Broj: Kž 92/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. T., zbog kaznenih djela iz članka 153. stavak 1. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 2. listopada 2014., broj K-8/14, u sjednici vijeća održanoj 20. rujna 2016., u prisutnosti optuženika M. T. i branitelja optuženika, G. C., odvjetnika iz R.,

p r e s u d i o   j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika M. T. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Rijeci od 2. listopada 2014., broj K-8/14, optuženik M. T. proglašen je krivim kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja u pokušaju iz članka 153. stavak 1. KZ/11 u vezi članka 152. stavak 1. KZ/11 i članka 34. KZ/11 te mu je na temelju istog članka za to djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine te zbog kaznenog djela protiv imovine, razbojništva u pokušaju iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11 u vezi članka 34. KZ/11, za koje mu je na temelju navedenog članka te članka 106. stavak 1. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“, broj 84/11, 143/12 i 148/13 - u daljnjem tekstu: ZSM) i članka 48. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine pa je uz primjenu članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 8 (osam) mjeseci.

Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda 143/12, 56/13 i 145/13 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) oštećeniku M. B. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna koji je dužan platiti optuženik M. T., dok se oštećenik s ostatkom imovinsko pravnog zahtjeva upućuje u parnicu.

Na temelju članka 148. stavak 1., 3. i 4. u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 1. i stavak 3. ZKP/11 optuženik je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, troškove vještačenja u iznosu od 11.560,00 kuna te trošak svjedoka M. B. u iznosu od 122,00 kune, a o ostalim troškovima bit će odlučeno naknadno.

Protiv navedene presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo iz čl. 230. st. 2. KZ/11 te zbog odluke o kazni u odnosu na oba kaznena djela a optuženik po branitelju po službenoj dužnosti G. C. odvjetniku iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i troškovima postupka. Državni odvjetnik predložio je ukidanje prvostupanjske presude odnosno njezino preinačenje na način da optuženik M. T. bude proglašen krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavak 2. KZ/11 i osuđen na kaznu zatvora u duljem trajanju. Optuženik je predložio preinačenje prvostupanjske presude na način da bude oslobođen od optužbe a podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1 ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske na razmatranje.

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika su neosnovane.

U odnosu na žalbu optuženika osim odluke o kazni

Optuženik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 navodeći da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama odnosno da su razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Međutim, argumentirajući ovu žalbenu osnovu optuženik u žalbi navodi da su dokazi provedeni u postupku nedostatni, odnosno da ih niti nema pa je trebalo primijeniti jedan od temeljnih instituta kaznenog prava in dubio pro reo, što ustvari predstavlja razloge za žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve okolnosti događaja na kojima je temeljio svoj zaključak o počinjenim kaznenim djelima. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi iznosi svoju analizu i tumačenje provedenih dokaza te na tome zasnovane svoje zaključke o spornom događaju. Međutim, svojim tvrdnjama i zaključcima optuženik nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda niti na njima utemeljene zaključke.

Protivno navodima optuženikove žalbe, koji uglavnom predstavljaju pretpostavke i nagađanja da li je kakva okolnost neživotna ili nemoguća, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženik uz uporabu fizičke sile prema oštećeniku najprije pokušao izvršiti sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, nastojeći mu staviti svoje spolovilo u usta, a zatim da je od oštećenika nastojao oduzeti novac prijeteći mu pri tom nožem, za što je dao logične i uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Posebno se prvostupanjski sud potrudio objasniti zbog čega prihvaća iskaz oštećenika M. B. s obzirom na prigovore tijekom postupka o njegovoj nedosljednosti i neuvjerljivosti. Tako je istaknuto da je oštećenik iskazivao vrlo detaljno još u istrazi kao i na raspravi bez značajnih odstupanja, pri čemu je objasnio zbog čega je najprije prijavio samo razbojništvo, a tek kasnije je iskazivao i o drugom kaznenom djelu, što je prvostupanjski sud prihvatio tim više što je u pogledu izgleda stana nakon događaja i odlučivanja o prijavljivanju potkrijepljen i iskazom A. P., a vezano za bijeg oštećenika u kafić „R.“ i iskazom konobarice T. G., kojima je rekao što mu se dogodilo, da ga je optuženik napao nožem i tražio novac. Posebno treba naglasiti dio iskaza svjedokinje T. G. u kojem opisuje oštećenika navodeći da je bio izvan sebe, plakao i tresao se, što predstavlja njezino neposredno zapažanje kojim potkrepljuje iskaz oštećenika. Nadalje, optuženik potpuno pogrešno i izolirano od ostalih dokaza tumači iskaz liječnika vještaka koji je naveo da ne može sa sigurnošću utvrditi sredstvo ozljeđivanja. Naime, s obzirom da se radi o nespecifičnim ozljedama vještak nije mogao precizirati na koji način je došlo do udaraca ali je potvrdio da je ozljeda mogla nastati na način i sredstvom kako to opisuje oštećenik, čiji iskaz je prvostupanjski sud prihvatio pa u kontekstu tog iskaza treba tumačiti vještački nalaz. Neosnovano optuženik naglašava kako nitko nije vidio što se događalo prije ulaska u stan oštećenika a niti nakon izlaska s obzirom na to da se ništa posebno niti nije događalo, a činjenica da konobarica ne spominje nož niti „silovanje“ ne može biti ekskulpirajuća naročito kad se cijeni iskaz oštećenika da je optuženik nož zamotao u njegovu majicu. Upravo na temelju iskaza oštećenika kojeg podržavaju ostali provedeni dokazi (iskazi svjedoka, medicinska dokumentacija o oštećenikovim ozljedama i medicinsko vještačenje) te pažljive i logičke analize tog iskaza pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik s namjerom započeo ali uslijed otpora oštećenika (ne otvaranja usta) koji dakle isključuje njegov pristanak, nije dovršio da uporabom sile s drugom osobom izvrši spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem, dakle da je poduzeo radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju inkriminiranog djela. Utvrđene okolnosti nisu kod prvostupanjskog suda izazvale sumnju u dokazanost kaznenog djela.

Cijeneći sve navedeno, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sva bitna obilježja inkriminiranih djela a nije počinjena posredna povreda kaznenog zakona koja bi bila posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na što upire žalba, zbog čega je žalba optuženika neosnovana.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika osim odluke o kazni

Protivno navodima žalbe državnog odvjetnika kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio u odnosu na kazneno djelo razbojništva da se radi o dva događaja, u pobijanoj presudi je navedeno da je sud utvrdio da se kod optuženika radilo o jedinstvenoj namjeri pribavljanja većeg iznosa novca, jer nije bio zadovoljan iznosom od 200,00 kuna koji je pribavio bez upotrebe oružja ali neposredno nakon pokušaja silovanja, što svakako u odnosu prema oštećeniku predstavlja prijeteće ponašanje. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da optuženik u svojem nastojanju da dođe do većeg iznosa novca nije uspio jer je oštećenik uspio pobjeći, zbog čega je ovo kazneno djelo ostalo u pokušaju. Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavak 2. KZ/11 dovršeno s obzirom na činjenicu da je optuženik pribavio iznos novca od 200,00 kuna. Međutim, taj je novac pribavljen prije nego je optuženik posegnuo za nožem, dakle nije do njega došao uz prijetnju oružjem već otimanjem od oštećenika koji je neposredno prije toga proživio traumatsko iskustvo pokušaja silovanja.

Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su time što je oštećenik dao optuženiku dao 20,00 kuna u strahu od njega te da ga se riješi, nakon čega optuženik sam uzima još 180,00 kuna pod istim okolnostima, dakle uporabom psihičke prisile i prijetnje, ostvarena bitna obilježja kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. KZ/11. Međutim, radnje pribave i oduzimanja novca silom i prijetnjom konzumirane su u kaznenom djelu iz članka 230. stavak 2. KZ/11 (uporaba oružja), čime je optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 230. stavak 1. i 2. KZ/11, u pokušaju iz članka 34. KZ/11, kako je to pravilno navedeno u pobijanoj presudi.

Slijedom navedenog činjenično stanje u odnosu na sva bitna obilježja kaznenog djela razbojništva u pokušaju je pravilno i potpuno utvrđeno pa nije počinjena posredna povreda kaznenog zakona koja bi bila posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na što upire žalba, zbog čega je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

U odnosu na odluku o kazni i troškovima postupka

Iako je optuženik u žalbi navodi da se žali zbog odluke o kazni i troškovima postupka, za ovu žalbenu osnovu nisu istaknuti razlozi. S obzirom na to da je optuženik podnio žalbu, između ostalog i iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je bio dužan razmotriti pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni. Osim optuženika, na kaznu se žalio i državni odvjetnik.

Protivno navodima žalbe državnog odvjetnika, prvostupanjski sud raniju neosuđivanost optuženika nije cijenio olakotnim. Naprotiv, sud je imao u vidu da je optuženik kao maloljetnik procesuiran zbog brojnih kaznenih djela imovinskog karaktera i djela s elementima nasilja. Također, nije u pravu državni odvjetnik tvrdeći da je prvostupanjski sud propustio otegotnim cijeniti iživljavanje optuženika, omalovažavanje i bešćutnost. Upravo je iskorištavanje gostoljubivosti i naivnosti oštećenika kao i grubost u postupanju, posebice prilikom činjenja pokušaja razbojništva, kada je nož prislonio oštećeniku na lice ostavivši mu pri tome i trag, zbog čega tako grub način uporabe noža premašuje obilježja inkriminiranog djela, cijenjeno otegotnim i zbog čega na optuženika nije primijenjeno maloljetničko pravo kod izbora vrste kazne. Prvostupanjski sud je naglasio kako počinjena kaznena djela nisu odraz njegove mlade dobi i mladenačke lakomislenosti. Međutim, pravilno je olakotnim utvrđeno da je optuženik mlađi punoljetnik čije je ponašanje bilo određeno utjecajem alkohola, zatim da su oba kaznena djela ostala u pokušaju što zajedno s utvrđenim otegotnim okolnostima opravdava primjenu odredbe članka 106. Zakona o sudovima za mladež o ublažavanju kazne propisane člankom 230. stavak 2. KZ/11 te utvrđene pojedinačne kazne zatvora za svako djelo kao i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 8 (osam) mjeseci. Naime, optuženik je mlada osoba kojoj treba biti omogućeno da tijekom izdržavanja kazne shvati svu težinu i ozbiljnost svojih postupaka kao i nedopustivost takvog ponašanja a pri tom izdvajanje iz redovnog tijeka života ne smije biti predugo kako ne bi bila ugrožena njegova resocijalizacija. Kroz pojedinačni program treba mu osigurati podršku i pomoć u stvaranju solidne osnove za život po izlasku iz kaznionice, bez ponavljanja kaznenih djela s razvijenom kritičnosti prema vlastitim postupcima i ponašanju. Izrečena jedinstvena kazna zatvora upravo je primjerena za izražavanje društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te za utjecaj na optuženika a i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti niti da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

Stoga je na temelju članka 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 20. rujna 2016.