Broj: Kž 459/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. N. zbog kaznenog djela iz članka 243. stavka 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 15. veljače 2016. broj K-28/14, u sjednici održanoj 14. rujna 2016. u prisutnosti optuženog J. N. i branitelja optuženog, odvjetnika K. D.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe i žalbe optuženog J. N. i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela opisanih pod točkama 1., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. izreke te presude te se izriče da je optuženi J. N. djelima opisanima pod točkama 1., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. izreke prvostupanjske presude počinio sedam kaznenih djela iznude u pokušaju iz članka 243. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.).

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom J. N., na temelju članka 243. stavka 2. KZ/11., a u odnosu na djela pod točkama 3., 4., 5., 6., 7. i 8.  i uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrđuju kazne zatvora, i to:

- za kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke u trajanju od 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci,

- za kazneno djelo opisano pod točkom 3. izreke u trajanju od 6 (šest) mjeseci,

- za kazneno djelo opisano pod točkom 4. izreke u trajanju od 6 (šest) mjeseci,

- za kazneno djelo opisano pod točkom 5. izreke u trajanju od 7 (sedam) mjeseci,

- za kazneno djelo opisano pod točkom 6. izreke u trajanju od 7 (sedam) mjeseci,

- za kazneno djelo opisano pod točkom 7. izreke u trajanju od 7 (sedam) mjeseci,

- za kazneno djelo opisano pod točkom 8. izreke u trajanju od 6 (šest) mjeseci,

dok mu se za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke, na temelju tog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca pa se optuženi J. N., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 5 (pet) mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 18. ožujka 2014. pa dalje.

 

III. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da se optuženom J. N., na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), nalaže podmiriti i troškove postavljenog mu branitelja u iznosu od 13.500,00 (trinaest tisuća petsto) kuna.

 

IV. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i žalba optuženog J. N. u cjelini odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi J. N. proglašen je krivim da je kaznenim djelima pod točkama 1., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. počinio kaznena djela protiv imovine, i to „kaznenim djelom opisanim pod točkom 1) – iznudom u pokušaju iz čl. 243. st. 1, 3 i 5 u svezi čl. 34 st. 1 KZ/11“ za koje mu je, „po čl. 243 st. 5, uz primjenu čl. 34 st. 2, čl. 48 st. 1, te čl. 49 st. 1 toč. 3 KZ/11“, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, „kaznenim djelom opisanim pod točkama 3) i 4) – iznudom u pokušaju iz čl. 243 st. 1 u svezi čl. 34 st. 1 i čl. 52 st. 1 KZ/11“ za koje mu je, „po čl. 243 st. 1 KZ/11“, utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, „kaznenim djelom opisanom pod točkama 5), 6) i 7) – iznudom u pokušaju iz čl. 243 st. 1 i 3 u svezi čl. 34 st. 1 i čl. 52 st. 1 KZ/11“ za koje mu je, „po čl. 243 st. 3 KZ/11“, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te „kaznenim djelom opisanom pod točkom 8) – iznudom u pokušaju iz čl. 243 st. 1 u svezi čl. 34 st. 1 KZ/11“ za koje mu je, „po čl. 243 st. 1 uz primjenu čl. 34 st. 2, čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 toč. 4 KZ/11“, utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, a „kaznenim djelom pod točkom 2) kazneno djelo protiv javnog reda – nedozvoljenim posjedovanjem, izradom i nabavljanjem oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 331 st. 1 KZ/11“ za koje mu je, „po istom zakonskom propisu“, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca, pa je optuženi J. N. „po čl. 243 st. 5 KZ/11 uz primjenu čl. 51 st. 1 i 2 KZ/11“ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom J. N. je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. ožujka 2014. pa dalje.

 

Na temelju članka 79. stavka 1. KZ/11. od optuženog J. N. oduzeti su predmeti, i to vojno-formacijsko pancirno/probojno zapaljivo streljivo kalibra 12,7x108 mm, kao i pisma s kovertama upućena Đ. H., M. Ć., L. Ć., N. V. G., M. P. K., F. B., V. K., I. Š., B. B., V. B. i J. J..

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženom J. N. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 14.003,00 kune.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi J. N..

 

Državni odvjetnik žali se zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „u pravcu žalbenih navoda preinači pobijanu presudu zbog povrede kaznenog zakona te u dijelu odluke o kazni i troškovima postupka, a podredno da radi pogrešnog utvrđenog činjeničnog stanja predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

Optuženi J. N. žali se po branitelju, odvjetniku K. D., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja o odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pod 1) osnovom odredbe članka 483 stavak 1 ZKP-a ukine pobijanu presudu i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, odnosno podredno, pod 2) da osnovom odredbe članka 486 stavak 1 ZKP-a preinači pobijanu presudu na način da se okr. N. J. iz K. za svako kazneno djelo izrekne blaža pojedinačna kazna, a nakon čega da se u odnosu na istog izrekne i niža jedinstvena odluka o kazni, s time da se svakako u odnosu na kazneno djelo pod toč. 8) izreke pobijane odluke ima također primijeniti institut produljenog kaznenog djela iz odredbe članka 52 stavak 1 KZ-a“.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženog J. N. u kojem je predložio njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, u skladu s odredbom članka 475. stavka 9. ZKP/08., u prisutnosti optuženog J. N. i njegovog branitelja, odvjetnika K. D., koji su se nalazili u Županijskom sudu u Rijeci, a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 5. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici bio uredno izviješten.

 

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, žalba optuženog J. N. nije osnovana, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući u povodu tih žalbi pobijanu presudu po službenoj dužnosti, našao da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Pritom je Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao prvostupanjsku presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te je našao da prvostupanjski sud nije počinio neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka navedenu u toj odredbi, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbu optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi J. N. pokušava osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je djela koja su pobijanom presudom pravno označena kao pokušaji kaznenih djela iznude počinio s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi, ustrajući na obrani da je pisma prijetećih sadržaja oštećenicima slao iz osvete, odnosno kako bi ih preplašio, “ali bez stvarne namjere da se povodom tih pisama na bilo koji način okoristi od strane osoba kojima su pisma odaslana“. O. tvrdnje podupire i dijelovima nalaza i mišljenja kombiniranog psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, i to nalaza psihologa J. G., ističući da je taj vještak naveo i „da ponašanje imenovanog (…) proizlazi iz stanovite povrijeđenosti te omalovažavanja i poniženosti, odnosno njegove potrebe da makar i na silu iznudi emocionalnu satisfakciju (prije nego materijalnu) od onih koje smatra odgovornim za svoje stanje, te da se stječe dojam da se zapravo radi o svojevrsnom 'istjerivanju pravde', a koje da je kao takvo davalo okrivljeniku osjećaj živosti, tj. važnosti i smisla, te da je ujedno imalo i funkciju svojevrsnog samoliječenja i bijega od rastuće mu depresivnosti“. Optuženik u žalbi tvrdi da „radi njegovog općeg doživljavanja nepravde u društvu dominira jedino i isključivo motiv izazivanja prepasti i želje da se kod oštećenika realizira strah i ugroženost“, da je on „u svezi trgovačkog društva 'P.' d.d. (…) kao kupac bio krivo optužen i omalovažen od strane djelatnika predmetnog trgovačkog društva, a to je kod istog (…) izazvalo jaki osjećaj ogorčenosti i potrebu da se odgovornim osobama tog trgovačkog društva na neki način osveti“. Žalitelj također ističe da, „osim njegovog skriberskog ponašanja spram pojedinih oštećenika nije apsolutno ništa drugo činio u smislu bilo kakvog nastojanja stvarne realizacije pismenom izrečenih prijetnji“. U odnosu na djelo opisano pod točkom 1. navodi da „nije poduzimao ništa u smislu realizacije tih svojih zahtjeva (…) premda je (…) mogao vrlo jednostavno (…) provjeriti stanje na računu bankovne kartice (…), a to (…) nije niti pokušao učiniti“ pa analizira i tekstualne poruke koje je slao pouzdaniku ocjenjujući ih kao „sve veće i veće bezvezarije“, zaključujući da sve to „ukazuje da se u konkretnom slučaju (…) ne ostvaruje subjektivno obilježje predmetnog kaznenog djela, tj. da bi isti postupao sa ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist“.

 

Optuženi J. N. u žalbi također navodi da je „prijetnja trovanja prehrambenih artikala opojnom drogom heroin ili mdma zapravo potpuno besmislena“, da „sve kad bi se eventualno doista i ubrizgala takva supstanca u neki prehrambeni artikl (…) isto ne može ugroziti život i zdravlje te osobe“, da se „potpuno besmislenim ukazuje i činjenica da bi netko zdravog razuma kupovao skupa opojna sredstva, a koja da bi (…) pokušavao (…) ubrizgavati u prehrambene artikle“ pa smatra „da se u konkretnom slučaju, zbog postojanja predmetne besmislenosti, uopće i ne radi o kaznenom djelu iznude (…) već se zapravo radi tek o jednoj potpuno neuvjerljivoj prijetnji (…) koja se (…) ima razloga tretirati kao svojevrsno izmišljanje i širenje lažnih i uznemirujućih vijesti i ništa drugo“.

 

Suprotno citiranim žalbenim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi J. N. iznuđivačka pisma slao oštećenicima s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi.

 

Naime, pravilno prvostupanjski sud ističe da na optuženikovu namjeru pribavljanja imovinske koristi ukazuje „njegova izrazita upornost i razrađenost svakog detalja u postupanju (…), a u cilju zastrašivanja osoba kojima su upućena prijeteća pisma, pri čemu je izražena ozbiljnost zahtjeva za realizaciju konačne novčane isplate“.

 

Ovim razlozima, s obzirom na citirane žalbene navode, valja dodati i da optuženikova namjera pribavljanja imovinske koristi jasno proizlazi iz njegovih zahtjeva za isplatom novčanih iznosa navedenih pod točkama 1., 3,. 4., 5., 6., 7. i 8. izreke prvostupanjske presude; da je namjera optuženog J. N., kako on tvrdi u obrani, a u čemu ustraje i u žalbi, bila samo zaplašiti oštećenike, njegova pisma sadržavala bi samo prijetnje napadima na živote oštećenika i članova njihovih obitelji te imovine (točke 3,. 4., 5., 6., 7. i 8. izreke te presude), odnosno napadima na živote i zdravlje kupaca (točka 1. izreke) koje bi, i bez njegovog traženja novca za nepoduzimanje takvih napada (trovanjem proizvoda u trgovinama i ugostiteljskom objektu, podmetanjem eksploziva i slično), oštećenici izvjesno doživjeli barem jednako opasnima kao što su doživjeli iznuđivačka pisma optuženika.

 

Osim toga, sam optuženi N. je u obrani za oštećenike naveo da „oni sve gledaju kroz novac, i kada im novac uzmete uzeli ste im sve“, iz čega proizlazi da bi, ako im se optuženik htio osvetiti zbog nepravde koju je osjećao, upravo iznuđivanje novaca od oštećenika predstavljalo sredstvo takve osvete, a time i cilj njegovog postupanja.

 

Pritom valja istaknuti i da optuženi N. gotovo ni za jednog od oštećenika ne ukazuje na neki osobni razlog zbog kojega bi mu se htio osvetiti zastrašivanjem (samo za oštećenog V. K. iskazuje da mu je skupo naplatio popravak automobila, odnosno da je u „P.“ imao problema zbog krivog vaganja i loše kvalitete namirnica), već navodi da su svi oni dobrog imovnog stanja te da takvu imovinu nisu mogli steći poštenim radom pa je prvostupanjski sud ispravno otklonio kao neistinitu obranu optuženika prema kojoj on nije imao namjeru pribaviti protupravnu korist.

 

Kada optuženi J. N. u žalbi ukazuje na pojedine dijelove nalaza i mišljenja psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja, ispušta iz vida da je upravo vještak psiholog J. G., objašnjavajući motive optuženikovog pisanja iznuđivačkih pisama, iskazao i da je optuženi N. „imao jaku potrebu da mu se društvo, sistem, na neki način ispriča i (…) da ga obešteti za sve nepravde koje mu je napravilo“ te da je optuženik „to obeštećenje bar u jednom dijelu probao uobličiti u novčanu, odnosno materijalnu satisfakciju i negdje je s tim motivom počeo pisati prijeteća pisma gdje je tražio novce“. Dakle, niti ovaj vještak, suprotno optuženikovoj slobodnoj interpretaciji njegovog iskaza, nije otklonio koristoljublje kao pobudu njegovog postupanja, već je upravo takvu namjeru istaknuo kao onu pokretačku, koja je i rezultirala optuženikovim pokušajima iznuđivanja novaca od osoba koje su bile dobrog imovnog stanja.

 

Konačno, za ostvarenje kaznenog djela iznude namjera pribavljanja imovinske koristi ne mora biti jedini motiv postupanja njegovog počinitelja, već je dostatno da htijenje ostvarenja takve koristi bude jedna od pobuda zbog kojih se čine radnje tog kaznenog djela, a postojanje takve namjere u vrijeme pisanja iznuđivačkih pisama, suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, nedvojbeno proizlazi iz provedenih dokaza. Okolnosti koje se odnose na optuženikovo kasnije ponašanje koje je uslijedilo nakon slanja iznuđivačkih pisama, odnosno nepoduzimanje adekvatnih radnji koje bi i dovele do pribavljanja zatraženih novčanih iznosa (zbog čega su njegova postupanja, kako je u nastavku obrazloženo, ostala u pokušaju), nisu od utjecaja na zaključak o postojanju namjere pribavljanja imovinske koristi u vrijeme počinjenja pojedinih radnji kaznenog djela iznude.

 

Upravo zbog nedvojbenog utvrđenja ove namjere, neosnovano optuženi J. N. u žalbi tvrdi i da se „ipak ne radi o kaznenim djelima iznude iz odredbe članka 243. KZ-a, već se možebitno tek radi o kaznenim djelima prijetnje iz odredbe članka 139. KZ-a“. Naime, iako ovaj navod sugerira povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08., on zapravo predstavlja isticanje takozvane „posredne povrede kaznenog zakona“ kojom se predlaže primjena materijalnog propisa na ono činjenično stanje koje je, prema shvaćanju žalitelja, sud trebao utvrditi, a ne na one činjenice koje su opisane u izreci presude i koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio.

 

Nije u pravu optuženi J. N. niti kada osporava ozbiljnost prijetnji upućenih članovima Upravnog i Nadzornog odbora trgovačkog društva „P.“ d.d.

 

Naime, prijetnje trovanja prehrambenih arktikala koji se prodaju u trgovinama „P.“ d.d. drogama heroin i MDMA ispravno su ocijenjene ozbiljnima. Općepoznato je da ove droge mogu izazvati ozbiljnu opasnost ne samo za zdravlje, nego i za život osoba koje bi ih konzumirale s kupljenom hranom, a tvrdnje o visokoj cijeni tih droga zbog koje bi takve prijetnje bile „besmislene“ bespredmetne su kada se imaju na umu iznosi od 500.000,00 do 800.000,00 EUR-a čiju isplatu je optuženi J. N. pokušao ishoditi takvim prijetnjama.

 

Slijedom svega iznesenog, žalba optuženog J. N. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.) nije osnovana.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog povreda kaznenog zakona:

 

Državni odvjetnik u dijelu žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (koju žalbenu osnovu, kako sam navodi, „ističe podredno“) tvrdi da je prvostupanjski sud neosnovano „u činjeničnom opisu djela pod točkom 1), 3) – 4), 5) – 7) i 8) presude, kod opisa namjere okrivljenika izostavio dio teksta koji se odnosi na utvrđivanje namjere pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi“.

 

Međutim, i ovim navodima se, u suštini, osporava pravna ocjena optuženikovih radnji jer su iznosi čiju isplatu je optuženi J. N. tražio prilikom počinjenja radnji kaznenih djela pod točkama 1., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. izreke prvostupanjske presude jasno naznačeni u činjeničnim opisima tih kaznenih djela, a zaključak o tome predstavljaju li tako zatraženi iznosi znatnu imovinsku korist, odnosno odgovor na pitanje je li moguć pokušaj počinjenja kvalificiranog oblika kaznenog djela (kod kojega je kvalifikatorna okolnost upravo visina imovinske koristi) pravno je, a ne činjenično pitanje (o čemu je u kasnijem dijelu ove odluke više rečeno), zbog čega naznaci radi li se o „znatnoj“ imovinskoj koristi niti nije mjesto u činjeničnom, već u zakonskom opisu svakog pojedinog kaznenog djela.

 

Zbog toga niti žalba državnog odvjetnika u dijelu u kojem se odnosi na osnovu iz članka 470. stavka 2. ZKP/08. nije osnovana.

 

Nije u pravu državni odvjetnik niti kada u žalbi tvrdi da je kazneno djelo iznude opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude dovršeno jer da to proizlazi iz činjenice da su “predstavnici pravne osobe P d.d. R. izvršili više radnji po zahtjevu iznuđivača, između čega su otvoreni novčani računi odnosno ishođeno je ukupno 5 bankovnih kartica na koje su položeni određeni novčani iznosi, odnosno određen je limit isplate iznosa na A. P. kartici (…), a iznuđivaču su dostavljeni šifrirani podaci i PIN brojevima bankovnih kartica“ te da je „pripremljeni paket s navedenim bankovnim karticama i šest novčanica po 500,00 eura“.

 

Naime, sam državni odvjetnik u žalbi napominje i da „do predaje paketa i kartica nije došlo“, a nastavno i da je „iz činjeničnog (…) opisa u optužnici ujedno razvidno da nije ostvarena znatna protupravna imovinska korist, obuhvaćena namjerom okrivljenika“, zbog čega nema mjesta zaključku da je ovo kazneno djelo iznude dovršeno opisanim radnjama oštećenika. O dovršenju osnovnog oblika kaznenog djela iz članka 243. 1. KZ/11. radilo bi se tek kada bi oštećenik poduzeo onu radnju na koju ga počinitelj prisili i time mu omogućio stjecanje protupravne imovinske koristi, a kvalificirani oblik iznude iz članka 243. stavka 2. KZ/11. bio bi dovršen tek kada bi došlo do pribavljanja znatne imovinske koristi ili prouzročenja znatne štete. Međutim, iz činjeničnih utvrđenja, odnosno okolnosti navedenih u činjeničnom opisu radnje ovog kaznenog djela proizlazi da optuženi J. N. nije faktički niti došao u mogućnost raspolagati čak niti dijelom iznosa čiju predaju je zatražio od oštećenika, zbog čega ispravno prvostupanjski sud zaključuje da se radi o pokušaju kaznenog djela, odnosno o optuženikovom poduzimanju, s namjerom počinjenja kaznenog djela, radnji koje prostorno i vremenski neposredno prethode ostvarenju bića kaznenog djela (članak 34. stavak 1. KZ/11.).

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon kada je u pravnoj oznaci kaznenih djela iznude u pokušaju izostavio kvalifikatorni element namjere pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi, čime je počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

 

Naime, pogrešan je stav prvostupanjskog suda da „u ponašanju optuženika nisu ispunjena bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 234 st. 2 KZ/97“ (zapravo odgovarajućeg kaznenog djela iz članka 243. stavka 2. KZ/11.) kojega taj sud obrazlaže tvrdnjama da „iz te zakonske odredbe proizlazi da je za ostvarenje tog kaznenog djela potrebno da se ono počini sa zakonom propisanim kvalifikatornim okolnostima, a u ovom slučaju kvalifikatorna okolnost koju navodi ŽDO je znatna imovinska korist. Da bi znatna imovinska korist bila kvalifikatorno obilježje u smislu čl. 234. st. 2. KZ/97 odnosno čl. 243 st. 2 KZ/11 ona mora biti i ostvarena, pa stoga nije moguć pokušaj ovog kaznenog djela s kvalifikatornom okolnošću pribavljanja znatne imovinske koristi“.

 

Odredba stavka 2. članka 243. KZ/11. („ako je kaznenim djelom iz stavka 1. toga članka pribavljena znatna imovinska korist ili prouzročena znatna šteta …“) ne propisuje, kako to očigledno smatra prvostupanjski sud, takozvani objektivni uvjet kažnjivosti u odnosu na koji se, inače, ne traži počiniteljeva krivnja (kao što je to, primjerice, smrt ili teška tjelesna ozljeda kod kaznenog djela sudjelovanja u tučnjavi iz članka 122. KZ/11.), zbog čega po prirodi stvari nije moguć pokušaj kaznenog djela s objektivnim uvjetom kažnjivosti ako se taj uvjet ne ostvari. Ovako opisana teža posljedica (pribavljanje znatne imovinske koristi ili prouzročenje znatne štete), čije ostvarenje predstavlja kvalifikatorni element djela iz kojega proizlazi i strože kažnjavanje, predstavlja obilježje tog oblika ovog kaznenog djela. Ako počinitelj, postupajući s namjerom ostvarenja upravo te teže posljedice (u predmetnim kaznenim djelima s namjerom pribavljanja znatne imovinske koristi), poduzme radnje koja prostorno i vremenski neposredno prethode ostvarenju bića kaznenog djela, ali do nastupanja te posljedice ne dođe, on, uz ispunjenje ostalih pretpostavki propisanih odredbom članka 34. stavka 1. KZ/11., odgovara za pokušaj kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela, dakle, za pokušaj kaznenog djela iz članka 243. stavka 2. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11., kao što, prema ustaljenoj sudskoj praksi, može odgovarati i za pokušaj drugih kaznenih djela s identično opisanim kvalificiranim oblikom (primjerice, za pokušaj kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. ili za pokušaj kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. KZ/11.).

 

Iz činjeničnih opisa radnji kaznenih djela navedenih pod točkama 1., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. izreke prvostupanjske presude proizlazi da je optuženi J. N. od oštećenika tražio isplate novčanih iznosa od najmanje 20.000,00 EUR-a i više, pa je očigledno da je njegova namjera bila pribavljanje znatne imovinske koristi koja, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonska obilježja pojedinih kaznenih djela, a nakon toga i propisivanjem značenja pojma znatne imovinske koristi odnosno znatne štete u odredbi stavka 29. članka 87. KZ/11. (i to člankom 25. stavkom 8. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona – „Narodne novine“ broj 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje u tekstu: ZIDKZ/15.), postoji kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kn.

 

Osim iznesenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog J. N. pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te je našao da je u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 1., 5., 6. i 7. izreke te presude na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon na način da je na štetu optuženika počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08..

 

Naime, optuženi J. N. je prvostupanjskom presudom proglašen krivim da je djelom opisanim pod točkom 1. izreke počinio pokušaj kaznenog djela iznude iz članka 243. stavka 1., 3. i 5. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11., a djelima pod točkama 5., 6. i 7. kazneno djelo iznude iz članka 243. stavka 1. i 3. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11.

 

Međutim, stavcima 3. i 5. članka 243. KZ/11. nije propisana kao kvalifikatorna okolnost svaka prijetnja napadom na život i tijelo neke osobe, odnosno većeg broja osoba, već samo prijetnja izravnim napadom na njihov život i tijelo. Izravnost napada kojim se prijeti, a koja mora postojati da bi se radilo o navedenim kvalificiranim oblicima kaznenog djela iznude, i ovdje – kao i kod drugih kaznenih djela, primjerice kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11. koje se upravo po toj izravnosti napada na život ili tijelo kojim se prijeti razlikuje od kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavka 1. KZ/11. koje može biti počinjeno uz uporabu prijetnje, pa i napadom na život i tijelo, ali ne izravnim – pretpostavlja istodobnost napada ili napad koji, prema prijetnji, predstoji u vrlo bliskoj budućnosti, odmah nakon izražavanja prijetnje. Ako se napad kojim se prijeti treba dogoditi s vremenskim odmakom od same prijetnje, dakle u bilo kojem relativnom duljem razdoblju (nekoliko sati, dana, tjedana …), njegova izravnost ne postoji.

 

Iz činjeničnog opisa radnji ovih kaznenih djela sadržanih u prvostupanjskoj presudi ne proizlazi da je optuženik oštećenicima zaprijetio da će izravno napasti na život i tijelo neke osobe, odnosno većeg broja osoba. Naime, u opisu kaznenog djela iz točke 1. izreke navedeno je da je optuženi zaprijetio „da će proizvode koji se prodaju u trgovinama P. d.d. K., M. i Z. – D. te drugim lokacijama zatrovati opasnim supstancama kao što su droge heroin i MDMA i time vitalno ugroziti život i zdravlje većeg broja kupaca, postupajući iznenada i u vrijeme blagdana kada je najveća fluktuacija kupaca, uz daljnje prijetnje da će neispunjenje zahtjeva ili obavještavanje policije, osvetiti napadom na život primatelja pisama, članova njihovih obitelji, te uništenjem imovine, njihove i navedenog trgovačkog društva, uz objavljivanje kompromitirajućih sadržaja“, dok je u opisima kaznenih djela pod točkama 5., 6. i 7. navedeno da je oštećenicima zaprijetio „u prvom pismu da u slučaju neisplate oštećenik riskira sigurnost sebe, obitelji i imovine, u drugom pismu napadom na imovinu, a u trećem pismu napadom na život oštećenika podmetanjem eksploziva“.

 

Dakle, iako se nedvojbeno radi o ozbiljnim prijetnjama, između ostalog, i napadima na živote i tijela oštećenika i drugih osoba, niti jedna od opisanih prijetnji nije bila vremenski određena i neposredno vremenski povezana s njenim izricanjem da bi se, u smislu ranije iznesenog, mogla označiti kao prijetnja izravnim napadom na život i tijelo jedne ili većeg broja osoba.

 

Zbog toga iz navedenih činjeničnih opisa radnji kaznenih djela iz točaka 1., 3. i 5. izreke prvostupanjske presude ne proizlazi postojanje kvalificiranog oblika kaznenog djela iznude iz članka 243. stavka 5. (točka 1. izreke), odnosno stavka 3. (točke 3. i 5. izreke) KZ/11.

 

Slijedom iznesenog, u radnjama optuženika opisanima pod točkama 1., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. izreke prvostupanjske presude stječu se obilježja pokušaja kaznenih djela iznude iz članka 243. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. istog članka i člankom 34. stavkom 1. KZ/11.

 

Pritom se, u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 3. i 4. izreke prvostupanjske presude, napominje da je kazneno djelo iz članka 243. stavka 2. KZ/11. po propisanoj kazni (kazni zatvora od jedne do osam godina) blaže od odgovarajućeg kaznenog djela iznude iz članka 234. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.) koji je bio na snazi u vrijeme tih radnji (kazna zatvora od tri do deset godina), pa i te radnje, primjenom odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11. koja propisuje obveznu primjenu zakona najblažeg za počinitelja, valja označiti po članku 243. stavku 2. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11., a i ostala kaznena djela iznude u pokušaju (iz točaka 1., 5., 6. i 7. izreke) valjalo je pravno označiti kao kaznena djela iz članka 243. stavka 2.  u vezi sa stavkom 1. istog članka i člankom 34. stavkom 1. KZ/11., dakle, uključujući i ZIDKZ/15., jer je njegovo određenje izraza znatne imovinske koristi zamijenilo ono ranije koje je bilo određeno pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud „povrijedio kazneni zakon kada je djela iz točke 3) i 4) optužnice, te djela iz točke 5), 6) i 7) optužnice pravno označio kao ukupno dva produljena kaznena djela iznude u pokušaju“, čime je također počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

 

Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da se „u odnosu na kazneno djelo pod točkama 3) i 4) (…) radi o jednom produljenom kaznenom djelu, u smislu čl. 52 st. 1 KZ/11, jer obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost ista čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu. Radi se o radnjama kojima se ostvaruju bića istog kaznenog djela iako su počinjena na štetu različitih oštećenika, a prostorno su i vremenski povezana. Naime, kazneno djelo počinjeno na štetu F. B. izvršeno je u vremenskom razdoblju od 17. veljače 2006. do 23. lipnja 2009. u R. i K., a kazneno djelo pod točkom 4) počinjeno je na istom mjestu dana 23. lipnja 2009.g. kada je počinjena i zadnja radnja pod točkom 3).“ U odnosu na kaznena djela pod točkama 5., 6. i 7. izreke navodi su ona „počinjena u vremenskom razdoblju od 24. prosinca 2012. do 18. siječnja 2013. u R. i K. na istovrstan način, te su neovisno o tome što se radi o različitim oštećenicima obuhvaćena jedinstvenom namjerom optuženika“.

 

Međutim, mišljenje je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da, usprkos opisanoj vremenskoj i prostornoj povezanosti radnji opisanih pod točkama 3. i 4. izreke te radnji opisanih pod točkama 5., 6. i 7. izreke prvostupanjske presude, kao i sličnosti odnosno istovjetnosti načina njihovog počinjenja, na te radnje nije moguće primijeniti institut produljenog kaznenog djela iz članka 52. stavka 1. KZ/11.

 

Naime, kazneno djelo iznude iz članka 243. KZ/11. svrstano je u kaznena djela protiv imovine (Glava XXIII.), ali je nesumnjivo da se, podredno, budući da je iznuda poseban oblik prisile (sankcionirane člankom 138. KZ/11.), radi i o deliktu protiv osobne slobode pa se i iznuda standardno ubraja u delikte nasilja. Budući da je stavkom 2. članka 52. KZ/11. propisano da se kaznena djela koja predstavljaju napad na život, tijelo, spolnu ili druge slobode osobe ne mogu pravno označiti kao produljena, nema mjesta primjeni tog instituta na radnje optuženog J. N. koje se odnose na to kazneno djelo.

 

Zbog toga nije osnovana niti žalbena tvrdnja optuženog N. da je i radnje opisane pod točkom 8. izreke prvostupanjske presude trebalo označiti kao jedno produljeno kazneno djelo iznude zajedno s radnjama opisanima pod točkama 5., 6. i 7. izreke te presude.

 

Slijedom svega iznesenog, a na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., valjalo je djelomično prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a u povodu te žalbe kao i žalbe optuženog J. N., preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela opisanih pod točkama 1., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. izreke prvostupanjske presude i izreći da je optuženi J. N. tim djelima počinio sedam pokušaja kaznenog djela iznude iz članka 243. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. stavkom 1. KZ/11., kako je i presuđeno pod točkom I. izreke ove odluke.

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni:

 

Državni odvjetnik, pobijajući odluku o kazni, smatra da je optuženom J. N. trebalo utvrditi strože pojedinačne kazne i izreći mu strožu jedinstvenu kaznu zatvora, i to „imajući u vidu dugotrajan vremenski period u kojem je okrivljenik vršio kaznena djela na štetu velikog broja oštećenika, pokazanu upornost i bezobzirnost u postupanju okrivljenika, težinu prijetnji upućenih oštećenicima i članovima njihovih obitelji, uključujući i maloljetnu djecu i unuke, vodeći računa o iskazima oštećenika o utjecaju i posljedicama koje je takvo postupanje okrivljenika imalo na živote oštećenika“.

 

Optuženi J. N., žaleći se zbog odluke o kazni, tvrdi da je prvostupanjski pravilno utvrdio olakotne okolnosti, ali smatra da su one „trebale dobiti veći značaj, pogotovo što na strani (…) okrivljenika gotovo da i nema posebno značajnih otegotnih okolnosti“ pa zaključuje da je sud „trebao donijeti blaže pojedinačne kazne te zatim i svakako nižu jedinstvenu odluku o kazni“.

 

Prvostupanjski je sud optuženom J. N. prilikom odmjeravanja kazni kao olakotne okolnosti cijenio dosadašnju neosuđivanost, sudjelovanje u Domovinskom ratu, za što je i odlikovan Spomenicom, narušeno zdravstveno stanje, smanjenu ubrojivost, ispriku oštećenicima i izraženo žaljenje, a posebno i okolnost da su sva kaznena djela ostala u pokušaju te da oštećenicima nije pričinjena materijalna šteta, dok mu je otegotnim cijenio izraženu upornost i dugotrajnost postupanja.

 

Cijeneći sve navedene olakotne okolnosti, kao i one otegotne (pa i one na koje državni odvjetnik upire u žalbi), a imajući posebno na umu i ranije opisano preinačenje u pravnoj oznaci kaznenih djela iz točaka 1., 3., 4., 5., 6., 7. i 8. izreke prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je za kazneno djelo opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, s obzirom na težinu tog djela, dugotrajnost i ozbiljnost prijetnji kojima su bili izloženi oštećenici kojima je optuženo J. N. najavljivao napade za živote i zdravlje većeg broja ljudi, između ostalih i optuženiku nepoznatih kupaca u trgovinama „P.“ d.d., usprkos činjenici da je to djelo ostalo u pokušaju, primjerena upravo kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 10 mjeseci, dok je u odnosu na djela pod točkama 3., 4., 5., 6., 7. i 8.  izreke te presude, s obzirom da ta djela nisu dovršena, opravdana primjena instituta ublažavanja kazne iz članka 48. stavka 1. u vezi s člankom 34. stavkom 2. te člankom 49. stavkom 1. točkom 4. KZ/11., pa su optuženom N., ovisno o težini i posljedicama svakog od tih djela, utvrđene kazne zatvora, i to za kazneno djelo opisano pod točkom 3. izreke u trajanju od 6 mjeseci, za kazneno djelo opisano pod točkom 4. izreke u trajanju od 6 mjeseci, za kaznena djela opisana pod točkama 5., 6. i 7. izreke u trajanju od po 7 mjeseci za svako djelo, a za kazneno djelo opisano pod točkom 8. izreke u trajanju od 6 mjeseci, dok mu je za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11. opisano pod točkom 2. izreke, na temelju tog propisa, utvrđena najkraća moguća kazna zatvora u trajanju od 3 mjeseca (članak 44. stavak 1. KZ/11.) pa je optuženi J. N., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 godine i 5 mjeseci.

 

Ove pojedinačne utvrđene kazne ukazuju se primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, a jedinstvena kazna zatvora pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

U jedinstvenu kaznu zatvora je optuženom J. N., na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 18. ožujka 2014. pa dalje.

 

Slijedom svega iznesenog, djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika pa je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., prvostupanjska presuda preinačena i u odluci o kazni na način kako je to opisano pod točkom II. izreke.

 

Istovremeno, iz razloga iz kojih je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, iz iste osnove nije mogla biti prihvaćena žalba optuženika.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka:

 

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud propustio optuženom J. N. naložiti plaćanje i troškova branitelja koji mu je u prethodnom postupku bio postavljen po službenoj dužnosti, a koji, prema podacima u spisu, iznose 13.500,00 kuna i koji su tom branitelju, u skladu s odredbom članka 145. stavka 4. ZKP/08., bili plaćeni iz sredstava državnog odvjetništva koje je tada vodilo postupak pa je, na temelju 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 4. ZKP/08., optuženi J. N., uz iznos čije plaćanje mu je naloženo prvostupanjskom presudom, dužan podmiriti i ovaj dio troška kaznenog postupka.

 

Međutim, neosnovano državni odvjetnik pobija odluku o visini paušalne svote troška kaznenog postupka tvrdeći da je „iznos od 1.000,00 kuna prenisko odmjeren obzirom na duljinu trajanja i složenost kaznenog postupka“, jer je takva odluka prvostupanjskog suda u skladu s kriterijima propisanima člankom 145. stavkom 3. ZKP/08. i unutar raspona propisanog Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove kaznenog postupka („Narodne novine“ broj 145/11.).

 

Stoga je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., prvostupanjska presuda preinačena i u odluci o troškovima kaznenog postupka kao pod točkom III. izreke.

 

Budući da ne postoje ostali razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a niti razlozi zbog kojih tu presudu pobija optuženi J. N., valjalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a žalbu optuženog J. N. u cijelosti odbiti kao neosnovane i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

 

Zagreb, 14. rujna 2016.