Poslovni broj: 23 Pr-1220/2017-29

 

 

 

 

       REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

       Ulica grada Vukovara 84          

 

      Poslovni broj: 23 Pr-1220/2017-29

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J.V. iz V.G., G., OIB: …, zastupanog po punomoćnici T.I., odvjetnici iz Z., protiv tuženika R.H., Ministarstvo, OIB: … , zastupan po O.d.o., G.-u.o., radi nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. lipnja 2019, u prisutnosti punomoćnice tužitelja T.I., odvjetnice i punomoćnice tuženika N.J.P., zamjenice u ODO, 17. srpnja 2019.

 

p r e s u d i o   j e :

 

I./              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja J.V. iz V.G., G., OIB: …, koji glasi:

 

"1.              Utvrđuje se da između tuženika R.H., Ministarstvo, Z., OIB: …, kao poslodavca i tužitelja J.V. iz V.G., G., OIB: … kao radnika postoji radni odnos na neodređeno vrijeme, i to kao namještenika na radnom mjestu osobnog vozača državnog dužnosnika te se tuženik obvezuje omogućiti tužitelju obavljanje poslova radi kojih je radni odnos među strankama zasnovan.

podredno ako sud ne usvoji ovaj zahtjev

Utvrđuje se da je između tuženika R.H., Ministarstvo, Z., OIB: …, kao poslodavca i tužitelja J.V. iz V.G., G., OIB: … kao radnika postojao radni odnos na određeno vrijeme u razdoblju od 2. siječnja 2014. godine do 31. prosinca 2016. godine, i to kao namještenika na radnom mjestu osobnog vozača državnog dužnosnika.

 

2. Nalaže se tuženiku R.H., Ministarstvo, Z., OIB: …, isplatiti tužitelju J.V. iz V.G., G., OIB: … dodatke za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs u razdoblju od 1. ožujka 2014. do 30. studenog 2016. u bruto iznosu od 116.456,44 kn sa zatezne kamate koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od kn 3.642,95 od 16. 04. 2014. do isplate
- na iznos od kn 4.946,40 od 16. 05. 2014. do isplate
- na iznos od kn 3.798,66 od 16. 06. 2014. do isplate
- na iznos od kn 4.774,88 od 16. 07. 2014. do isplate
- na iznos od kn 3.270,46 od 16. 08. 2014. do isplate
- na iznos od kn 1.080,49 od 16. 09. 2014. do isplate
- na iznos od kn 4.106,92 od 16. 10. 2014. do isplate
- na iznos od kn 2.184,01 od 16. 11.2014. do isplate
- na iznos od kn 3.625,54 od 16. 12. 2014. do isplate
- na iznos od kn 1.831,75 od 16. 01. 2015. do isplate
- na iznos od kn 2.154,60 od 16. 02. 2015. do isplate
- na iznos od kn 1.556,54 od 16. 03. 2015. do isplate
- na iznos od kn 3.152,76 od 16. 04. 2015. do isplate
- na iznos od kn 3.461,15 od 16. 05. 2015. do isplate
- na iznos od kn 3.686,27 od 16. 06. 2015. do isplate

- na iznos od kn 1.756,88 od 16. 07. 2015. do isplate

- na iznos od kn 3.708,86 od 16. 08. 2015. do isplate

- na iznos od kn 3.846,13 od 16. 09. 2015. do isplate

- na iznos od kn 4.340,90 od 16. 10. 2015. do isplate

- na iznos od kn 2.493,12 od 16. 11. 2015. do isplate

- na iznos od kn 2.452,98 od 16. 12. 2015. do isplate
- na iznos od kn 2.708,65 od 16. 01. 2016. do isplate
- na iznos od kn 3.708,05 od 16. 02. 2016. do isplate
- na iznos od kn 2.632,57 od 16. 03. 2016. do isplate
- na iznos od kn 2.811,62 od 16. 04. 2016. do isplate
- na iznos od kn 5.974,48 od 16. 05. 2016. do isplate
- na iznos od kn 6.885,84 od 16. 06. 2016. do isplate
- na iznos od kn 5.289,83 od 16. 07. 2016. do isplate
- na iznos od kn 5.326,53 od 16. 08. 2016. do isplate
- na iznos od kn 3.198,03 od 16. 09. 2016. do isplate
- na iznos od kn 4.897,67 od 16. 10. 2016. do isplate
- na iznos od kn 4.420,20 od 16. 11. 2016. do isplate
- na iznos od kn 2.730,72 od 16. 12. 2016. do isplate

i to od dospijeća do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

 

3.              Nalaže se tuženiku R.H., Ministarstvo, Z., OIB: …, naknaditi tužitelju J.V. iz V.G., G., OIB:… troškove ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate."

 

II./              Nalaže se tužitelju J.V. iz V.G., G., OIB: … da tuženiku R.H., Ministarstvo iz Z., OIB: … naknadi parnični trošak u iznosu od 16.250,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi je s tuženikom sklopio od 2.1.2014. niz Ugovora o djelu na određeno vrijeme temeljem kojih je tužitelj za tuženika obavljao poslove osobnog prijevoza državnih dužnosnika i službenika, osobnu dostavu pošte, te prijevoz stvari i roba, a za što mu se isplaćivala mjesečna plaća. U okviru svojih poslova, tužitelj je između ostalog i održavao i vodio vozni park ministarstva, mijenjao voditelja dok isti nije bio prisutan, kao i koordinirao poslove. Isto tako, tijekom navedenog rada, tužitelj je obavljao osobni prijevoz pomoćnice ministra gđe. N.B., te ministra g. M.C. i ministra g. T.M. U predmetnim ugovorima o djelu navedeno je kako se isti sklapaju na temelju članka 62. stavka 1. Zakona o državnim službenicima i sukladno odredbama članaka 590.-619. Zakona o obveznim odnosima, iako nisu ispunjene zakonske
pretpostavke za navedeno. Tužitelj ističe kako je sklapanje predmetnih ugovora o djelu umjesto ugovora o radu, protivno odredbama Zakona o državnim službenicima i Zakona o radu. Poslovi koje je tužitelj obavljao za Ministarstvo su pomoćno-tehnički poslovi čije je obavljanje potrebno radi pravodobnog i kvalitetnog obavljanja poslova iz djelokruga državnih tijela te ih kao takve sukladno zakonu može obavljati isključivo namještenik, a ne osoba koja obavlja poslove temeljem ugovora o djelu. Nadalje, na prava, obveze i odgovornosti namještenika se sukladno odredbi članka 138. Zakona o državnim službenicima primjenjuju opći propisi o radu i u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori. Odredbom članka 10. stavak 2. Zakona o radu propisano je da ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji, s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca, ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu. Dakle, nedvojbeno je kako je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o radu. Isto tako, Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj upravi propisano je da je osobni vozač državnog dužnosnika radno mjesto III. vrste namještenika, a što znači da je za isto potrebno sklopiti ugovor o radu, a ne ugovor o djelu kako je to protivno propisima sklopio tuženik. Tužitelj ističe kako predmetno proizlazi i iz prakse Općinskog građanskog suda u Zagrebu čiji vozači su namještenici s kojima su sklopljeni ugovori o radu sa svim zajamčenim zakonskim pravima i obvezama. Tužitelj ističe kako u slučajevima da radnici rade temeljem ugovora o djelu, umjesto ugovora o radu, Inspektorat izriče poslodavcima privremene mjere zabrane obavljanja djelatnosti dok se ne otklone nedostaci odnosno dok se ne sklope ugovori o radu umjesto ugovora o djelu i radnici prijave na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Isto tako, Inspektorat u takvim slučajevima podnosi i optužne prijedloge radi počinjenja prekršaja. Protuzakonitim postupanjem tuženik je prekršio obveze iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji budući je tužitelj sin smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rada, s kojom činjenicom je tuženik bio upoznat a za koje poštivanje i provedbu predmetnog Zakona se upravo nadležno Ministarstvo, ovdje tuženik i zalaže. Naime, sukladno odredbama navedenog Zakona prilikom zapošljavanja namještenika na neodređeno i određeno vrijeme državno tijelo je bilo obvezno dati prednost pod jednakim uvjetima tužitelju. Tužitelj isto tako ima saznanja kako je Ministarstvo u proteklom razdoblju zaposlilo i drugih desetak vozača temeljem ugovora o djelu, a iz čega je razvidno sustavno nezakonito postupanje tuženika. Tužitelj je 1. veljače 2017. godine podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava, a na koji je isti odgovorio očitovanjem KLASA: 050-02/17-0001/5, URBROJ: 522-02/1-2-17-2 od dana 10.2.2017. u kojem je navedeno da g. V. nije sklapanjem ugovora o djelu postao namještenik Ministarstva te da to sukladno Zakonu o državnim službenicima i citiranoj Odluci nije mogao niti postati zbog čega se ne primjenjuju odredbe Zakona o radu, niti mu pripada pravo na plaću, na dodatke za prekovremeni rad niti ostala prava iz radnog odnosa temeljem Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike. Predmetno stajalište temeljeno je na odredbi članka 62. stavak 1. Zakona o državnim službenicima koja propisuje da se pojedini poslovi koji se obavljaju u državnom tijelu, osim poslova koje obavljaju državni službenici iz članka 3. stavak 2. predmetnog Zakona, mogu na temelju ugovora o djelu povjeriti pružateljima stručnih usluga izvan državne službe, a na odnos pružatelja usluga i državnog tijela primjenjuju se propisi kojima se uređuju obveznopravni odnosi. Osim navedenog, Ministarstvo je citiralo odredbu članka V. stavak 1. Odluke o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave te stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske (NN 70/16). Tužitelj ističe kako opisani stav tuženika nije pravno utemeljen te isti pogrešno tumači odredbe zakonskih i drugih propisa te je tužitelj istome dana 13.3.2017. dostavio svoj odgovor, a na koji zahtjev je tuženik ponovno odgovorio ne priznavši tužitelju prava koja mu pripadaju. Naime, u slučaju tužitelja se uopće ne mogu primijeniti odredbe Odluke o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave te stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske (NN 70/16) jer predmetna odluka u trenutku sklapanja ugovora s tužiteljem još nije bila na snazi. Dana 2.1.2014. na snazi je bila Odluka o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske (NN 153/09) koja je u članku III. propisivala da se iznimno od zabrane zapošljavanja državnih službenika i namještenika dozvoljava zapošljavanje na radna mjesta koja ostanu upražnjena zbog prestanka službe državnog službenika ili rada namještenika ukoliko nije moguće osigurati redovito obavljanje poslova preraspodjelom između postojećih državnih službenika i namještenika. Kako je i tuženik u svom očitovanju naveo da se u konkretnom slučaju obavljanje poslova četvrtog namješteničkog radnog mjesta nije moglo osigurati preraspodjelom poslova između postojećih namještenika, bilo je dozvoljeno te je tuženik bio dužan sklopiti ugovor o radu s tuženikom, a ne ugovor o djelu. Čak i da se primjenjuje Odluka o zabrani novog zapošljavanju državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske (NN 70/16), a koja se u ovom slučaju ne primjenjuje, razvidno je da tuženik niti predmetnu Odluku nije poštovao. Naime, odredbom članka V. predmetne Odluke propisano je: "Redovito obavljanje poslova radnog mjesta namještenika, koje ostane upražnjeno zbog prestanka ugovora o radu, osigurat će se preraspodjelom poslova između postojećih namještenika. U slučajevima u kojima se obavljanje poslova radnog mjesta namještenika ne može osigurati na način iz stavka 1. ove točke, njihovo obavljanje povjerit će se vanjskim pružateljima usluga u skladu s važećim propisima, ako je to financijski povoljnije. Kada se ne može osigurati redovito obavljanje poslova radnog mjesta namještenika ni na način iz stavka 2. ove točke, dozvoljeno je zapošljavanje na temelju odobrenja Vlade Republike Hrvatske." Dakle, tuženik nije mogao s tužiteljem sklopiti ugovor o djelu za obavljanje poslova osobnog vozača državnog službenika, a koji ugovor o djelu ima sve značajke ugovora o radu, već je moglo isključivo s vanjskim suradnikom sklopiti ugovor o djelu, primjerice putem angažiranja trgovačkog društva koje se bavi prijevozom osoba. Iz navedenog je razvidno da tuženik sadržajno ne razlikuje ugovor o djelu od ugovora o radu. Naime, iz službenih Mišljenja i tumačenja Ministarstva razvidna je razlika između predmetnih ugovora, i to na način da "su obilježja radnog odnosa da radnik radi uvijek i isključivo po uputama i pod nadzorom poslodavca (riječ je o odnosu podređenosti odnosno subordinacije), radnik poslove obavlja u propisanom, ugovorenom radnom vremenu ili radnom vremenu koje pisanom odlukom odredi poslodavac, radnik isključivo osobno obavlja poslove, poslodavac je za obavljeni rad dužan radniku isplaćivati plaću u novcu i u propisanim razdobljima (najmanje jednom mjesečno), radnik je dužan poslove obavljati u prostorijama poslodavca ili na nekom drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Ugovor o djelu je ugovor obveznog, građanskog prava, koji se sklapa temeljem Zakona o obveznim odnosima, a obilježja su mu da izvođač radi za naručitelja samostalno i neovisno o naručitelju djela, izvođač u pravilu ne obavlja poslove u radnom vremenu, nego prema svojoj organizaciji, izvođač posao obavlja osobno, ali ga najčešće može povjeriti i trećim osobama." Naime, iz sadržaja i načina na koji je tužitelj obavljao poslove za tuženika nedvojbeno je razvidno da se radi o isključivim obilježjima ugovora o radu, a ne ugovora o djelu. Tužitelj je isključivo po uputama i pod nadzorom poslodavca obavljao poslove. To je između ostalog razvidno i iz samih ugovora o djelu u kojima je propisano da je svaki izvještaj o obavljenom poslu bila obvezna potpisivati ovlaštena osoba poslodavca. Isto tako, u navedenima je propisano da naručitelj, odnosno tuženik ima pravo nadzirati obavljanje posla i davati upute, a iz čega se vidi intencija i potreba tuženika za zapošljavanjem radnika, a ne vanjskog suradnika. Nadalje, tužitelj je poslove morao obavljati svakodnevno i isključivo osobno te na mjestima na koja ga je poslodavac upućivao, a mjesečna naknada koja mu je isplaćivana predstavlja iznos mjesečne plaće, bez obzira na to kako ju je poslodavac nazvao. Čak štoviše, iz Ugovora o djelu sklopljenog dana 1. prosinca 2015. godine na razdoblje od četiri mjeseca razvidno je da je ugovorena "naknada", odnosno plaća u jednakim mjesečnim iznosima, a koja se u neto iznosima isplaćivala tužitelju u roku od 10 dana nakon obavljenog posla. Isto tako, tužitelj je bio obvezan voditi evidenciju svog radnog vremena na propisanom obrascu, a koju je između ostalog potpisivala i tužitelju nadređena osoba. Iz svega navedenog je razvidno da je tužitelj za tuženika obavljao poslove radnog mjesta te da su ugovori koji su sklopljeni u razdoblju od 2.1.2014. do 31.12.2016. sadržajno ugovori o radu jer je tužitelj obavljao rad, a ne djelo. Tužitelj posebno ističe kako se ugovori tumače prema njihovom sadržaju, a ne naslovu, pa je u ovom slučaju potrebno uzeti u obzir sadržaj posla koji je obavljao tužitelj, a što je definitivno rad, a ne djelo. Upravo navedenu razliku između ugovora o radu i ugovora o djelu poznaje i zakonodavac koji u odredbi članka 62. stavak 1. Zakona o državnim službenicima propisuje da se pojedini poslovi koji se obavljaju u državnom tijelu, osim poslova koje obavljaju državni službenici, mogu na temelju ugovora o djelu povjeriti pružateljima stručnih usluga izvan državne službe. Dakle, zakonodavac poznaje razliku između djela i rada te je predmetnom odredbom predvidio da se pojedini namještenički poslovi, a ne svi, kako to tuženik pogrešno tumači, mogu povjeriti vanjskim izvršiteljima, ali ne na način da se ugovor o djelu sklopi za obavljanje rada. Primjerice, ukoliko je bilo potrebno, tuženik je mogao privremeno sklopiti ugovor o djelu s trgovačkim društvom čija je djelatnost prijevoz osoba i stvari ili za bilo koju drugu potrebnu uslugu, a na koje ugovore o djelu se između ostalog primjenjuju i odredbe Zakona o javnoj nabavi. Dakle, nedvojbeno je kako je tuženik s tužiteljem sklopio ugovor o radu, bez obzira na naziv ugovora koji je korišten te je isti obavljao rad, a ne djelo. Budući da tuženik nije s tužiteljem sklopio ugovor o radu, a što je bio obvezan, tužitelju između ostalog nisu isplaćivani dodaci za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs, kao i pripadajuće zakonske zatezne kamate, a na koje naknade tužitelj ima pravo sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike. Budući da nadležno O.d.o. u Z. u roku od 3 mjeseca od podnošenja zahtjeva nije odgovorilo na isti, tužitelj podnosi ovu tužbu. Sukladno odredbi članka 186. a Zakona o parničnom postupku tužitelj je 22.2.2017. podnio zahtjev za mirno rješenje spora O.d.o. u Z. te dana 13.3.2017. dopunu zahtjeva za mirno rješenje spora. Sukladno navedenog, tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 03.12.2018. i ispravljenim na ročištu 04.06.2019.traži da sud utvrdi da između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika postoji radni odnos na neodređeno vrijeme, i to kao namještenika na radnom mjestu osobnog vozača državnog dužnosnika te se tuženik obvezuje omogućiti tužitelju obavljanje poslova radi kojih je radni odnos među strankama zasnovan, a podredno ako sud ne usvoji ovaj zahtjev, tada traži da sud utvrdi da je između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika postojao radni odnos na određeno vrijeme u razdoblju od 2. siječnja 2014. godine do 31. prosinca 2016. godine, i to kao namještenika na radnom mjestu osobnog vozača državnog dužnosnika, te također traži da mu tuženik isplati dodatke za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs u razdoblju od 1. ožujka 2014. do 30. studenog 2016. u bruto iznosu od 116.456,44 kn i parnični trošak, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor mjesne nenadležnosti sukladno čl. 48 st. 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj je tuženiku putem svoje punomoćnice podnio zahtjev za zaštitu prava, u vezi s kojim ističe da je podnesen izvan roka propisanog člankom 133. stavkom 1. Zakona o radu (NN broj 93/14) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Stavkom 2. citiranog članka Zakona propisano je da, kao poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Nije sporno da je ministar hrvatskih branitelja Odlukom Klasa: 112-04/16-005/4, Urbroj: 522-02/1-1-16-1 od 26.9.2016. odobrio sklapanje ugovora o djelu s tužiteljem i isplatu ugovorenih naknada za mjesec listopad, studeni i prosinac 2016. za obavljanje poslova osobnog prijevoza državnih dužnosnika i službenika te osobnu dostavu pošte te prijevoz stvari i roba, temeljem koje Odluke je ugovor o djelu s imenovanim i sklopljen. Tužitelj je krajem studenog 2016. doživio prometnu nesreću (u svoje slobodno vrijeme, izvan obavljanja posla za koji je angažiran) zbog koje je njegovo zdravstveno stanje bilo takve prirode da nije bio u mogućnosti izvršavati poslove za koje je angažiran, pa kada ga je nadležna službenica I.M., ovlaštena za obavljanje poslova glavne tajnice Ministarstva telefonski kontaktirala dana 30.11.2016., imenovani ju je izvijestio da je u takvom zdravstvenom stanju da nije u mogućnosti obavljati gore navedene poslove i to barem do veljače 2017., kada je imao zakazan pregled kod liječnika (a možda i duže, ovisno o mišljenju liječnika). Tužitelj je gđu. M. telefonski kontaktirao dana 5.1.2017. i imenovana ga je tom prilikom obavijestila da ga tuženik nije u mogućnosti nastavno (dakle, nakon 31.12.2016.) angažirati ugovorom o djelu budući da je priroda posla kojeg je obavljao takve naravi da zahtijeva punu zdravstvenu sposobnost koju on nema. Slijedom navedenog, ukoliko je tužitelj zaista smatrao da mu je tuženik povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, trebao je u propisanom roku od 15 dana od saznanja za povredu prava, dakle u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu da mu tuženik nije ponudio sklapanje
ugovora o radu već ugovora o djelu, što je bilo u veljači 2014., a najkasnije računajući od 5.1.2017., kada je saznao za (navodnu) povredu prava, zahtijevati od tuženika ostvarenje tog prava, što je propustio učiniti budući da je putem punomoćnice zahtjev za zaštitu prava predao preporučeno poštom tuženiku tek 1.2.2017. Budući da je rok za sudsku zaštitu iz članka 133. stavka 1. Zakona o radu prekluzivan, ističe da je tužitelj izgubio pravo zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. U slučaju da nadležan sud ne odbaci tužbu tužitelja, vezano za navode punomoćnice tužitelja iz tužbe da je tuženik sklapao ugovore o djelu s tužiteljem u razdoblju 2.1.2014. do 31.12.2016. protivno odredbama Zakona o državnim službenicima i Zakona o radu, a da je s imenovanim trebalo sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme kao namještenikom, tuženik navodi slijedeće: Nije sporno da je tuženik s tužiteljem zaključivao ugovore o djelu u razdoblju od 2.1.2014. pa do 31.12.2016., a radi obavljanja poslova prijevoza državnih dužnosnika i službenika, osobnu dostavu pošte, te prijevoz stvari i roba, u skladu s odredbom članka 62. stavka 1. Zakona o državnim službenicima (NN broj: 92/05, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12 - pročišćeni tekst, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15) kojim je propisano da se pojedini poslovi (informatički, opći i administrativni, planski, materijalno-financijski, računovodstveni i sl. poslovi, sukladno čl. 3. st. 3. navedenog Zakon) koji se obavljaju u državnom tijelu, osim poslova koje obavljaju državni službenici iz članka 3. stavka 2. ovog Zakona, mogu na temelju ugovora o djelu povjeriti pružateljima stručnih usluga izvan državne službe, a na odnos pružatelja usluga i državnog tijela primjenjuju se propisi kojima se uređuju obveznopravni odnosi. Nadalje, člankom V. st. 1. Odluke o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave te stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske (NN broj 70 od 30.7.2016.), koja je stupila na snagu 7.8.2016., propisano je da će se redovito obavljanje poslova radnog mjesta namještenika, koje ostane upražnjeno zbog prestanka ugovora o radu, osigurati preraspodjelom poslova između postojećih namještenika. U slučajevima u kojima se obavljanje poslova radnog mjesta namještenika ne može osigurati na način iz stavka 1. ove točke, njihovo obavljanje povjerit će se vanjskim pružateljima usluga u skladu s važećim propisima, ako je to financijski povoljnije. Tužitelj u tužbi navodi da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe citirane Odluke iz 2016. budući da je u vrijeme sklapanja ugovora o djelu s imenovanim u siječnju 2014. na snazi bila Odluka o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske (NN broj: 153/09), kojom je u članku II. propisano da je iznimno dozvoljeno zapošljavanje na radna mjesta koja ostanu upražnjena zbog prestanka službe državnog službenika ili rada namještenika ukoliko nije moguće osigurati redovito obavljanje poslova preraspodjelom između postojećih državnih službenika i namještenika. Stoga tužitelj smatra da je tuženik primjenom citirane iznimke od zabrane zapošljavanja iz članka III. ove Odluke, bio tužan sklopiti ugovor o radu s tužiteljem. Nije sporno da je u vrijeme sklapanja prvog ugovora o djelu s tužiteljem u siječnju 2014. na snazi bila citirana Odluka o zabrani zapošljavanja iz 2009., međutim 2010. Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 21.10.2010. donijela zaključak kojim se prihvaćaju Kriteriji za smanjenje broja zaposlenih u tijelima državne uprave, Klasa: 023-03/10-03/01, Urbroj: 2030109-10-3, između ostalog i uvođenjem Klauzule 2 za 1 (za 2 otišla 1 zaposleni), kojom se dozvoljava zapošljavanje jednog novog službenika ili namještenika pod uvjetom da je prethodno prestala državna služba odnosno rad za dva zaposlena. Kako u siječnju 2014. nisu bili ispunjeni uvjeti za zapošljavanje novog namještenika primjenom Klauzule 2 za 1, tuženik nije imao osnove za zapošljavanje namještenika, pa je postupajući u skladu s odredbom članka 62. stavka 1. Zakona o državnim službenicima, za obavljanje poslova osobnog prijevoza državnih dužnosnika i službenika, osobnu dostavu pošte, te prijevoz stvari i roba sklopilo ugovor o djelu s tužiteljem. Po navedenim ugovorima tuženik je izvršio sve zakonske obveze: isplatio je tužitelju naknadu za obavljeni posao, te porez, prirez i doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Dakle, tužitelj nije sklapanjem ugovora o djelu postao namještenik tuženika, jer to sukladno Zakonu o državnim službenicima i citiranim Odlukama odnosno zaključku Vlade od 21.10.2010. nije niti mogao postati, zbog čega se na njega ne primjenjuju odredbe Zakona o radu, niti mu pripada pravo na plaću, na dodatke za prekovremeni rad niti ostala prava iz radnog odnosa temeljem Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike, kao što tvrdi tužitelj. Podredno, čak i da sud utvrdi da je tuženik s tužiteljem zaključio ugovor o radu, nije osnovan zahtjev da je tužitelj s njim obvezan sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme (a posebno ne od 1.1.2014., kako se zahtjevom za mirno rješenje spora traži, jer tog ga dana tuženik nije angažirao), jer isti može biti samo ugovor o radu na određeno vrijeme u razdoblju od 2.1.2014. do 21.12.2016., budući je trajao manje od tri godine ne može se smatrati ugovorom na neodređeno vrijeme, sukladno čl. 12. Zakona o radu. Slijedom navedenog, predlaže tužbu odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovore o djelu (list 11-64 spisa), Usmeno rješenje inspektorice od 9.5.2016. (list 65-66 spisa), Optužni prijedlog (list 67-72 spisa), Potvrda Ureda od 31.12.2013. (list 73 spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 1.2.2017. s povratnicom (list 74-78 i 148-152 spisa), Očitovanje na zahtjev za zaštitu prava od 10.2.2017. (list 79-80 spisa), povratnica (list 82-83 spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 10.3.2017. s povratnicom (list 84-89 spisa), Mišljenje i tumačenje (list 90-91 spisa), Očitovanje na zahtjev za zaštitu prava od 30.3.2017. (list 92-93spisa), Evidenciju prisustva na radu djelatnika (list 94-126 spisa), Zahtjevi za mirno rješenje spora od 13.3.2017. i 22.2.2017. s povratnicama (list 127-139 spisa), Ispis usluga za pretplatnički broj gđe. M. i tužitelja (list 146-147 spisa), Zaključak Vlade RH (list 153-156 spisa), Izvještaj o naknadama za tužitelja (list 157-160 spisa), isplatne liste za tužitelja (list 176-211 spisa), obračune plaća za B. P., M.M. i V.T. (list 212-323 spisa), Obavijest od 7.4.2015., 24.3.2015. (list 330-331 spisa), Potvrdu HZMO-a od 30.10.2017. (list 332-335 spisa), Dopis VSRH od 2.7.2018. (list 338 spisa), saslušan je tužitelj (list 328-329 spisa), svjedoci G.Č. i I.M. (list 339-341 spisa) te provedeno je financijsko vještačenje po vještaku L.T.G. iz V.T. d.o.o. (list 346-388 spisa).

 

Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

 

Tužitelj u ovom predmetu, na osnovi obavljenog rada temeljem ugovora o djelu, tvrdi da je njegov rad imao obilježje poslova za koje se zasniva radni odnos, pa zahtijeva da sud utvrdi da je s tuženikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 2. siječnja 2014., podredno ugovor o radu na određeno vrijeme od 2. siječnja 2014. do 31. siječnja 2016., kao namještenik na radnom mjestu osobnog vozača državnog dužnosnika, te zahtijeva isplatu dodataka za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs za razdoblje od 2. siječnja 2014. do 31. siječnja 2016. sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike.

 

Polazeći od navedenog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje postojanja radnog odnosa, za koji posebnim zakonom (Zakonom o radu i Zakonom o državnim službenicima) nije određen rok za podnošenje deklaratorne tužbe, kao i u odnosu na naknadu plaće (za novčano potraživanje odredbom čl. 133 st. 1. i 3. Zakona o radu nije propisana obveza prethodnog obraćanja poslodavcu), to se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 186.a ZPP. Dakle, prije podnošenja predmetne tužbe, tužitelj nije bio dužan podnositi zahtjev za zaštitu prava poslodavcu sukladno odredbama Zakona o radu, već je bio dužan postupiti sukladno  čl. 186.a ZPP. Prije podnošenja predmetne tužbe, tužitelj se obratio O.d.o. sa zahtjevom za mirno rješenje spora dana 22. veljače 2017. i 13. ožujka 2017. sukladno čl. 186.a ZPP-a, a kojem nije udovoljeno. Nadalje, kako je u ugovorima o djelu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja radnog odnosa i isplatu dodataka na plaću, to je za postupanje u ovom predmtu nadležan ovaj sud sukladno čl. 2. Zakona o područjima i sjedištima sudova (\"Narodne novine\", broj: 128/14, dalje: ZPSS) pa je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

 

              Među strankama nije sporo, a što proizlazi i iz priloženih Ugovora o djelu, da je tužitelj svaki mjesec, odnosno kasnije svaka tri mjeseca, s tuženikom sklapao ugovore o djelu počevši od 2. siječnja 2014. do 31. prosinca 2016.

 

Navedeni ugovori o djelu su ugovoreni temeljem čl. 62. st. 1. Zakona o državnim službenicima i čl. 590.-619. Zakona o obveznim odnosima, kako je to u istima navedeno. Nadalje, navedenim ugovorima o djelu, tužitelj kao izvršitelj se obvezao da će tuženiku kao naručitelju obaviti: dostavu pošte Ministarstva koja se šalje po Upravama, Hrvatski sabor, Vlada RH, druga ministarstva i ostalim pravnim subjektima, a koja zahtijeva osobnu dostavu, te osobni prijevoz dužnosnika i službenika. Za navedene poslove, stranke su ugovarale mjesečnu naknadu tužitelju u određenim iznosima (navedenim u svakom pojedinom ugovoru o djelu), a koje se tuženik obvezao platiti u roku od 10 dana nakon obavljenog djela-posla na osnovi izvještaja o učinjenom i specifikaciji utvrđenih sati rada.

 

Tužitelj je u svom iskazu naveo da je počeo raditi kod tuženika negdje početkom 2014. Naime, kao sin poginulog branitelja, bio je na jednom sastanku kod tadašnjeg ministra P.M. na kojem se razgovaralo o zapošljavanju djece poginulih branitelja. Nakon toga ga je G.Č. koja je bila zadužena za vozni park nazvala i pitala da li bi htio raditi kao vozač, te je pristao. Nakon toga je počeo raditi te su mu nakon mjesec i pol dali na potpis prvi ugovor o djelu za taj prethodni mjesec kada je radio, što je potpisao, a prethodno su mu dali vozilo, službeni mobitel, ključeve i karticu, te je sve to zadužio. Bio je zadužen za prijevoz gđe. B., koja je tada bila pomoćnica ministra P.M., te joj je bio na raspolaganju 24 sata. Dok ona nije trebala njegove usluge, on je obavljao i druge zadatke kao što su npr. servis voznog parka, carinjenje vozila, razvoz pošte i drugih djelatnika i sl., te je sve to radio oko 2 godine. Nakon promjene vlasti, bio je na raspolaganju 24 sata ministru C., te kasnije ministru M. To je izgledalo tako da bi oko pola 8 došao po njih kod kuće, te ih je čekao dok bi oni radili, te ih je vozio kući ili na daljnje aktivnosti, te im je bio na raspolaganju. Obično je mjesečno odradio između 180 i 200-250 sati, te je o tome vodio evidenciju i predavao ju gđi. Č. Svaki mjesec su dobivali listu u koju su upisivali vrijeme rada, te su to predavali i temeljem toga se vršila isplata plaće. Prvi ugovor o djelu je sklopio 10.02.2014., te je mislio da će za 3 mjeseca biti primljen za stalno, međutim, to nije bilo tako, te je oko 3 godine svaki mjesec na kraju mjeseca sklapao novi ugovor o djelu za taj mjesec, te je dobivao plaću oko 5-tog u mjesecu na žiroračun, a svaki mjesec je dobivao fiksnu plaću koja je bila navedena u ugovorima o djelu. Nije imao prava kao drugi radnici na slobodan dan ili bolovanje, niti na godišnji odmor, dok su kolege P. i M. koji su bili u radnom odnosu imali sva ta prava, te su dobivali naknadu za prekovremeni rad ili su to kompenzirali sa slobodnim danima, tako da ih nije bilo po mjesec dana. Tako je radio do studenog 2016. kada je imao prometnu nezgodu, te nakon toga više nije radio, te su mu dali još jedan ugovor o djelu za prosinac 2016. iako tada nije radio, a nakon toga mu nisu davali nove ugovore, te su tražili da razduži stvari. B.P. i M.M. su bili vozači pratitelji, te su radili temeljem ugovora o radu i to P. za pomoćnika ministra G., a M. za ministra M., te su oni troje bili na raspolaganju 24 sata na dan. Bilo ih je 6 vozača, a njih troje su bili zaduženi za ministre i pomoćnike, dok su ostali radili po potrebi te su ostali imali radno vrijeme od 8-16 ili od 8,30-16,30 sati. Od početka svog rada, bio je na raspolaganju 24 sata na dan, te je od početka bio pratitelj pomoćnice ministra te kasnije ministra. Bilo je slučajeva da je ministarstvo za potrebe ministra iznajmilo vozilo i vozača, a to npr. ako ministar ide u D., pa mu je tamo potreban prijevoz, a kako ne bi zbog tog jednog dana oni morali ići tamo. Imao je prometnu nezgodu u 7 sati ujutro sa privatnim vozilom, te je pravomoćno oslobođen u prekršajnom postupku. Bio je jedan slučaj da jr vozio prebrzo sa službenim vozilom, te se zbog toga vodio prekršajni postupak, ali je oslobođen, a ministarstvo se tada očitovalo da je tako postupio po nalogu ministarstva. Ima malodobno dijete od 3 i pol godine iako to nije navedeno u podacima HZMO. Za njega i za ostale vozače koji su radili po ugovoru o djelu tuženik nije radio provjere dok za ostale je. U ugovoru o djelu je bilo navedeno da će obavljati poslove prijevoza državnih dužnosnika, pošte i sl.

 

Svjedokinja G.Č. je izjavila da radi kod tuženika u Ministarstvu kao voditelj službe za uredsko poslovanje, sigurnosne poslove, zaštitu na radu i tehničke poslove. Nije prisustvovala pregovorima između tužitelja i tuženika, već joj je proslijeđena obavijest iz kabineta ministra da će tužitelj raditi temeljem ugovora o djelu, odnosno, ili je to saznala od tada nadređene gđe. I.M. Naime, tužitelj je bio angažiran, te je u razdoblju od siječnja 2014. do kraja prosinca 2016. radio kod tuženika temeljem ugovora o djelu, te je obavljao osobni prijevoz dužnosnika i službenika, te prijevoz pošte, stvari i robe, te je vozio službeni auto na servis i vodio brigu o njemu. Ovi ugovori o djelu su se najprije sklapali svaki mjesec, a zatim svaka 3 mjeseca. Tužitelj je dobivao naknadu sukladno odluci čelnika tijela u paušalnom iznosu, oko 8.600,00 kn bruto. Vozači su vodili svoju evidenciju o radu, te bi istu njoj predali na kraju mjeseca kako bi provjerila da li su odrađivali svoje zadatke, ali to nije utjecalo na plaću, jer je naknada tužitelju za obavljeni rad bila određena odlukom čelnika tijela u paušalnom iznosu. Tužitelj je vršio prijevoz pomoćnice ministra gđe. B., te zatim ministra C., te zatim prijevoz ministra T.M., odnosno njega su tjedan dana vozili tužitelj, a tjedan dana Ž.B., koji je također bio angažiran temeljem ugovora o djelu. Tužitelj je stradao u svom privatnom vozilu negdje u studenom 2016., te su mu platili naknadu za cijelu taj mjesec iako nije radio, a imajući u vidu da je tada bio otac male bebe, sin nestalnog hrvatskog branitelja i nezaposlen, te je odlučeno da mu se isplati dio naknade i za prosinac 2016. iako nije radio. On je imao sklopljeni ugovor o djelu do 31.12.2016., te je postojala želja da ostane raditi temeljem novog ugovora o djelu, ali ne zna zbog čega to na kraju nije realizirano, ali on još u siječnju 2017. je imao zdravstvene probleme zbog nezgode, te zbog toga nije mogao obavljati posao prijevoza. Tužitelj je tjedan dana radio, a tjedan dana odmarao, odnosno vozači su se mijenjali i ovisno o tome su dolazili na posao, a oni su evidentirali 8 sati rada, a to se odnosi na vrijeme dok je vozio ministra M., a ne može se sjetiti zbog proteka vremena kako je točno radio u ranijem razdoblju. Dok je vozio gđu. B., tužitelj je dolazio svaki dan na posao. Tužitelj je u početku vozio gđu. B., te je svaki vozač upisivao podatke u potpisne liste. U siječnju 2016. tužitelj je nekoliko dana vozilo ministra C., te tada nije bilo drugog vozača. Kasnije je tužitelj vozio ministra M., te je u potpisnim listama navedeno kada je radio, pa tako npr. za svibanj 2016. se vidi da je u pojedinim danima navedeno npr. 15 i pol, 16 i pol sati, što znači da je toliko radio, dok na mjestima gdje piše 8 sati, tada je bio slobodan. U ministarstvu je bio dogovor da u te dane kada ne radi tjedan dana, se upisuje 8 sati, te je moguće da je tada nekada bio u uredu. Vozači su imali veliki broj sati odnosno preko 200 sati mjesečno. Kod tuženika su radili vozači pratitelji P.i M., koji su također prevozili dužnosnike, ali su oni radili te i danas rade temeljem ugovora o radu u skladu sa pravilnikom tuženika. Svi su oni obavljali iste poslove, ali je bila razlika da li rade temeljem ugovora o radu ili ugovora o djelu.

 

Svjedokinja I.M. je izjavila da je u spornom razdoblju bila glavna tajnica u Ministarstvu. Bilo je vozača koji su radili temeljem ugovora o djelu, a to iz razloga što je postojala potreba za njihovim radom, a također je postojala odluka Vlade o zabrani zapošljavanja. Također imaju vozače koji su zaposleni temeljem ugovora o radu, ali su oni zaposleni još prije ove odluke Vlade. Budući je bila velika potreba za prijevozom službenih osoba, a nije bilo dovoljno radnika temeljem ugovora o radu, to su zapošljavane osobe temeljem ugovora o djelu. Obično su iste tražili prekova Zavoda, uz jasnu napomenu da nema trajnog zaposlenja, a tužitelj je zaposlen po preporuci jer je bio u sustavu korisnika, odnosno preporučila ga je udruga. Tužitelj je počeo raditi početkom 2014. te je on vozio službenike i dužnosnike, te prijevoz pošte. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o djelu bio upoznat sa svim okolnostima, pa tako i sa time da iz ugovora ne može proizlaziti postojanje radnog odnosa, te je upoznat da će mu Ministarstvo plaćati doprinose, te da će mu se dio rada priznati na mirovinskom osiguranju. Tužitelj je obavljao prijevoz pomoćnice B., te je ona manje putovala. Zatim je tužitelj vozio g. C. tijekom tih tjedan dana kod je bio ministar, a zatim 2 mjeseca nije bilo čelnika, pa je tužitelj vozio dr. V., a zatim ministra M. Kod tuženika je bilo pravilo da glavnog čelnika i njegovog zamjenika voze 2 vozača, a to je zbog toga što bi jedan vozač imao preveliki broj sati, pa su se u pravilu mijenjali, tako da tjedan dana vozi jedan, a tjedan dana drugi. Ministar M. je došao negdje u svibnju 2016. Sa tužiteljem su dogovorili plaću u paušalnom iznosu, oko 5-6.000,00 kn neto mjesečno i dnevnice. Naime, pri određivanju ove plaće odnosno naknade, imali su u vidu kolike su plaće njihovih radnika sa SSS, a to je oko 3.500,00 kn neto, te su imali u vidu da bi radili prekovremeno do 32 sata, pa su temeljem toga utvrdili ukupnu naknadu. Ove ugovore o djelu su sklapali svaki mjesec, te je na taj način i tužitelj svaki mjesec pristajao na taj ugovor, iako je od toga mogao i odustati, a kasnije su iste sklapali svaka 3 mjeseca. Tužitelj je u studenom 2016. imao nezgodu u privatnom vozilu, te nije mogao obavljati rad, ali su mu isplatili naknadu za 11. mjesec kao da je radio, te dio naknade za 12. mjesec zbog njegovih socijalnih prilika, zbog obiteljske situacije i činjenice da je dijete poginulog branitelja. Njegov ugovor je prestao 31.12.2016. Ona je sa njim kontaktirala krajem prosinca, te je rekao da još u siječnju i veljači ima neke preglede, te nije bio zdravstveno sposoban za rad vozača, te ga je kontaktirala u siječnju 2017., te je bio održan jedan sastanak na kojem je pitan da li bi prihvatio neki drugi ugovor za druge poslove koje bi mogao obavljati, jer nije mogao obavljati ranije poslove, te je on tada rekao "a kako bi bilo da ja vas tužim" te su mu rekli da je to njegovo pravo, a on se kasnije više nije javio sa odgovorom da li bi prihvatio druge poslove, već su dobili zahtjev upućen sudu, a također je on prije pisao inspekciji i ministarstvu uprave, te oni nisu našli nepravilnosti u njegovom ugovoru. Više posla imaju oni koji voze ministra i državne tajnike, pa kada je tužitelj vozio gđu. B., on je imao manje posla od P. i M., a kada je vozio ministra M. tijekom otprilike 6 mjeseci, tada je imao više posla od njih. Inače, oni troje su obavljali prijevoz, te su za odlazak izvan Z. dobivali dnevnice, ali su P. i M. imali ugovore o radu. Dok je tužitelj vozio ministra Me., P. i M. su obavljali i prijevoz službenika i pošte. Vozači vode svoju evidenciju koja služi kao kontrola radi utvrđivanja kilometraže koju prijeđu, te na taj način kontroliraju da li je izvršen ugovor o radu ili ugovor o djelu. Tužitelju su uvijek isplaćivane dnevnice po putnim nalozima. Tužitelj je vozio ministra C. i M., jer su oni to tražili. Naime, kada netko postane ministar, proslijede mu osobe vozače pratitelje dužnosnika, koji rade temeljem ugovora o radu, te oni biraju vozače, a u toj situaciji je C. izabrao tužitelja, te je po tom principu i ministar M. prihvatio tužitelja, jer je on do tada to radio.

 

Sud je u bitnom prihvatio iskaz tužitelja i saslušanih svjedoka budući su jasni i u bitnome međusobno suglasni. Tako je temeljem istih sud utvrdio da je tužitelj sa tuženikom sklapao ugovore o djelu svakih mjesec dana, odnosno kasnije svaka tri mjeseca, temeljem kojih je radio kod tuženika od 2. siječnja 2014. do 31. studenog 2016. te je imao ugovor o djelu i za prosinac 2016. iako zbog prometne nezgode tada nije radio. Temeljem sklopljenih ugovora o djelu, tužitelj je vozio službenike i dužnosnike, te prijevoz pošte, odnosno bio je zadužen najprije za prijevoz pomoćnice ministra B., zatim ministru C., te kasnije ministra M., a obavljao je i druge zadatke kao što su npr. servis voznog parka, carinjenje vozila, razvoz pošte i drugih djelatnika i sl. Navedene poslove su obavljali i P. i M., ali su oni imali sklopljen ugovor o radu. Vozači su vodili svoju evidenciju o radu, te su istu predali na kraju mjeseca kako bi provjerili da li su odrađivali svoje zadatke, ali to nije utjecalo na plaću, jer je naknada tužitelju za obavljeni rad bila određena odlukom čelnika tijela u paušalnom iznosu. Iz iskaza svjedokinje I.M. je utvrđeno da su kod tuženika bili vozači koji su radili temeljem ugovora o djelu jer je bila velika potreba za prijevozom službenih osoba, a nije bilo dovoljno radnika temeljem ugovora o radu, te je postojala odluka Vlade o zabrani zapošljavanja. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o djelu bio upoznat sa svim okolnostima, pa tako i sa time da iz ugovora o djelu ne može proizlaziti postojanje radnog odnosa.

 

Sud je odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka: dr. H.V., N.B., Z.J., P.M., T.M., M.C., Ž.B.i K.M., koji su bili predloženi na okolnost obavljanja rada tužitelja kod tuženika, budući je sud ocijenio da su isti nepotrebni, jer je sud ove činjenice utvrdio na temelju već izvedenih dokaza (osobito iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka Č. i M.), te ovaj sud smatra da su ovi prijedlozi bili usmjereni isključivo na odugovlačenje s postupkom, te je izvođenje ovih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti i načelu suđenja u razumnom roku.

 

Prema čl. 1. Zakon o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13 i 38/13 – dalje: ZDS) ovim se Zakonom uređuje radnopravni odnos između državnih službenika i države kao poslodavca, jedinstvena pravila koja reguliraju prijam u državnu službu, klasifikaciju radnih mjesta državnih službenika, stručno osposobljavanje i usavršavanje državnih službenika, napredovanje u službi, kao i druga pitanja od značaja za ostvarivanje prava i obveza državnih službenika, te određena pitanja od značaja za uređivanje i ostvarivanje prava, obveza i odgovornosti namještenika. Prema čl. 3. st. 1. ZDS poslove u državnim tijelima obavljaju državni službenici i namještenici.

 

Prema čl. 4. st. 2. ZDS na pitanja koja nisu uređena ovim ili posebnim zakonom, uredbama Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) i u drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili kolektivnim ugovorom, primjenjuju se opći propisi o radu.

 

Prema čl. 62. st. 1. ZDS pojedini poslovi koji se obavljaju u državnom tijelu, osim poslova koje obavljaju državni službenici iz čl. 3. st. 2. ovoga Zakona, mogu se na temelju ugovora o djelu povjeriti pružateljima stručnih usluga izvan državne službe. Na odnos pružatelja usluga i državnog tijela primjenjuju se propisi kojima se uređuju obveznopravni odnosi.

 

               Tako je i tužitelj sa tuženikom sklapao ugovore o djelu sukladno čl. 62. st. 1. ZDS i sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a kako je to i navedeno u samim ugovorima o djelu, a ne radi se o poslovima iz čl. 3. st. 2. ZDS. Navedeni ugovori o djelu su sklapani jer je kod tuženika postojala potreba za tim poslovima te je na snazi bila zabrana zapošljavanja, kako je to izjavila svjedokinja I.M.

 

              Prema čl. 62. st. 3. ZDS pružatelji stručnih usluga na temelju ugovora o djelu ne mogu postati državni službenici bez provođenja postupka prijma u državnu službu prema pravilima redovitog ili izvanrednog postupka.

 

Iz iskaza svjedokinje I.M. proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o djelu bio upoznat sa svim okolnostima, pa tako i da iz ugovora o djelu ne može proizlaziti postojanje radnog odnosa, te je tužitelj slobodnom voljom uzastopno sklapao ugovore o djelu tijekom skoro tri godine.

 

Prema čl. 47. st. 1. ZDS postupak prijma u državnu službu može biti redovit ili izvanredan. Prema čl. 52. st. 1. ZDS izabrani kandidati primaju se u državnu službu rješenjem čelnika tijela, a koje rješenje je upravni akt. Prema st. 4. istog članka po konačnosti rješenja iz stavka 1. ovoga članka, za osobu primljenu u državnu službu donosi se rješenje o rasporedu na radno mjesto.

 

Dakle, radni odnos u državnom tijelu zasniva se na temelju javnog natječaja i propisanog postupka državne službe, te zatim donošenjem rješenja o prijemu u državnu službu koje je upravni akt, a ne sklapanjem ugovora o radu sukladno čl. 10. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, 93/14, 127/17, – dalje: ZR), odnosno ranije čl. 8. st. 1. i 2. ZR/09.

 

Kako je tužitelj cijelo vrijeme sklapao ugovore o djelu te je temeljem istih obavljao rad za tuženika i temeljem istih je primao naknadu za svoj rad, te kako tužitelj nije prošao postupak prijema u državnu službu prema pravilima redovitog ili izvanrednog postupka sukladno čl. 47. ZDS, to se po ocjeni ovog suda ne može samo temeljem obavljenog rada zaključiti da je tužitelj postao državni službenik ili namještenik.

 

Prema čl. 10. st. 1. ZR radni odnos se zasniva ugovorom o radu, te prema st. 2. istog članka ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu osim ako poslodavac ne dokaže suprotno.

 

Međutim, primjenom čl. 10. st. 2. ZR, kao općeg propisa o radu, ne može se na temelju sklopljenog ugovora o djelu u tijelu državne uprave zasnovati radni odnos službenika ili namještenika na određeno, niti na neodređeno vrijeme, jer su ta pitanja uređena odgovarajućim odredbama ZDS (čl. 1., čl. 2., čl. 4. st. 2., čl. 62. st. 3.). Naime, prema čl. 4. st. 2. ZDS opći propisi o radu mogu se primjenjivati samo na ona pitanja koja nisu uređena tim zakonom, a iz čl. 62. st. 3. ZDS jasno proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni općih propisa o radu, već odredbe ZDS.

 

Dakle, ZDS je lex specialis u odnosu na ZR, budući je tužitelj kod tuženika radio sukladno odredbama ZDS (čl. 62. st. 3. ZDS). ZDS uređuje način prijama u državnu službu, te da bez provođenja postupka redovitog ili izvanrednog postupka prijama propisanom ZDS-om ne može se zasnovati radni odnos u državnim tijelima, pa nema osnove za primjenu odredbe čl. 8. st. 2. ZR, a niti se ugovori o djelu koje je tužitelj zaključio s tuženikom mogu smatrati ugovorom o radu. To iz razloga što se radni odnos u državnom tijelu zasniva na temelju javnog natječaja te donošenjem upravnog akta – rješenja o prijamu u državnu službu kandidata na javnom natječaju i rješenja o rasporedu na radno mjesto te bez obzira na duljinu (trajanje) rada, vrstu poslova i način obavljanja poslova zaposlenika, ugovor o djelu ne prerasta u ugovor o radu.

 

Stoga, neovisno o činjenici da je tužitelj za tuženika obavljao poslove prijevoza dužnosnika i službenika, te dostavu pošte, u razdoblju od 2. siječnja 2014. do 31. prosinca 2014. na temelju sklopljenih ugovora o djelu, isti nije s tuženikom zasnovao radni odnos na neodređeno, a niti na određeno vrijeme.

 

Ovakvo pravno stajalište je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1559/15 od 15. ožujka 2017 i u odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-142/19 od 16. travnja 2019.

 

Tužitelj neosnovano tvrdi da se za poslove koje je tužitelj obavljao (poslove prijevoz dužnosnika i službenika te dostavu pošte) nije mogao sklopiti ugovor o djelu. Naime, sukladno čl. 62. st. 1. ZDS pojedini poslovi koji se obavljaju u državnom tijelu, mogu se na temelju ugovora o djelu povjeriti pružateljima stručnih usluga izvan državne službe, osim poslova koje obavljaju državni službenici iz članka 3. stavka 2. ovog Zakona, a to su: informatički, opći i administrativni poslovi, planski, materijalno-financijski, računovodstveni poslovi i slični poslovi. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o poslovima iz čl. 3. st. 2. ZDS, to je tuženik mogao tužitelju povjeriti navedene poslove prijevoz dužnosnika i službenika te dostavu pošte temeljem ugovora o djelu, a sa čime se je očito i tužitelj suglasio potpisivanjem brojnih ugovora o djelu tijekom nešto manje od tri godine. Tome valja dodati da navedena odredba ne propisuje da se ugovor o djelu može sklopiti samo sa trgovačkim društvom, kako to pogrešno smatra tuženik, pa nije bilo zapreka da se isti sklopi i sa tužiteljem kao fizičkom osobom.

 

Neosnovano tužitelj navodi da se u konkretnom slučaju primjenjuju opći propisi o radu i u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori. Naime, kako se prema odredbi čl. 4. st. 2. ZDS opći propisi o radu mogu primjenjivati samo na ona pitanja koja nisu uređena tim zakonom, a iz odredbe čl. 62. st. 3. ZDS jasno proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni općih propisa o radu, već odredbe ZDS, to se u konkretnom slučaju primjenjuje ZSD (čl. 62. st. 1. i 3. ZSD), a kako je to već naprijed obrazloženo.

 

Tužitelj navodi da je Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj upravi propisano da je osobni vozač državnog dužnosnika radno mjesto III. vrste namještenika, što znači da je za isto potrebno sklopiti ugovor o radu, a ne ugovor o djelu kako je to sklopio tuženik. Međutim, tužitelj ispušta iz vida odredbu čl. 62. st. 1. ZDS koja propisuje mogućnost sklapanja ugovora o djelu, a kakvi su i sklapani u konkretnom slučaju, pa su i ovi navodi tužitelja neosnovani.

 

Tužitelj navodi da je tuženik prekršio obveze iz Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji, jer Ministarstvo prilikom zapošljavanja namještenika na neodređeno i određeno vrijeme je bilo obvezno dati prednost pod jednakim uvjetima tužitelju koji je sin smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rada, a isto je u proteklom razdoblju zaposlilo i drugih desetak vozača temeljem ugovora o djelu. Niti ovi navodi tužitelja nisu prihvaćeni jer su paušalni i ničim dokazani, a valja dodati i to da treba razlikovati obavljanje rada temeljem ugovora o djelu od zapošljavanje u radni odnos. Kako iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik temeljem natječaja i sukladno odredbama ZDS zaposlio u radni odnos određenog radnika, a da pri tome nije dao prednost tužitelju kao sinu smrtno stradalog hrvatskog branitelja iz Domovinskog rada, to su i ovi navodi tužitelja neosnovani.

 

Tužitelj smatra da za tuženika nije vrijedila zabrana zapošljavanja tijekom cijelog razdoblja dok su stranke sklapale predmetne ugovore o djelu. Valja reći da je Odlukom o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 153/09) je u čl III. propisano da je iznimno dozvoljeno zapošljavanje na radna mjesta koja ostanu upražnjena zbog prestanka službe državnog službenika ili rada namještenika ukoliko nije moguće osigurati redovito obavljanje poslova preraspodjelom između postojećih državnih službenika i namještenika. Nakon toga, Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 21.10.2010. donijela zaključak kojim se prihvaćaju Kriteriji za smanjenje broja zaposlenih u tijelima državne uprave, Klasa: 023-03/10-03/01, Urbroj: 2030109-10-3, između ostalog i uvođenjem Klauzule 2 za 1 (za 2 otišla 1 zaposleni), kojom se dozvoljava zapošljavanje jednog novog službenika ili namještenika pod uvjetom da je prethodno prestala državna služba odnosno rad za dva zaposlena. Prema čl. V. st. 1. Odluke o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave te stručnim službama i uredima Vlade Republike Hrvatske (Narodne novine broj: 70/16.) koja je stupila na snagu 7.8.2016., propisano je da će se redovito obavljanje poslova radnog mjesta namještenika, koje ostane upražnjeno zbog prestanka ugovora o radu, osigurati preraspodjelom poslova između postojećih namještenika. U slučajevima u kojima se obavljanje poslova radnog mjesta namještenika ne može osigurati na način iz stavka 1. ove točke, njihovo obavljanje povjerit će se vanjskim pružateljima usluga u skladu s važećim propisima, ako je to financijski povoljnije.

 

Valja reći da su u spornom razdoblju postojale odluke o zabrani zapošljavanja, odnosno samo iznimno pod određenim propisanim uvjetima su bila dopuštena nova zapošljavanja, a tužitelj (na kojem je teret dokazivanja) nije ničim dokazao da su postojali ovi iznimni uvjeti za zapošljavanje novih radnika, pa je tuženik imao osnovu za sklapanje ugovora o djelu, a sa čime se je i tužitelj očito suglasio.

 

Slijedom svega navedenog, ovaj sud smatra da su tužitelj i tuženik tijekom skoro tri godine slobodnom voljom sklapali ugovore o djelu temeljem čl. 62. st. 1. ZDS. Naime, tuženik je imao potrebu za poslovima prijevoza državnih dužnosnika i službenika te dostavu pošte, a zbog zabrane zapošljavanja nije mogao zaposliti novog radnika u radni odnos, pa je zbog toga sa tužiteljem sklapao ugovore o djelu, a tužitelj je znao da sklapa ugovore o djelu i da isti ne može prerasti u ugovor o radu, te je tijekom skoro tri godine prihvaćao takvu situaciju i tome se nije protivio. Ovaj sud smatra da je tuženik u svemu postupao zakonito, a ukoliko je tuženik i postupio protivno zakonu, to njegovo postupanje ne znači da su ispunjeni uvjeti za utvrđenje da su stranke sklopile ugovor o radu, jer na taj odnos treba primijeniti odredbu čl. 62. st. 3. ZDS kojom je izričito propisano da se na temelju ugovora o djelu ne može postati državni službenik bez provođenja postupka prijama u državnu službu prema pravilima redovitog ili izvanrednog postupka. Zbog svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev radi utvrđenja da između stranaka postoji radni odnos na neodređeno, podreno, na određeno vrijeme i to tužitelja kao namještenika na radnom mjestu osobnog vozača državnog dužnosnike.

 

Nadalje, tužitelj zahtijeva isplatu naknade za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom u razdoblju od 01.03.2014. do 30.11.2016.temeljem odredaba ZR i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

 

Radi utvrđivanja visine neisplaćenih naknada za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom, a sukladno prijedlogu tužitelja, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku L.T.G. iz V.T. d.o.o. Vještak u svom nalazu i mišljenju navodi da

- 1. Neobračunati dodaci na plaću (za rad noću, prekovremeni rad, te za rad subotom, nedjeljom i blagdanom) za sate koje je tužitelj odradio prema evidencijama rada, a utvrđeni primjenom osnovne
plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je bio zaposlenik tuženika temeljem Ugovora o radu, u varijanti u kojoj je primijenjen koeficijent radnog mjesta od 1,067 (1. varijanta u prilogu ovog nalaza), u razdoblju od 01.03.2014. do 30.11.2016., iznose ukupno 142.343,25 kn bruto. Mjesečni iznosi vidljivi su iz stupca br. 14 izračuna u prilogu nalaza (1. varijanta).

- 2. Neobračunati dodaci na plaću (za rad noću, prekovremeni rad, te za rad subotom, nedjeljom i blagdanom) za sate koje je tužitelj odradio prema evidencijama rada, a utvrđeni primjenom osnovne
plaće koju bi tužitelj ostvarivao da je bio zaposlenik tuženika temeljem Ugovora o radu, u varijanti u kojoj je primijenjen koeficijent radnog mjesta od 0,873 (2. varijanta u prilogu ovog nalaza), u razdoblju od 01.03.2014. do 30.11.2016., iznose ukupno 116.456,44 kn bruto. Mjesečni iznosi vidljivi su iz stupca br. 14 izračuna u prilogu nalaza (2. varijanta).

 

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isto stručno i obrazloženo, te na isto niti stranke nisu imale primjedbi. Tužitelj smatra da ima pravo na plaću koju su ostvarili i radnici M. i P. koji su bili u radnom odnosu kod tuženika te su obavljali poslove vozače pratitelja s koeficijentom 1,067 pa je stoga uskladio tužbeni zahtjev prema 1. varijanti izračuna vještaka, dok je tuženik osporavao osnovu utuženih potraživanja.

 

Sud je prihvatio matematičke izračune vještaka, međutim, radi se o pravnom pitanju da li tužitelj ima pravo na utužene naknade.

 

Po ocjeni ovog suda, da je tužitelj bio primljen u državnu službu kao državni službenik ili namještenik sukladno odredbama ZDS, a što znači na temelju natječaja u propisanom postupku uz rješenje u prijemu u državnu službu koje predstavlja upravni akt i to kao pratitelj dužnosnika s koeficijentom 1,067, tada bi imao pravo na utužene naknade u razdoblju od 01.03.2014. do 30.11.2016., u ukupnom iznosu od 142.343,25 kn bruto, odnosno mjesečne iznose kao u nalazu i mišljenju vještaka.

 

Međutim, tužitelj nije postao državni službenik ili namještenik sukladno odredbama ZDS, već je rad obavljao temeljem ugovora o djelu, pa se na njega ne primjenjuju niti odredbe ZR sukladno čl. 62. st 1. u vezi sa čl. 4. st. 2. ZDS, a niti odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13) sukladno čl. 1. st. 3. tog KU pa stoga tužitelj nema prava sukladno ZR i KU., već samo na onu naknadu koju su stranke ugovorile sklopljenim ugovorima o djelu. Kako sklopljenim ugovorima o djelu nije ugovorena naknada za rad noću, prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom, a na ista tužitelj nema pravo sukladno odredbama ZR i KU, to je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 142.343,25 kn bruto sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1 ZPP, te su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 91/04, 148/09, 148/09, 142/12), a prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio spor, to isti nema pravo na naknadu parničnog troška, već je isti dužan naknaditi tuženiku. Tako je tuženiku priznat trošak zastupanja i to za sastav odgovora na tužbe po Tbr. 8/1 - 250 bodova, podnesak od 11.12.2018. po Tbr. 8/1 - 250 bodova, ročište 24.1.2018., 16.5.2018., 25.9.2018. i 4.6.2019. po Tbr. 9/1 - po 250 bodova za svako i ročište 14.11.2017. po Tbr. 9/2 - 125 bodova, što uz vrijednost boda od 10,00 kn iznosi ukupno 16.250,00 kn.

 

Valja reći da tuženiku nije priznat trošak podneska od 20.12.2017. budući isti nije bio nužan za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP, kao i trošak ročišta za objavu presude budući da isti niti nije dospio u vrijeme zaključenja glavne rasprave kada je isti zatražen, a nije izvjesno da li će tuženik na isto pristupiti ili ne.

 

U Zagrebu, 17. srpnja 2019.

 

                            Sudac:

                            Monika Ferić, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda  pisanim putem u pet primjerka u roku 8 dana.

 

Dna:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

3. spis