Broj: Kž-Us 92/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika N. G., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama opt. N. G. i protustranke A. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 5. svibnja 2014. broj K-Us-31/13, u sjednici održanoj 15. rujna 2016.,

p r e s u d i o   j e:

Žalbe opt. N. G. i protustranke A. B. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. N. G. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 1. KZ/11 te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci i, temeljem čl. 56. KZ/11, primijenjena uvjetna osuda tako da se ova kazna neće izvršiti ako on u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Optuženik je, sukladno čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 kn.

Nadalje, temeljem čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10 – u daljnjem tekstu: ZOPOIK) te čl. 77. st. 1. i čl. 78. KZ/11, od opt. N. G. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 25.500,00 kn, od protustranki A. Ž. i Ž. L. temeljem istog osnova oduzet je iznos od po 20.000,00 kn, dok je od protustranke A. B. oduzeta imovinska korist u iznosu od 5.500,00 kn. Ujedno je utvrđeno da ove osobe trebaju navedene iznose uplatiti u korist državnog proračuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

Temeljem čl. 158. st. 2. ZKP/08, oštećena Općina R. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

Protiv ove presude žali se optuženik i protustranka A. B.

Optuženik se žali po svom branitelju B. G., odvjetniku iz Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe.

Protustranka A. B. žali se osobno, bez posebno istaknutih žalbenih osnova, s prijedlogom da ga se "oslobodi plaćanja iznosa od 5.500,00 kn u državni proračun Republike Hrvatske".

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

              Žalbe nisu osnovane.

Uvodno treba reći da je u ovom postupku prethodno bila donesena osuđujuća presuda na temelju sporazuma stranaka u smislu čl. 361. st. 2. ZKP/08, koja je prihvaćanjem žalbe optuženika te po službenoj dužnosti ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us-41/12 od 12. rujna 2013. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona. U ponovljenom postupku stranke nisu postigle sporazum pa je na temelju rezultata provedene rasprave donesena nova osuđujuća presuda koja je sada predmetom ispitivanja.

Usprkos isticanja žalbenog osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik u žalbi ne precizira o kojoj bi se povredi iz čl. 468. ZKP/08 radilo, osim paušalne tvrdnje o neprihvatljivosti i nerazumljivosti razloga pobijane presude čime se vjerojatno smjera na bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Nasuprot tome, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a drugo je pitanje što se žalitelj s tim razlozima ne slaže čime, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik u žalbi na nedopustiv način kritizira rad pravosudnih tijela tvrdeći da je "izložen samovolji i legalnom nasilju" pri čemu ponavlja razloge iz prethodne žalbe protiv prvostupanjske presude smatrajući da mu je već tada propušteno odgovoriti na iste. Međutim, pritom zanemaruje da je ranija prvostupanjska presuda bila je donesena na temelju sporazuma stranaka pa se kao takva, sukladno čl. 464. st. 9. ZKP/08, mogla pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, ali ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga su ovi prigovori žalbe potpuno promašeni.

Također, nema proturječnosti razloga presude zbog kojih se ista ne bi mogla s uspjehom ispitati. Doduše, u pravu je optuženik da nije bilo potrebe upućivati oštećenu Općinu R. da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, budući da takav zahtjev u ovom kaznenom postupku nije niti postavljen. Naime, kada bi to bio slučaj, prvostupanjski bi sud, u smislu čl. 557. st. 2. ZKP/08, bio ovlašten utvrđivati imovinsku korist samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom. Međutim, budući da je predstavnik oštećene na raspravi od 5. svibnja 2014. bio izričit da će svoj imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici, to je odluka prvostupanjskog suda o njegovom upućivanju na taj pravni put, premda suvišna, samo deklaratorne naravi i kao takva ne čini pobijanu presudu nerazumljivom.

Konačno, u žalbi se neosnovano aludira na pristranost prvostupanjskog suda u korist optužbe iako u tijeku postupka nije zatraženo izuzeće u smislu čl. 32. st. 2. ZKP/08.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik daje vlastitu interpretaciju pravnih propisa, a naročito vjerodostojnog tumačenja Hrvatskog Sabora uz Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine", broj 33/01 – u daljnjem tekstu: Zakon) smatrajući da se to tumačenje ne odnosi na konkretnu pravnu situaciju. Nadalje, tvrdi se da su optuženik i njegovi zamjenici imali pravo da pored plaće primaju i vijećničku naknadu, s obzirom da tako proizlazi iz Odluke o naknadama vijećnicima Općinskog vijeća Općine R. od 21. prosinca 2001. koju je samostalno donijelo općinsko predstavničko tijelo. Optuženik nije znao niti mogao znati da čini nešto nedopušteno niti je postupao s namjerom stjecanja nepripadne imovinske koristi. Stoga se ovdje, prvenstveno, ne radi o kaznenom djelu, a ako sudovi utvrde drugačije, treba primijeniti načelo "in dubio pro reo" i osloboditi optuženika od optužbe.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom dokaznom postupku sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik svojim ponašanjem ostvario elemente bića predmetnog kaznenog djela na način kako ga se tereti izmijenjenom optužnicom državnog odvjetnika.

Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da, prema čl. 23. Statuta Općine R., načelnik i njegovi zamjenici istovremeno obavljaju dužnost predsjednika odnosno potpredsjednika Općinskog vijeća Općine R. pa nema sumnje da se profesionalno obavljanje tih dužnosti proteže na obje funkcije koje su međusobno izravno povezane i nedjeljive jer jedna izvire iz druge (obavljaju se po položaju). Stoga osobama koje profesionalno obavljaju tu dužnost i s tog osnova primaju plaću nije omogućeno ostvarivanje naknade po dva osnova za posao koji su po položaju dužni obavljati. Jednako proizlazi iz čl. 21. Statuta Općine R. prema kojem članovi općinskog vijeća imaju pravo na naknadu troškova iz razloga jer tu dužnost obavljaju počasno i za to ne primaju plaću, što ujedno znači da oni koji tu dužnost obavljaju profesionalno, kao ovdje optuženik i njegovi zamjenici, na takvu naknadu nemaju pravo. Sukladno tome je i odredba čl. 90. st. 2. Zakona, koja određuje da, ako općinski načelnik i njegovi zamjenici svoju dužnost obavljaju profesionalno, tada samo s tog osnova ostvaruju pravo na plaću, odnosno naknadu plaće, kao i druga prava iz rada. Dakle, kao načelnik općine i po položaju istovremeno predsjednik Općinskog vijeća, optuženik i njegovi zamjenici nisu imali još i pravo na vijećničku naknadu jer ista, po čl. 21. Statuta, pripada samo članovima Općinskog vijeća koji tu dužnost obavljaju počasno tj. volonterski.

Suština žalbe očituje se u tome da žalitelj na umjetan način razdvaja ove dvije funkcije smatrajući da se funkcija načelnika obavlja profesionalno, a funkcija predsjednika općinskog vijeća počasno. Nasuprot tome, u situaciji kada jedna funkcija izvire iz druge tj. jedna se obavlja po položaju druge, kako proizlazi iz čl. 23. Statuta, status obje funkcije treba ocjenjivati jedinstveno tj. kao dužnost koja se u cijelosti obavlja profesionalno, a takve osobe imaju pravo samo na plaću, ali ne i na naknadu koja pripada ostalim vijećnicima.

Žalitelj u žalbi pogrešno izjednačava status predsjednika odnosno potpredsjednika općinskog vijeća s položajem ostalih članova smatrajući da to proizlazi iz odredbe čl. 21. Statuta, a temeljem čega bi on i njegovi zamjenici, pored prava na plaću, ostvarivali i pravo na vijećničku naknadu. Upravo suprotno, razlikovanje statusa predsjednika i potpredsjednika općinskog vijeća koji su ujedno na dužnosti načelnika i zamjenika načelnika općine, očituje se u tome da oni u okviru svojih funkcija ostvaruju prava iz radnog odnosa (plaća, naknada plaće i drugih prava iz rada), za razliku od drugih članova predstavničkog tijela, ovdje općinskog vijeća, koji za svoju dužnost ne primaju plaću, pa je logično da barem ostvaruju pravo na vijećniku naknadu.

Stoga je optuženik, kao službena osoba, iskoristio svoje ovlasti kada je profesionalno obavljajući dužnost načelnika Općine R. za što je primao plaću, istovremeno naložio da se njemu kao predsjedniku i njegovim potpredsjednicima za rad u općinskom vijeću isplaćuju još i naknade za koje prema Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine", broj 33/01), i Statutu Općine R. nisu imali pravo, pa je tako sebi i drugima pribavio nepripadnu materijalnu korist u iznosima kako utvrđuje prvostupanjski sud.

Promašena je teza žalbe da postupanje optuženika u skladu s Odlukom o naknadama vijećnicima Općinskog vijeća Općine R. od 21. prosinca 2001. ukazuje da se ovdje ne radi o kaznenom djelu. Naime, optuženik je kao čelnik općine znao i morao znati da je ta Odluka, kao raniji provedbeni propis, u neskladu sa Zakonom i njegovim vjerodostojnim tumačenjem, kao hijerarhijski višem propisu. Naime, kada je u čl. 90. st. 2. Zakona propisano da osoba koja profesionalno obavlja dužnost ima samo pravo na plaću, odnosno naknadu plaće, ne može takva osoba pozivajući se na prethodnu Odluku, kao podzakonski akt, nastaviti primati druge vidove naknade za rad koji su tim Zakonom isključeni.

Iako optuženik u žalbi tvrdi da kao osoba sa srednjom stručnom spremom i pravni laik nije znao da je Odluka u suprotnosti sa Zakonom, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da osoba takvog statusa kakva je načelnik općine, bez obzira na to koja mu je profesionalna orijentacija odnosno stečeno zvanje, mora poznavati propise iz domene koja je u njegovoj nadležnosti, a poglavito propise o pravima na naknadu koji se tiču njega osobno. Obavljanje funkcije načelnika, a time i položaj službene osobe, u sebi uključuje dužnost upoznavanja sa svim propisima i pravilima, osobito onima koji se odnose na raspolaganje novcem u vlastitu korist, a mogući aljkav rad stručnih službi (pravne službe, službe revizije) ne mogu utjecati na krivnju optuženika tj. ne mogu ga ekskulpirati. S tim u vezi, sukladno čl. 24. Statuta, predsjednik Općinskog vijeća koji po položaju  obavlja dužnost načelnika zadužen je za nadzor nad zakonitošću i ima pravo obustaviti od primjene opći akt Općinskog vijeća ako ocijeni da je njime povrijeđen zakon ili drugi propis.

Također, nije uvjerljiva žalbena teza o izostanku namjere optuženika za pribavljanjem nepripadne imovinske koristi odnosno da optuženik nije namjerno pogrešno tumačio smisao spornih odredaba čime se, u stvari, sugerira na postojanje zablude o protupravnosti djela. Sve da je i postojala takva zabluda ista ne bi imala neotklonjiv karakter budući da je optuženik, po svom položaju i s obzirom na dužnost koju je obavljao, bio dužan upoznati se na pravilan način s predmetnim propisima pa ta okolnost ne može utjecati na njegovu krivnju, već eventualno na visinu kazne.

Slijedom navedenog, žalitelj svojim opširnim, a dijelom i neprimjerenim tvrdnjama, nije s uspjehom doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pa je optuženik osnovano oglašen krivim za terećeno kazneno djelo.

Pri tome, što se tiče pravilnosti pravne kvalifikacije kaznenog djela treba reći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 3. st. 2. KZ/11 iako ne na štetu optuženika, zbog čega ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije bilo osnove da se uočena povreda otkloni po službenoj dužnosti. Naime, iako je prvostupanjski sud osnovano ocijenio da kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 291. st. 1. KZ/11, pogrešno je ocijenio da je novi zakon za ovog počinitelja najblaži. Ovo iz razloga jer je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97 u vrijeme događaja tj. u periodu od početka 2002. do 30. svibnja 2006., bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, dakle, jednaka kazna kao i u čl. 291. st. 1. KZ/11, pa s obzirom da prvostupanjski sud nije našao razloga primijeniti neki drugi, blaži institut iz općeg dijela KZ/11, to je, sukladno čl. 3. st. 1. KZ/11, trebalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme učina kaznenog djela i predmetno kazneno djelo pravno označiti po čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97. Kako se navedeni nedostatak ne može otkloniti po službenoj dužnosti, to se na isti ukazuje kako bi se slični propusti izbjegli ubuduće.

Također, u okviru ispitivanja prvostupanjske presude po službenoj dužnosti razmotrena je i mogućnost zastare kaznenog progona te je utvrđeno da ista nije nastupila budući da se konkretno radi o tzv. jedinstvenom kaznenom djelu kod kojeg se rokovi zastare progona za ukupnu kriminalnu djelatnost računaju od posljednje kriminalne radnje tj. ovdje od 30. svibnja 2006. Budući da do stupanja na snagu KZ/11 (1. siječnja 2013.) nisu protekli rokovi iz čl. 20. st. 6. u vezi čl. 19. st. 1. alineja 4. KZ/97, to se isti, sukladno čl. 86. KZ/11, trebaju računati prema odredbi čl. 81. st. 1. alineja 4. KZ/11 koji produljeni rokovi zastare u međuvremenu također nisu protekli.

Iz istih razloga zbog kojih nije osnovana žalba optuženika, nije osnovana niti žalba A. B. koji, sukladno čl. 3. st. 1. toč. 8. ZOPOIK-a, ovdje ima status protustranke.

Naime, ovaj žalitelj pobija utvrđeno činjenično stanje ukazujući da je primljene vijećničke naknade koristio za troškove prijevoza osobnim vozilom za vrijeme radnog vremena i putovanja, a isplatu naknade nije osobno tražio već mu se isplaćivala sukladno Odluci općinskog vijeća. Stoga predlaže da ga se "oslobodi plaćanja iznosa od 5.500,00 kn".

Nasuprot tome, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je A. B., ispitan u svojstvu svjedoka, tijekom postupka izjavio da se osjeća moralno odgovornim te da je voljan primljeni iznos novca vratiti.

Međutim, neovisno o tome, dužnost žalitelja da vrati imovinsku korist stečenu kaznenim djelom izvire iz utvrđene kaznene odgovornosti opt. N. G. za kojeg je dokazano da je svojim postupcima osim sebi, pribavio imovinsku korist i drugim osobama, konkretno A. B., kao svojem zamjeniku. Budući da nitko ne može zadržati imovinsku korist stečenu kaznenim djelom, to je prvostupanjski sud osnovano postupio i u odnosu na A. B. za kojeg je utvrđeno da mu je s osnova nepripadajuće vijećničke naknade u inkriminiranom periodu isplaćen iznos od 5.500,00 kn.

Stoga je oduzimanje imovinske koristi u iznosima naznačenim u prvostupanjskoj presudi zakonito i pravilno ne samo u odnosu na opt. N. G., već i u odnosu na A. B.

Konačno, budući da žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, to je sukladno čl. 478. ZKP/08 po službenoj dužnosti ispitan i taj dio prvostupanjske presude.

Prilikom izbora vrste i visine kaznene sankcije prvostupanjski je sud vodio računa o svim okolnostima koje na to utječu te je njihovom pravilnom ocjenom osnovano zaključio da optuženiku za počinjeno kazneno djelo treba izreći kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci te primijeniti uvjetnu osudu s rokom kušnje od tri godine.

Ovako izrečena sankcija, i po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u svemu je zakonita i pravedna te odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika te će se njome u potrebnoj mjeri ostvariti predviđena svrha.

Kako time navodi podnesenih žalbi nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 15. rujna 2016.