva, U. z. z. s., K. i z. u P. Klasa UP/I-112-07/15-02/103, ur. broj 571-02-02/1-15-1 od 1. travnja 2015., koja žalba nikada formalno nije riješena. Ističe da je upravo zbog predmetnog slučaja pomoćnik ministra pravosuđa 23. ožujka 2016. dao posebnu uputu za primjenu čl. 46. KU, te da je čelnik tijela taj koji je trebao donijeti rješenje o plaći, ovdje upravitelj Kaznionice.

 

Opisanim žalbenim navodima ne dovodi se u dvojbu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava.

 

Pravilno je sud prvog stupnja pozivom na citirane odredbe čl. 63. st. 1. i 3. te čl. 76. st. 1. u svezi čl. 80. st. 1. i 2. ZDS-a utvrdio da o rasporedu na radno mjesto, o premještaju na drugo radno mjesto i drugim pravima i obvezama službenika, pa tako i o pravu na plaću, rješenjem koje je upravni akt, odlučuje čelnik tijela. Naime, službeniku se samo na temelju rješenja koje donese čelnik tijela, može isplaćivati plaća. Stoga službenik koji je na temelju naloga nadređenog službenika privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto dok ne ishodi navedena rješenja. U slučaju nedonošenja rješenja, njegovo je donošenje tužiteljica mogla ishoditi u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), pa kako tužiteljica nije ishodila ta rješenja, pravilno je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Nije od značaja ni pozivanje tužiteljice na odredbu čl. 46 KU kojom je regulirano pravo službenika koji po nalogu obavlja poslove više složenosti od poslova na koje je raspoređen, u trajanju od 7 do 30 dana, tada mu se isplaćuje plaća sukladno plaći radnog mjesta poslova koje je obavljao po nalogu, za obavljanje kojih poslova čelnik tijela donosi rješenje o plaći, što nije konkretna situacija. Pravno shvaćanje u svezi navedenog materijalnopravnog pitanja zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojim odlukama poslovni broj Revr-202/11-2 od 5. studenoga 2011., Revr-1674/12-2 od 18. studenoga 2015. i na sjednici Građanskog odjela 7. lipnja 2010. u odluci poslovni broj Jpzg-20/08.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspjela.

 

U Rijeci 9. rujna 2019.

 

Sutkinja

 

Dubravka Butković Brljačić

 

 

Općinskom sudu u Požegi

 

Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.