1                    Poslovni broj: 2 UsI-34/2019-14

  Poslovni broj: 2 UsI-34/2019-14

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

              P R E S U D A             

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja I. H. iz B., D. B. 5, kojeg zastupa opunomoćenik V. R., odvjetnik u Z., F. 6 d, protiv tuženika I. povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ilica 335, radi prestanka privremenog boravka, 29. kolovoza 2019.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja I. povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-217-02/18-06/76, URBROJ: 317-18-2 od 16. studenog 2018., radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Krk, broj: 511-09-30/5-UP/I-456/2018. od 5. travnja 2018., te radi radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.              

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Krk, broj: 511-09-30/5-UP/I-456/2018. od 5. travnja 2018., prestaje važiti prije isteka roka privremeni boravak odobren tužitelju (državljaninu M., rođ. 23. veljače 1997.) u svrhu spajanja obitelji kao članu obitelji hrvatskog državljanina, s rokom važenja od 1. srpnja 2014. do 1. srpnja 2019., uz odluku o poništenju pripadajuće boravišne iskaznice i ostale prateće naredbe i upozorenja. Rješenje je doneseno na podlozi utvrđenja da je tužitelj za vrijeme važenja privremenog boravka u Republici Hrvatskoj neprekidno boravio u inozemstvu duž od 30 dana.

Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-217-02/18-06/76, URBROJ: 317-18-2 od 16. studenog 2018., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženik obrazlaže, u bitnome, da je dostava poziva na izjašnjenje tužitelju obavljena pravilno, da iz službenih zabilješki proizlazi da tužitelj nije zatečen na adresi stanovanja te da u Republiku Hrvatsku dolazi početkom svibnja kada s obitelji otvara dva restorana, te da, po službenim evidencijama, ima evidentiran izlaz iz Republike Hrvatske 20. listopada 2017., a nakon toga ulaz u Hrvatsku 23. travnja 2018. godine. Dodaje da se u odnosu na tužitelja ne primjenjuju odredbe Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (Tekst značajan za EGP) (u nastavku teksta: Direktiva 2004/38/EZ), koje su se primjenjivale do 22. srpnja 2017., tj. prije novele Zakona o strancima objavljene u „Narodnim novinama“, broj 69/17.

              Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da su javnopravna tijela propustila primijeniti odredbe Direktive 2004/38/EZ što idu u prilog tužitelju, da je dvojbena pouzdanost odlučnih činjenica utvrđenih u upravnom postupku, da je tuženik usko i formalno protumačio odredbe nacionalnog zakonodavstva, te da nije vodio računa da je tužitelj, do određivanja prestanka važenja boravka imao neprekinut boravak od četiri godine, da je sin hrvatskog državljanina, da je sezonski zaposlen kod oca u obrtu, kao i da mu je mjesto boravišta ujedno i dom. Upire i na konvencijsko pravo na poštivanje privatnoga i obiteljskog života, uključujući pravo na dom. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika, da poništi prvostupanjsko rješenje, te da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 5.000,00 kuna.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje, u bitnome, da upravnosudska praksa službenim zabilješkama priznaje svojstvo posrednog dokaza, te da u primjenu Direktive 2004/38/EZ nisu uključeni članovi obitelji hrvatskih državljana, u odnosu na koje su mjerodavne odredbe Glave V. Zakona o strancima. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu odbijen je raspravnim rješenjem od 12. lipnja 2019., zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovog spora.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Sud, prije svega, naglašava da u ovom predmetu nema mjesta primjeni Direktive 2004/38/EZ. Nesporno je, naime, da je tužiteljev otac hrvatski državljanin – građanin Europske unije koji boravi u Republici Hrvatskog. Navedena se Direktiva, pak, primjenjuje na građane Unije koji se useljavaju ili borave u državi članici različitoj od one koje su državljani i na članove njihovih obitelji koji ih prate ili im se pridružuju (čl. 3. st. 1. Direktive, vezano za uvodne izjave 2. i 6. te uz čl. 2. st. 3. Direktive), dok tužiteljev otac boravi u članici Unije čiji je državljanin. Premda to, zbog netom navedenog, ovdje nije od utjecaja na rješavanje spora, Sud uzgredno bilježi i da se tužitelj, zbog svoje dobi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, ne može smatrati članom obitelji u smislu odredbe članka 2. stavka 2. točke c) spomenute Direktive.

Mada se tužitelj nije pozvao na Direktivu Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem, Sud ukazuje da ni ova Direktiva nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer tužitelj nije u Republici Hrvatskoj zakonito i neprekinuto boravio pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva (čl. 4. st. 1., povezano sa čl. 9. navedene Direktive).

Stoga pri rješavanju ove upravne stvari ne dolazi do izravnoga ni do neizravnog (interpretativnog) učinka navedenih direktiva.

Osporavana odluka tuženika bazira se na odredbi članka 72. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11, 74/13 i 69/17), po kojoj privremeni boravak prestaje državljaninu treće zemlje ako se iselio iz Republike Hrvatske ili neprekidno boravi u inozemstvu duže od 30 dana.

Uvidom u službene evidencije javnopravna tijela utvrdila su da tužitelj od 20. listopada 2017. do 23. travnja 2018. nije boravio u Republici Hrvatskoj. Tužitelj, na kojem je u ovome sporu teret tvrdnje o činjenicama i teret predlaganja dokaza u prilog utemeljenosti tužbenog zahtjeva (čl. 34. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), ne tvrdi niti dokazuje da je u tom razdoblju boravio u Hrvatskoj, niti da je nadležnom tijelu dostavio prethodnu obavijest iz članka 72. stavka 6. Zakona o strancima o opravdanom izbivanju do 90 dana.

Pri takvom stanju stvari, sadržaj službenih bilješki o obavljenim terenskim provjerama podupirući je, a ne ključni dokaz ispunjenja pretpostavke za prestanak privremenog boravka po odredbi članka 72. stavka 1. točke 4. Zakona o strancima.

Usto, Sud utvrđuje da je poziv prvostupanjskog tijela, broj: 511-09-30/5-HD-81/2018. od 12. ožujka 2018., upućen tužitelju radi davanja izjave, uredno dostavljen u skladu sa člankom 85. stavkom 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09). Ovdje su mjerodavne odredbe o posrednoj dostavi, sadržane u članku 86. toga Zakona, koje su u pogledu valjanosti dostave manje stroge u odnosu na pravila osobne dostave iz članka 85. Zakona, te se dostava može smatrati urednom i po pravilima posredne dostave.

Utvrđivanje prestanka privremenog boravka punoljetnoga te poslovno i radno sposobnog stranca u Republici Hrvatskoj zbog nastupa za to propisanog razloga (ovdje: zbog prestanka propisane razine supstancijalne veze između stranca i države domaćina), ni sâmo po sebi ni u okolnostima konkretnog slučaja, ne predstavlja nedopušteno ni nerazmjerno miješanje u konvencijsko pravo na poštivanje privatnoga i obiteljskog života, uključujući pravo na dom.

Na koncu, Sud utvrđuje da obrazloženje osporavanog rješenja sadržava nepreciznu formulaciju iz koje se može zaključiti da izmjene i dopune nacionalnog zakona mogu utjecati na primjenjivost europske direktive transponirane u isti zakon. Neprecizna je i formulacija iz odgovora tuženika na tužbu, po kojoj se Direktiva 2004/38/EZ ne bi odnosila na članove obitelji hrvatskih državljana, iako se neprimjenjivost odnosi samo na članove obitelji hrvatskih državljana koji borave u Republici Hrvatskoj. Međutim, zbog prethodno iznesenog u ovoj presudi, navedeni nedostatak u sadržaju obrazloženja osporavanog rješenja nedvojbeno nije od utjecaja na rješavanje predmeta postupka, pa ne može činiti razlog za usvajanje tužbenog zahtjeva (čl. 57. st. 2. ZUS-a).

Ishod ovog spora nije zapreka da tužitelj uredi svoj status stranca u Republici Hrvatskoj po nekoj od osnova za koju ispunjava propisane pretpostavke.

              Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom.

              Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 2. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 29. kolovoza 2019.

                                    S u d a c

              dr. sc. Alen Rajko, v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri (3) primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.