1              Poslovni broj: Gž R-186/2019-2

Poslovni broj: Gž R-186/2019-2

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda, Vedrane Perkušić, kao predsjednice vijeća, Verice Franić kao suca izvjestitelja i Marije Šimičić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz D. J., OIB: …, zastupane po punomoćniku F. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. H. d.o.o. Z., OIB: … (ranije V.) zastupanog po Odvjetničkom društvu R. i partneri odvjetnici M. R. i N. G. R., radi zaštite od diskriminacije, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 26 Pr-5219/18-24 od 18. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 26 Pr-5219/18-24 od 18. siječnja 2019. i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja:

 

"I. Utvrđuje se da je tuženik A. H. d.o.o., Z., OIB: … diskriminirao tužiteljicu M. M., iz D. J., OIB: … s osnove spola i zdravstvenog stanja.

II. Nalaže se tuženiku A. H. d.o.o., Z., OIB: … da isplati tužiteljici M. M., iz D. J., OIB: … iznos od 30.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja ove tužbe – 11. svibnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

 

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 8 dana naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna.

 

III. Nalaže se tužiteljici u roku od  8 dana isplatiti tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.625,00 kuna.

 

IV. Tužiteljici se ne priznaje trošak sastavljanja odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je tuženik diskriminirao tužiteljicu s osnove spola i zdravstvenog stanja. Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 30.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 9.500,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalio se je tuženik, pobijajući je zbog žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP– „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14). Predlaže da se prvostupanjska presuda ukine, podredno preinači. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

 

Tužiteljica je odgovorila na tuženikovu žalbu pobijajući sve njene navode predlažući odbijanje iste. Zatražila je trošak sastava odgovora na žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji joj je prethodio u okviru žalbenih razloga na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, i onih istaknutih u žalbi, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje žalbom. Suprotno žalbenim navodima odluka ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Predmet spora u ovom postupku a prema činjeničnom supstratu iz tužbe, jest zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje diskriminacije s osnove spola i zdravstvenog stanja, te zahtjev za isplatu iznosa od 30.000,00 kuna na ime neimovinske štete.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno:

 

-da je tužiteljica radila kod tuženika, kao agent prodaje temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. studenog 2016., s trajanjem do 31. ožujka 2017.;

-da je tužiteljica 21. prosinca 2016. prekinula privremeno rad zbog privremene nesposobnosti radi komplikacija  trudnoće;

-da je ugovor o radu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženikom na određeno vrijeme  istekao dana 31. ožujka 2017.;

-da je inače, tuženik prethodno obavijestio tužiteljicu da joj ugovor o radu neće biti produžen.

 

Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i u tom smislu obrazlaže: da je tužiteljica radila kao agentica prodaje temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme, a da joj ugovor nije produljen jer bi to bilo protivno poslovnoj politici; da je tuženik držao kako se tužiteljica neće vratiti na posao; da je drugim djelatnicima ugovor produljen nakon isteka roka; da je tužiteljica bila u 10% najboljih radnika.

 

Slijedom toga, sud prvog stupnja zaključuje, kako je tuženik odbio sklopiti uzastopni ugovor o radu s tužiteljicom zbog činjenice njenog zdravstvenog stanja-trudnoće, te je istu kao ženu stavio u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike kojima je produljio ugovor.

 

Tako je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice pozivom na odredbu članka 30. Zakona o radu ("Narodne novine" brij 93/14-dalje ZR-a), te odredbu članka 6. stavak 1. i 2. Zakona o ravnopravnosti spolova ("Narodne novine" broj 82/08-dalje ZRS), odredbu članak 1. Zakon o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08, 112/12-dalje ZSD), kao i članak 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 4/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

 

Dakle, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice polazeći od shvaćanja da je odredbom članka 30. stavak 1. ZR propisano da poslodavac ne smije odbiti zaposliti ženu zbog njezine trudnoće, niti joj zbog trudnoće, rođenja ili dojenja djeteta u smislu posebnog propisa, smije ponuditi sklapanje izmijenjenog ugovora o radu pod nepovoljnijim uvjetima.

 

Uz navedeno, sud prvog stupnja obrazlaže da prema odredbi članka 6. stavak 2. ZRS-a zabranjeno je nepovoljno postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva i to se smatra diskriminacijom.

 

Pored toga, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud cijeni i odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije u pogledu zaštita od diskriminacije, time da je tužiteljica u tužbi i tijekom postupka kao osnov navela trudnoću i zdravstveno stanje.

 

Međutim, kazati je kako diskriminacija postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe/pojedinci, različito tretiranje, prema zabranjenim osnovama, bez opravdanja (bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilju).

 

Izravna diskriminacija, prema odredbi članka 2. stavak 1. ZSD, podrazumijeva postupanje uvjetovano nekim od osnova diskriminacije kojima se osoba stavlja u nepovoljniji položaj, ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

Članak 6. stavak 1. ZSD određuje da se težim oblikom diskriminacije u smislu ovog  Zakona smatra diskriminacija počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz članka 1. (višestruka diskriminacija) koja je počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija) ili koja posljedicama posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije.

 

Pri tom je ukazati na odredbu članak 20. stavak 1. ZSD, koja propisuje da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovog Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranici.

 

Poštujući sve naprijed navedeno, tužiteljica je trebala dokazati da je došlo do stavljanja u nepovoljniji položaj, te da je moguće po redovnom tijeku stvari da je do toga došlo zbog izravne ili neizravne diskriminacije, sve na razini vjerojatnosti. U tom svjetlu, tužiteljica je morala dokazati činjenice na kojima bazira svoje tvrdnje na razini razumnog zaključivanja; potom sud vrši procjenu jesu li te činjenice dovoljno relevantne da rezultiraju predmnijevom postojanja diskriminacije; tada teret dokazivanja prelazi na diskriminatora koji treba dokazati da nema diskriminacije.

 

U tom kontekstu, kazati je, kako u ovoj pravnoj stvari, sud prvog stupnja sagledavajući osnovanost tužiteljičinih tvrdnji, gubi iz vida odlučujuću činjenicu da je u konkretnom slučaju ugovor o radu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženikom na određeno vrijeme istekao 1. ožujka 2017., te da je ugovor o radu tužiteljice prestao istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, slijedom navedenog je njen prestanak ugovora o radu u cijelosti suglasan odredbi članka 112. točka 3. ZR-a. U izloženom, u postupanju tuženika nema niti protupravnosti niti diskriminacije.

 

Isto tako, ovdje treba imati u vidu da je ugovor o radu ugovor građanskog prava, gdje same stranke svojom voljom reguliraju svoje odnose, tako je autonomno pravo tuženika nakon što je ugovor o radu tužiteljice istekao, odlučiti hoće li s tužiteljicom sklopiti ugovor o radu ili neće, i u konkretnim okolnostima, unatoč činjenici da je tužiteljica bila privremeno nesposobna za rad tuženik nije bio dužan s njom sklopiti ugovor o radu nakon što joj je istekao ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme.

 

Naime, imajući u vidu pravnu prirodu ugovora o radu, poslodavac je obavezan u radnom odnosu radniku dati posao, te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje mu poslodavac daje, u skladu s naravi i vrstom posla, osobno obavljati preuzeti posao, u okolnostima ovog slučaja, kada su obje ugovorne strane upoznate s činjenicom da postoji objektivna nemogućnost radnika za obavljanje poslova, tada bi sklapanje ugovora o radu bilo protivno samoj prirodi zapošljavanja temeljem ugovora o radu, u tom smislu, ne radi se o bilo kakvom stavljanju tužiteljice u nepovoljniji položaj.

 

Slijedom naprijed navedenog, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je smatrao da u konkretnom slučaju u postupanju tuženika, zbog ne sklapanja uzastopnog ugovora o radu s tužiteljicom na određeno vrijeme, se radi o diskriminatornom postupanju.

 

Navedenim je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo i kada je obvezao tuženika na isplatu iznosu od 30.000,00 kuna tužiteljici s naslova neimovinske štete, kraj činjenice da na strani tuženika nema protupravnosti odnosno da nisu bile ispunjene pretpostavke za naknadu štete, protupravnost, odgovornosti tuženika i uzročno posljedična veza.

 

S obzirom na izloženo, trebalo je, na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP, preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 2. ZPP, u vezi sa člankom 154. stavak 1. i članka 155. ZPP.

 

U ovom slučaju tuženiku, zastupanom po punomoćniku, odvjetniku, shodno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP, u vezi s odredbom Tbr.7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje:Tarife) pripada jednokratna nagrada od 200 bodova za cijeli prvostupanjski postupak i bez obzira koliko je radnji poduzeo. Ovo stoga jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja i u odnosu na koji zahtjev su se prvenstveno i izvodili dokazi u postupku, i ne radi se o procjenjivom predmetu na koji bi se primjenjivala Tbr. 7. točka 1. Tarife bez obzira što je zatražena i isplata. Utoliko je tuženiku na ime prvostupanjskog postupka trebalo obistiniti iznos od 2.000,00 kuna uvećan za pripadajući PDV, dakle ukupno 2.500,00 kuna, a koji iznos je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku.

 

Tuženiku je, osnovom članka 154. stavak 1. ZPP-a, na ime troška žalbenog postupka priznat iznos od 1.625,00 kuna (sastav žalbe, uvećano za porez na dodanu vrijednost), a trošak sudske pristojbe nije mu priznat jer nije dokazao da je istu platio u zatraženom iznosu.

 

Tužiteljici nije priznat trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan u okolnostima odredbe članka 155. ZPP. 

 

Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 5. rujna 2019.