1

Poslovni broj Gž-1516/2017-15

 

  Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

     Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1516/2017-15

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Helene Randić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz S., OIB:..., kao nasljednika pokojne V. K., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1. F. R. pokojnog J. iz D. R., OIB: ..., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lj. –V. i P. iz S., 2. V. R. pokojnog J. iz D. R., OIB:..., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lj. –V. i P. iz S., 3. S. J. pokojnog J. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćnici A. B. iz S., 4. A. B. pokojnog J. iz S., OIB: ..., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Lj. –V. i P. iz S. i 5. B. R. pokojnog J. iz Z., zastupane po punomoćnici A. B. iz S., a svi tuženici kao nasljednici pokojnog J. R., radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenima protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-78/16 od 02. svibnja 2017. godine, u sjednici vijeća koja je održana dana 24. srpnja 2019. godine,

 

p r e s u d i o  j e

 

I              Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-78/16 od 02. svibnja 2017. godine u točki III. izreke, tako da se u članku 2. ugovora o najmu stana iz točke II. izreke te presude utvrđuje da će i supruga zaštićenog najmoprimca G. K. koristiti navedeni stan isključivo za stanovanje.

 

II              Odbijaju se žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-78/16 od 02. svibnja 2017. godine u dijelu točke I. izreke u kojem je utvrđeno da je tužitelj stekao status zaštićenog najmoprimca na stanu u S., položenog na I. katu te zgrade, ukupne površine 42,00 m2, te u točki II. izreke, osim u dijelu te točke izreke u kojem je u članku 1. ugovora o najmu stana utvrđeno da je tužitelj zaštićeni najmoprimac stana kao nositelj stanarskog prava, kao i u dijelu u kojem je u članku 10. tog ugovora o najmu stana navedeno da se u slučaju smrti najmoprimca primjenjuje odredba članka 24. Zakona o najmu stanova.

 

III              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-78/16 od 02. svibnja 2017. godine u dijelu točke I. izreke u kojem je utvrđeno da je tužitelj stekao status zaštićenog najmoprimca na stanu u S., položenog na I. katu te zgrade, ukupne površine 42,00 m2 kao nositelj stanarskog prava na tom stanu, te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

 

IV              Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-78/16 od 02. svibnja 2017. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je u članku 1. ugovora o najmu stana utvrđeno da je tužitelj zaštićeni najmoprimac stana kao nositelj stanarskog prava, kao i u dijelu iste točke izreke u kojem je u članku 10. tog ugovora o najmu stana navedeno da se u slučaju smrti najmoprimca primjenjuje odredba članka 24. Zakona o najmu stanova, te se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

 

r i j e š i o  j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-78/16 od 02. svibnja 2017. godine u točki II. izreke.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je tužitelj kao nositelj stanarskog prava na stanu u S., položenog na I. katu te zgrade, ukupne površine 42,00 m2, stekao status zaštićenog najmoprimca.

 

U točki II. izreke utvrđeno je da ova presuda zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključenog između tuženika i pokojne prednice tužitelja V. K. iz S., a koji glasi:

 

“UGOVOR O NAJMU STANA

 

Članak 1.

 

Utvrđuje se da su: 1.) F. R. pok. J. iz D. R., 2.) V. R. pok. J. iz D. R.,  3.) S. J. pok. J. iz S., 4.) A. B. pok. J. iz S., i 5.) B. R. pok. J. iz Z., kao najmodavci (u daljnjem tekstu: Najmodavci) suvlasnici stana u S., položenog na I. (prvom) katu te zgrade, ukupne površine 42,00 m2, a da je K. K., OIB: ..., S. (u daljnjem tekstu: Najmoprimac) kao nositelj stanarskog prava na navedenom stanu, zaštićeni najmoprimac.

 

Članak 2.

 

Najmodavci daju zaštićenom najmoprimcu u najam na neodređeno vrijeme stan naveden u članku 1. ovog Ugovora, koji će navedeni stan koristiti isključivo za stanovanje.

 

Članak 3.

 

Utvrđuje se visina zaštićene najamnine u smislu članka 7. Zakona o najmu, a u skladu s izračunom zaštićene najamnine Republike Hrvatske, Županije splitsko-dalmatinske, Grada S. od 05. rujna 2014. godine u iznosu od 112,21 kuna (stodvanaestkunadvadesetjednulipu). Prethodno utvrđena najamnina vrijedi do objavljivanja novih podataka koji utječu na visinu zaštićene najamnine. Utvrđenu najamninu najmoprimac je dužan plaćati najmodavcu svakog 5. u mjesecu za tekući mjesec.

 

Članak 4.

 

Obvezuje se najmoprimac koristiti stan kao dobar domaćin, u skladu sa člankom 14. Zakona o najmu stanova, naknaditi svaku eventualnu štetu počinjenu na stanu njegovom krivnjom, po eventualnom napuštanju stana predati stan Najmodavcu u stanju u kojem je bio u vrijeme zaključenja ugovora, uzimajući u obzir promjene do kojih je došlo redovitim korištenjem stana.

 

Članak 5.

 

Obvezuje se najmoprimac plaćati troškove vode, električne energije, komunalija, kao i troškove održavanja zajedničkih uređaja zgrade.

 

Članak 6.

 

Dužan je najmodavac stan održavati u stanju pogodnom za stanovanje, u skladu s ugovorom o najmu.

 

Članak 7.

 

Najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana ako najmoprimac ili drugi korisnici stana ne koriste stan sukladno Zakonu i ugovoru o najmu stana (članak 19. i 20. Zakona o najmu stanova).

 

Članak 8.

 

Najmodavac daje otkaz ugovora o najmu u pisanom obliku s obrazloženjem, s time da se utvrđuju otkazni rokovi od 3 i 6 mjeseci na način kako je to regulirano odredbom članka 22. Zakona o najmu stanova.

 

Članak 9.

 

Najmoprimac može u svako doba otkazati ugovor o najmu stana, ali o tome mora obavijestiti najmodavca najmanje tri mjeseca prije otkaza ugovora o najmu stana.

 

Članak 10.

 

U slučaju smrti najmodavca ili najmoprimca primjenjuje se odredba članka 24. Zakona o najmu stanova.”

 

U točki III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu točke II. članak 2. izreke presude, kojim će navedeni stan koristiti isključivo za stanovanje supruga Gordana Kulušić, i to kao član obiteljskog domaćinstva.

 

Rješenjem suda (točka I. izreke) utvrđeno je da su tužitelji Ž. K. iz R., L., Ž. K. iz Z., i D. K. iz S., povukli tužbu.

 

U točki II. izreke naloženo je tuženicima da u roku od 15 dana naknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj i tuženici, koji žalbom pobijaju i gornje rješenje.

 

              Tužitelj pobija presudu u točki III. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi u glavnome navodi da pobijani dio izreke nije razumljiv i da je proturječan sam sebi i razlozima presude, te da nisu na valjani način navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, dok su razlozi koji se navode nejasni i proturječni, a da proturječnost posebno postoji između izreke i obrazloženja presude te sadržaja isprava i zaključka suda u odnosu na predmet spora, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

              Nadalje ističe da sud prvog stupnja nije na zakoniti način analizirao svaki pojedini dokaz, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti s ostalim provedenim dokazima.

 

              Tužitelj navodi da je njegova supruga G. K. po očevoj smrti stekla u nasljedstvo zajedno s bratom određene nekretnine u idealnom dijelu, koje je otuđila kako bi svojim sinovima priskrbila odgovarajući stan za daljnji samostalni život, pa smatra da je pogrešno odbijen njegov tužbeni zahtjev opisan u točki III. izreke pobijane presude.

 

              Iz navedenih razloga predlaže da se presuda u naznačenom dijelu preinači.

 

              Tuženici F. R. pokojnog J., V. R. pokojnog J. i A. B. pokojnog J. pobijaju presudu u točkama I. i II. izreke, a sadržajem žalbe i navedeno rješenje u točki II. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a.

 

              U žalbi u glavnome navode da je prilikom donošenja gornje presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer da je obrazloženje te odluke u nesuglasju sa rezultatima provedenih dokaza.

 

              Nadalje ističu da je ostvarena i bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 7. tog Zakona, u vezi čega navode kako tužitelj nije dokazao kada je i u kojem svojstvu počeo koristiti predmetni stan, te da ne postoje dokazi da je isti bio stanar u tom stanu, član obiteljskog domaćinstva stanara ili zaštićenog najmoprimca.

 

              Osim toga, navode da tužitelj nije u skladu s odredbama članaka 219., 221.a i 222. ZPP-a dokazao kako on i članovi njegove uže obitelji nisu (su)vlasnici neke druge nekretnine na području Republike Hrvatske, koju bi mogli i mogu koristiti u svrhu stanovanja, a da je pogrešno utvrđenje suda da je tužitelj zajedno sa suprugom i djecom živio u spornom stanu do 1984. godine, te da se u isti vratio s obitelji u tijeku 1992. godine, kao i utvrđenje da je prednica tužitelja uredno plaćala najamninu za sporni stan.

 

              Stoga smatraju da tužitelj nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima (“Narodne novine” br. 52/74, u nastavku teksta: ZSO/74.), kao niti status člana obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava.

 

              Žalitelji ističu da je prilikom donošenja naznačene presude počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer da sud prvog stupnja nije cijenio dokaze na način propisan potonjom odredbom ZPP-a.

 

              Nastavno navode kako iz priloženih podataka Porezne uprave proizlazi da je supruga tužitelja G. K. vlasnica većeg broja nekretnina, te da je ugovorom od 10. lipnja 2002. godine otuđila stan u S., pa da je s obzirom na to trebalo odbiti tužbeni zahtjev, jer da se prema odredbama Zakona o najmu stanova („Narodne novine” br. 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, u nastavku teksta: ZNS) ne može steći status zaštićenog najmoprimca ako podnositelj zahtjeva ili član njegove uže obitelji imaju u vlasništvu neku nekretninu.

 

              Pri tome ukazuje na stajalište izraženo u presudi Europskog suda za ljudska prava od 10. srpnja 2014. godine u predmetu Statileo protiv Hrvatske.

 

              Slijedom navedenog, predlažu da se presuda u pobijanom dijelu preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženici F. R. (tada zastupan po punomoćnici A. B.), S. J. pokojnog J., B. R. pokojnog J. i A. B. pokojnog J. sadržajem žalbe pobijaju presudu u točkama I. i II. izreke, te rješenje u točki II. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a.

 

              U žalbi u glavnome navode da je sud prvog stupnja pobijanu presudu utemeljio isključivo na iskazu tužitelja koji nije objektiviziran niti jednim konkretnim dokazom ili argumentom, te je zanemario njihove dokaze kojima ukazuju na to da je tužitelj uzurpirao njihovu nekretninu, a da nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da su tužitelj i njegova prednica bili nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu, te da isti u tom smislu nisu dobili nikakvu ispravu.

 

              Nadalje ističu da tužitelj i njegova prednica nisu za sporni stan plaćali zaštićenu najamninu, niti su za isti podmirivali pričuvu, već da su u tom stanu i šupi obavljali poslovnu djelatnost i vršili preinake bez znanja i pristanka vlasnika.

 

              U vezi toga navode da istima nisu uručene preslike uplatnica iz osamdesetih godina prošlog stoljeća koje su glasile na ime pokojnog J. R. i koje je tužitelj na ročištu samo pokazao uredujućoj sutkinji, a da priloženi ugovor o korištenju stana ne glasi na njihovog oca Josipa Radića, već na osobu koja se preziva R..

 

              Žalitelji navode da iz sadržaja priloženih isprava na koje pobliže ukazuju u žalbi proizlazi da prednica tužitelja nije bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su ista i tužitelj nezakonito koristili taj stan, bez stanarskog prava i ugovora o najmu s vlasnikom.

 

              Nastavno ističu da je sud dana 22. siječnja 1992. godine donio odluku da tužitelj i njegova majka isprazne drvarnicu, što isti nisu učinili, a da je sud propustio u zapisnik sa ročišta od 11. rujna 2013. godine unijeti izjavu tužitelja da njegova supruga G. živi u drugom stanu, a ne u prijepornom.

 

              Iz navedenih razloga predlažu da se presuda u pobijanom dijelu ukine, a uz žalbu prilažu izjavu trgovačkog društva N. d. d. o. o. iz S. od 11. svibnja 2017. godine.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tužitelja je osnovana, dok su žalbe protivnih stranaka (tuženika) djelomično osnovane.

 

              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u predmete tog suda poslovni broj I P-2075/02, II P-668/94 i I P-2459/04, iskaza tužitelja K. K. i tuženice A. B. pokojnog J., kao i iskaza svjedokinje G. K., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja opisan u točkama I., II. i III. izreke pobijane presude.

 

              U vezi toga utvrđuje da je sada pokojni tuženik J. R. pokojnog F. upisan kao vlasnik predmetnog stana koji se nalazi na I katu zgrade u S., ukupne površine 42,00 m2, a da su njegovi nasljednici tuženici F. R., V. R., S. J., A. B. i B. R..

 

              Nadalje utvrđuje da su sada pokojna tužiteljica V. K. (pravna prednica tužitelja K. K. -njegova majka) kao korisnica i Poduzeće za izgradnju S. kao organizacija za gospodarenje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu zaključili dana 01. prosinca 1967. godine ugovor o korištenju stana br. 8878, u kojem su utvrdili da je V. K. nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, temeljem rješenja izdanog od strane davaoca stana na korištenje J. R., ali da se radi o očitoj omašci u pisanju, jer da je umjesto prezimena R. pogrešno napisano prezime R., pri čemu utvrđuje da je tim ugovorom ugovorena ukupna stanarina za navedeni stan u mjesečnom iznosu od tadašnjih 80,64 dinara, kao i mjesečna stanarina za razdoblje od 1966-1970. godine.

 

Nastavno tome, utvrđuje da je u zapisniku o bodovanju prijepornog stana u vlasništvu J. R. i V. K. kao nositeljice stanarskog prava izvršeno njegovo bodovanje, s time da su kao članovi obiteljskog domaćinstva V. K. navedeni njezin sin Ž. K., nevjesta R. K., unuk Ž. K. i unuka D. K., a da je rješenjem tadašnje Općine Split, Komiteta za komunalne djelatnosti od 23. studenoga 1983. godine V. K. sa stanom u S., utvrđena visina obveze komunalne naknade za korištenje uređenog građevinskog zemljišta.

 

U vezi toga utvrđuje da je V. K. kao nositeljici stanarskog prava na opisanom stanu rješenjem Fonda u stambenom gospodarstvu općine Split od 10. svibnja 1991. godine utvrđena visina mjesečne stanarine za predmetni stan od 01. srpnja 1991. godine u iznosu od tadašnjih 525,30 dinara, koju treba plaćati vlasniku stana, a da je rješenjem tadašnje Skupštine općine Split, Odjela za stambene poslove od 30. prosinca 1965. godine V. K. kao nositeljici stanarskog na stanu u S., tadašnja Puškinova poljana 1, na I. katu u površini od 42,00 m2, određena stanarina u odgovarajućem iznosu, pri čemu je u obrazloženju tog rješenja navedeno kako je ranije rješenje poništeno jer je V. K. uselila putem zamjene sa S. N., što da proizlazi iz ugovora o zamjeni odobrenog pod brojem 1861/65 i ugovora o korištenju stana od 22. siječnja 1966. godine.

 

Nastavno tome, utvrđuje kako tužitelj tijekom postupka nije dostavio u spis spomenuti ugovor o zamjeni stanova, te raniji ugovor o korištenju stana, jer da je, kako navodi, općepoznato da je zbog požara u prostorijama PIS-a izgorjela brojna dokumentacija, ali da na postojanje navedenih ugovora ukazuje iskaz tuženice A. B., kao i okolnost da je prednik tuženika J. R. u tužbi koja je zaprimljena u predmetu tog suda poslovni broj II P-668/94 naveo kako V. K. na predmetnom stanu ima stanarsko pravo, te je zatražio otkaz tog prava, pa da je isti i sam priznavao stanarsko pravo spomenutoj prednici tužitelja.

 

U vezi toga utvrđuje da je u potonjem parničnom predmetu pravomoćnom presudom tog suda od 14. srpnja 2000. godine utvrđeno da u predmetnom stanu neprekidno stanuje V. K. kao nositeljica stanarskog prava, zajedno sa svojim sinom i njegovom obitelji, a da se i u tužbi ovdje tuženika koju su protiv V. K. podnijeli u predmetu istog suda poslovni broj I P-2075/02 navodi kako ista u spornom stanu živi kao nositeljica stanarskog prava.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je prema bivšem saveznom Zakonu o stambenim odnosima (“Službeni list SFRJ” br. 11/66 i 32/68, u nastavku teksta: ZSO/66.), koji je bio na snazi u vrijeme kada je prednica tužitelja V. K. uselila u predmetni stan, a koji Zakon je preuzet i primjenjivao se kao republički zakon, te je bio na snazi do 26. prosinca 1974. godine kada je stupio na snagu ZOS/74., bilo dopušteno stjecanje stanarskog prava na stanovima u vlasništvu građana, s time da su se isti davali na korištenje putem ugovora o korištenju stana (članak 3.), koji je u skladu s odredbom članka 50. morao biti zaključen u pisanom obliku, jer je u protivnom bio ništav.

 

Stoga utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju nije moglo steći stanarsko pravo na stanu u privatnom vlasništvu, s time da utvrđuje kako se nakon stupanja na snagu ZSO/74. doista nije moglo steći navedeno pravo na stanu na kojem postoji pravo vlasništva (stanu u vlasništvu građana), ali da su osobe koje su po dotadašnjim propisima to pravo stekle zadržale isto, u skladu s odredbom članka 3. stavka 2. ZSO/74. i odredbom članka 3. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima (“Narodne novine” br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93, u nastavku teksta: ZSO/85.).

 

S obzirom na navedeno, utvrđuje da je V. K. stanarsko pravo na prijepornom stanu stekla u skladu s odredbama ZSO/66., kao i da je isto zadržala u skladu s odredbom članka 3. stavak 2. ZSO/74. i člankom 3. stavak 2. ZSO/85.

 

U vezi toga utvrđuje kako iz priložene potvrde Grada S., Upravnog odjela za gospodarenje resursima od 15. lipnja 2001. godine, u kojoj se navodi kako V. K. nije evidentirana kao nositeljica stanarskog prava na stanovima u stambenim zgradama na području Grada S., proizlazi da je ista izdana na zahtjev te osobe upravo u svrhu sklapanja ugovora o najmu stana, te je tom ispravom potvrđeno je da majka tužitelja evidentirana kao korisnica stana u S., na adresi površine 33,10 m2.

 

Što se tiče zaključka Općine Split, Sekretarijata prostornog uređenja, graditeljstva i komunalne djelatnosti od 25. lipnja 1992. godine, kojim je odbačen zahtjev za pokretanje upravnog postupka dobivanja suglasnosti za zamjenu stanova, utvrđuje da se isti ne odnosi na zamjenu stanova koja je izvršena prije 1965. godine, već na pokušaj zamjene stanova 1992. godine zbog zdravstvenih razloga V. K., a koji zahtjev je odbačen iz procesnih razloga, jer se ista prethodno nije obratila vlasniku stana radi ishođenja suglasnosti za ugovorenu zamjenu stana.

 

U odnosu na priloženu obavijest upućenu pravnom predniku tuženika od strane odvjetnika P. R. od 28. siječnja 1992. godine, u kojoj isti obavještava J. R. o okončanju postupka vođenog protiv V. K., utvrđuje kako se radi o ispražnjenju drvarnice, a ne predmetnog stana.

 

Nadalje utvrđuje da je V. K. dugi niz godina izvršavala sadržaj ugovora o korištenju spornog stana, te se ponašala kao osoba koja je sklopila pisani ugovor o korištenju istoga i za njega je plaćala stanarinu, pa da bi u slučaju nepostojanja pisanog ugovora o korištenju stana takav ugovor bio realiziran izvršavanjem svih prava i obveza od strane V. K..

 

Stoga utvrđuje da je ista kao nositeljica stanarskog prava (stanar) na predmetnom stanu, stekla na dan stupanja na snagu ZNS-a, tj. 05. studenoga 1996. godine, ex lege (po sili zakona) prava i obveze zaštićenog najmoprimca na tom stanu, u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. ZNS-a, te da je s prednikom tuženika J. R. bezuspješno pokušavala zaključiti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

 

Pri tome utvrđuje da je tužitelj zbog odbijanja tuženika da prime najamninu za predmetni stan zatražio otvaranje sudskog depozita radi uplate iznosa zaštićene najamnine, pa utvrđuje neosnovanim tvrdnje tuženika da prednica tužitelja nije plaćala najamninu za taj stan, s time da utvrđuje kako je nerealno za očekivati da ista ima sačuvane sve uplatnice za tako veliko razdoblje.

 

Nadalje utvrđuje kako tuženici tijekom postupka nisu dokazali da su tužitelj ili njegova prednica V. K. koristili predmetni stan suprotno zakonu, tj. u poslovno-turističke svrhe ili za iznajmljivanje, a da su tvrdnje njihovog prednika o tome da ista u spornom stanu obavlja poslovnu djelatnost preko firme D. –c. utvrđene neosnovanima u predmetu istog suda poslovni broj II P-668/94.

 

Sud prvog stupnja utvrđuje da sklapanje ugovora o najmu iz članka 31. stavak 1. ZNS-a nema konstitutivni učinak na stjecanje prava i obveza zaštićenog najmoprimca, pa da je V. K. postala zaštićeni najmoprimac prijepornog stana s danom 05. studenoga 1996. godine, a da su prava članova obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca regulirana odredbama članaka 37. stavak 1. i 38. stavak 1. ZNS-a, na način da se te osobe upisuju u ugovor o najmu stana, a u slučaju smrti zaštićenog najmoprimca njihova prava i obveze prelaze na osobu navedenu u ugovoru o najmu.

 

U vezi toga utvrđuje da u konkretnom slučaju nije zaključen ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem, tj. ranijom nositeljicom stanarskog prava V. K., pa da tužitelj ne može crpiti svoja prava iz odredbe članka 38. stavak 3. ZNS-a, jer da je to pravo rezervirano samo za one osobe koje su upisane u ugovoru o najmu kao članovi obiteljskog domaćinstva.

 

Međutim, u vezi toga utvrđuje da se prema odredbi članka 30. ZNS-a prava i obveze najmoprimca stječu po samom zakonu, pa da za postojanje prava i obveza koje proizlaze iz najma stana nije neophodno sklopiti i ugovor o najmu stana, slijedom čega utvrđuje da zbog nezaključenja ugovora o najmu stana između navedenih prednika parničnih stranaka nije došlo do prestanka na temelju zakona nastalog najamnog odnosa, jer da svrha zakona ne može biti zaštita samo onih pojedinaca koji su stupanjem na snagu ZNS-a zatečeni u statusu nositelja stanarskog prava, već i svih osoba koje su stekle svojstvo članova njihovog obiteljskog domaćinstva prema odredbama ZSO-a.

 

Slijedom navedenog, utvrđuje da je prednici tužitelja (njegovoj majci) V. K. pripadalo pravo na zaključenje ugovora o najmu spornog stana, odnosno na donošenje presude koja zamjenjuje taj ugovor, a s obzirom da vlasnici stana odbijaju zaključiti taj ugovor (članak 33. stavak 3. ZNS-a, u vezi s odredbom članka 30. stavak 2. ZNS-a).

 

Nastavno gornjem, utvrđuje da je majka tužitelja V. K. kontinuirano živjela u predmetnom stanu od useljenja u isti pa do svoje smrti dana 08. rujna 2013. godine, a da je tužitelj u tom stanu živio od 1966-1984. godine kao član majčinog obiteljskog domaćinstva, kada se oženio i s obitelji iselio iz istoga, te se u taj stan zajedno s obitelji vratio 1992. godine.

 

Stoga utvrđuje da je tužitelj u smislu odredbe članka 12. ZSO/85. bio član obiteljskog domaćinstva majke V., kao i da je taj status imao i u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a, te da isti ima sva prava koja je imala njegova sada pokojna majka V. K., kao zaštićeni najmoprimac, pa tako tražiti i donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o najmu predmetnog stana.

 

Pri tome utvrđuje da tužitelj u trenutku stupanja potonjeg Zakona na snagu nije imao u vlasništvu ili suvlasništvu useljivu kuću ili stan, te da odredbe ZNS-a isključivo govore o vlasništvu na nekretninama od strane najmoprimca, a ne njegovih članova domaćinstva.

 

Iz navedenih razloga usvaja tužbeni zahtjev u dijelu opisanom u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

 

Nadalje utvrđuje kako tuženici tijekom postupka nisu dokazali niti predložili dokaze na okolnost da bi nekretnine kojima je raspolagala tužiteljeva supruga G. K. bile stečene u braku, tj. da bi one predstavljale imovinu koju su tužitelj i njegova supruga stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, pri čemu utvrđuje da je supruga tužitelja većinu tih nekretnina stekla nasljeđivanjem od pokojnog oca i darovanjem od brata.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je supruga tužitelja otuđila veći broj nekretnina u njezinom vlasništvu, pa da s obzirom na to ona nije u mogućnosti steći status člana obitelji zaštićenog najmoprimca, slijedom čega odlučuje kao u točki III. izreke pobijane presude.

 

              Odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki II. izreke rješenja temelji na odredbi članka 154. stavak 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. tog Zakona, odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), te na odgovarajućim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa).

 

Utvrđujući da su tužitelji Ž. K. iz R., Ž. K. iz Z. i D. K. iz S. povukli predmetnu tužbu uz suglasnost tuženika, odlučuje na način opisan u točki I. izreke rješenja, pozivom na odredbu članka 193. ZPP-a.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude i rješenja nije počinjena neka od tih postupovnih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena presuda nema postupovnih nedostataka na koje ukazuju parnične stranke (tužitelj i tuženici), te se u svemu može ispitati.

 

Što se tiče navoda tuženika da im nisu uručene preslike uplatnica iz osamdesetih godina prošlog stoljeća koje su glasile na ime pokojnog J. R. i koje je tužitelj predočio uređujućoj sutkinji, za navesti je da iz sadržaja raspravnog zapisnika sa ročišta od 30. siječnja 2017. godine proizlazi da su te isprave pročitane na tom ročištu, na kojem su bili nazočni tuženica A. B. (ujedno i kao punomoćnica uvodno navedenih tuženika), te raniji punomoćnik nekih od tuženika odvjetnik Ž. O. iz S., pri čemu isti nisu osporavali postojanje, sadržaj i vjerodostojnost tih isprava, niti su tražili da im se iste dostave u preslici, pa nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju tuženici indirektno (posredno) ukazuju u žalbi.

 

Na tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja propustio u zapisnik sa ročišta od 11. rujna 2013. godine unijeti izjavu tužitelja da njegova supruga G. živi u drugom stanu, a ne u prijepornom, ističe se da iz sadržaja tog zapisnika ne proizlazi da su tuženici u tom smislu isticali bilo kakve primjedbe na isti, u skladu s odredbom članka 126. stavak 2. ZPP-a, pa je neosnovano (posredno) pozivanje tuženika na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 123. stavak 2. tog Zakona.

 

Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 7. i 8. ZPP-a, jer sud prvog stupnja nije postupio protivno odredbama članaka 7. i 8. ZPP-a, pri čemu je pravilno utvrdio da je u priloženom ugovoru o korištenju stana br. 8878 očitom omaškom tj. greškom u pisanju pogrešno naznačeno prezime davatelja predmetnog stana na korištenje, tako što je umjesto “R. ” pogrešno navedeno “R. ”.

 

Neosnovano tuženici F. R., V. R. i A. B. sadržajem žalbe ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 219. i 221.a ZPP-a, a to stoga jer je protivno njihovim tvrdnjama upravo na tuženicima bio u skladu s potonjim odredbama ZPP-a teret dokaza o tome da je tužitelj (su)vlasnik određenih nekretnina.

 

U tom smislu za odluku o tužbenom zahtjevu nije samo po sebi od značaja (ne)postojanje eventualnog (su)vlasništva na nekretninama od strane članova tužiteljeve uže obitelji, jer u smislu odredbe članka 31. stavak 2. alineja 2. ZNS-a pravo na zaštićenu najamninu nema jedino najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan, slijedom čega su neosnovane tvrdnje tuženika da se prema odredbama ZNS-a ne može steći status zaštićenog najmoprimca ako član njegove uže obitelji ima u vlasništvu neku nekretninu.

 

              Na tvrdnje gore navedenih tuženika o povredi odredbe članka 222. ZPP-a, valja odgovoriti da je ta odredba prestala važiti još 01. siječnja 1983. godine, temeljem odredbe članka 108. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (“Službeni list SFRJ” br. 43/82), pa s obzirom na to prvostupanjski sud nije niti mogao povrijediti takvu pravno nepostojeću odredbu.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je prednica tužitelja V. K. u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a imala status nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je ista uredno plaćala stanarinu za taj stan, a da je zbog odbijanja tuženika da prime uplatu zaštićene najamnine tužitelj otvorio sudski polog radi uplate te najamnine, zatim da je isti u smislu odredbe članka 12. ZSO/85. bio član obiteljskog domaćinstva svoje majke V. i da je takav pravni status imao i u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a, potom da tužitelj nema u vlasništvu kuću i/ili useljivi stan, kao i da tuženici nisu u smislu odredbe članka 219. stavak 1. ZPP-a dokazali da bi nekretnine kojima je kao knjižna vlasnica raspolagala tužiteljeva supruga G. K. predstavljale njihovu bračnu stečevinu, te da bi tužitelj i njegova prednica V. K. koristili predmetni stan suprotno zakonu.

 

              Za svoja činjenična i pravna utvrđenja u tom pravcu sud prvog stupnja naveo je jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve u svemu prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženike, pa su slijedom toga neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima isti osporavaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično tome i pravilnost primijenjenog materijalnog prava, jer su izraz i posljedica subjektivne ocjene provedenih dokaza.

 

              Što se tiče navoda tuženika da tužitelj i njegova prednica nisu za sporni stan  podmirivali pričuvu, takve tvrdnje sve i da su točne nisu od značaja za presuđenje, jer je odredbom članka 35. ZNS-a propisano da je zaštićeni najmoprimac dužan najmodavcu uz zaštićenu najamninu plaćati komunalnu naknadu i ostale troškove u svezi sa stanovanjem, ako tako ugovore, iz čega slijedi da eventualna obveza plaćanja zajedničke pričuve od strane najmoprimca ovisi o sporazumu između njega i najmodavca, pa ukoliko takvog sporazuma nema, tada nema niti obveze najmoprimca da plaća pričuvu.

 

              Neosnovano je i pozivanje tuženika na presudu Europskog suda za ljudska prava od 10. srpnja 2014. godine u predmetu Statileo protiv Hrvatske, a to iz slijedećih razloga.

 

              Naime, prije svega valja navesti kako je točno da se pobijanog presudom kojom se zamjenjuje ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom tuženicima kao suvlasnicima tog stana nameće obveza da istoga predaju u najam tužitelju kao zaštićenom najmoprimcu, pa je nedvojbeno da se na taj način ograničava pravo vlasništva tuženika na navedenoj nekretnini, a to stoga jer su isti na opisani način onemogućeni u korištenju predmetnog stana.

 

              Međutim, takvo ograničenje prava vlasništva tuženika temelji se na kogentnim odredbama članaka 30. stavak 2. i 31. stavak 1. ZNS-a, te je kao takvo dopušteno u smislu odredbe članka 1. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), kojom je propisano da se pravo vlasništva i drugih stvarnih prava mogu protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod pretpostavkama i na način određen zakonom.

 

              S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, tj. imajući u vidu opisana činjenična i pravna utvrđenja suda iz kojih proizlazi zakonom utvrđeno pravo tužitelja na sklapanje ugovora o najmu predmetnog stana, pri čemu tuženici ne samo da odbijaju sklapanje takvog ugovora, već pod pretpostavkom usvajanja tog zahtjeva tužitelja ne podnose zahtjev za plaćanje bilo kakve najamnine, pa tako niti slobodno ugovorene, niti predlažu bilo kakve dokaze na okolnost da tužitelju ne pripada pravo na zaštićenu najamninu u smislu odredbe članka 7. ZNS-a, kao niti dokaze na okolnost visine slobodno ugovorene (tržišne) najamnine koja bi eventualno pripadala istima u slučaju da tužitelj nema pravo na zaštićenu najamninu, za zaključiti je da donošenjem pobijane presude nije povrijeđeno pravo tuženika na mirno uživanje prava vlasništva u odnosu na predmetni stan, u smislu odredbe članka 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine-Međunarodni ugovori” br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), na koju sadržajem žalbe ukazuju tuženici, pa je utoliko neosnovano njihovo pozivanje na spomenutu presudu Europskog suda za ljudska prava.

 

Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 3. stavka 2. ZSO/74., odredbe članka 3. stavak 2. ZSO/85., te odredaba članaka 30. stavak 2., 31. stavak 1. i 33. stavak 3. ZNS-a udovoljeno tužbenom zahtjevu u dijelu opisanom u točki II izreke ove drugostupanjske presude, pri čemu su za odluku o žalbi bez značaja preostali žalbeni navodi tuženika, dok je u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP-a nedopušteno njihovo pozivanje na sadržaj uz žalbu priložene izjave trgovačkog društva N. d. d. o. o. iz S. od 11. svibnja 2017. godine, jer se radi o dokazu koji nije bio priložen u tijeku prvostupanjskog postupka, a ne odnosi se na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

 

              Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja na temelju utvrđenih činjenica primijenio materijalno pravo kada je u točki I. izreke pobijane presude utvrdio da je tužitelj stekao status zaštićenog najmoprimca na stanu u S., položenog na I. katu te zgrade, ukupne površine 42,00 m2 kao nositelj stanarskog prava na istome.

 

              Naime, kako je navedeno, nositeljica stanarskog prava na toj nekretnini je u trenutku stupanja na snagu ZNS-a bila sada pokojna majka tužitelja V. K., kojoj je to pravo u skladu s odredbom članka 30. stavak 1. ZNS-a prestalo danom stupanja na snagu ZNS-a, pa budući da ista s obzirom na navedeno u trenutku svoje smrti dana 08. rujna 2013. godine više nije imala status nositeljice stanarskog prava na prijepornom stanu, to niti tužitelj nije mogao naslijediti to pravo.

 

              Iz istih razloga pogrešno je u točki II. izreke pobijane presude u članku 1. ugovora o najmu stana utvrđeno i da je tužitelj zaštićeni najmoprimac stana kao nositelj stanarskog prava.

 

              Naime, tužitelj je pravo na zaključenje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom sa tuženicima kao vlasnicima spornog stana stekao odgovarajućom primjenom odredbe članka 38. stavak 1. ZNS-a, u vezi s odredbom članka 37. stavak 1. ZNS-a, a imajući u vidu pravilno utvrđenu činjenicu da takav ugovor tužitelj i njegova majka V. K. unatoč svojoj namjeri nisu mogli zaključiti zbog protivljenja tuženika sklapanju istoga, dakle zbog njihove krivnje.

 

              Pogrešno je u točki II. izreke pobijane presude u članku 10. ugovora o najmu stana utvrđeno i da se u slučaju smrti najmoprimca primjenjuje odredba članka 24. ZNS-a, jer su pravne posljedice njegove smrti kod ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, o čemu se u konkretnom slučaju radi, propisane odredbom članka 38. ZNS-a kao posebnom odredbom (lex specialis), a ne odredbom članka 24. ZNS-a.

 

              Isto tako, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i prilikom donošenja odluke opisane u točki III. izreke pobijane prvostupanjske presude.

 

              Naime, iz pravilnog utvrđenja suda proizlazi da je supruga tužitelja G. K. (nevjesta sada pokojne V. K.) živjela u prijepornom stanu zajedno sa tužiteljem i njegovom majkom od 1992. godine pa do stupanja na snagu ZNS-a, što znači da je ista u skladu s odredbom članka 12. stavak 1. ZSO/85. stekla pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva tužiteljeve majke kao nositeljice stanarskog prava (stanara) na spornom stanu, pa joj u skladu s odredbom članka 37. stavak 1. ZNS-a pripada pravo da bude upisana u ugovor o najmu tog stana, slijedom čega je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev u gore navedenom dijelu.

 

              Iako iz navedenog proizlazi da su tuženici djelomično uspjeli u predmetnom sporu, nema mjesta izmjeni odluke o parničnim troškovima, čija visina je utvrđena pravilnom primjenom odgovarajućih odredaba Tarife, jer tužitelj nije uspio u parnici u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa istome u skladu s odredbom članka 154. stavak 3. ZPP-a pripada pravo na naknadu cjelokupnih parničnih troškova od tuženika, a u skladu s odredbom članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16) i pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na iste od donošenja pobijane presude do isplate.

 

              Stoga je žalbe tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu u dijelu opisanom u točki II izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je uvaženjem žalbe tužitelja i djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika, te primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, odlučeno kao u točkama I, III i IV izreke presude.

 

              Pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP-a odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno pobijano rješenje u točki II. izreke.

 

              Rješenje suda prvog stupnja u točki I. izreke kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

 

U Rijeci, 24. srpnja 2019. godine.

 

   Predsjednica vijeća

                                                                                                                             Brankica Malnar v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ivana Štimac