- 1 -              Revr 677/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 677/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. V. iz Z., (OIB: ...), koju zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici iz Z., protiv tuženice O. b. d.d., Z., (OIB: ...), koju zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu te vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1393/16-2 od 7. ožujka 2017. kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru posl. br. Pr-51/15 od 15. lipnja 2016., u sjednici održanoj 23. srpnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženice u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženice protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

 

„I. Utvrđuje se da je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 12. svibnja 2015. tužiteljici J. V. ništetna jer tuženik nije tražio i nije uvažio odbijanje suglasnosti glavne sindikalne povjerenice SBF-a i Sindikata radnika ex D. b., kako mu to nalaže stavak 1. članka 72. Zakona o zaštiti na radu te stoga radni odnos tužiteljici nije prestao te se nalaže vraćanje tužiteljice na posao, na radno mjesto "telefoniste", sukladno potpisanom i važećem ugovoru o radu broj ... od 16. veljače 2015.

 

II. Dužna je tuženica isplatiti tužiteljici s osnova neisplaćene plaće od listopada 2015. pa do povratka na posao iznos od 3.700,00 kn bruto mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli mjesečni iznos pa do isplate s tim da se kao prvi dan dospijeća uzima 10-i u mjesecu za protekli mjesec po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.“.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba tuženice i potvrđeno prvostupanjsko rješenje „u pobijanom dijelu pod stavkom II. izreke“ - u odluci kojom je tuženica obvezana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka od 2.500,00 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim „od donošenja prvostupanjske presude (15. lipnja 2016.)“ do isplate.

 

Protiv „drugostupanjske presude u cijelosti, kao i protiv rješenja o trošku“ tuženica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude „na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti“ ili podredno da iste „ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom ili prvostupanjskom sudu“.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava revizijske navode te predlaže da revizijski sud reviziju tuženice „odbije kao neutemeljenu“.

 

Revizija tuženice u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, a u odnosu na odluku o parničnom trošku nije dopuštena.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidentice,

 

- osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tuženica poziva: da je „izreka prvostupanjske presude nerazumljiva“, da „o odlučnim činjenicama u sporu postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika“, te da su „razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, proturječni ili (da) ne postoje u obrazloženjima obje presude“ - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a,

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

Kod toga je revidentici za ukazati da je izreka prvostupanjske presude jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno: da je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 12. svibnja 2015. tužiteljici „ništetna“, odnosno nedopuštena.

 

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 12. svibnja 2015. kojom je tuženica otkazala s njome sklopljeni Ugovor o radu od 16. veljače 2015. - te da njezin radni odnos kod tuženice nije prestao, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženice vratiti je na rad (na radnom mjesto telefoniste) i isplatiti joj „neisplaćene plaće“.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da „su stranke 26. travnja 2007. sklopile sporazum kojim se, između ostalog, tuženica u čl. 3. istog obvezala tužiteljici ponuditi novi ugovor o radu ukoliko ona (tuženica) raskine ugovor s tužiteljičinim novim poslodavcem A. s. d.o.o., a u tom slučaju će se tužiteljici period rada u A. s. d.o.o. priznati kao neprekidni rad u banci“,

 

              - da „je do raskida ugovora između tuženice i A. s. d.o.o. došlo, te da su stranke 16. veljače 2015. sklopile ugovor o radu broj ... po kojem će tužiteljica raditi na radnom mjestu telefonist“,

 

              - da „je tuženica 12. svibnja 2015. donijela odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu po kojoj tužiteljici ugovor o radu prestaje istekom otkaznog roka od 4 mjeseca uz obrazloženje da u banci ne postoji potreba rada za 2 radnice na radnom mjestu telefoniste, dok mogućnosti raspoređivanja na druge poslove nema“,

 

              - da „je tužiteljica protiv odluke o otkazu podnijela tuženici zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa unutar zakonskog prekluzivnog roka od 15 dana“,

 

              da „je tužiteljica imenovana povjerenicom zaštite na radu od strane jednog sindikata koji djeluje kod tuženice“, te da je o tome tuženica obaviještena istog dana (13. ožujka 2015.),

 

              - da „je tuženica znala da kod nje djeluju, u vrijeme donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, dva sindikata“, i „tko su njihovi sindikalni povjerenici“,

 

              - da „se je Sindikat bankarskih i financijskih djelatnika Hrvatske, Sindikalna podružnica O. b. po glavnoj sindikalnoj povjerenici N. B. u podnesku zaprimljenom kod tuženice 30. travnja 2015. usprotivio predmetnom otkazu i to prvenstveno iz razloga što je tužiteljica imenovana povjerenikom radnika za zaštitu na radu“,

 

              - da „iz e-mail poruke predsjednika Sindikata radnika ex D. b. upućene D. B. proizlazi da niti taj sindikat nije dao svoju suglasnost za predmetni otkaz ugovora o radu iz istog razloga“,

 

              - da su „oba očitovanja dana po traženju tuženice, po direktorici direkcije D. B. od 24. travnja 2015.“,

 

              - da „tuženica tijekom postupka navodi…da se samo opreza radi konzultirala s predstavnicima obje sindikalne udruge“.

 

              Na temelju takvih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (prema odredbama čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su zahtjeve tužiteljice ocijenili osnovanima te prihvatili, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da odredbe čl. 150. u vezi čl. 153. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, dalje u tekstu: ZR-a) "koje obvezuju poslodavca da se prilikom donošenja odluke savjetuje sa sindikatima i da se na taj način omogući predstavnicima radnika da se izjasne o odlukama koje namjerava donijeti poslodavac, imaju za cilj zaštitu radnika, te odredbe ne mogu biti zaobiđene samo time što se sindikati nisu mogli sporazumjeti o sindikalnom povjereniku“,

 

              - da je „odredbom čl. 72. st. 1. ZZR/14 propisano da povjereniku radnika zaštite na radu poslodavac tijekom obnašanja dužnosti ne smije bez pristanka radničkog vijeća odnosno sindikalnog povjerenika koji ima prava i obveze radničkog vijeća, otkazati ugovor o radu“,

 

              - da „je točno kako to ukazuje tuženica, da je izbor povjerenika propisan odredbom čl. 70. ZZR/14 po kojoj radnici mogu između sebe birati povjerenika zaštite na radu“, te „da tužiteljica u konkretnom slučaju nije izabrana na taj način, već je ista imenovana povjerenicom od strane sindikata“,

 

              - da je „međutim, ovdje ukazati na odredbu čl. 101. st. 7. ZZR/14 po kojoj je izbor povjerenika radnika za zaštitu na radu obvezan provesti poslodavac i to u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona, a do tada, funkciju povjerenika za zaštitu na radu će obnašati povjerenik koji je izabran ili imenovan na temelju ZZR“,

 

              - da „u konkretnom slučaju nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da tuženica kao poslodavac nije postupila po citiranoj odredbi, tj. iako obvezana zakonom, nije provela izbor povjerenika zaštite na radu“,

 

              - da „tuženica gubi iz vida da je poslodavac dužan primjenjivati propise s područja zaštite na radu i osigurati nužne uvjete za zdravlje i sigurnost na radu uključujući mjere za sprečavanje rizika na radu“,

 

              - da „neovisno o biranju povjerenika zaštite na radu na način kako je određeno odredbom čl. 70. ZZR/14, poslodavac je taj koji je odgovoran za organiziranje i provedbu zaštite na radu u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim procesima sukladno odredbama Zakona o zaštiti na radu“,

 

              - da „od strane tuženice do podnošenja predmetne tužbe nije bilo prigovora niti je donesena kakva odluka“ (u pogledu imenovanja tužiteljice povjerenicom zaštite na radu), pa da zbog toga „tuženica nema pravo prigovarati u tom pravcu, pa tako niti sud taj prigovor ocjenjivati u parnici radi utvrđenja otkaza ništetnim, odnosno nedopuštenim“,

 

              - da je „smisao odredaba o povjereniku zaštite na radu zaštita interesa radnika kod poslodavca, a ne interesa poslodavca, pa (da) bi po ocjeni ovog suda, upravo radnici bili ovlašteni prigovarati na izbor odnosno imenovanje tužiteljice za povjerenika zaštite na radu“,

 

              - da stoga „tuženica kao poslodavac nije smjela bez pristanka sindikalnog povjerenika koji ima prava i obveze radničkog vijeća, otkazati ugovor o radu tužiteljici“.

 

              U revizijskom stupnju isključivo je sporno:

 

              a) je li (uopće) bio potreban pristanak sindikalnog povjerenika (sindikata) za otkaz Ugovora o radu tužiteljici - povjerenici radnika za zaštitu na radu (odnosno je li tuženica bila dužna tražiti pristanak za otkaz), u situaciji kada kod tuženice (poslodavca) djeluju dva sindikata, koji nisu pisano obavijestili tuženicu o postignutom sporazumu o sindikalnom povjereniku, imajući na umu da je odredbom čl. 153. st. 4. ZR-a propisano: „Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz stavka 3. ovoga članka, a o postignutom sporazumu sindikati su dužni pisano obavijestiti poslodavca“, te

 

              b) može li (uopće) poslodavac u postupku radi utvrđenja otkaza nedopuštenim osporavati radnici „status“ povjerenice radnika za zaštitu na radu - navodeći da je ista „trebala biti izabrana od strane radnika, a ne imenovana od strane sindikata“, imajući na umu da je odredbama čl. 70. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 71/14, 118/14, 154/14, dalje: ZZR-a) propisano: (stavak I.) „Kod poslodavca radnici između sebe mogu birati povjerenika radnika za zaštitu na radu“, (stavak III.) „Izbor povjerenika radnika za zaštitu na radu kod poslodavca koji zapošljava više od 20 radnika provodi se u skladu s odredbama općeg propisa o radu kojim su uređena pitanja izbora radničkog vijeća“.

 

              Shvaćanje nižestupanjskih sudova (u odnosu na navedeno, a prema određenim revizijskim razlozima jedino sporno) je pravilno.

 

              Revizijski sud prije svega primjećuje da je u više svojih odluka, pa tako i u odluci posl. br. Revr 224/17-2 od 18. travnja 2018. (u vezi primjene čl. 153. st. 4. ZR-a), već izrazio svoje pravno shvaćanje u odnosu na prethodno navedeno prvo ovdje sporno pitanje (pod a), prema kojem:

 

              „...U pogledu očitovanja sindikata o tužiteljevom otkazu, prema odredbi čl. 153. st. 4. ZR ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze iz st. 3. istog članka, a o postignutom sporazumu sindikati su dužni pisano obavijestiti poslodavca.

 

              Međutim, u situaciji kada kod tuženika djeluje više sindikata, a sindikati nisu postigli sporazum o tome koja će osoba obavljati poslove sindikalnog povjerenika, dovoljno je da se tuženik savjetovao s bilo kojim od poznatih mu sindikata pa da se smatra da je ispunjen uvjet iz čl. 150 ZR. Imajući u vidu činjenično utvrđenje (koje revizijski sud nema ovlaštenje preispitivati u ovoj fazi postupka) da sindikati nisu postigli sporazum o zajedničkom povjereniku, u konkretnom slučaju savjetovanje tuženika sa sindikatom provedeno je u skladu s odredbom čl. 149. i 150. ZR, jer se tuženik obratio čak 4 sindikata.

 

              Stoga su neosnovane tvrdnje tužitelja da bi odluka o izvanrednom otkazu bila nedopuštena zbog neprovedenog savjetovanja, već je suprotno tome u cijelosti postupljeno u skladu sa gore navedenim odredbama ZR.“.

 

              Sukladno tome, kako nižestupanjski sudovi ovdje pravilno zaključuju da je tuženica bila dužna obratiti se barem jednom sindikatu odnosno sindikalnom povjereniku - te dobiti pristanak za otkaz ugovora o radu tužiteljici (povjerenici radnika za zaštitu na radu), i to neovisno radi li se o primjeni navedene odredbe čl. 153. st. 4. ZR-a ili („ranije važeće odredbe“) čl. 152. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13) - to nisu od značaja revizijski navodi da je drugostupanjski sud „propustio utvrditi da se u ovom slučaju primjenjuje Zakon o radu koji je na snagu stupio 7. kolovoza 2014. (ZR/14)“.

 

              Jednako tako, nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju (kako su to i naveli) da je „smisao odredaba o povjereniku zaštite na radu zaštita interesa radnika kod poslodavca, a ne interesa poslodavca, pa (da) bi upravo radnici bili ovlašteni prigovarati na izbor odnosno imenovanje tužiteljice za povjerenika zaštite na radu“, a ne poslodavac.

 

              To posebno valja sagledati i u svijetlu shvaćanja da bi u situaciji kada bi se prihvatilo da tužiteljica nije bila povjerenica radnika za zaštitu na radu jer (da) nije izabrana sukladno navedenim odredbama čl. 70. ZZR-a (već imenovana od strane jednog sindikata koji djeluje kod tuženice), dakle ono što revidentica tvrdi, valjalo zaključiti:

 

- da je tuženica (a ne netko drugi) propustila postupiti prema navedenoj odredbi čl. 101. stavak 7. ZZR-a, prema kojoj je samo ona bila obvezna provesti izbor povjerenika radnika za zaštitu na radu,

 

- ali i da bi tuženica na tom svome propustu (zbog kojeg kod nje nije niti djelovao takav povjerenik i njezini radnici nisu niti imali oblik zaštite putem ovog) ovdje ostvarila povoljniju poziciju,

 

što ne bi odgovaralo niti smislu niti svrsi te odredbe ZZR-a, intencija koje se iscrpljuje u htijenju da se njome i odredbom čl. 153. st. 4. ZR-a štite radnici, a ne da se poslodavcu omogući da svoj propust koristi kako bi otklonio njezinu primjenu i tu zaštitu (posebno imajući na umu da tuženica niti ne tvrdi tko je u trenutku donošenja ovdje osporavane Odluke o otkazu bio prijeporni povjerenik, ako to već nije bila tužiteljica).

 

              Prema tome, a polazeći od toga:

 

              - da je odredbom čl. 72. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 71/14, 118/14 i 154/14) propisano, uz ostalo, da poslodavac ne smije povjereniku radnika za zaštitu na radu „tijekom obnašanja dužnosti, bez pristanka radničkog vijeća, odnosno sindikalnog povjerenika koji ima prava i obveze radničkog vijeća, otkazati ugovor o radu“,

 

              - da je u postupku (već navedeno) utvrđeno da je tužiteljica u vrijeme dobivanja prijepornog otkaza bila povjerenica radnika za zaštitu na radu kod tuženice, te da su se oba sindikata usprotivila predmetnom otkazu (i to Sindikat bankarskih i financijskih djelatnika Hrvatske, Sindikalna podružnica O. b. po glavnoj sindikalnoj povjerenici N. B. te Sindikat radnika ex D. b. po njegovom predsjedniku),

 

              nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili da Odluka tuženice o otkazivanju Ugovora o radu kojeg je sklopila s tužiteljicom nije dopuštena.

 

              Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je protiv osporene presude revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu - odlukom kao u izreci presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              Tuženica je reviziju podnijela i protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku.

 

Tu reviziju u tome dijelu valja razmotriti u svijetlu:

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

- odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

              Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija.

 

Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je reviziju tuženice protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odlučiti kao u izreci ove odluke, u rješenju.

 

Zagreb, 23. srpnja 2019.