- 1 -              Rev 1423/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1423/2016-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz G. K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1417/15-2 od 10. veljače 2016., kojima su preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Benkovcu, poslovni broj P-303/13 od 31. ožujka 2015., na sjednici održanoj 27. kolovoza 2019.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske i ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-1417/15-2 od 10. veljače 2016. te presuda i rješenje Općinskog suda u Benkovcu, poslovni broj P-303/13 od 31. ožujka 2015. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev naložiti tuženici isplatiti tužitelju 550.864,52 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke presude suda prvog stupnja, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova. Ujedno je rješenjem naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 22.500,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadu troškova odbijen.

 

Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena je presuda suda prvog stupnja te je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti. Rješenjem suda drugog stupnja preinačeno je i rješenje suda prvog stupnja te naloženo tuženici da tužitelju nadoknadi parnične troškove u visini od 52.501,31 kn. Preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova je odbijen.

 

Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju izjavljuje tuženica u smislu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/082/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijane drugostupanjske odluke na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Ovaj sud kao revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama određeno navedenih u reviziji.

 

U ovoj fazi postupka i nadalje je sporno pripada li tužitelju pravo na naknadu za korištenje nekretnine u njegovom vlasništvu koje se nalaze u mjestu K. G., u naravi kuće površine 160 m2, sagrađene na čest. zem. …, a koju je nekretninu tuženica nesporno dodijelila na korištenje trećim osobama na temelju odredbi Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (''Narodne novine'' broj 73/95, 7/96 i 100/97 - dalje: ZPPUOI). Tužiteljeve nekretnine bile su stavljene pod privremenu upravu Republike Hrvatske na temelju ZPPUOI, a odredbama čl. 9. i 10. Zakona o područjima posebne državne skrbi (''Narodne novine'' broj 26/03 - pročišćeni tekst - dalje: ZPPDS) omogućeno je da se naseljenicima na području posebne državne skrbi dodijele na korištenje obiteljske kuće, odnosno stanovi koje su njihovi vlasnici napustili i ne koriste ih u smislu odredbi toga Zakona.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da je tuženica do 23. veljače 2010. valjano raspolagala predmetnom nekretninom na temelju ovlaštenja iz ZPPUOI i kupoprodajnog ugovora kojeg je predmet bila upravo navedena nekretnina i na temelju kojeg se tuženica upisala kao vlasnica u zemljišne knjige, a za koji kupoprodajni ugovor je tek naknadno utvrđena ništavost, pa je tuženica bila savjesni stjecatelj i raspolagatelj predmetnom nekretninom sve dok nije pravomoćnom presudom utvrđena ništavost (23. veljače 2010.). Uz navedeno, a u preostalom utuženom razdoblju, prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja odbio i stoga što tužitelj nije dokazao da bi predmetni stambeni objekt davao u najam i od toga imao prihod, tj. da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti.

 

Drugostupanjski je sud preinačio pobijanu odluku u bitnom navodeći da je, imajući u vidu utvrđenu ništavost ugovora, tuženica u cijelom utuženom razdoblju ograničila tužitelja u njegovom vlasništvu nekretnine pa je predmet pitanje je li tuženica odgovorna za prekomjerno ograničenje prava vlasništva tužitelja, a koje se ogleda u nemogućnosti posjedovanja nekretnine iz razloga što je tuženica nekretnine tuženika dala na korištenje trećim osobama te unatoč tome što je tužitelj tražio povrat, do danas nekretnina nije predana u posjed tužitelju. Utvrđujući da je narušena ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava pojedinca na teret tužitelja (nametnut mu je nesrazmjeran teret) jer potreba privremenog zbrinjavanja privremenog korisnika nije razlog za ograničavanje prava vlasništva u toj mjeri da se vlasniku nekretnine onemogući posjed, drugostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudio naknadu štete tužitelju za razdoblje u kojem je tužitelju bilo onemogućeno korištenje njegove imovine, a u visini utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kojeg je taj sud prihvatio kao valjani dokaz.

 

Pravilno je izraženo stajalište drugostupanjskog suda da je pri ograničenju prava vlasništva potrebno uspostaviti ravnotežu između općeg interesa i zaštite prava pojedinca. Prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (''Narodne novine'' broj 88/02 - dalje: ZID ZPPDS), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2002. ZID propisuje se obveza Republike Hrvatske na naknadu štete u slučaju prekoračenja tim Zakonom propisanih rokova, a ne i njezina obveza na naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja nekretnine za razdoblje obuhvaćeno tužbom (od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje kuće u posjed). Tužitelj u osnovi ima pravo na naknadu zbog nekorištenja kuće od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje, dakle i za razdoblje prije stupanja na snagu ZID ZPPDS, a to njegovo pravo ovisi o tome je li mu zbog duljine razdoblja u kome je bio onemogućen u posjedu nametnut prekomjerni teret u odnosu na legitiman cilj zbog kojeg je kuća bila oduzeta iz posjeda. Naime, postojao je legitimni interes tuženice da zaštiti napuštenu imovinu od propadanja i devastacije i ujedno da riješi stambeno pitanje osoba koje su bile raseljene ili su ostale bez domova uslijed rata, a s druge strane postoji interes tužitelja da se njegovo pravo vlasništva prekomjerno ne ograničava. U trenutku kada je tužitelj podnio zahtjev da mu se kuća vrati u posjed otpala je potreba da je država štiti od propadanja i devastacije (jer podnošenje zahtjeva podrazumijeva volju vlasnika da se sam brine o svojoj imovini) pa je od tog trenutka ostao je samo interes tuženice da stambeno zbrine privremenog korisnika kome je ta kuća dana na privremeno korištenje.

 

I prema pravnom shvaćanju ovog suda u konkretnom slučaju narušena je ravnoteža između općeg interesa i zaštite prava pojedinca, jer potreba privremenog zbrinjavanja privremenog korisnika nije razlog za ograničavanje prava vlasništva kuće u toj mjeri da se njezinom vlasniku onemogući posjed sve do dana donošenja presude. Obveza tuženice da privremeno ili trajno riješi stambeno pitanje privremenog korisnika ne može ići na štetu tužitelja kao vlasnika nekretnine. Zbog toga se u ovom slučaju na odgovarajući način može primijeniti i pravilo o upotrebi tuđe stvari u svoju korist iz čl. 219. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), jer je tuženica upotrijebila tužiteljevu nekretninu radi postizanja određenog svog interesa (u ovom slučaju da stambeno zbrine privremenog korisnika).

 

Međutim, tužitelj u ovom postupku traži naknadu štete, i to na ime stvarne štete i „izgubljene dobiti koju bi ostvario da je izdavao objekt turistima pred i u tijeku turističke sezone“, dok je tužbeni zahtjev prihvaćen na temelju nalaza i mišljenja vještaka izrađenog na okolnost visine najamnine koju bi tužitelj ostvarivao cjelogodišnjim iznajmljivanjem kuće po tržišnoj cijeni u vrijeme dospijeća svakog pojedinog iznosa zakupnine. Na navedeni nalaz i mišljenje je tuženica istaknula prigovore (podnesak 19. prosinca 2014.), vještak nije usmeno iznio nalaz i mišljenje niti odgovorio na iznesene prigovore, a sud drugog stupnja je na njemu utemeljio presudu, bez da je o tome iznio valjane razloge.

 

Pri utvrđivanju osnove i visine štete koju je možebitno tužitelj imao zbog nekorištenja nekretnine potrebno je imati na umu da se tužiteljeva kuća (za koju je podnio zahtjev da mu se vrati u posjed) nalazi u K. G. i s tim u vezi bilo je potrebno ispitati je li postojala mogućnost da tužitelj iznajmi čitav stambeni prostor u tom mjestu kroz čitavo vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev. Također, bilo je potrebno ispitati koliko bi iznosila najamnina da je tužitelj s članovima svoje obitelji koristio nekretninu.

 

Stoga utvrđujući naknadu u visini tržišne cijene najamnine za stambeni prostor u susjednom mjestu (O.) po ocjeni ovog suda, a ne uzimajući u obzir sve gore navedene okolnosti, nije pravilno utvrđena naknada, jer ista mora biti u ravnoteži s ograničenjem koje je tužitelju nametnuto i legitimnim ciljem zbog kojeg je ovo ograničenje ustanovljeno.

 

O navedenim odlučnim okolnostima pobijana presuda, kao niti presuda suda prvog stupnja, nemaju valjanih razloga pa ih nije moguće ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju revidentica ukazuje u reviziji.

 

Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenje te su ukinute obje nižestupanjske presude u pogledu odluke o glavnoj stvari. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, koji je za sada neizvjestan, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (čl. 164. st. 4. ZPP).

 

U ponovljenom postupku sudovi nižeg stupnja će ispitati i utvrditi sve gore navedene okolnosti i nakon toga donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

 

Zagreb, 27. kolovoza 2019.

 

                            Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v. r.