Broj: Kž 266/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. M. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. B. M., opt. M. M. i opt. Z. Ž., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 3. ožujka 2016. godine, br. K-22/15, ispravljene rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 23. ožujka 2016. godine br. K-22/15, u sjednici održanoj 14. rujna 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, opt. B. M., opt. M. M. i opt. Z. Ž. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Dubrovniku presudom 3. ožujka 2016. godine, br. K-22/15, donijetom u ponovljenom postupku, te ispravljenom rješenjem od 23. ožujka 2016. godine br. K-22/15, proglasio je krivima opt. B. M., opt. M. M. i opt. Z. Ž., zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti, opt. B. M. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, a opt. M. M. i opt. Z. Ž. zbog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u vezi st. 1. te u vezi čl. 37. st. 1. KZ/11.

 

Na temelju čl. 291. st. 2. KZ/11 opt. B. M., a na temelju čl. 291. st. 2. u vezi čl. 37. st. 1. KZ/11 optuženici M. M. i Z. Ž. su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine svaki od optuženika, u koje kazne im je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme lišenja slobode i to: opt. B. M. od 15. lipnja 2000. do 17. srpnja 2000., a opt. Z. Ž. dan 15. lipnja 2000. godine.

 

Na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od jedne (1) godine svim optuženicima se zamjenjuje radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

 

Ako se optuženici u roku od osam dana od dana za koji su pozvani ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju su dali sudu ili ne dadu pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja.

 

Ako optuženici svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrše rad za opće dobro, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

Na temelju čl. 5. st. 1. toč. a., b. i c. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine"  br. 145/10) utvrđuje se da novčani iznos od 1,655.483,01 kn predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, te predstavlja imovinu Republike Hrvatske pa se nalaže opt. M. M. i opt. Z. Ž. da Republici Hrvatskoj isplate svaki po 827.741,50 kn, a što su sve u obvezi platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenik M. d.d. Č. se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 6. ZKP/08 optuženici su oslobođeni dužnosti naknade troškova kaznenog postupka te će sve troškove, osim troškova obrane opt. B. M. snositi prvostupanjski sud iz proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro i predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kaznenopravnoj sankciji na način da se izrečene kazne zatvora ne zamjenjuju radom za opće dobro.

 

Optuženik B. M. žali se po branitelju D. P., odvjetniku iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

 

Optuženik M. M. žali se po braniteljima S. M., odvjetnici iz D. i D. M., odvjetniku iz S. (dva podneska) iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači i optuženika oslobodi od optužbe. Branitelj M. je zatražio obavijest o sjednici vijeća.

 

Optuženik Z. Ž. žali se osobno i po branitelju D. A., odvjetniku iz D. (dva podneska) iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovore na žalbe optuženika u kojima predlaže da se žalbe odbiju kao neosnovane.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u odsutnosti opt. M. M. i njegovih branitelja D. M. odvjetnika iz S. te S. M. odvjetnice iz D., kao i u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji nisu pristupili a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 žali se opt. B. M. navodeći da je izreka proturječna razlozima presude te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i samih isprava i zapisnika. To obrazlaže tvrdnjom da se pobijana presuda temelji na vještačkom nalazi od 26. siječnja 1999. godine, dok se optuženik tereti da je postupao u vremenskom periodu od 18. svibnja do 27. kolovoza 1999. godine.

 

Optuženik je u pravu da pisani nalaz i mišljenje J. G. nosi datum 26. siječnja 1999. godine (list 22 do 24 spisa) dakle, proizlazilo bi da je sačinjen prije inkriminiranih događaja. Međutim, kada se ima u vidu dopis Centra za kriminalistička vještačenja uz koji je nalaz i mišljenje dostavljen (list 21 spisa) tada je očigledno da je nalaz i mišljenje od 26. siječnja 2000. godine, a onaj sa lista 25 do 33 spisa od 10. travnja 2000. godine. Vještačenje je provedeno na temelju naloga od 3. studenoga 1999. godine i 1. prosinca 1999. godine (list 21 spisa) pa je za zaključiti da se očigledno radi o omašci u pisanju datuma kada je nalaz i mišljenje datiran sa danom 26. siječnja 1999. godine, umjesto 26. siječnja 2000. godine. U tijeku cijelog postupka ta činjenica nije bila sporna, niti je problematizirana.

 

Stoga se ne radi o postupovnoj povredi na koju upire žalitelj.

 

Nije osnovana niti žalba opt. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 koju optuženik u žalbi podnesenoj po braniteljici M. nalazi u izostanku razloga u pogledu krivnje, jer da nisu dani razlozi na koji način je optuženik poticao opt. M. na počinjenje djela. U žalbi podnesenoj po branitelju M., optuženik M. ističe istu postupovnu povredu ali je ne obrazlaže, navodeći samo da se radi o povredi na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Iz cjelokupnog obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je opt. M. obavljao poslove carinskog službenika, sačinjavao isprave o navodnom izvozu robe s carinskog područja Republike Hrvatske, da je opt. M. bio vlasnik predmetne robe, da navedeni kupci te robe u Bosni i Hercegovini nisu bili stvarni naručitelji, što sve proizlazi iz provedenih dokaza. Kada se ima u vidu da je opt. M. imao korist od takvog postupanja, koja se očituje u izbjegavanju plaćanja obveza prema državnom proračunu, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda o poticanju od strane opt. M., opt. M. na postupanje za koje je proglašen krivim.

 

Stoga nije prihvatljiv žalbeni navod da su izostali razlozi o krivnji opt. M..

 

U osobno podnesenoj žalbi kao i onoj podnesenoj po branitelju opt. Ž. ističe postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11.  i čl. 468. st. 3. ZKP/08 koje se po stavu žalbe odnose na neobrazlaganje primjene blažeg zakona u čemu međutim, nije u pravu, budući je prvostupanjski sud dao razloge za sva svoja utvrđenja pa tako i za primjenu blažeg zakona, a ukoliko žalitelj smatra da nije primijenjen blaži zakon, tada je to žalba zbog povrede kaznenog zakona.

 

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja opt. M. pobija nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. M. pozivajući se na ocjenu tog nalaza u ranije donesenoj presudi istog suda koja je ukinuta po Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

 

Radi se o grafološkom vještačenju na temelju kojeg je prvostupanjski sud osnovano utvrdio da je opt. B. M. vrlo vjerojatno, gotovo sigurno ispisao i potpisao sporne podatke, te potpise u rubrikama svih spornih carinskih prijava.

 

Nije sporno da je carinska dokumentacija dostavljena u obliku "indigo kopija" (jedan od primjeraka samokopirajućeg bloka od pet obrazaca) što je za vještačenje rukopisa kojim su ispisane sporne rubrike bila otežavajuća okolnost međutim, kako je naveo vještak ta činjenica ne isključuje mogućnost provođenja vještačenja. Vještačenje je provedeno usporedbom spornog rukopisa sa nespornim rukopisom opt. M. (foto preslika molbe za zasnivanje radnog odnosa, dijelovima teksta ispisanih po opt. M. u dostavljenoj knjizi dežurstava, te rukopisa izuzetog po diktatu), dakle sve u skladu s pravilima struke, pa nije bilo razloga da se navedeni nalaz i mišljenje ne prihvati kao vjerodostojan.

 

S obzirom na sve navedeno, nije bilo osnova za prihvaćanje prijedloga obrane za provođenje novog vještačenja, što se sada ponovo predlaže u žalbi opt. M. podnesenoj po braniteljici M..

 

Neosnovano opt. M. osporava i nalaz i mišljenje ing. J. G. zbog pogrešnog datuma na pisanom nalazu i mišljenju, što je obrazloženo ranije, pa nema potrebe ponavljati.

 

Pogrešan datum nije razlog za neprihvaćanje navedenog nalaza i mišljenja, na temelju kojeg je nesporno utvrđeno da su sporni otisci faksimila carinika kojima su ovjeravani UCP nastali uporabom krivotvorenih faksimila. To i iz razloga jer carinici D. K. i Z. P. nisu nikada niti radili u Carinskoj upravi P., Carinskoj ispostavi M..

 

U žalbi podnesenoj po branitelju D. M. neosnovano opt. M. osporava poticanje s obzirom da je prvostupanjski sud osnovano na temelju provedenih dokaza utvrdio postojanje dogovora između opt. M. i opt. M.. Naime, nesporno je utvrđeno da je opt. M. obavljao poslove carinskog službenika i sačinjavao isprave o izvozu robe iz Republike Hrvatske u Republiku Bosnu i Hercegovinu na način kako je to utvrđeno u postupku, da je predmetna roba vlasništvo opt. M., da roba nije došla naručiteljima navedenim u dokumentaciji, jer ju nikada nisu ni naručili, kako je to utvrđeno iz dopisa Interpola S.. Povezujući navedeno s iskazima svjedoka koji potvrđuju da su šećer prevozili za opt. M. te nespornim zaključkom da je korist od takvog postupanja evidentno imao opt. M., osnovano prvostupanjski sud zaključuje o poticanju od strane opt. M.. Radi se o određenom modalitetu postupanja pa stoga nije potrebno dokazivati namjeru za svaku pojedinu radnju odnosno pojedinačne sastanke i kontakte kako se to navodi u žalbi opt. M..

 

Sve navedeno se odnosi i na opt. Ž. kojeg u izravnu vezu s prijevozom navedene robe dovode svjedoci B., K. i L. time da svjedok K. i B. detaljno govore o Carinskoj ispostavi u M. i djelatnosti opt. Ž., a sve u vezi provoza šećera. Iskazali su da su prevozili šećer za opt. M. i da ih je na graničnom prijelazu D. – M. dočekivao opt. Ž. i preuzimao sve papire i nosio ih u carinsku kućicu.

 

Stoga je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da se optuženici međusobno poznaju, što je protivno njihovim obranama, a slijedom toga i zaključak o dogovoru na počinjenje djela.

 

S obzirom na sve navedeno nisu osnovane žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjen kazneni zakon u pogledu pravne oznake djela, pa stoga nije osnovana žalba opt. M. zbog povrede kaznenog zakona koju ističe kao tzv. posrednu povredu.

 

Nije osnovana niti žalba opt. Ž. iz istog žalbenog osnova, jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio novi Kazneni zakon (“Narodne novine” br.  125/11, 144/12, 56/15 i 61/15) kao blaži zakon, neovisno o zapriječenim kaznama.

 

Naime, prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. br. Su-IV-k-4/2012-57 o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenih djela prema kojem "znatna imovinska korist" odnosno "znatna šteta" iz čl. 291. st. 2. KZ/11 postoji kada ona prelazi 60.000,00 kn i upravo ta činjenica to kazneno djelo čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 za koje je ona prelazila 30.000,00 kn prema pravnom shvaćanju od 24. studenoga 1997. godine. U međuvremenu su neodređene vrijednosti regulirane zakonom, pa je tako Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 56/15 od 22. svibnja 2015.) propisano da je imovinska korist i šteta znatna ako prelazi 60.000,00 kn.

 

Zbog izmijene visine neodređenih vrijednosti zakonskih obilježja kaznenih djela, novi Kazneni zakon je blaži za počinitelja, jer je sada smanjena kriminalna količina počinjenog kaznenog djela.

 

Naime, sada počinitelj mora poduzeti veću količinu kriminalne aktivnosti da bi ostvario kvalificirani oblik kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11 u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i ta činjenica ovo djelo čini blažim.

 

S obzirom da je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina, a za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 kazna zatvora od jedne do 12 godina, unatoč tome, a zbog ranije navedenog stava, novi Kazneni zakon je blaži za počinitelja time da se optuženicima ne mogu izreći kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju od kazne zapriječene za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika na drugi način bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Zbog odluke o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro žali se državni odvjetnik navodeći da utvrđene otegotne okolnosti, izražena upornost i kriminalna volja optuženika te značajan iznos stečene protupravne imovinske koristi daju osnova za izricanje kazne zatvora čijim izdržavanjem bi se utjecalo na optuženike i druge građane da ne čine kaznena djela. Navodi, da optuženici u dosadašnjem tijeku kaznenog postupka nisu na bilo koji način opravdali zaključak suda da bi zamjena kazne zatvora radom za opće dobro mogla na njih pozitivno utjecati.

 

Iz istog žalbenog osnova žali se opt. M. i u obje podnesene žalbe ističe da je izrečena kaznenopravna sankcija prestroga, dok opt. Ž. u žalbi podnesenoj po branitelju navodi da je sud propustio cijeniti kao olakotno da je ranije neosuđivan pa da je stoga i u odnosu na njega sankcija prestroga.

 

Ispitujući pobijanu presudu po žalbama državnog odvjetnika, opt. M. i opt. Ž., te na temelju čl. 478. ZKP/08 po žalbi opt. M., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, je prihvatio sve po prvostupanjskom sudu utvrđene okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne.

 

Pri tome je cijenio kao olakotno da optuženici ranije nisu osuđivani, da su bili branitelji i učesnici Domovinskog rata, da su očevi, da je od počinjenja djela proteklo dosta vremena, a opt. M. i da je suspendiran s posla, budući se protiv njega vodi disciplinski postupak u Carinskoj upravi, a kao otegotno da su iskazali upornost pri počinjenju djela i opt. M. i opt. Ž. pribavili si veliku protupravnu imovinsku korist njegovim počinjenjem, dakle, upravo one okolnosti na koje ukazuju žalitelji.

 

Sve navedene okolnosti su adekvatno cijenjene pa stoga nema uvjeta za blaže kažnjavanje, jer su optuženici osuđeni na kazne koje su na granici donjeg minimuma zapriječenih kazni za djela za koja su proglašeni krivima, a nije bilo uvjeta za ublažavanje kazne, pa stoga nisu prihvaćene žalbe optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama.

 

Uvažavajući sve utvrđene olakotne okolnosti, te imajući u vidu protek vremena od počinjenja djela, osnovano je prvostupanjski sud zamijenio izrečene kazne zatvora radom za opće dobro smatrajući da će se svrha kažnjavanja ostvariti i bez izvršenja kazne zatvora, pa stoga nije prihvaćena niti žalba državnog odvjetnika iz tog osnova.

 

Zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi žale se opt. M. i opt. Ž. međutim, žalbe nisu osnovane niti u tom dijelu, jer nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10) je u čl. 31. st. 2. propisao da ako na dan stupanja na snagu tog Zakona nije donesena odluka o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, primijenit će se odredbe tog Zakona, pa stoga žalba opt. Ž. u tom dijelu u kojoj se upire na retroaktivnu primjenu tog Zakona, nije osnovana.

 

Iz svih navedenih razloga na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 14. rujna 2016.