Broj: Kž 682/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbi opt. M. K., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 18. ožujka 2013. broj: K-43/07, u sjednici održanoj dana 19. rujna 2016., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja opt. M. K., odvjetnika Ž. Ž.

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

1.                 U povodu žalbe opt. M. K., a po službenoj dužnosti, na temelju čl. 166. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06; dalje u tekstu: ZKP/97), obustavlja se kazneni postupak protiv opt. V. Č. zbog dva kaznena djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97, opisana u točkama 1. i 2. izreke pobijane presude te zbog četiri kaznena djela iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alin. 6. KZ/97, opisana u točkama 3., 4., 5. i 6. izreke pobijane presude.

 

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97 troškovi kaznenog postupka u odnosu na opt. V. Č. iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. tog Zakona te nužni izdaci i nagrada branitelja tog optuženika padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2.               U povodu žalbe opt. M. K., a po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u odnosu na tog optuženika i kaznena djela opisana pod toč. 1., 2., 3., 4., 5. i 6. izreke i u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalba opt. M. K. je u tom dijelu bespredmetna.

 

3.            U povodu žalbe opt. M. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. M. K. djelom činjenično opisanim u toč. 7. izreke pobijane presude počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11).

 

4.            Uslijed odluka pod II. i III. preinačuje se pobijana presuda:

 

-                      u odluci o kaznenoj sankciji te se opt. M. K. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, opisano u toč. 7. izreke te presude, na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 22. kolovoza 2010. do 21. siječnja 2011., te vrijeme provedeno u pritvoru od 11. siječnja 2007. do 09. veljače 2007. i od 21. siječnja 2011. do 04. lipnja 2012;

 

-                      u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju čl. 77. KZ/11, od trgovačkog društva „H. g.“ d.o.o. Z. oduzima imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 1.470.000,00 kn;

 

-                      u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da se, na temelju čl. 122. st. 1. u vezi sa čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/97, opt. M. K. obvezuje naknaditi trošak postupka na ime audiovizualnog vještačenja u iznosu od 3.567,00 kn i paušalni trošak u iznosu od 1.000,00 kn.

 

5.               U ostalom dijelu žalba opt. M. K. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Sisku proglasio je krivima optužene M. K. i V. Č. zbog dva kaznena djela protiv službene dužnosti, zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97, opisana pod toč. 1. i 2. izreke i četiri kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alin. 6. KZ/97, opisana pod toč. 3., 4., .5. i 6. izreke, a opt. M. K. još zbog jednog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alin. 6. KZ/97, opisanog u toč. 7. izreke. Potom je sud prvog stupnja optuženicima utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to opt. M. K. za kaznena djelo iz toč. 1. na temelju čl. 337. st. 4. KZ/97, a uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b. KZ/97 u trajanju od osam mjeseci, za djelo iz toč. 2. na temelju čl. 337. st. 4. KZ/97 uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b. KZ/97 u trajanju od deset mjeseci, a za djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97  na temelju tog zakonskog propisa sljedeće kazne zatvora: u trajanju od osam mjeseci za kazneno djelo iz toč. 3., u trajanju od po šest mjeseci za djela iz toč. 4., 5. i 6., te u trajanju od deset mjeseci za djelo iz toč. 7., pa je opt. M. K. uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ/97 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a opt. V. Č. utvrdio je sljedeće pojedinačne kazne: za kazneno djelo iz toč. 1. na temelju čl. 337. st. 4. KZ/97, a uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b. KZ/97 u trajanju od sedam mjeseci, za djelo iz toč. 2. na temelju čl. 337. st. 4. KZ/97 uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b. KZ/97 u trajanju od devet mjeseci, a za djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97  na temelju tog zakonskog propisa sljedeće kazne zatvora: u trajanju od sedam mjeseci za kazneno djelo iz toč. 3., u trajanju od po šest mjeseci za djela iz toč. 4., 5. i 6., pa ga uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c. KZ/97 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci, te mu po čl. 67. st. 2., 3. i 5. KZ/97 primijenio mjeru upozorenja uvjetnu osudu i odredio da se izrečena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako opt. Č. u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

              Na temelju čl. 63. KZ/97 opt. M. K. je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u u ekstradicijskom pritvoru od 22. kolovoza 2010. do 21. siječnja 2011., te vrijeme provedeno u pritvoru od 11. siječnja 2007. do 09. veljače 2007. i od 21. siječnja 2011. do 04. lipnja 2012.

 

              Na temelju čl. 82. KZ/97 oduzeta je imovinska korist, i to od opt. M. K. za djelo pod toč. 1.  u iznosu od 1.500.000,00 kn, a od trgovačkog društva „Z. B.“ u iznosu od 989.085,82 kn, od trgovačkog društva „B. b.“ u iznosu od 135.000,00 kn, od trgovačkog društva „G. t.“ u iznosu od 120.000,00 kn, te od trgovačkog društva „H. g.“ d.o.o. Z. u iznosu od 1.470.000,00 kn.

 

              Na temelju čl. 122. st. 1. u vezi sa čl. 119. st. 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/97 optuženici su obvezani da naknade troškove kaznenog postupka, i to u iznosu od 44.038,66 kn i paušalni iznos od po 1.000,00 kn svaki.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio opt. M. K. po branitelju Ž. Ž., odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ž. i V. iz Z. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, a podredno da se presuda preinači u dijelu odluke o kaznenoj sankciji u smislu žalbenih navoda“.

 

              Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

              Spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

              S obzirom da je opt. M. K. u žalbi zahtijevao da bude izviješten o sjednici, to je, u skladu s odredbom čl. 374. st. 1. ZKP/97, i učinjeno, a sjednica je održan u prisutnosti branitelja optuženika i, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP/97, u odsutnosti uredno obaviještenog opt. M. K., te državnog odvjetnika, urednog obaviještenog sukladno odredbi čl. 373. st. 2. ZKP/97.

 

              Žalba opt. M. K. je djelomično neosnovana, a djelomično bespredmetna.

 

 

              U odnosu na rješenje iz toč. I izreke ove odluke

 

Prije donošenja odluke o žalbi opt. M. K., Vrhovni sud Republike Hrvatske zaprimio je od prvostupanjskog suda smrtni list Matičnog ureda Grad Z. za opt. V. Č.,  iz kojeg proizlazi da je u maticu umrlih, matičnog područja L., za godinu 2014. pod rednim brojem 00001 izvršen upis činjenice smrti V. Č., s osobnim podacima istovjetnima onima u prvostupanjskoj presudi, a smrt je nastupila 21. prosinca 2013.

 

Odredbom članka 166. ZKP/97 propisano je da će sud, kad se u tijeku postupka utvrdi da je okrivljenik umro, rješenjem obustaviti kazneni postupak.

 

Budući da iz opisane obavijesti nedvojbeno proizlazi da je opt. V. Č. umro u tijeku postupka, nakon donošenja nepravomoćne presude, trebalo je na temelju citirane odredbe čl. 166. ZKP/97, a povodom žalbe opt. M. K., riješiti kao pod točkom I. izreke.

 

U skladu s time, odlučeno je i da troškovi postupka koji se odnose na opt. V. Č. padaju na teret proračunskih sredstava, u skladu s kogentnom odredbom  čl. 123. st. 1. ZKP/97.

 

 

U odnosu na rješenje iz toč. II izreke ove odluke

 

              Optuženi M. K. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pozivajući se na onu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, odnosno da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Tu povredu nalazi ostvarenom jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude prvo reproducirao sadržaj iskaza u postupku ispitanih svjedoka, no izostala je bilo kakva ocjena vjerodostojnosti tih iskaza, pa po žaliteljevom mišljenju nema ni razloga o tome koje se činjenice uzimaju dokazanim, odnosno nedokazanim i na temelju kojih personalnih ili materijalnih dokaza.

 

              Međutim, takva povreda nije utvrđena, a prvostupanjski je sud, suprotno navodima žalitelja, u obrazloženju presude na str. 17-19 presude iznio što je u odnosu na pojedino kazneno djelo bilo nesporno i na koji je način utvrdio sporne okolnosti. To što se nije izričito očitovao o pojedinim iskazima svjedoka nije od važnosti, jer je iz iznesene argumentacije razvidno na kojim dokazima bazira svoj zaključak o dokazanosti pojedinih djela.

 

              Ni tvrdnja opt. M. K. o tome da u obrazloženje presude nije uvršten dopis „H. b.“ Z. i dopis Sisačko-moslavačke županije od 12. veljače 2012., koji su pročitani na raspravi održanoj 13. ožujka 2013. ne predstavlja ostvarenje bitne postupovne povrede, budući se prvostupanjski sud nije dužan očitovati o svakom izvedenom dokazu, nego samo o onima koje drži značajnima za svoju odluku.

 

              U pogledu oblika krivnje žalitelja prvostupanjski je sud u trećem odlomku na str. 18 i prvom odlomku na str. 19 iznio, doduše, sumarne, ali razumljive razloge koji se odnose na oblik krivnje opt. M. K., pa nije opravdan prigovor da ih nema. Druga je stvar prihvatljivosti zaključaka suda, no to predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Neosnovano žalitelj prigovara i proturječnosti razloga i izreke, navodeći da je činjeničnim opisom inkriminacije pod toč. 2. proglašen krivim da je pribavio nepripadnu materijalnu imovinsku korist N. G., dok se u obrazloženju navodi da je „prenošenje imovine trgovačkog društva na fizičku osobu dovelo do toga da su vjerovnici TD „P. T.“ onemogućeni u naplati svojih potraživanja i jedini cilj postupanja I i II okrivljenika je bilo upravo navedeno i to onemogućavanje naplate potraživanja vjerovnika“. Naime, iz činjeničnog je opisa inkriminacije djela pod toč. 2. razvidno da je ugovorom o prijenosu poslovnog udjela TD „P. T.“ d.o.o. L. (društvo majka) kao osnivač i držatelj 100% udjela u TD „P. b.“ d.o.o. S. (društva kćeri) kompletan taj udjel, čija je vrijednost bila 7.233.700,00 kn, bez naknade (tj. besplatno) prenio na N. G. koji je time postao jedini član tog društva kćeri. Nesumnjivo je da je time N. G. pribavljena imovinska korist u visini vrijednosti kompletnog udjela TD „P. b.“ d.o.o. S., a to prvostupanjski sud i naglašava u trećem odlomku odozgo na stranici 18 pobijane presude. Motiv zbog čega je postupljeno na taj način prvostupanjski sud nalazi u nastojanju da se vjerovnici TD „P. T.“ d.o.o. onemoguće u naplati svojih potraživanja, pa je inkriminirano djelo sredstvo za postizanje konačnog cilja, što razloge pobijane presude ne čini proturječnima. Identično vrijedi i za primjedbu žalitelja kojom se poziva na dio obrazloženja prvostupanjske presude koji se odnosi na kazneno djelo iz toč. 292. st. 2. u vezi sa st.1. alin. 6. KZ/97 opisano pod toč. 3.

 

              Žalitelj pogrešno smatra da su proturječni razlozi kojima je na str. 18, u trećem odlomku odozgo, konstatirano da su „ovakvim svojim postupanjem I i II-okrivljeni kao odgovorne osobe, u cilju da sebi (I-okrivljeniku) i drugoj fizičkoj osobi pribave znatnu imovinsku korist i postupali s ciljem pribavljanja takve koristi...“, jer se ta konstatacija prvostupanjskog suda ne odnosi samo na činjenični supstrat inkriminacije pod toč. 1., nego i na onaj iz toč. 2. izreke, što je prvostupanjski sud na kraju tog odlomka i naveo.

 

              Najzad, ispuštanjem dijela teksta iz činjeničnog opisa inkriminacije pod toč. 4., 5. i 6. prvostupanjski je sud smanjio kriminalnu količinu kojom su se optuženici teretili, a time je postupio u korist optuženika, bez obzira što je u obrazloženju naveo da TD „P. T.“ d.o.o. nije poduzela nikakve radnje za povrat novčanih potraživanja. Naime, kazneno djelo kojim se terete optuženici egzistira i bez ispuštenog teksta, a žalbom apostrofirani navodi obrazloženja predstavljaju tzv. „višak“, odnosno nisu odlučni za opstojnost inkriminacije.  

 

              Iz izloženog je razvidno da se bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 ne ostvaruje na žalbom konkretizirani način.

 

              Međutim, povodom žalbe optuženika, ovaj drugostupanjski sud ispitao je na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP/97, prvostupanjsku presudu i po službenoj dužnosti i utvrdio da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 ostvarena, ali na način koji žalitelj ne spominje.

 

              Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud ustanovio je da doista nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da postoji proturječnost između izreke i razloga pobijane presude, a i da je izreka presude u pojedinim dijelovima nejasna.

 

              Najprije treba reći da se za kaznena djela opisana u toč. 1., 2., 3., 4., 5. i 6. izreke pobijane presude oba optuženika terete kao odgovorne osobe (opt. M. K. kao prokurist, a opt. V. Č. kao direktor) i supočinitelji. Supočinitelji su, prema odredbi čl. 35. st. 3. KZ/97, dvije ili više osoba koja na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela.

 

              Za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 iz toč. 1. izreke navodi se činjeničnim opisom da su optuženici „po zajedničkom dogovoru u cilju da pribave nepripadnu materijalnu dobit za opt. M. K., sklopili ugovor o ustupanju potraživanja – cesiji...“, pri čemu se iz obrazloženja presude na str. 17, gdje su izloženi razlozi na osnovu  kojih je prvostupanjski sud zaključio da je djelo počinjeno upravo na način izložen u činjeničnom opisu, ne razabire u čemu se sastoji aktivnost opt. M. K. kojom on kao odgovorna osoba iskorištava svoj položaj i ovlast, odnosno djeluje kao supočinitelj u smislu odredbe čl. 35. st. 2. KZ/97. Naime, opt. M. K. je prema obrazloženju potpisao ugovor o pozajmici u svojstvu fizičke osobe - primatelja pozajmice, pa nije vidljivo u čemu se sastoji njegovo postupanje u svojstvu odgovorne osobe pravne osobe TD „P. T.“ d.o.o.

 

              Jednako vrijedi i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 iz toč. 2. izreke pobijane presude, jer se opet terete oba optuženika da su „po zajedničkom dogovoru da pribave nepripadnu materijalnu korist N. G., opt. V. Č. u javnobilježničkom uredu I. K. zaključio ugovor o prijenosu poslovnog udjela s N. G....“. Ne samo da u obrazloženju u odnosu na to djelo nema ni riječi o tome u čemu se sastoji kriminalna aktivnost opt. M. K., odnosno na koji je način bitno pridonio počinjenju tog kaznenog djela, nego se to ne razabire ni iz činjeničnog opisa inkriminacije, osim naznake da su se oba optuženika dogovorila da pribave nepripadnu materijalnu koristi N. G., što znači da je u pogledu ovog kaznenog djela i izreka presude nejasna.

 

              Ni činjenični opis kaznenog djela iz toč. 3. nije jasan, niti se iz njega razabire u čemu se sastoje bitni elementi kaznenog djela za koja se optuženici terete. Naime, nakon uvodnog dijela kojim se konstatira da su optuženici, kao odgovorne osobe (u istim funkcijama kao pod toč. 1.), zastupajući TD „P. T.“ d.o.o., za to trgovačko društvo uzeli kredit od „P. b.“ sklapajući više ugovora (i to ugovora o kreditu, ugovora o bankarskoj garanciji i jednog ugovora o otvaranju neopozivog bankarskog akreditiva), kada je to trgovačko društvo ušlo u blokadu, kako bi osujetili mogućnost naplate kredita sredstvima osiguranja plaćanja i trgovačkom društvu „P. T.“ d.o.o. pribavili materijalnu dobit, „ugovorom o prijenosu poslovnog udjela između TD „P. T.“ d.o.o. L. i Trgovačkog društva „P. b.“ d.o.o. S. sklopljenim 16. ožujka 2006. prenijeli 100% poslovnog udjela Trgovačkog društva „P. T.“ d.o.o. L. bez naknade u Trgovačkog društvo „P. b.“ d.o.o. S. u ukupnoj vrijednosti od 7.233.700,00 kn, na koji način su Trgovačkom društvu „P. T.“ d.o.o. L., a na štetu „P. b.“ d.d. Z. pribavili imovinsku korist u ukupnom iznosu od 4.800.000,00 kn.“. Iz prezentiranog opisa nije jasno poslovni udjel u kojem trgovačkom društvu su optuženici prenijeli. Naime, nesumnjivo je, što proizlazi iz činjeničnog opisa inkriminacije pod toč. 2., da je TD „P. T.“ d.o.o. L. društvo majka i da je jedini osnivač društva kćeri TD „P. b.“ d.o.o. S. Iz gore citiranog činjeničnog opisa inkriminacije pod toč. 3. proizlazi da je društvo majka, odnosno TD „P. T.“ d.o.o. na društvo kćer TD „P. b.“ d.o.o. prenijelo 100% poslovnog udjela TD „P. T.“ d.o.o., a to bi značilo da je društvo majka imalo 100% vlastitih udjela, što nije moguće, jer trgovačko društvo ne može biti sam svoj osnivač. Osim toga, u pogledu aktivnosti pojedinih optuženika, prvostupanjski je sud u obrazloženju tog dijela presude istaknuo kako je „nesporno da je navedeni ugovor o prijenosu poslovnih udjela bez naknade... potpisao II-okrivljenik kao direktor TD „P. T.““, dok nema ni riječi o tome u čemu se sastoji kriminalna aktivnost ili bitan doprinos opt. M. K., pa u pogledu tog optuženika nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

              Ni iz činjeničnih opisa kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alin. 6. KZ/97 iz toč. 4., 5. i 6. izreke uopće ne proizlazi opis kriminalne aktivnosti opt. M. K., nego se samo konstatira da su obojica optuženika bili u „prethodnom međusobnom dogovoru da pribave nepripadnu imovinsku dobit“ pojedinim trgovačkim društvima, a precizirano je samo postupanje opt. V. Č., koji je kao direktor zaključivao ugovore o kratkoročnom kreditu s pojedinim trgovačkim društvima. Dakle, iz tako koncipiranih činjeničnih opisa nije jasno u čemu se sastoji supočiniteljska aktivnost opt. M. K., a to nije vidljivo ni iz obrazloženja pobijane presude koje se odnosi na ova kaznena djela. Time je izreka nejasna, a nema ni razloga o odlučnim činjenicama.

 

              Uslijed ostvarenih vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97 nije bilo moguće ispitati pobijanu presudu u dijelovima koji se odnose na kaznena djela opisana u toč. 1., 2., 3., 4., 5. i 6. izreke po ostalim žalbenim osnovama optuženika, pa je žalba opt. M. K. u tom dijelu bespredmetna.

 

              U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud ponovno izvesti sve do sada izvedene dokaze, a u pogledu obrane opt. V. Č. postupit će sukladno odredbi čl. 431. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08), izvest će po potrebi i dodatne dokaze, te će pažljivo i kritički ocijeniti svaki od njih ponaosob, ali i u međusobnoj povezanosti, a potom utvrditi relevantne činjenice.

 

Pritom će posebno obratiti pozornost na činjeničnu i logičku povezanost inkriminacija pod toč. 2. i 3. izreke pobijane presude, razvidnu iz kronologije zbivanja prema kojoj je najprije trgovačko društvo „P. T.“ d.o.o. osnovalo društvo kćer tj. trgovačko društvo „P. b.“ d.o.o. (što bi proizlazilo iz sukusa činjeničnog opisa pod toč. 3. izreke), a onda je društvo majka TD „P. T.“ d.o.o. svoj poslovni udio u društvu kćeri „P. b.“ d.o.o. u cijelosti prenijelo bez naknade na N. G. (kako je to opisano u toč. 2. izreke), pa će, zaključi li da ima mjesta osuđujućoj odluci, a ovisno i o aktivnosti državnog odvjetnika, razmotriti radi li se ovdje o jednoj povezanoj aktivnosti koja je poduzeta s jedinstvenim ciljem. Ovo i stoga što je notorno da se „P. b.“ d.d. kao vjerovnik od dužnika, društva majke „P. T.“ d.o.o. mogla naplatiti i iz imovine tog društva, a nju je, između ostalog činilo i društvo kćer „P. b.“ d.o.o., dakako sve dok je društvo majka imalo udjele u društvu kćeri.

 

              Nadalje, u ponovljenom će postupku prvostupanjski sud posebno kritički analizirati utvrđene postupke aktera i utvrditi što je pojedini od njih dvojice radio, imajući na umu definiciju supočiniteljstva iz odredbe čl. 35. st. 3. KZ/97 (odnosno čl. 36. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11)), te će eventualno utvrđenu ulogu opt. M. K. razmotriti u svjetlu drugog oblika sudioništva (čl. 35. st. 4. KZ/97, odnosno čl. 36. i 37. KZ/11), s obzirom da je riječ o blažem i lakšem obliku sudjelovanja u počinjenju kaznenog djela.

 

Imajući na umu sve izloženo, kao i respektirajući da je u međuvremenu stupio na snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11), donijet će novu, na zakonu osnovanu presudu koju će obrazložiti u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku koje određuju sadržaj obrazloženja.

 

              Uslijed iznesenih razloga odlučeno je na temelju čl. 388. st. 1. i 4. ZKP/97 kao pod toč. II) izreke ove odluke.

 

 

              U odnosu na presudu iz toč. III, IV i V izreke ove odluke

 

              Optuženik M. K. prvostupanjsku presudu u pogledu kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alin. 6. KZ/97, opisanog u toč. 7. izreke, pobija ističući žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni.

 

              Žalitelj drži da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, jer da nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno o tome je li uopće i u kojem stvarnom iznosu žalitelj omogućio pribavljanje protupravne imovinske koristi društvu „H. g.“ kupnjom prava na distribuciju dokumentarnog filma „D. P. – košarkaški M.“, te je li visina te koristi od 1.470.000,00 kn baš ekvivalentna cijeni po kojoj je to pravo prodano i kolika je realna tržišna vrijednost prava na distribuciju tog filma.

 

              Međutim, suprotno takvim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud u trećem odlomku na str. 17 presude dao jezgrovito, ali jasno objašnjenje u kojem je izložio razloge na kojima temelji zaključak o tome da je imovinska korist, i to upravo u iznosu od 1.470.000,00 kn, pribavljena za trgovačko društvo „H. g.“ d.o.o., a druga je stvar što žalitelj te razloge ne prihvaća, no time se ne ostvaruje bitna postupovna povreda na koju smjera.

 

              Ispitivanjem, pak, pobijane presude sukladno obvezi iz čl. 379. st. 1. ZKP/97, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, ali je utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Naime, u međuvremenu, od donošenja prvostupanjske presude do održavanja sjednice vijeća drugostupanjskog suda, stupio je na snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12; dalje u tekstu: KZ/11). Utvrđeno je, nadalje, da kazneno djelo zlouporabe  ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. alin. 6. KZ/97 u konkretnom slučaju odgovara kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske imao u vidu i pravno shvaćanje Kaznenog djela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada, 3., 19. i 27. prosinca 2012. godine o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje kaznenog djela i prema kojem "znatna imovinska korist" odnosno "znatna šteta" (čl. 246. st. 2. KZ/11) postoji kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kn, koja činjenica navedeno kazneno djelo čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97 za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenoga 1997. utvrđeno da "znatna imovinska korist" postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. Pritom, unatoč okolnosti da je za kazneno djelo iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11 zaprijećena kazna u gornjoj granici okvira veća (do deset godina), s obzirom na manju kriminalnu količinu sadržanu u postupanju optuženika zbog izmijenjenih neodređenih vrijednosti, novi KZ/11 je blaži po optuženika, zbog čega je valjalo po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela na kazneno djelo iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11, zbog čega je u smislu čl. 3. KZ/11 odlučeno kao u toč. III. izreke ove odluke.

 

              Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. M. K. navodi da je pogrešno stanovište prvostupanjskog suda da je optuženik propuštanjem da ponudi na prodaju pravo na distribuciju predmetnog dokumentarnog filma omogućio TD „H. g.“ d.o.o. pribavljanje nepripadne imovinske koristi u iznosu od 1.470.000,00 kn, smatrajući apsurdnim stav suda da je pravo na distribuciju navedenog filma praktički bilo bezvrijedno. Također misli da je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir mišljenje sudskog vještaka za audiovizualna djela koji je procijenio tržišnu vrijednost tog filma.

 

              Međutim, protivno mišljenju optuženika, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik inkriminiranim postupanjem pribavio trgovačkom društvu „H. g.“ d.o.o. imovinsku korist. To proizlazi iz ugovora o prodaji prava na distribuciju tog filma u kojem je nedvosmisleno navedeno da je kupovna cijena upravo iznos od 1.470.000,00 kn, što u povezanosti s podatkom da optuženik ništa nije učinio da ovo pravo proda ili da ga pokuša realizirati ukazuje na optuženikovu namjeru pribavljanja imovinske koristi društvu „H. g.“ d.o.o. Ta činjenica, neovisno o stečaju do čijeg je otvaranja došlo nakon nepunih pet mjeseci po zaključenju predmetnog ugovora, u korelaciji s lošim financijskim stanjem trgovačkog društva „P. T.“ d.o.o. tempore criminis, nesumnjivo ukazuje na to da optuženik uopće nije kanio pravo na distribuciju filma prodati ili ga realizirati, jer bi u protivnom barem poduzeo neke pripremne radnje za to. Iz izloženih razloga potpuno je irelevantan nalaz i mišljenje vještaka za audiovizualna djela, a što potvrđuje i podatak da je isto pravo u stečajnom postupku prodano za svega 20.000,00 kn.

 

              Slijedom iznesenog, nije osnovana žalba optuženika ni zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

S obzirom na ukidnu odluku iz toč. II. izreke ove odluke i na navedenu preinaku u pravnoj oznaci kaznenog djela iz toč. 7. izreke pobijane presude, valjalo je odmjeriti kaznu prema čl. 246. st. 2. KZ/11. Pritom je razmotrena žalba optuženika u pogledu odluke o kaznenoj sankciji, u okviru koje žalbene osnove optuženik ističe da je kazna neprimjerena i stroga, te da navod o njegovoj osuđivanosti, cijenjen kao otegotna okolnost, nije ničim konkretiziran.

 

Razmatrajući kaznenu sankciju, odnosno kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci koju je prvostupanjski sud utvrdio optuženiku za kazneno djelo iz toč. 7. izreke pobijane presude, u svjetlu žalbenih navoda optuženika i respektirajući novu pravnu kvalifikaciju, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je, neovisno o novoj visini neodređene vrijednosti koja je zakonsko obilježje predmetnog kaznenog djela, kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci odgovarajuća kako težini počinjenog djela, tako i svim drugim okolnostima o kojima ovisi izbor vrste i mjere kaznene sankcije.

 

Naime, cijeneći visinu iznosa koje je optuženik pribavio drugoj pravnoj osobi i to u trenutku kada je trgovačko društvo u kojem je bio odgovorna osoba bilo u iznimno lošoj financijskoj situaciji, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora primjerena i podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

 

Uslijed odluka pod toč. II. i III. izreke, valjalo je, nadalje, preinačiti pobijanu presudu u odluci o oduzimanju imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, budući da je optuženik pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, opisano u toč. 7. izreke pobijane presude, pa je u skladu s takvim opisom na temelju čl. 77. KZ/11 određeno da se od trgovačkog društva „H. g.“ d.o.o. oduzima iznos od 1.470.000,00 kn, koji je to trgovačko društvo ostvarilo ovim djelom.

 

Nadalje, s obzirom na to da je veći dio pobijane presude ukinut, te da je opt. M. K. proglašen pravomoćno krivim za tek jedno kazneno djelo, trebalo je pobijanu presudu preinačiti i u odluci o troškovima, pa je optuženik na temelju čl. 122. st. 1. u vezi sa čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/97, opt. M. K. obvezuje naknaditi trošak postupka na ime audiovizualnog vještačenja u iznosu od 3.567,00 kn (koje vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga obrane) i paušalni trošak u iznosu od 1.000,00 kn. Prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku, ovisno o vrsti presude ili druge odluke koju će donijeti, odlučiti i o tome tko će i u kojoj visini snositi ostale troškove postupka.

 

S obzirom na sve izloženo, odlučeno je, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97 kao pod toč. III., IV. i V. izreke ove odluke.

 

U Zagrebu 19. rujna 2016.