REPUBLIKA HRVATSKA                                                                               P-535/16

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. K., OIB: …iz K. Š., koji je zastupan po punomoćnici M. J., odvjetnici u S., protiv tužene V. M. iz G. H., OIB: …, koja je zastupana po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., radi utvrđenja, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti tužitelja i tuženika te proglašenja presude od 2. rujna 2019.

 

p r e s u d i o  j e

 

1. Utvrđuje se ništetnom točka IV. Ugovora o raskidu kupoprodajnog predugovora od 9. listopada 2008.

 

2. Dužna je tužena u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.516,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. rujna 2019. do isplate do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je 5. veljače 2016. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnom točke IV. Ugovora o raskidu kupoprodajnog predugovora od 9. listopada 2008. U tužbi se navodi da je tom odredbom ugovorena novčana kazna za novčanu obvezu, što je suprotno prisilnom propisu zbog čega tužitelj smatra da je navedena odredba ništetna. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži da se predmetna ugovorna odredba utvrdi ništetnom, kao i naknadu parničnog troška, sve na način kako je to specificirano u izreci presude.

 

              U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbu i tužbeni zahtjev ističući prigovor presuđene stvari. Tužena je navela da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Sinju V P-508/10, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu Gžo-145/12, njoj dosuđen neisplaćeni iznos predmetne novčane kazne. Stoga tužena smatra da je o pitanju ništetnosti odredbe o novčanoj kazni pravomoćno odlučeno.

 

U postupku su izvedeni dokazi čitanjem ugovora o raskidu kupoprodajnog predugovora „…u K. L., 30. svibnja 2007.g…“ sklopljenog 9. listopada 2008., presude Općinskog suda u Sinju V P-508/10 od 18. listopada 2011., presude Županijskog suda u Splitu Gžo-145/12 od 10. svibnja 2012., čitanjem i pregledom spisa ovog suda Ovr-3178/2013.

 

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

U postupku je potrebno raspraviti sve činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Sukladno odredbi čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje: ZPP, prema kojima je u našem pravnom sustavu dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja u postupku su izvedeni predloženi dokazi, te su na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka utvrđene slijedeće činjenice.

 

S obzirom na istaknuti prigovor presuđene stvari, na koji sud pazi po službenoj dužnosti, najprije je potrebno raspraviti pitanje osnovanosti tog prigovora.

 

Odredbom čl. 333. st. 2. ZPP-a propisano je da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

 

Čitanjem presude Općinskog suda u Sinju V P-508/10 od 18. listopada 2011. i presude Županijskog suda u Splitu Gžo-145/12 od 10. svibnja 2012., sud je utvrdio:

- da je navedeni postupak vođen po tužbi tužiteljice V. M., protiv tuženika T. K., radi isplate iznosa od 62.043,46 kn sa zateznim kamatama, a koji iznos se odnosi na nepodmireni iznos ugovorne kazne i manipulativnih troškova,

- da se u navedenom postupku, pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, nije raspravljalo o ništetnosti točke IV. ugovora o raskidu kupoprodajnog predugovora „…u K. L., 30. svibnja 2007.g…“ sklopljenog 9. listopada 2008., niti u tužbenom zahtjevu, niti kao prethodnom pitanju,

- da se u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti točke IV. ugovora o raskidu kupoprodajnog predugovora „…u K. L., 30. svibnja 2007.g…“ sklopljenog 9. listopada 2008.

 

Stoga je dakle, prigovor presuđene stvari u cijelosti neosnovan, jer se o ništetnosti točke IV. Ugovora o raskidu kupoprodajnog predugovora od 9. listopada 2008., nije odlučivalo niti u tužbenom zahtjevu, niti kao o prethodnom pitanju u presudama Općinskog suda u Sinju V P-508/10 od 18. listopada 2011. i Županijskog suda u Splitu Gžo-145/12 od 10. svibnja 2012.

 

Odredbom čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje: ZOO, propisano je da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Iz citirane odredbe jasno proizlazi da sam zakon daje aktivnu procesnu legitimaciju za tužbu na utvrđenje ništavosti svakoj zainteresiranoj osobi bez potrebe dokazivanja pravnog interesa (Jednak pravni stav zauzima i dosadašnja sudska praksa - VTS, Pž-7895/03 od 13. prosinca 2006. – sentenca objavljena u Ivica Crnić, Zakon o obveznim odnosima, napomene, komentari, sudska praksa i abecedno kazalo pojmova, Organizator, Zagreb, 2012., str. 534.).

Stoga su dakle, zainteresirana osoba i osoba koja ima pravni interes različite osobe. Osoba koja ima pravni interes je zakonski termin iz odredbe čl. 187. ZPP-a koja s procesnog stajališta regulira podnošenje tužbe na utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa. S druge pak strane, tužbu na utvrđenje ništavosti ugovora može podnijeti svaka zainteresirana osoba (čl. 109. st. 1. ZOO-a).

U konkretnom slučaju tužitelj ima status zainteresirane osobe s obzirom da je ugovorna strana ugovora za koji se traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje predmetne tužbe za utvrđenje ništavosti ugovora.

 

Stoga je nadalje potrebno raspraviti osnovanost/neosnovanost tuženog zahtjeva.

 

Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Odredbom čl. 350. st. 3. ZOO-a, propisano je da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze.

 

Ugovorna kazna (poena conventionalis) ugovorom je određena novčana svota ili neka druga materijalna korist koju dužnik plaća, odnosno pribavlja vjerovniku ako ne ispuni svoju obvezu iz glavnog ugovora ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili je ispuni ali neuredno – čl. 350. st. 1. ZOO-a.

Izraz ugovorna kazna ne označuje nikakvu kaznu jer se tu radi o ugovornoj obvezi koju su stranke same i slobodno ugovorile. Temeljna je funkcija ugovorne kazne pojačanje obveznog odnosa. Dužnik koji plaća ugovornu kaznu ne plaća kaznu, nego svojevoljno unaprijed preuzetu obvezu zbog neispunjenja, neurednog ispunjenja, odnosno zakašnjelog ispunjenja glavne obveze. Ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je ugovorena kazna za zakašnjelo ispunjenje - čl. 350. st. 3. ZOO-a.

Upravo zato, sukladno odredbi čl. 350. st. 3. ZOO-a, ugovorna kazna ne smije biti ugovorena za novčane obveze i to iz razloga što u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze vjerovnik ima pravo na zatezne kamate u smislu odredbe čl. 29. ZOO-a.

Jednak pravni stav zauzima i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-216/11 od 16. listopada 2013. i Revt-82/04 od 12. siječnja 2005. – sentence objavljene u Ivica Crnić, Zakon o obveznim odnosima, Opsežna sudska praksa, napomene i komentari, detaljno abecedno kazalo pojmova, Zagreb, Organizator, str. 807.

Ugovorna se kazna ne može valjano ugovoriti radi nepravodobnog ispunjenja novčanih obveza (u slučaju nepravodobnog ispunjenja dužnikove novčane obveze vjerovnik ima pravo na zatezne kamate). - VS, Gž-673/od 14. studenoga 1979. – sentenca objavljena u Vilim Gorenc, et.alt., Komentar zakona o obveznim odnosima, Zagreb, Narodne Novine, 2014., str. 564.

 

Dakle, ugovorna kazna može se ugovarati samo za nenovčane činidbe (npr. isporuka robe, izrada djela, itd.), dok je zabranjena za novčane činidbe (zakon kaže... »ne može biti ugovorena«, st. 3. čl. 350. ZOO-a). Kako je u pitanju prisilna norma, ugovori li se ugovorna kazna za novčane činidbe, takva bi odredba bila ništetna. Naime za neispunjenje odnosno za zakašnjelo ispunjenje novčanih činidaba predviđene su zatezne kamate (čl. 29. - 31. ZOO-a).

S obzirom da je odredba čl. 350. st. 3. ZOO-a koja zabranjuje ugovaranje ugovorne kazne za novčane obveze, kogentna (prisilna) zakonska norma, sud dijeli stav pravne teorije da tu odredbu treba tumačiti tako da ugovorna kazna ne smije, a ne da ne može biti ugovorena za novčane obveze. (Jednak stav i Ivica Crnić, Zakon o obveznim odnosima, Opsežna sudska praksa, napomene i komentari, detaljno abecedno kazalo pojmova, Zagreb, Organizator, str. 804.)

Name, ugovaranje ugovorne kazne za novčane obveze protivno je svrsi instituta ugovorne kazne, jer druga ugovorna strana time dobiva dvostruko obeštećenje (ugovornu kaznu i zatezne kamate), a što svakako nije cilj zakonodavca. Upravo zato, iz kogentne zakonske odredbe (čl. 350. st. 3. ZOO-a) proizlazi da se za novčane obveze uopće ne smije ugovarati ugovorna kazna. Kršenje te kogentne odredbe nužno dovodi do ništetnosti ugovorne odredbe kojom bi bila ugovorena ugovorna kazna za novčanu obvezu, a sve sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 350. st. 3. ZOO-a.

 

Čitanjem ugovora o raskidu kupoprodajnog predugovora „…u K. L., 30. svibnja 2007.g…“ sklopljenog 9. listopada 2008., razvidno je da su ugovorne stranke T. K. i V. M. u točki IV. ugovorile ugovornu kaznu za novčanu obvezu.

Naime, navedenim ugovornom ugovoren je raskid kupoprodajnog predugovora i povrat novčanih sredstava koja su dana na ime ispunjenja tog predugovora (19.500 Eur u kunskoj protuvrijednosti umanjen za iznos od 500,00 Eur manipulativnih troškova) u roku 15 dana od dan raskida kupoprodajnog predugovora. U točki IV. ugovorena je ugovorna kazna za svaki dan zakašenja u iznosu od 15,00 Eur.

 

Kako je naprijed objašnjeno ugovorna kazna se ne smije ugovoriti za novčane obveze zbog čega je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 350. st. 3. ZOO-a.

 

U odnosu na eventualne prigovore o pravoj volji stranaka za navesti je slijedeće. U spornoj odredbi točke IV. ugovora o raskidu kupoprodajnog predugovora „…u K. L., 30. svibnja 2007.g…“ sklopljenog 9. listopada 2008. stranke su izričito ugovorile ugovornu kaznu. Da se radi o govornoj kazni proizlazi i iz presuda Općinskog suda u Sinju V P-508/10 od 18. listopada 2011. i Županijskog suda u Splitu Gžo-145/12 od 10. svibnja 2012. Nadalje, sud je odredio izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka, ali su same stranke odustale od izvođenja tog dokaza (str. 22. spisa). Kod takvog stanja stvari na konkretnu odredbu primjenjuje se odredba čl. 319. st. 1. ZOO-a. Iako bi i primjenom odredbe čl. 319. st. 2. ZOO-a proizlazilo da se u konkretnom slučaju nedvojbeno radi o ugovornoj kazni ugovorenoj za novčanu obvezu.

 

Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev osnovan je u cijelosti zbog čega je sud odlučio kao u točki I. izreke presude.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14) te vrijednosti predmeta spora (dalje VPS) u iznosu od 201.000,00 kn.

Tužitelju je obistinjen trošak zastupanja po punomoćniku: za sastav tužbe iznos od 2.500,00 kn, za zastupanje na 2 ročišta (12.02.19. i 11.04.19.) na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi iznos od po 2.500,00 kn, za zastupanje na 1 ročištu (12.02.19.) koje je odgođeno prije početka raspravljanja iznos od 625,00 kn, što ukupno iznosi 8.125,00 kn. Tom iznosu pridodan je iznos od 2.031,25 kn na ime PDV-a i iznos od 2.360,00 kn na ime pristojbe presude tako da sveukupni trošak tužitelja iznosi 12.516,25 kn.

Trošak pristojbe na tužbu nije priznat, jer u spis ne priliježe uplatnica kao dokaz da je tužitelj snosio taj trošak.

Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška priznate su i zatezne kamate od presuđenja odnosno do isplate, a sukladno čl. 29. st.1., 2. i 8. ZOO-a u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a. Stopa zakonske kamate temelji se na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO i Prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima (Narodne novine 85/15, 140/15, 60/16, 64/17).

 

Zbog svega naprijed navedenog sud je odlučio kao u točki II. izreke presude.

 

U Splitu 2. rujna 2019.

 

                                                                                                      SUTKINJA

Mr. sc. Zrinka Tironi v. r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.