Broj: Kžm 30/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. M., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 6. svibnja 2016. broj Kzd-1/2016, u sjednici održanoj 13. rujna 2016.,

p r e s u d i o   j e

I. Prihvaća se djelomično žalba opt. K. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se za kazneno djelo zbog kojeg je optuženik proglašen krivim tom presudom iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 na temelju čl. 166. st. 2. KZ/11 i primjenom čl.105. i čl. 25. st. 1. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13, 56/15; dalje u tekstu: ZSM/11) osuđuje na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju jedne (1) godine, u koju kaznu se na temelju čl. 25. st. 4. ZSM/11 i čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. studenog 2015. nadalje.

II. Žalba opt. K. M. u ostalom dijelu i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane i u ostalom pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. K. M. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 i na temelju čl. 166. st. 2. KZ/11 te primjenom čl. 105. st. 1. i 2. ZSM/11 osuđen je na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju dvije godine, u koju kaznu se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. studenog 2015. nadalje.

Na temelju čl. 148. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka, troškove psihijatrijskog vještačenja 2.400,00 kuna, psihologijskog vještačenja 3.200,00 kuna, putne troškove svjedoka 244,00 kune te paušalnu svotu 1.000,00 kuna dok će o ostalim troškovima vještačenja biti odlučeno posebnim rješenjem po prispijeću računa vještaka.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači izricanjem strože kazne maloljetničkog zatvora.

Optuženik se žali putem branitelja E. M., odvjetnika iz V., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Prijedlog je da se pobijana presuda preinači i optuženika „oslobodi svake krivnje“ ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Državni odvjetnik je odgovorio na optuženikovu žalbu.

Spis je na temelju odredbe čl. 474. st. 1. ZKP/08 bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana dok je optuženikova žalba djelomično osnovana.

Optuženik tvrdi da je „izreka presude u suprotnosti sa provedenim dokazima, sama sebi proturječna kao i razlozima presude, odnosno da presuda nema uopće razloge kao i da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama čime je ostvarena bitna povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a“ te da je odbijanjem gotovo svih dokaznih prijedloga obrane uz paušalno obrazloženje onemogućeno pravo na obranu odnosno teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje pa da je ostvarena i povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

Suprotno tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je korektno prenio bitan sadržaj dokazne građe, dao argumente za ocjenu dokaza, poglavito personalnih koje međusobno uspoređuje i povezuje s provedenim vještačenjima. Poredbom i analizom dokazne građe ne prihvaća obranu optuženika, kritički analiza iskaz oštećenog djeteta i njegovo negiranje djela  dovodeći ga u vezu s provedenim vještačenjem te iskazima posrednih svjedoka kojima je oštećenik suglasno opisao događaj,  sve uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji, zaključak da je optuženik ostvario elemente bića terećenog djela i argumentaciju o kazni te razlozima odbijanja dokaznih prijedloga obrane.

Nadalje, prvostupanjski sud je prihvatio dio dokaznih prijedloga optuženika jer je po prijedlogu obrane  provedeno psihijatrijsko vještačenje optuženika, dok su odbijeni prijedlozi za ispitivanje svjedoka K. Z., optuženikovih roditelja te provođenje kombiniranog psihologijsko psihijatrijskog vještačenja na okolnost postojanja pedofilskih sklonosti kod optuženika. Za svoju odluku sud prvog stupnja je dao razumne razloge u obrazloženju pobijane presude (str. 7, odlomak 3 i 4) koje, imajući na umu cjelokupni provedeni postupak i činjeničnu utemeljenost pobijane presude, prihvaća i ovaj sud. Pored toga valja reći da je u čl. 418. st. 1. ZKP/08 određeno kako dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. Istovremeno to ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08 pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Stoga, unatoč činjenice da je dio dokaznih prijedloga obrane odbijen, ta okolnost sama za sebe, bez pomnog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje. Kada se ima na umu da je optuženik tijekom postupka imao mogućnost izjašnjavati se, predlagati dokaze, poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, da je iz prvostupanjske presude jasno razvidno koji su dokazi izvedeni, a koji odbijeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti optuženika, prigovor o odbijanju dokaznih prijedloga obrane ne dovodi u sumnju pravičnost postupanja.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene druge povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovara neprovođenju predloženih dokaza te ocjeni dokazne građe. Ističe da oštećenik tijekom postupka, kao svjedok i tijekom forenzičnog intervjua za potrebe psihologijskog  vještačenja, nije teretio optuženika, a da se pobijana presuda temelji na iskazima posrednih svjedoka kojima je oštećenik „priznao“ inkriminirane radnje „pod pritiskom stalnih ispitivanja“, uz zamjerke da je psihologijsko vještačenje subjektivno i temeljeno na predrasudama.

Nasuprot žalbenim prigovorima, ovaj sud nalazi da su na raspravi izvedeni svi potrebni dokazi koji su sveobuhvatno i temeljito ocijenjeni, sa pravilnim zaključkom da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo. S obzirom da su razlozi o ocjeni dokaznog materijala i odluci o odbijanju dokaznih prijedloga obrane logični i uvjerljivi, to žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i izvedeni zaključci prvostupanjskog suda.

U pravu je optuženik da se pobijana presuda temelji na iskazima posrednih svjedoka jer oštećeno dijete M. M. nije teretio optuženika za predmetni događaj. Međutim, s pravom je sud prvog stupnja kritički cijenio iskaz oštećenika imajući na umu ukupnost dokazne građe, poglavito okolnosti pod kojima su djelatnice škole koju pohađa oštećenik saznale za seksualnu zlostavu te poduzele mjere da se djelo prijavi, kako je argumentirano navedeno u razlozima pobijane presude na što se upućuje optuženika radi izbjegavanja ponavljanja.

Pored toga valja istaći da su svjedokinje S. B., S. D. i I. J. M. podrobno opisale način na koji su saznale da je oštećenik bio žrtva seksualnog zlostavljanja po starijem bratu. Okolnost da je oštećenik uz prvotnu zadršku na poticaj učiteljice S. D. („on najprije nije htio ništa reći da bi na koncu rekao da je to istina“) opisao događaj, što je ponovio i stručnoj osobi, psihologinji škole, I. J. M., sve ovo nakon što je prethodno o događaju pričao djeci u školi (svjedok S. B.) nesumnjivo govori u prilog zaključku da ispričao proživljeni, a ne izmišljen događaj pod pritiskom djelatnica škole.  Da se radi o stvarnom događaju potvrđuje i niz karakterističnih detalja o kojima je oštećenik govorio učiteljici i psihologinji, opisujući njegov odlazak s bratom u L. radi povrata boca, bratov poziv da potom odu u „bazu“ i zahtjev da ga oralno zadovolji (korištenjem karakterističnog izričaja za ovu seksualnu radnju)  za što je potom od brata dobio 10,00 kuna te povjeravanju roditeljima zbog čega je otac istukao brata i ograničio njihov međusobni kontakt. Oštećenik je ispitan kao svjedok na sudu protekom mjesec dana od prijave i svakako nastoji otkloniti  optuženikovu odgovornost za terećeno djelo. Naime, pomnim praćenjem iskaza oštećenika razvidna je njegova emocionalna povezanost s optuženikom i uporno negiranje djela („prvo ću vam reći ja sam ja mog brata volim…meni to K. ne bi nikad u životu napravio“), tvrdnja da su ga S. i R. nagovorili „da preko brata da kažem, da lažem da mi je dao onu stvar“, nastojeći prikazati da „ja njima (učiteljici i psihologinji) nisam ništa pričao“ što više da o tome nije nikome govorio, bez uvjerljivog, razumnog odgovora na koji način su ga „S. i R.“ nagovarali („samo su rekli pa de kaži istinu, ja nisam teo ništa reći, ni istinu da je istina priznao bi a da nije ne bi priznao, da je istina priznao bi, a da nije istina na bi priznao jel tako“). Nadalje, oštećeniku je poznat izraz „baza“, odgovarajući na pitanja je li bio i zna li za trgovine L., B. odgovara potvrdno, navodi da u L. ide s mamom i sestrom, a na pitanje ide li nekad u trgovinu B. odgovara „ja s bratom nisam bio u B., tako da znate to ste čuli od N. već iz policije jel tako“, dok upitan kako je sakupljao boce (prethodno navodi da je znao sakupljati boce i za njih dobiti novac) odmah odgovara „sa bratom nisam bio skupljati boce“. Nastavno ponavlja da „sa bratom nisam bio nikad“, pozvan izjasniti se s kojim bratom dodaje „pa brat mi nije dao ni 10 kuna, to ste sto posto od N. čuli iz policije“ itd. I bez stručnog mišljenja vještaka suspektna je pouzdanost odnosno vjerodostojnost ovakvog iskaza poglavito dovodeći ga u vezu sa iskazima posrednih svjedoka. Naime, dokazna građa ne daje osnova za sumnju da bi posredni svjedoci imali interesa neobjektivno svjedočiti ili pak nedopuštenim i neprimjerenim postupcima ishoditi oštećenikov nerealan opis događaja.

Nadalje, imajući na umu ovakav odnos personalnih dokaza i psihofizički status oštećenika osnovano  se sud prvog stupnja kod ocjene iskaza oštećenika oslonio na nalaz i mišljenje psihologijskog vještačenja, da oštećenik više nije sposoban istinito svjedočiti (mogući jaki sugestivni utjecaj drugih osoba, moguća patološka motivacija za negiranje ranije optužbe).  Pri tome nisu osnovani žalbeni prigovori na račun vještaka jer se stručna evaluacija osobnosti oštećenika temelji na primjeni niza znanstvenih metoda, tehnika i testova koji su detaljno i jasno navedeni u pisanom nalazu i mišljenju (list 117 spisa). Kako je na uopćene primjedbe obrane, da je nalaz i mišljenje rezultat predrasuda jer nije utemeljen ni na jednoj znanstvenoj metodi, vještak mr. J. B. na raspravi 6. svibnja 2016. podrobno odgovorila (list 248 spisa) to ocjenu o prihvaćanju nalaza i mišljenja vještaka u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Slijedom navedenog, žalbeni navodi optuženika nisu doveli u sumnju ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga je osnovano sud prvog stupnja odbio provesti dokaze predložene po obrani uz argumente koje prihvaća ovaj sud. Osim što roditelji i K. Z. „nemaju neposrednih relevantnih saznanja za ovaj kazneni postupak“ valja dodati da se u odnosu na ispitivanje roditelja radi o specifičnoj, za njih konfliktnoj roditeljskoj situaciji jer su istovremeno roditelji žrtve i počinitelja kaznenog djela što bi očekivano moglo utjecati na objektivnost iskaza. Istovremeno, provedeni dokazi pouzdano upućuju na zaključak da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo, koji zaključak ni svjedočenje roditelja ne bi moglo s uspjehom dovesti u sumnju. Konačno, optuženik je psihijatrijski vještačen, uz odgovor vještaka prof. dr. sc. I. P. (na raspravi 4. svibnja 2016.) o mogućem poduzimanju seksualnih radnji i po osobama koje u suštini nisu pedofili, pa je promašeno inzistiranje žalitelja o potrebi kombiniranog psihologijsko psihijatrijskog vještačenja radi utvrđenja postoji li kod optuženika seksualna sklonost prema djeci.

Iz navedenih je razloga neutemeljena žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a s tim u svezi i zbog povrede kaznenog zakona koja se u žalbi ističe samo kao posredna povreda.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni,  smatra da „izrečena gotovo minimalna zakonom predviđena kazna maloljetničkog zatvora“ nije dostatna za  ostvarenje svrhe kažnjavanja, upirući da je optuženik „kao maloljetnik evidentiran kao počinitelj kaznenih djela i prekršaja“ te da prvostupanjski sud nije cijenio da je „seksualni delikt počinjen prema mlađem bratu- djetetu starom samo 10 i pol godina za koje je predstavljao autoritet“.

Optuženikova žalba zbog povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sukladno odredbi čl. 478. ZKP/08 u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

Razmotrivši odluku o kazni, po ocjeni ovog suda okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne maloljetničkog zatvora nisu primjereno vrednovane zbog čega je u ovom dijelu osnovana optuženikova žalba dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana. Naime, prvostupanjski sud je olakotno cijenio optuženikovu neosuđivost, smanjenu ubrojivost i mladu životnu dob, a nije našao otegotnih okolnosti. Kada se k tome ima na umu da je djelo počinio tek prešavši prag punoljetnosti, da mu ni kao maloljetniku sudskim odlukama nisu izricane sankcije zbog kaznenih djela, da se radi o jednokratnom činu seksualne zlostave spolnom radnjom koja je izjednačena spolnom odnosu te izostanak značajnih posljedica za oštećenika, a nužno vodeći računa  o individualizaciji kazne i zakonom propisane okvire kazne maloljetničkog zatvora koja se može izreći za terećeno djelo (šest mjeseci do pet godina), kazna maloljetničkog zatvora u trajanju jedne godine primjerena je za ostvarenje zakonom propisane opće svrhe i svrhe maloljetničkih sankcija iz čl. 6. st. 2. ZSM/11.

Slijedom navedenog na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 (toč. I.) i čl. 482. ZKP/08 (toč. II.) odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 13. rujna 2016.