Broj: Kž 165/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. H., zbog kaznenog djela iz čl. 230 st. 2 Kaznenog zakona i dr. ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. kolovoza 2014 godine broj K-12/14, u sjednici održanoj 20. rujna 2016 godine, u prisutnosti braniteljice optuženika, Lj. B., odvjetnice iz Z.,

p r e s u d i o   j e :

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. P. H. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. P. H. zbog kaznenog djela iz čl. 230 st. 1 i 2 u vezi čl. 34 KZ/11 za koje mu je uz primjenu čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 3 KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i kaznenog djela i čl. 110 u vezi čl. 34 KZ/11 za koje mu je uz primjenu čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 2 KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te je na temelju čl. 51 st. 1 i 2 KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 54 KZ/11 optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. kolovoza 2013 do 27. kolovoza 2014 godine.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. P. H. po braniteljici Lj. B. odvjetnici iz Z..

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima.

Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odlučivanje pred potpuno izmijenim vijećem, a podredno da prvostupanjsku presudu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe.

Ujedno je u žalbi zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno, pa je sjednici vijeća bila prisutna braniteljica optuženika Lj. B. odvjetnica iz Z., dok je sjednica u skladu s odredbom čl. 475 st. 5 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12 - dalje u tekstu: ZKP/08) održana u odsutnosti opt. P. H. kojem poziv nije bilo moguće uručiti jer se ne nalazi na prijavljenoj adresi. 

Sjednica vijeća održana je također po odredbi čl. 475 st. 5 ZKP/08 u odsutnosti uredno obaviještenog zamjenika DORH-a.

U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 ZKP/08 spis je dostavljen na razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalbe nisu osnovane.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08 s tvrdnjom da postoji proturječje između izreke presude i njenog obrazloženja i to iz razloga što se u činjeničnom opisu djela izreke navodi da je „udarcem noge razbio i iz ležišta izbacio staklena ulazna vrata“, dok iz iskaza svjedoka M. M. i J. K. B. proizlazi da su vrata samo bila izbačena iz ležišta. Naime, upravo razlozi presude sadrže utvrđenje suda o tome da li su ulazna vrata bila razbijena i izbačena iz ležišta, pri čemu svoje utvrđenje prvostupanjski sud prvenstveno na osnovi zapisnika o očevidu i foto elaborata, a zatim i iz iskaza svjedoka, te ne postoji baš nikakvo proturječje između razloga presude i njene izreke, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi.

Nije također u pravu optuženik kada u žalbi navodi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, iz razloga što je prvostupanjski sud nekritički prihvatio vjerodostojnima dokaze po obrani upitne vrijednosti za povezivanje optuženika s djelima, a zanemario nepostojanje dokaza za zaključak o potpunoj dokazanosti da je upravo on počinitelj kaznenih djela. Naprotiv, sud prvog stupnja pažljivo je analizirao svaki od provedenih dokaza i osnovano zaključio da je u potpunosti dokazano da je upravo optuženik počinio kazneno djelo razbojništva u pokušaju i kazneno djelo ubojstva u pokušaju, zbog čega opravdano nije prihvatio njegovu obranu da se u vrijeme događaja nalazio na drugom mjestu, te da je on pronađenu odjeću negdje početkom ili sredinom veljače odložio u vreću koju je stavio kod kontejnera u blizini kuće. Naime, ispitana u svojstvu svjedoka, dvojica policijskih službenika suglasno su opovrgli tvrdnju optuženika da su ga zaustavili na cesti, a zatim bez legitimiranja pustili da ode jer ga poznaju, navodeći da u slučaju svakog legitimiranja ispunjavaju obrazac koji se unosi u informatički sustav, a posebno u slučaju zaticanja operativno interesantne osobe zbog ranijih policijskih postupanja u blizini mjesta gdje je počinjeno kazneno djelo.

Nadalje, policijski službenici D. Č. i A. O. ispitani u svojstvu svjedoka detaljno i suglasno su opisali svoje postupanje nakon dolaska do mjesta događaja, pri kojem su u blizini u krugu od oko 500 metara, na tri mjesta našli odbačene stvari, zatim mjesta pronalaska osigurali do dolaska ekipe za očevide. Konačno, sva mjesta pronalaska su fotografirana i fotografije su priložene spisu u fotodokumentaciji, a iz iskaza svjedoka D. Č. proizlazi da je dio trenirke bio odbačen u lokvicu vode iz čega je zaključio da je da se radi o svježe odbačenom dijelu odjeće, a ne kako tvrdi optuženik, da je odbacio odjeću nekoliko dana ranije. Očito je stoga da je takva obrana optuženika koju on ponavlja u žalbi, posljedica nalaza i mišljenja vještaka za biološke tragove iz kojeg proizlazi da su na dijelu trenirke i šala pronađeni DNA profili koji odgovaraju DNA profilu optuženika, zbog čega tu činjenicu nastoji otkloniti u obrani neuvjerljivo tvrdnjom, kako se radi o njegovoj odjeći koju je on odbacio, a zatim ju je koristila neka druga osoba. To tim više, što optuženik u istoj obrani navodi kako pronađeni navijački šal nije njegov, a vještačenjem bioloških tragova utvrđeno je da se DNA profil s traga krvi sa šala podudara s njegovim DNA profilom.

Okolnost da na pronađenoj kapi nisu bili takvi omjeri da bi se vještačenjem mogla sa sigurnošću uključiti ili isključiti identifikacija određene ili određenih osoba, a na čemu inzistira žalba optuženika, nebitna je u odnosu na cijeli niz navedenih, posebno materijalnih dokaza kojima su potkrijepljeni navedeni personalni dokazi. Pritom je također promašena konstatacija u žalbi kako je oštećenik mogao prepoznati napadača koji mu se nalazio u neposrednoj blizini, ako se ima u vidu da je optuženik bio maskiran šalom i kapom navučenom do očiju kako to navodi u iskazu ošt. M. M., a taj dio iskaza potvrđuje u cijelosti snimka s nadzorne kamere. Nadalje, vještačenjem je utvrđeno osnovi tragova oštrice noža da se pronađen DNA profil podudara s DNA profilom ošt. M. M., pa je ovaj dokaz u potpunom suglasju s iskazom oštećenika, medicinskom dokumentacijom i nalazom i mišljenjem liječnika vještaka. Osnovano je pritom prvostupanjski sud ocijenio u cijelosti vjerodostojnim iskaz oštećenika o načinu nasilnog ulaska optuženika u prostorije postaje, zatim njegovo traženje da otvori sef, što je on odbio, jer se radi o sefu kojeg nije moguće otvoriti, nakon čega je optuženik krenuo nožem prema njemu i zamahnuo nožem, te mu nanio ozljede konstatirane u medicinskoj dokumentaciji nakon što mu je pružena liječnička pomoć. Vjerodostojnost iskaza oštećenika u dijelu u kojem opisuje otpor koji je pružio udarajući u više navrata optuženika potkrjepljuju tragovi krvi na pronađenom šalu optuženika, a za koje je utvrđeno da pripadaju upravo njemu.

Prema tome, nema dvojbe da je upravo optuženik pokušao uporabom sile upotrijebivši pritom veliki kuhinjski nož, zatražio od oštećenika novac na način da otvori sef što je ovaj odbio, budući da je sef bilo nemoguće otvoriti, a zatim držeći u ruci veliki kuhinjski nož, napao ga zamahnuvši nožem i pritom mu zadao ozljedu u vidu poprečne oguljotine kože na leđima iznad lopatice i ubodnu ranu gornje strane gornjeg dijela lijeve nadlaktice, nakon čega je napustio poprište događaja na traženje druge NN osobe da pobjegnu, što su trčeći i učinili.

Nisu u pravu ni optuženik, niti državni odvjetnik kada se žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i to optuženik s tvrdnjom da se u odnosu na nanošenje ozljede može raditi samo o pokušaju nanošenja teške tjelesne ozljede, a državni odvjetnik u žalbi smatra kako se radi o pokušaju ubojstva s izravnom namjerom, a ne kako je to pravno označio prvostupanjski sud, kao pokušaj ubojstva počinjenog neizravnom namjerom. 

Suprotno tvrdnji optuženika u žalbi, sud prvog stupnja je na osnovi nalaza i mišljenja liječnika vještaka pravilno utvrdio da se u činu optuženika stječu obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju s obzirom na sredstvo kojim je zadana ozljeda, njenu lokaciju i opasnost po život oštećenika. Naime, ubodna rana nastala je ubodom noža ukupne duljine 32,5 cm, a duljine oštrice 20,5 cm, a po zaključku vještaka smjer ubodnog kanala rane duljine četiri centimetra je s obzirom na njenu lokaciju bitan zbog mogućnosti ozljede glavnih žila i živaca, a ne intenzitet uboda koji je bio slab. Naime, po zaključku liječnika vještaka kalibar krvne žile nadlaktice je takav, da ukoliko dođe do presijecanja krvne žile, tada može doći do opsežnog krvarenja pa i smrti. Stoga se na osnovi nalaza i mišljenja liječnika vještaka, kojeg je sud prvog stupnja opravdano prihvatio, nikako ne može govoriti o pokušaju teške tjelesne ozljede, kako se to neosnovano sugerira u žalbi optuženika, već o ubojstva u pokušaju.

Međutim, osnovano je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik ovo kazneno djelo počinio neizravnom namjerom, a ne izravnom namjerom kako se to navodi u optužnici i na što upire žalba državnog odvjetnika. Analizirajući cjelokupnu dinamiku događaja u trenutku kada je oštećenik pružio otpor napadu optuženika koji je u jednom času izvadio nož i napao oštećenika nožem, logično je da zbog pokretljivosti oštećenikovog tijela nije ni mogao sasvim kontrolirati smjer uboda, ali svjestan da nanošenjem ozljede oštećeniku s obzirom na sredstvo, te na način i mjesto uboda, pristaje i na posljedicu njegovog usmrćenja, Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju neizravnom namjerom, zbog čega žalba državnog odvjetnika u tom dijelu nije osnovana.

Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika u odnosu na odluku o kazni

Nasuprot tvrdnjama državnog odvjetnika i optuženika u žalbama, sud prvog stupnja pravilno je kod odabira vrste i visine kazne cijenio olakotne, ne nalazeći posebno otegotne okolnosti, zbog čega je opravdano primijenio odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 48 st. 1 i čl. 49 st. 1 t. 3 KZ/11. Naime, optuženik je mlada osoba, a zbog očite odgojne zapuštenosti bio je dulje u tretmanu Centra za socijalnu skrb, a oba kaznena djela ostala su u pokušaju. Stoga se primjenom citiranih zakonskih odredaba utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te jedinstveno izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, ukazuju primjerenima navedenim okolnostima i težini djela i na taj način je moguće ostvariti zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 20. rujna 2016 godine