Poslovni broj: 53 Pž-1563/2015-4

1
 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-1563/2015-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Ane Cvitković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. L. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu E. i Š. u Z., protiv tuženika J. J., vlasnika obrta J. T., OIB ..., B. V., kojeg zastupa punomoćnik I. G., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i povrata stvari, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-2544/2010 od 17. srpnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2019.             

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2544/2010 od 17. srpnja 2014. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. O naknadi troškova žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud svojom konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2544/2010 od 17. srpnja 2014. odlučeno je kako slijedi:

“I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je raskinut Ugovor o financijskom leasingu br. 19353/06 od dana 13. rujna 2006.g. sklopljen između R. l. d.o.o. Z., i J. J., vl. obrta za unutarnji i međunarodni cestovni prijevoz robe J. T. B. V., kao neosnovan.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je raskinut Ugovor o financijskom leasingu br. 24720/07 od dana 21. studenoga 2007.g. sklopljen između R. l. d.o.o. Z., i J. J., vl. obrta za unutarnji i međunarodni cestovni prijevoz robe J. T. B. V., kao neosnovan.

 

III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je raskinut Ugovor o financijskom leasingu br. 26076/08 od dana 7. ožujka 2008.g. sklopljen između R. l. d.o.o. Z., i J. J., vl. obrta za unutarnji i međunarodni cestovni prijevoz robe J. T. B. V., kao neosnovan.

 

IV. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku da preda tužitelju vozila:

- tegljač MAN 18.463 TGA XXL, br. šasije:WMAH09ZZZ1M330638, godina proizvodnje 2001, reg. oznake MA-...

- IVECO EUROCARGO 90E17 kamion sa ceradom i rampom, br. šasije:ZCFA90C0202455374, godina proizvodnje 2005, reg. oznake MA...

- SCHMITZ CARGOBULL 3-osovinska poluprikolica,

br. šasije:WSM00000003104192, godina proizvodnje 2008, reg. oznake MA...

 

kao neosnovan.

 

V. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 9.725,00 kn.”

 

Protiv navedene presude tužitelj je pravovremeno podnio žalbu pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi kako je neosnovano odbijena točka I. tužbenog zahtjeva, jer se u odnosu na Ugovor o financijskom lizingu br. 19353/06, koji su stranke zaključile 2006. godine, prvostupanjski sud pozvao samo na Zakon o obveznim odnosima, a pritom je propustio uzeti u obzir Opće uvjete ugovora o financijskom leasingu (dalje: Opći uvjeti), koji su bili na snazi i bili su sastavni su dio tog ugovora, a kojim je u članku 9. kao razlog za raskid ugovora bilo navedeno “ukoliko primatelj leasinga zakasni s plaćanjem dospjele mjesečne rate ili druge obveze temeljem ugovora dulje od 30 dana”.  Smatra da je zbog tog propusta sud pogrešno zaključio da tužitelj nije imao osnovu raskinuti ugovor zbog neplaćanja iznosa od 4.151,68 kn, što čini samo 45,53% iznosa dvije uzastopnih rata i ne predstavlja osminu cjelokupne ugovorene cijene, budući da je sud ocjenjujući osnovu za raskid ugovora trebao uzeti u obzir jednu dospjelu, a neplaćenu ratu, a ne dvije uzastopne rate. Ističe kako prvostupanjski sud, unatoč prigovorima tužitelja, nijednom riječju nije obrazlaže zašto nije primijenio Opće uvjete, a zbog čega je pobijana presuda u tom dijelu nerazumljiva i ne može se ispitati.

 

Nadalje, navodi kako je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, a da se pritom nije osvrnuo niti na jedan od isticanih prigovora tužitelja na nalaz i mišljenje vještaka. U žabi ponavlja te prigovore te navodi: 1. da je vještak prilikom obračuna ukupnog duga na dan raskida ugovora odbio uračunati iznos od 14.242,30 kn, koji se odnosi na trošak popravka vozila-predmeta leasinga, s obrazloženjem da je trošak trebao platiti osiguravatelj vozila koje je skrivilo štetu, i time se upustio u pravnu ocjenu (ne)osnovanosti izdavanja računa, što je bio zadatak suda, a ne vještaka. Nadalje, ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka u vezi s osnovanovanošću izdavanja tog računa pozivom na odredbu članka 11. Općih uvjeta. Smatra da je vještak izašao iz okvira zadatka koji mu je dan, a da prvostupanjski sud unatoč prigovorima tužitelja nije dao nikakvo obrazloženje o tome i zašto prihvaća mišljenje vještaka da tužitelj nije imao pravo na taj trošak, a zbog čega je vještačenje nepotpuno; 2. da je vještak, unatoč prigovorima tužitelja, vršio zatvaranje uplata po pojedinim računima suprotno članku 6. Općih uvjeta, kojim je ugovoren redoslijed uračunavanja. Navodi kako je vještak  suprotno navedenom sporazumu stranaka i odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima vršio zatvaranje onim redom koji je odredio tuženik, što je imalo za posljedicu donošenje nepravilnog nalaza i mišljenja, koji je sud prihvatio, a da pritom niti o tom prigovoru nije dao nikakvo obrazloženje; 3. da je u dopunskom vještačenju od 18. travnja 2014. vještak dao mišljenje iz kojeg proizlazi da je utvrđeno da je na dan raskida ugovora dug tuženika premašivao iznos dvije uzastopne rate lesinga, zbog čega su ipak bili ispunjeni uvjeti za raskid Ugovoru o leasingu br. 2470/07, ali da se sud na to u obrazloženju nije uopće osvrnuo. Ističe, zatim da je vještak u odnosu na utvrđivanje duga po tom ugovoru prekoračio svoje ovlasti upuštajući se u ocjenu je li tužitelj mogao ili ne fakturirati rate leasinga nakon isteka registracije vozila koje je bilo predmet ugovora (31. siječnja 2010. ), te da je vještak to tumačio u suprotnosti s člankom 6. Općih uvjeta, kojim je određeno da nemogućnost ili ograničenje upotrebe objekta leasinga (…..) ne mogu biti razlog neispunjenja obveze plaćanja mjesečnih rata po njihovom dospijeću. Posebno ukazuje na to kako je vještak pogrešno tumačio odredbe Općih uvjeta i donio je nalaz koji je u suprotnosti s ispravama u spisu, a da sud unatoč tome nije iznio svoje shvaćanje o navedenim spornim pravnim pitanjima na koje je tijekom postupka upirao tužitelj, te konačno ističe kako sud nije naveo niti obrazložio zašto nije uzeo u obzir navode tužitelja da su prema članku 9. Općih uvjeta, osim neplaćanja dvije uzastopne rate, postojali i drugi razlozi za raskid ugovora (da tuženik nije plaćao opomene i zatezne kamate duže od 30 dana, da je račun tuženika bio u blokadi još od 2009.). Predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži žalbeni trošak u iznosu od 12.186,25 kn.

 

Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode u cijelosti, te je predložio žalbu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu. Traži trošak za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 9.725,00 kn.

 

Žalba je osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a)

 

Predmet spora je odlučivanje o zahtjevu tužitelja kojim traži da se  utvrdi da su raskinuti Ugovori o financijskom leasingu i to ugovor broj 19353/06 od 13. rujna 2006., ugovor broj 247207/07 od 21. studenog 2007. i ugovor broj 26076/08 od 7. ožujka 2008. i da se naloži tuženiku da vrati tužitelju vozila, koja su bila predmet navedenih ugovora o leasingu, pobliže opisana u točki IV. izreke presude. Tužitelj tvrdi da je zbog neispunjenja tuženikove obveze, pisanom obaviješću od 18. ožujka 2010. jednostrano raskinuo predmetne ugovore o leasingu u skladu s odredbom članka 9. Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu, s obzirom na to da tuženik nije platio više od dvije uzastopne mjesečne rate leasinga i jer su bili ispunjeni i drugi ugovoreni razlozi za raskid ugovora. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev tvrdnjom da nisu bile ispunjene pretpostavke za raskid ugovora, budući da je prije raskida platio sve dospjele anuitete leasinga i ispunio svoje obveze.

 

Prvostupanjski sud je radi utvrđenja sporne činjenice, je li tuženik ispunio svoje obveze i jesu li stoga postojali razlozi za raskid ugovora, izveo dokaz financijskim vještačenjem, te je svoju odluku da tužbeni zahtjev nije osnovan donio na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr. F. V.. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti osnovni nalaz i mišljenje vještaka od 11. travnja 2012., u kojem je vještak dao mišljenje da je tuženik do 31. ožujka 2010. podmirio sve rate leasinga po svim ugovorima, te je prihvatio u cijelosti i dopunski nalaz od 2. siječnja 2013., u kojem je vještak dao mišljenje da je do dana raskida ugovora 18. ožujka 2010. ostao nepodmiren dug tuženika po Ugovoru br. 19353/06 u iznosu od 4.151,68 kn ili 45,53% od iznosa zadnjih dviju rata; da je po Ugovoru br. 24720/07 ostao nepodmiren dug tuženika u iznosu od 8.668,29 kn ili 95,75% od iznosa zadnjih dviju rata, te da je po Ugovoru br. 26076/08 ostao nepodmiren dug tuženika u iznosu od 3.220,19 kn ili 49,07% od iznosa zadnje dvije leasing rate. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj niti na temelju zakonskih odredaba i to, u odnosu na Ugovor br. 19353/06, odredbe članka 550. stavka 1. i članka 546. stavaka 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), a u odnosu na ugovore br. 24720/07 i br. 26076/08 na temelju odredbe članka 45. stavaka 1. i 3. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06), kao niti na temelju Općih uvjete poslovanja nije imao pravnu osnovu da jednostrano raskine ugovore o leasingu zbog neplaćanja dvaju uzastopnih rata leasinga.

 

Osnovano žalitelj tvrdi da je učinjena bitna povreda parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni  i proturječni su ispravama u spisu.

 

Naime, prema podacima iz spisa i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je u pravu žalitelj da se prvostupanjski sud tijekom postupka, a niti u obrazloženju pobijane presude nije osvrnuo niti na jedan prigovor tužitelja, te da nisu otklonjene njegove primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

 

Iz Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu, a koji prema članku 8. sva tri ugovora o lizingu nesporno čine njihov sastavni dio,  proizlazi da je u odnosu na ugovor koji su stranke sklopile 2006. godine u članku 9. Općih uvjeta određeno „da davatelj leasiga može u svako doba s trenutačnim učinkom jednostrano raskinuti ugovor pisanom obaviješću upućenom primatelju leasinga, među ostalim, i ukoliko primatelj leasinga zakasni s plaćanjem dospjele mjesečne rate ili druge obveze temeljem ugovora dulje od 30 dana“, dok je u odnosu na ugovore koje su stranke sklopile 2007. i 2008. godine u članku 9. Općih uvjeta određeno  da davatelj leasinga može na isti način raskinuti ugovor, među ostalim, „ukoliko primatelj leasinga zakasni s plaćanjem dvije dospjele mjesečne rate ili zakasni s ispunjenjem druge obveze temeljem Ugovora o financijskom lwasingu dulje od 30 dana“

 

Točno je da je tužitelj tijekom postupka isticao da je Općim uvjetima ugovora o leasingu koji su sastavni dio Ugovora o leasingu koji su stranke sklopile 2006. člankom 9. određeno da davatelj leasinga može raskinuti ugovor ukoliko primatelj leasinga zakasni s plaćanjem jedne rate leasinga ili druge obveze dulje od 30 dana. Nadalje, iz obavijesti tužitelja od 18. ožujka 2010. o raskidu tog ugovora (list 14. spisa), a koju je tuženik nesporno zaprimio 22. ožujka 2010., proizlazi da tužitelj raskida ugovor pozivom na članak 9. Općih zbog kršenja ugovornih obveza u vezi plaćanja rata leasinga i postojanja drugih okolnosti. Međutim, unatoč tome, bez ikakvog obrazloženja, prvostupanjski sud prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđeno da tuženik doista nije platio do dana raskida ugovora iznos koji čini 45% ukupnog iznosa dvije uzastopne rate, pa zaključuje da zbog toga nisu bile ispunjene zakonom propisane pretpostavke za raskid tog ugovora. U pravu je tužitelj da to pobijanu presudu čini nerazumljivom, jer prvostupanjski sud nijednom riječju ne obrazlaže zašto nije osnovanost raskida ugovora cijenio u skladu s navedenom odredbom Općih uvjeta, a budući da nije bilo sporno da su oni sastavni dio ugovora sukladno članku 295. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) koji se primjenjuje u ovom predmetu jer su svi ugovori sklopljeni nakon njegovog stupanja na snagu.

 

U pravu je žalitelj da je s obzirom na njegove prigovore na nalaz i mišljenje vještaka da vještak neosnovano pri obračunu visine tuženikovog duga u vrijeme raskida ugovora nije uzeo u obzir ispostavljeni račun tužitelja 2008. godine za štetu na vozilu u iznosu od 14.242,30 kn, te da je nepravilno i suprotno odredbi članka 6. Općih uvjeta i odredbi članak 171. ZOO-a utvrdio visinu duga tuženika po predmetnim ugovorima. Smatra da je prvostupanjski sud bio taj koji je bio dužan utvrditi je li tužitelj osnovano izdao tuženiku račun na ime popravka vozila (predmeta ugovora o leasingu sklopljenog 2006. godine), odnosno je li imao pravo zahtijevati od tuženika plaćanje iznosa koji nije naplaćen od osiguravajućeg društva s obzirom na tvrdnje tuženika da je tužitelj povukao zahtjev za isplatu tog iznosa od osiguravajućeg društva i da se ne radi o odbijenom zahtjevu za isplatu štete te da je sud bio dužan ocijeniti je li vještak pravilno izvršio uračunavanje i utvrdio visinu duga tuženika na dan raskida ugovora s obzirom na to da je s pravom prigovarao tužitelj da je člankom 6. Općih uvjeta za sva tri ugovora bilo određeno da će se uračunavanje vršiti na način da se izvršenim uplatama tuženika prvo zatvaraju zatezne kamate, a onda najstarije tražbine koje davatelj lizinga ima prema primatelju leasinga, ali da vještak nesporno nije sačinio obračun u skladu s navedenim sporazumom stranaka. Nadalje, s pravom tužitelj ističe da se prvostupanjski sud nije očitovao niti na njegovu osnovanu primjedbu na nalaz i mišljenje vještaka da je nepravilan i suprotan odredbi članka 6. Općih uvjeta zaključak vještaka kako tužitelj nakon isteka registracije vozila- predmeta leasinga iz ugovora sklopljenog 2007. nije mogao fakturirati rate leasinga, budući da je prema toj odredbi nemogućnost ili ograničenje mogućnosti upotrebe objekta leasinga neovisno od uzroka, kao i moguće reklamacije obračuna ne mogu biti razlog neispunjenja obveze plaćanja mjesečnih rata po njihovu dospijeću. Dakle, s pravom ističe tužitelj da su svi navedeni prigovori imali utjecaj na pravilnost obračuna duga, ali ih prvostupanjski sud bez ikakvog obrazloženja nije raspravio.

 

U pravu je tužitelj da je vještak prekoračio svoje ovlasti ocjenjujući osnovanost izdavanja pojedinih računa, budući da je sud taj koji je dužan primijeniti i tumačiti odredbe ugovora u skladu s člankom 319. ZOO-a i sukladno tome je sud trebao pravilno i precizno odrediti zadatak vještaka u vezi s utvrđivanjem odlučnih činjenica o kojim ovisi jesu li bile ispunjene pretpostavke za raskid ugovora.

 

Međutim, prvostupanjski sud je pobijanu presudu donio na temelju nalaza i mišljenja vještaka navodeći da prihvaća u cijelosti osnovni nalaz i mišljenje, kao i dopunu nalaza vještaka, iako su u istim dana različita mišljenja, te unatoč tome što vještak nije, s obzirom na manjkav zadatak vještaku, odgovorio na osnovane prigovore tužitelja, nego je izvršio obračun prekoračivši svoje ovlasti, a na što s pravom upire žalitelj.

 

Prema tome, sud je propustio dati razloge o odlučnim činjenicama i to je li tužitelj osnovano izdao račun tuženiku za popravak vozila i je li vještak pri obračunu duga trebao ili ne uračunati i taj iznos, te je li tužitelj imao pravo izdavati račune za rate leasinga i nakon što nije produžena registracija vozila-predmeta leasinga i je li vještak trebao i te račune uzeti u obzir pri obračunu duga, a o kojim činjenicama je ovisila pravilnost utvrđenja visine preostalog duga tuženika. Nadalje, razlozi na koje se poziva prvostupanjski sud, prihvaćanje nalaza i mišljenja vještaka jer je dat na temelju detaljne i kvalitetne analize i u skladu s pravilima struke, je u suprotnosti s ispravama u spisu, budući da vještak obračun duga na dan raskida ugovora nije sačinio u skladu odredbom članka 6. Općih uvjeta.

 

Osim toga, iz podataka u spisu proizlazi da je točno da je tužitelj tijekom postupka isticao da su ugovori, osim zbog neplaćanja rata leasinga, raskinuti i zbog postojanja drugih razloga iz članka 9. Općih uvjeta za sva tri ugovora, i to jer tuženik nije plaćao opomene niti zakonske kamate duže od 30 dana, što je vještak u svom nalazu utvrdio, te jer je račun tuženika bio u blokadi od 2009. godine što je također tijekom postupka dokazano. Nadalje, iz obavijesti o raskidu sva tri ugovora (list 14., 27. i 43. spisa) proizlazi da je tužitelj 18. ožujka 2010. raskinuo ugovore pozivom na odredbu članka 9. Općih uvjeta, a s obzirom na (ne)plaćanje rata leasinga i drugih okolnosti. Međutim, unatoč tome prvostupanjski sud se o postojanju tih razloga nije očitovao, na što s pravom upire žalitelj.

 

Zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjsku presudu je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će pravilno ocijeniti sadržaj ugovora, odnosno Općih uvjeta i utvrditi koji su ugovoreni razlozi za raskid svakog pojedinog ugovora, te će u pogledu istaknutih prigovora tužitelja ocijeniti je li osnovano tužitelj izdao račun za popravak vozila koje je bilo predmet Ugovora o leasingu sklopljenog 2006. godine i treba li vještak obračunom obuhvatiti i taj račun, kao i račune izdane na ime rata leasinga nakon isteka registracije vozila po ugovoru sklopljenom 2007. godine, te je li pravilno obračunat dug tuženika u vrijeme raskida ugovora s obzirom na sporazum o uračunavanju sadržan u točki 6. Općih uvjeta za sva tri predmetna ugovora o leasingu, te će ponovnim saslušanjem vještaka i pravilnim postavljanjem zadatka vještaku utvrditi jesu li doista bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora sadržani u članku 9. Općih uvjeta i ovisno o tome će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku u kojoj će dati razloge o odlučnim činjenicama na koje je ukazano ovim ukidnim rješenjem. Pri donošenju nove odluke sud će odlučiti o ukupnim troškovima postupka računajući i troškove žalbenog postupka.

 

Zagreb, 29. kolovoza 2019.

 

Predsjednica vijeća

Mirta Matić, v. r.