- 1 -              Rev-x 409/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 409/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R., vlasnika obrta za građevinarstvo P. T. (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici M. J., odvjetnici iz S., protiv tuženika Pomorsko športsko društvo Z. iz S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnicama M. B. P. i E. K. B., odvjetnicama iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx-83/2015-2 od 17. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. IIP-395/2004 od 18. srpnja 2014., u sjednici održanoj 3. rujna 2019.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx-83/2015-2 od 17. prosinca 2015. i presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. IIP-395/2004 od 18. srpnja 2014., te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 554.064,61 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na isti teče od 2. kolovoza 2002. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, dok se za više zatraženi iznos od 77.372,71 kn sa zateznim kamatama koje na iznos od 60.841,71 kn teku od 1. kolovoza 2002. pa do isplate, a na iznos od 16.531,00 kn od 24. rujna 2002. pa do isplate tužbeni zahtjev odbija.

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 103.547,13 kn, dok se za više zatraženi parnični trošak u iznosu od 36.077,87 kn zahtjev tužitelja odbija."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odlukama kojima su zahtjevi tužitelja prihvaćeni.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je njegova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena, tuženik je podnio reviziju uz navod da je podnosi zbog u postupku počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti osporenu presudu i presudu prvostupanjskog suda te odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ona odbije kao neosnovana.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 554.064,61 kn sa pripadajućim zateznim kamatama računatim na taj iznos počem od 2. kolovoza 2002. Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada na ime građevinskih radova koje je ugovorio i izvršio za tuženika kao investitora ugovorenih radova, a koji mu nisu plaćeni - pa zahtjev temelji na tvrdnjama:

 

- da je 18. listopada 2000., kao vlasnik građevinskog obrta P. sklopio sa tuženikom ugovor o građenju - temeljem kojeg je za tuženika obavio ugovorene poslove po ugovorenim cijenama,

 

- da je u skladu sa ugovorom obavljao ugovorene poslove i tuženiku ispostavljao privremene situacije - koje je ovaj prihvaćao i ovjeravao,

 

- da je tuženiku ispostavio XV privremenih situacija na ukupno 1.027.766,61 kn te četiri računa na ukupno 125.718,85 kn: ali da je tuženik od toga njemu isplatio 555.713,13 kn - tako da mu duguje još 597.770,33 kn (odnosno, nakon što je dio njegova zahtjeva odbijen: još 554.064,61 kn) sa zateznom kamatom po dospijeću svakog pojedinog iznosa naznačenog na ispostavljenim računima i ovjerenim privremenim situacijama.

 

Sporno je u revizijskom stupnju: je li tužitelj izveo sve radove za koje traži naknadu, odnosno da li je izveo i naknadne radove - i pripada li mu utuženi iznos prema tuženiku ispostavljenoj XV. privremenoj situaciji. To sve pored neospornih činjenica:

 

- da je sklopljenim ugovorom tužitelj preuzeo obvezu izvođenja građevinsko zanatskih radova na istočnom platou u PŠD Z. a sve prema ponudbenom troškovniku usvojenom od Upravnog odbora tuženika, kao sastavnom dijelu ugovora,

 

- da je člankom 2. ugovora vrijednost svih radova ugovorena na 708.190,74 kn (od čega na građevinske radove otpada 687.510,74 kn, a na zanatske 20.680,00 kn), što "uvećano za PDV od 22% daje ukupnu vrijednost građevinskih radova u iznosu od 863.992,70 kn“,

 

- da se odredbom čl. 4. ugovora tužitelj (izvođač) obvezao dovršiti i predati naručitelju radove u roku od 40 dana računajući od dana uvođenja u posao ("dana potpisa ugovora, predaje izvedbenog projekta i predaje prostora"), a naručitelj se odredbom čl. 6. ugovora obvezao platiti izvedene radove: „40% iznosa od 345.597,08 kn odmah po završetku ugovorenih radova, a ostatak u 18 mjesečnih rata, počevši mjesec dana po završetku ugovorenih radova",

 

- da je odredbom čl. 8. ugovora, obračun radova ugovoren po sistemu "građevinska knjiga" uz primjenu jediničnih cijena iz ugovornog troškovnika,

 

- da su stranke ugovorile "da će izvođač izvesti sve naknadne radove koji se budu pojavili na predmetnom objektu, ali samo uz pismeni nalog naručitelja i po unaprijed dogovorenim cijenama (čl. 10), a za eventualne naknadne radove koji nisu predmet ugovora i za koje ne postoji jedinična cijena u ponudbenom troškovniku stranke su odredile da će se naknadno dogovoriti i sačiniti poseban aneks kao sastavni dio ugovora (čl. 11)".

 

Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja za isplatu 554.064,61 kn sa pripadajućim kamatama ocijenili osnovanim i prihvatili nalazeći:

 

- da "prema pisanom nalazu i mišljenju vještaka za knjigovodstvo i financije, a uvažavajući dokumente za koje je vještak građevine utvrdio da imaju osnovu u stvarno izvedenim i po nadzornom inženjeru odobrenim radovima" proizlazi "da ostaje obveza tuženika prema tužitelju za izvedene, a neplaćene radove prema ugovoru o građenju iz 18. listopada 2000. u iznosu od 554.064,61 kn",

 

- da na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana izdavanja privremene situacije - 1. kolovoza 2002. pa do isplate, "a ovo u skladu s odredbom čl. 277. ZOO/91 i po stopi koja od dospijeća pa do 31. prosinca 2007. teče u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. g. pa do isplate po stopi u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a".

 

U postupku u kojemu su donesene odluke nižestupanjskih sudova sa takvim shvaćanjem, ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.“

 

Naime, nižestupanjski sudovi su o predmetu spora trebali odlučiti polazeći od shvaćanja da je tužitelj, da bi uspio u postupku, trebao (jer je to osnovna pretpostavka za obvezivanje tuženika na utuženu isplatu) dokazati činjenice na kojima je zahtjev temeljio, a sve u smislu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje u smislu odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), i to:

 

- odredaba čl. 630., kojima je propisano: (stavak 1.) "Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac se obvezuje da mu za to isplati određenu cijenu.", (stavak 2.) "Ugovor o građenju mora biti sklopljen u pismenoj formi.",

 

- odredaba čl. 633., prema kojima: (stavak 1.) "Za svako odstupanje od projekta građenja odnosno ugovorenih radova izvođač mora imati pismenu suglasnost naručioca.", (stavak 2.) "On ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za radove što ih je izvršio bez takve suglasnosti.",

 

- ali i odredbe čl. 99. st. 1., prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase: jasne (nedvosmislene) odredbe ugovora primjenjuju se i izvršavaju onako kako glase (teorija izjave) i nije ih potrebno tumačiti - u svezi sa odredbom čl. 148. st. 1., kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze - te odredbom čl. 17. st. 1., a kojom je propisano: „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“ i odredbama čl. 71., prema kojima: (stavak I.) „Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.“, (stavak II.) „Ipak, bit će pravovaljane istovremene usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je forma propisana.“.

 

Konkretno, imali su prihvatiti da je trebao (budući da je kao izvoditelj radova sklopio s tuženikom ugovor o građenju u smislu odredbe čl. 630. ZOO-a) dokazati:

 

- da je izveo upravo one radove koje je sa tuženikom ugovorio, sve prema pisanom ugovoru i troškovniku kao njegovim sastavnim dijelom, odnosno: koje radove iz ugovora je izveo, u kojoj količini i po kojim cijenama, uspoređujući ih po pojedinim stavkama sa ugovorenim radovima i prema troškovniku - kako bi se navedeno moglo provjeriti (pri čemu je trebalo i odgovoriti da li u ugovoru naznačena vrijednost radova predstavlja i ukupnu cijenu svih radova, kako to tvrdi tuženik - pa cijena izvedenih radova ovu ne može prelaziti, odnosno, u suprotnom - zbog čega je u ugovoru naznačena ta vrijednost kao ukupna, ako to već i nije ugovorena naknada),

 

- da je pored takvih, izveo i dodatno ugovorene radove: da je tuženik iste naložio ili odobrio, makar i usmenim putem - i pored izričite odredbe iz ugovora kojoj se to protivi, i to sve imajući na umu da je upravo kraj te izričite odredbe ugovora - sam, iako je bio stručnjak ili profesionalac u poslu, morao i mogao znati da svojim postupanjem preuzima rizik da se njegovi postupci (radovi) tumače strogo prema toj pisano naznačenoj i nedvosmislenoj odredbi - pogotovo pored činjenice da je i pristupom pisano ugovorenom poslu znatno prekoračio ugovoreni rok izvršenja obveza iz ugovora,

 

- ako je već te (naknadno ugovorene) radove izveo na takav način: o kojim se to radovima radi, kakav je bio dogovor o količini i cijeni takvih radova - i kako bi ih imao evidentirati, toliko da bi se mogli pratiti po količini i cijeni,

 

- u konačnom: na što se njegovo utuženo potraživanje odnosi, da li na radove ugovorene u pisanom ugovoru ili na ove, naknadno (ne)dogovorene - koliko na jedne a koliko na druge,

 

- odnosno: imaju li ovdje prijeporni radovi značaj radova koje je kao izvoditelj ugovorio, onih koji su obuhvaćeni pisanim ugovorom (troškovnikom, kao sastavnim dijelom ugovora) - ili onih na koje je (u smislu odredaba čl. 633. ZOO-a) tuženik pristao (koje je odobrio ili prihvatio).

 

Obzirom da se tuženiku ne može imputirati teret dokazivanja negativnih činjenica (kraj jasnih odredaba pisanog ugovora i čl. 71. ZOO-a, prema obvezi stranaka ugovora da ga poštuju i provode - te prigovora tuženika da je tužitelj „izveo otprilike polovicu onoga što je stvarno bio u obvezi“), kada su već zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili, nižestupanjski sudovi su o tome - je li tužitelj to dokazao, sve u istaknutom sadržaju, trebali dati određene ali i razumne razloge - iz kojih bi se to moglo provjeriti.

 

Nižestupanjske presude nisu opravdane takvim razlozima.

 

Tako, polazeći već i samo od činjenica na kojima se grade - prema razlozima kojima su obrazložene, primjerice navedeno - nejasnim, neobrazloženim ostaje:

 

a) ako je prema sklopljenom pisanom ugovoru i njemu priloženom troškovniku vrijednost svih radova ugovorena na 708.190,74 kn (od čega na građevinske radove otpada 687.510,74 kn, a na zanatske 20.680,00 kn), što "uvećano za PDV od 22% daje ukupnu vrijednost građevinskih radova u iznosu od 863.992,70 kn“ - a tuženik je tužitelju platio 472.051,48 kn podmirujući „obveze po 14. privremenih situacija“, kojima su obračunati radovi na istočnom platou - ugovoreni pisanim ugovorom, te ne samo platio već i preplatio mu radove na zapadnom platou, kao dodatno ugovorene (plaćanjem za te radove 83.661,65 kn, iako bi „osnovu u troškovniku prema stvarno izvedenim radovima i količinama u građevinskoj knjizi“ imala samo isplata 80.011,26 kn),

 

po kojoj bi osnovi tuženik imao tužitelju platiti još i 554.064,61 kn („po XV. privremenoj situaciji“): obzirom da bi plaćanjem još i tog iznosa, pored navedenih - već utvrđeno kao plaćenih, znatno premašio iznos pisano ugovorene „ukupne“ vrijednosti radova uvećane i za cijenu (naknadu) naknadno ugovorenih i izvedenih (priznatih) radova,

 

b) ako „prema vještaku vrijednost izvedenih radova na istočnom platou iznosi 1.027.654,00 kn“, a tuženik je za te radove platio 472.051,48 kn - po kojoj bi osnovi, ako se i prihvati tvrdnja tužitelja da ugovorena vrijednost kao ukupna, za sve radove - nije ujedno i njihova cijena (jer da je dogovoreno da ona može biti i veća: budući da su, kako tvrdi, cijene radova ugovorene za jedinične mjere - dakle, prema stvarno izvedenim radovima), za iste radove bio dužan platiti još i 554.064,61 kn,

 

c) zbog čega bi ovdje (uostalom) uopće i trebao biti relevantan zaključak da je „tuženik očito konkludentno pristao na naknadne radove koji su se izvodili te se neosnovano poziva na odredbu članka 633. Zakona o obveznim odnosima“ - ako se pravilnim prihvati utvrđenje da je tuženik ionako ne samo platio nego i preplatio naknadno ugovorene radove na „zapadnom dijelu“ - i ako su ovi jedini naknadno ugovoreni radovi (a u presudama nije određeno naznačeno ima li i drugih i koji bi to bili).

 

Sa time u svezi revident opravdano nizom ozbiljnih razloga pobija nižestupanjske presude ukazujući na nedostatke u onome čime se obrazlažu.

 

To valja sagledati i u svijetlu shvaćanja da tuženik, kao naručitelj radova - ali i stranka koja tvrdi da je tužitelj izvršio „otprilike“ samo polovinu onog „što je bio u obvezi“, ne može snositi teret težine dokazivanja činjenica bitnih za odluku o predmetu spora, pogotovo činjenice - što je tužitelj izvršio od ugovorenog, pored onog što je utvrđeno:

 

- jasnih odredaba pisanog ugovora, koji se mora respektirati, pa i zbog forme u kojoj je sačinjen (a koja je očito ugovorom izričito propisana kao obvezatna i zbog mogućnosti provjere ili dokazivanja ugovorenih i izvršenih radova, dakle - zbog uvijek načelno poželjne transparentnosti poslovanja i sprečavanja mogućih nezakonitosti u tome poslovanju) - sve i pored utvrđenja da je obračun radova ugovoren i po sistemu „građevinska knjiga“ uz primjenu jediničnih cijena iz ugovoru priloženog troškovnika,

 

- da u građevinskim knjigama, obveza vođenja kojih je bila na tužitelju - pa je on morao (jer mu njihova „šturost“ ne može ići u prilog: toliko da bi u parnici na tome ostvarivao povoljniju poziciju) voditi brigu da budu jasne i sveobuhvatne (upravo zbog navedene transparentnosti i mogućnosti kontrole i dokazivanja radova), ako im se i prida važnost koju tužitelj očekuje (tumačenjem pisanog ugovora: tako da bi one imale značaj dokaza za ono što je izvršio - ispunjavajući pisani ugovor i naknadno ugovoreno) - “nema nikakvih podataka o zapadnom lukobranu ni potvrde da se dnevnik vodio i za te radove“,

 

- da je i inače „dnevnik pisan vrlo šturo“ - a (da) iz privremene i osporene XV situacije, izdane u kolovozu 2002., “nemoguće je utvrditi koja je količina radova (bilo ugovorenih, bilo naknadnih) u njoj obračunata“ (sve još i pored utvrđenja vještaka: “da se iz građevinskog dnevnika ne može ništa razabrati“ i da „iz priloženih situacija, vidljivo je da situirani iznosi nisu realni i da ne korespondiraju sa količinama iz građevinske knjige“).

 

Sud može određeni dokaz i podatak ocijeniti irelevantnim za odluku o predmetu spora, odnosno u suštini više ili manje uvjerljivim ili logičnim - za utvrđenje činjenice zbog koje je predložen ili iznijet, gledano pojedinačno ili u cjelini s ostalim dokazima, kao što može određenu ispravu držati vjerodostojnom ili istinitom, a ima i ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno) činjenično shvaćanje: u slobodi ocjene dokaza i sud je ograničen obvezom da tu svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati.

 

Valja kod toga uvažiti da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne) razloge o odlučnim činjenicama i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

Slijedom toga, a budući da se zbog propuštanja iznošenja navedenih razloga nižestupanjske presude ne mogu ispitati, gledano prema izloženom pravnom shvaćanju revizijskog suda, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tuženik pravilno ukazuje, valjalo je, odlukom iz izreke, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima iz nižestupanjskih presuda (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano (u svezi sa onim što stranke navode u reviziji i odgovoru na reviziju) i ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Zagreb, 3. rujna 2019.