Broj: Kž 332/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika P. R. i L. R.-B. zbog kaznenih djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, i 71/06.; KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika P. R. i L. R.-B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 13. veljače 2013. broj K-13/10-54, u sjednici održanoj 21. rujna 2016. u nazočnosti optužene L. R.-B. i njene braniteljice, odvjetnice J. P.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika P. R. i L. R.-B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci kaznenih djela zbog kojih su optuženici P. R. i L. R.-B. proglašeni krivima te se izriče da su optuženi P. R. djelom opisanim pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, a optužena L. R.-B. djelom opisanim pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, počinili kaznena djela protiv gospodarstva – zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. istog članka Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.).

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbi državnog odvjetnika te optužene L. R.-B., preinačuje se prvostupanjska presuda i u

 

- odluci o kaznenim sankcijama na način da se optuženi P. R., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a optužena L. R.-B., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci pa joj se na temelju članka 56. stavka 1. i 2. KZ/11. izriče uvjetna osuda i određuje da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optužena L. R.-B. za vrijeme provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo,

 

- odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 77. stavka 1. i 4. KZ/11., optuženom P. R. nalaže na ime oduzete imovinske koristi platiti Republici Hrvatskoj 1.576,550,00 (milijun petsto sedamdeset šest tisuća petsto pedeset) kuna, u roku od 15 (petnaest) dana.

 

III. Žalbe državnog odvjetnika i optužene L. R.-B. u ostalom dijelu, a žalba optuženog P. R. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženici P. R. i L. R.-B. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97., i to optuženi P. R. zbog tog djela opisanog pod točkom 1. izreke te presude pa je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a optužena L. R.-B. zbog tog djela opisanog pod točkom 2. izreke pa je, na temelju tog propisa, uz primjenu članka 57. stavka 2. i stavka 4. točke b) KZ/97., osuđena na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

 

Na temelju članka 82. KZ/97. od optuženog P. R. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 1.576,550,00 kuna.

 

Na temelju članka 122. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; dalje u tekstu: ZKP/97.) optuženici P. R. i L. R.-B. u cijelosti su oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženici P. R. te L. R.-B..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kaznenoj sankciji, a predlaže „da Vrhovni sud pobijanu presudu preinači u smislu da I. i II. okr. izrekne strožije kaznene sankcije“.

 

Optuženi P. R. žali se po branitelju, odvjetniku V. Š., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, odnosno (…) presudu preinačiti u korist optuženika“.

 

Optužena L. R.-B. žali se po branitelju, odvjetniku M. L., zbog bitne povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da (…) preinači prvostupanjsku presudu na način da okrivljenika (…) oslobodi optužbe“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97., bio dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optužene L. R.-B. i njene braniteljice, odvjetnice J. P., a, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. ZKP/97., u odsutnosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici uredno obaviješten.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optužene L. R.-B. djelomično su osnovane, žalba optuženog P. R. nije osnovana, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, našao da je na štetu optuženika počinjena povreda kaznenog zakona.

 

U odnosu na žalbe optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

 

Optuženi P. R. u žalbi tvrdi da je on „uvijek konačno podizanje novca pravdao prethodnom pozajmicom prema društvu u kojem je bio odgovorna osoba“ te „ukazuje (…) na propust suda da izričito na logičan i provjerljiv način donese svoj sud i o ovom osobitom dijelu obrane“. Također navodi da „sud prvog stupnja svoju odluku temelji (…) na mišljenju knjigovodstvenog vještaka koji smatra da nije postojao valjan pravni osnov za isplate društva prema I-optuženiku, međutim, dužnost suda je ovdje mnogo šira (…) te ističe kako su sporna mjenica i njezino ustupanju društvu R. B. (…) morali biti predmet pravnog, a ne knjigovodstvenog razmatranja“. Ovim navodima optuženik, uz pobijanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja (a u odnosu na tu žalbenu osnovu razlozi su izneseni u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske odluke), obrazlaže i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97. koju u žalbi ističe i optužena L. R.-B., tvrdeći da je „izreka presude proturječna sama sebi, te čak štoviše ista uopće nema razloga, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“, a da se „to prvenstveno odnosi na činjenicu da bi optužena kao odgovorna osoba u trgovačkom društvu D. d.o.o., svjesno i namjerno potpisivala dokumente koje bi joj predočio I optuženik (…), a sve s ciljem pribavljanja nepripadne materijalne koristi“ te navodi da „II optužena nije, niti je mogla ostvariti bilo kakvu materijalnu korist, budući da kroz sve inkriminirano razdoblje, obiteljsko stanje II optužene postaje sve lošije“.

 

Suprotno citiranim žalbenim tvrdnjama optuženog P. R., prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude dao valjanu ocjenu obrane optuženika, pri čemu je, nakon što je opširno reproducirao sve optuženikove iskaze koje je on davao tijekom ovog kaznenog postupka (stranice 5. do 7. pisane presude), analizirao i bitne izmjene sadržaja i načina njegove obrane (5. odlomak na 10. stranici pisane presude) te je dao određenu i jasnu ocjenu posljednje obrane optuženika prema kojoj on „priznaje da do stvarnog poslovnog odnosa sa tvrtkom T.-Z. nikada nije bilo već se radilo o čistom pranju novca“, navevši da „ovakvu obranu I. optuženika da se nije radilo o stvarnom poslovnom odnosu sud prihvaća jer isto proizlazi i iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka“ (6. odlomak na 10. stranici pisane presude) kojega u nastavku i reproducira. Dakle, prvostupanjski je sud pobijanu presudu utemeljio na valjanoj analizi provedenih dokaza, uključujući i obranu optuženika koju je pomno razložio i analizirao, a ne samo na nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka M. M.. Zbog iznesenog je neutemeljena i optuženikova žalbena tvrdnja da „pobijana presuda ne sadrži obrazložene razloge iz kojih pozajmica na koju se I-optuženik poziva ne bi bila valjana, odnosno ne sadrži nikakve razloge iz kojih bi proizlazilo kako je okrivljenik bio svjestan ili barem morao biti svjestan kako i unatoč spornoj pozajmici nije imao pravo na nikakve isplate od društva s ovog temelja“.

 

U odnosu citirane žalbene navode optužene L. R.-B. valja istaknuti da ona nije, kako to očigledno pogrešno smatra žaliteljica, proglašena krivom da bi, iskorištavanjem svog položaja i ovlasti direktorice trgovačkog društva D. d.o.o., pribavila protupravnu imovinsku korist sebi, već je proglašena krivom zbog pribavljanja u navedenom svojstvu nepripadne imovinske koristi drugoj pravnoj osobi, odnosno trgovačkom društvu R.-B. d.o.o. Stoga činjenica da je njen suprug, optuženi P. R., kasnije počinio kazneno djelo kojim je na štetu trgovačkog društva R.-B. d.o.o. sebi pribavio protupravnu imovinsku korist i odgovor na pitanje je li on tako pribavljenu korist uporabio za poboljšanje imovinskih prilika svoje obitelji, a time posredno i optuženice, ili u neke druge svrhe, ni na koji način ne utječe na zaključak o njenoj kaznenopravnoj odgovornosti za radnje koje je ona prethodno poduzela i zbog kojih je i proglašena krivom.

 

Osim toga, prvostupanjski je sud opširno (na 12. i 13.  stranici pisane presude) izložio razloge zbog kojih je nedvojbeno utvrdio da je optužena L. R.-B. u inkriminiranom razdoblju vodila knjigovodstvo za svoje trgovačko društvo D. d.o.o. te da je dobro znala sadržaj 11 naloga za asignaciju kojima je omogućila da trgovačko društvo T.-Z. d.o.o. S. izvrši isplate trgovačkom društvu R.-B. d.o.o. iako ovo društvo nije imalo nikakva potraživanja prema njenom trgovačkom društvu D. d.o.o. koja bi bila osnova za takve asignacije, čime je iznio i jasne razloge zaključka da je optužena L. R.-B. postupala s izravnom namjerom pribavljanja trgovačkom društvu R.-B. d.o.o. nepripadne materijalne koristi, a na štetu trgovačkog društva D. d.o.o. čija je bila direktorica.

 

Zbog svega iznesenog, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97. koju u žalbama ističu optuženici, a nije počinio niti koju drugu takvu povredu na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP/97., pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

Optuženi P. R., uz ranije iznesene tvrdnje, u žalbi navodi i da se „kao pitanje od najveće važnosti (…) nameće i pitanje subjektivnog odnosa I-optuženika prema predmetnom sredstvu platnog prometa i njegovom ustupu [pri čemu misli na mjenicu – opaska suda], a sve s obzirom na činjenicu kako se kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti naravno može počiniti samo sa namjerom“.

 

Suprotno ovim kao i ranije citiranim žalbenim tvrdnjama optuženog P. R., prvostupanjski je sud ispravno ukazao upravo na obranu koju je ovaj optuženik dao na glavnoj raspravi, a u kojoj je naveo da je i mjenica K. d.d. bila „maslo“ upravo D. Č. koji ga je pitao da li bi mogao tu mjenicu naplatiti „preko njegove firme“, na što je on pristao, pa je izvjesno da nije niti moglo biti govora o stvarnoj ranijoj optuženikovoj kupnji te mjenice i njenom realnom ustupanju društvu R.-B. d.o.o. (kako je to optuženik tvrdio u ranijim obranama), već se očigledno radilo o fiktivnom poslu. Zbog toga nije u pravu ovaj žalitelj niti kada tvrdi da je on u svim svojim iskazima dosljedno pravdao „podizanje novca (…) prethodnom pozajmicom prema društvu“ jer je upravo obranom s glavne rasprave on odstupio od ranije tvrdnje da je tu mjenicu uistinu ustupio svom trgovačkom društvu, a taj dio njegove nove obrane prvostupanjski je sud ispravno i ocijenio istinitim.

 

Zbog svega navedenog optuženi P. R. žalbom bezuspješno pokušava osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je taj optuženik podizanje gotovog novca sa žiro-računa društva R.-B. d.o.o. neosnovano pravdao svojim stvarno nepostojećim potraživanjem te navodnim materijalnim troškovima, plaćanjima materijala i dnevnica, a podignuti novac u ukupnom iznosu od 1.576l550,00 kuna zadržao za sebe, pribavivši si time nepripadnu materijalnu korist.

 

Optužena L. R.-B. u žalbi navodi da „u prilog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“ – a zapravo se radi o pobijanju presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja – „stoji i odbijanje suda za saslušanjem odgovorne osobe u tvrtci T. d.o.o. Z. B. P.-Č. s obrazloženjem da do poslovnog odnosa nikada nije došlo i da se je radilo o fiktivnom poslu“, jer da se, „ako je tome doista tako, ta činjenica (…) mora odraziti i na položaj II optužene koja o tim fiktivnim transakcijama ne zna gotovo ništa“. Također smatra da je, „glede iskaza svjedoka D. Č. (…), trebalo (…) podrobnije u dokaznom postupku rasvijetliti njegovu ulogu u svim transakcijama, jer se tu već može raditi i o nekim drugim kaznenim djelima, radi kojih je između ostaloga i II optužena bila eventualni sudionik“. Konačno, optuženica navodi da „stajalište prvostupanjskog suda o pribavljenoj imovinsko pravnoj koristi koja se odnosi na I optuženika, a reflektiralo bi se i na imovinskopravni položaj II optužene kao njegove supruge, nije ničim utemeljen, budući da povećanje imovine niti je utvrđivano niti u realnosti postoji“.

 

Međutim, ispravno je prvostupanjski sud, ne samo na temelju obrane optuženog P. R. s glavne rasprave, iz koje proizlazi da nikakvog poslovnog odnosa nije bilo između njegovog trgovačkog društva R.-B. d.o.o. s društvom T.-Z. d.o.o., a da niti društvo R.-B. d.o.o. nije imalo nikakvih potraživanja prema trgovačkom društvu D. d.o.o., nego i na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka M. M., nedvojbeno utvrdio nepostojanje pravnog posla koji bi opravdao asignacije koje je potpisala optužena L. R.-B., pa uistinu nije bilo potrebe o tome provoditi daljnje dokaze. Pritom je prvostupanjski sud iznio i valjane razloge za utvrđenje da je optužena L. R.-B. bila upoznata s poslovanjem društava R.-B. d.o.o. i D. d.o.o. i da je znala da među njima nije bilo nikakvih potraživanja koja bi mogla biti osnovnom za asignacije za koje je potpisala naloge, pa je nedvojbeno utvrđena i njena izravna namjera za počinjenje predmetnog kaznenog djela.

 

Preostali citirani navodi iz žalbe optužene L. R.-B. o ulozi D. Č. i stjecanju imovinske koristi od strane njenog supruga, optuženog P. R., nisu ni od kakvog od utjecaja na utvrđenja činjenica odlučnih za ocjenu njene kaznenopravne odgovornosti za radnje opisane pod točkom 2. izreke pobijane presude, već se oni odnose na kazneno djelo optuženog P. R.. Ipak, valja istaći da je optuženi R. to djelo dovršio podizanjem novca sa žiro-računa trgovačkog društva R.-B. d.o.o., jer je tada on stekao protupravnu imovinsku korist, a odgovor na pitanje kako je kasnije raspolagao tim novcem (je li njegov dio predao D. Č. ili je sav novac zadržao za sebe osobno ili ga je koristio za potrebe obitelji) nije od značaja niti za pravnu oznaku njegovih radnji, a pogotovo ne za utvrđenje kaznenopravne odgovornosti optužene L. R.-B..

 

Slijedom iznesenog, žalbenim tvrdnjama optuženika P. R. i L. R.-B. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja za koja je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge, koje zbog toga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a tim žalbama se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za ocjenu kaznenopravne odgovornosti optuženika. Zbog toga žalbe optuženika P. R. i L. R.-B. podnesene iz osnova navedenih u članku 369. ZKP/97. nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbe optuženika zbog povreda kaznenog zakona i odluku pod točkom I. izreke:

 

Optuženici P. R. i L. R.-B. žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona ističu u uvodima žalbi, ali ne navode koja od tih povreda iz članka 368. točaka 1. do 6. ZKP/08. bi bila počinjena pobijanom presudom, već samo navode da je ona posljedica pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 2. ZKP/97. te je našao da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

 

Naime, još je prije donošenja prvostupanjske presude, i to 1. siječnja 2013., na snagu stupio novi Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.), a 30. svibnja 2015., dakle, tijekom drugostupanjskog postupka, stupio je na snagu i Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: ZIDKZ/15.), pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, s obzirom na odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11., kao i navedenu odredbu članka 379. stavka 1. točke 2. ZKP/97., razmotrio je li KZ/11. blaži za optuženike.

 

KZ/11. odredbama članka 3. propisuje da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno (stavak 1.), ali da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja (stavak 2.). Stavkom 3. članka 3. KZ/11 propisano je da će sud, ako se u slučaju izmjene zakona izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa će ako utvrdi da postoji, primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.

 

Radnje optuženog P. R. opisane pod točkom 1., kao i radnje optužene L. R.-B. opisane pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, a koje su u toj presudi označene kao kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97., moguće je, primjenom odredbe članka 3. stavka 3. KZ/11., podvesti pod biće kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11., jer su u njima opisana postupanja optuženika kojima su oni u gospodarskom poslovanju povrijedili dužnosti zaštite tuđih imovinskih interesa – trgovačkih društava R.-B. d.o.o., odnosno D. d.o.o., u kojima su bili direktori – koje dužnosti su se temeljile na zakonskim obvezama članova uprave trgovačkih društava, a tim postupanjima su optuženici, i to optuženi P. R. sebi, a optužena L. R.-B. drugoj pravnoj osobi, na štetu društava čiji su bili direktori, pribavili znatnu protupravnu imovinsku korist. Dakle, pravni kontinuitet za radnje optuženika postoji u odgovarajućem obliku kaznenog djela iz članka 246. KZ/11.

 

Međutim, prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonska obilježja pojedinih kaznenih djela, a nakon toga i propisivanjem značenja pojma znatne imovinske koristi odnosno znatne štete u odredbi stavka 29. članka 87. KZ/11. (i to člankom 25. stavkom 8. ZIDKZ/05.), takva korist, odnosno šteta kod kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. postoji kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kn, a to ovo kazneno djelo, usprkos jednakoj propisanoj kazni (kazni zatvora od jedne do deset godina), s obzirom na takvo sužavanje inkriminacije, čini blažim od kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. za koji je pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. bilo utvrđeno da "znatna imovinska korist" postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn.

 

Zbog toga i radnje optuženika P. R. i L. R.-B. opisane u izreci prvostupanjske presude sadrže obilježja blažih kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. koje je za njih blaže od kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. zbog kojega su oni prvostupanjskom presudom proglašeni krivima pa je, u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, a na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97., valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je odlučeno pod točkom I. izreke.

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluka o kaznenim sankcijama i odluke pod točkama II. i III. izreke:

 

U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je kazna na koju je prvostupanjski sud osudio optuženog P. R. preblaga, a osnovano i optužena L. R.-B. u žalbi tvrdi da joj je izrečena prestroga kaznena sankcija.

 

Naime, prvostupanjski je sud optuženicima P. R. i L. R.-B. prilikom odmjeravanja kazne olakotnima cijenio njihove obiteljske prilike – okolnost da su oni roditelji petoro djece od kojih je jedna kći punoljetna, a dvije kćeri imaju zdravstvene tegobe, jedna od njih teže – kao i da im je u požaru 2012. izgorjelo krovište na kući, dok je optuženom P. R. otegotnim cijenio visinu imovinske koristi koju je pribavio za sebe, a raniju osuđivanost oboje optuženika nije cijenio otegotnim smatrajući da su, iako su i ta kaznena djela za koja su ranije osuđeni počinili vezano uz poslovanje društava R.-B. d.o.o. i D. d.o.o., s obzirom da su ona počinjena u kontinuitetu s predmetnim kaznenim djelima, zbog vođenja odvojenih kaznenih postupaka optuženici stavljeni u nepovoljniji položaj.

 

Osnovano državni odvjetnik u žalbi tvrdi da raniju osuđivanost optuženog P. R. treba cijeniti otegotnom, jer da ona ukazuje na upornost u činjenju kaznenih djela.

 

Naime, okolnost da je protiv optuženog P. R. bio vođen poseban kazneni postupak koji je okončan presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 31. siječnja 2011. broj K-82/10-34 koja je postala pravomoćna 12. veljače 2013. (listovi 234-237 spisa), a kojom je taj optuženik proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97. (koji je, dakle, u određenom razdoblju bio vođen istovremeno s predmetnim postupkom), ne predstavlja razlog zbog kojega se ta ranija osuđivanost optuženika ne bi trebala cijeniti otegotnom. Činjenica da je u jednom razdoblju bilo moguće spajanje ova dva kaznena postupka, do čega nije došlo jer niti jedna od stranaka to nije preložila, a ni sud nije  samoinicijativno donio takvu odluku u smislu članka 29. stavka 1. ZKP/97., ne otklanja značaj upornosti optuženika u činjenju kaznenih djela kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, već ukazuje na optuženikovo višestruko kršenje zakonskih propisa koje svakako treba cijeniti otegotnim, a međusobni odnos svih tih počinjenih kaznenih djela koji uključuje i njihovu vremensku povezanost mogao bi biti uzet u obzir tek u slučaju primjene odredaba o stjecaju iz članka 51. KZ/11. ako bi bili ispunjeni uvjeti za postupanje prema odredbama članka 53. istog Zakona.

 

Osim toga, niti visina protupravne imovinske koristi koju je optuženi P. R. počinjenjem kaznenog djela ostvario za sebe, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, nije u dovoljnoj mjeri našla odraza u kazni koju mu je odmjerio prvostupanjski sud. Naime, usprkos ranije obrazloženoj preinaci pobijane presude u pravnoj oznaci djela i primjeni odredaba KZ/11. kao zakona blažeg za počinitelja, iznos od 1.576,550,00 kuna još uvijek višekratno premašuje 60.000,00 kuna kao graničnu vrijednost za određivanje pojma znatne imovinske koristi, odnosno kvalifikatorne okolnosti zbog koje su njegove radnje označene kao kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., pa je i zbog toga ovom optuženiku potrebno izreći strožu kaznu zatvora.

 

S druge strane, neosnovano državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je, „iako je sud visinu stečene protupravne koristi kao otegotnu okolnost cijenio na strani I. okr. P. R., valjalo (…) istu okolnost kao otegotnu cijeniti i na strani II. okr. L. R.-B.“ jer da „bez njenih radnji (…) niti I okr. ne bi bio u mogućnosti pribaviti nepripadnu materijalnu dobit u ovakvom iznosu“, zbog čega smatra da „nije bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne na strani II. okr.“.

 

Naime, iako je nepripadna materijalna dobit koja je pribavljena radnjama optužene L. R.-B. još i veća od one koju je sebi pribavio optuženi P. R., prilikom izbora kaznene sankcije i odmjeravanja visine kazne svakako treba uzeti u obzir i da optuženica tu korist nije, za razliku od optuženog R., pribavila sebi, nego drugoj pravnoj osobi – trgovačkom društvu R.-B. d.o.o. – na čiju štetu je taj optuženik počinio kazneno djelo zbog kojega je proglašen krivim, očigledno prisvojivši upravo veći dio onih novčanih sredstava koja je njegovom društvu asignacijama ustupilo društvo D. d.o.o. Zbog toga je državni odvjetnik djelomično u pravu kada ukazuje na činjenicu da je optužena L. R.-B. predmetnim radnjama omogućila optuženom R. da sebi pribavi nepripadnu materijalnu dobit, ali je prilikom ocjene sveukupnih opisanih radnji oboje optuženika i stupnja povrede zaštićenog dobra od strane svakog od njih te odmjeravanja im za to odgovarajućih kazni nužno imati na umu i očigledno znatno važniju ulogu u počinjenju predmetnih kaznenih djela optuženog P. R. koji je izvjesno osmislio opisane transakcije, dok je optužena L. R.-B., iskorištavajući ovlasti koje je imala kao direktorica društva D. d.o.o., samo izvršavala „svoj dio posla“, očito postupajući po uputama svog supruga. To, dakako, ne otklanja njenu kaznenopravnu odgovornost, ali svakako treba utjecati na izbor vrste i mjeru kaznene sankcije. Pritom joj, suprotno žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, nije moguće otegotnim cijeniti i posljedice kaznenog djela zbog kojega je optuženi P. R., a ne ona, proglašen krivim.

 

Osim toga, treba napomenuti i da ranija osuđivanost optužene L. R.-B. također predstavlja otegotnu okolnost, ali ta činjenica, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, s obzirom na njenu opisanu faktičnu ulogu u počinjenju kaznenog djela zbog kojega je proglašena krivom, kao i naročite olakotne okolnosti koje je istaknuo prvostupanjski sud, ne otklanja primjenu propisa o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11.

 

Pritom Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra i da optužena L. R.-B. i bez izvršenja kazne koja joj je izrečena neće ubuduće činiti kaznena djela. Naime, njene ranije spomenute obiteljske prilike i opisane okolnosti počinjenja kaznenog djela, uz činjenicu proteka devet godina od njegovog počinjenja, opravdavaju zaključak da će na nju dovoljno utjecati i upozorenje uz prijetnju kaznom da je u budućnosti odvrati od protupravnog ponašanja, a za provjeru ove prognoze ukazuje se dostatnim rok od dvije godine.

 

Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora izrečena optuženom P. R. u trajanju dvije godine, a optuženoj L. R.-B. u trajanju osam mjeseci, uz izricanje optuženoj L. R.-B. uvjetne osude s rokom provjeravanja od dvije godine, ukazuju primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnostima počinitelja te stupnju njihove krivnje, pogodnima da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

 

S obzirom na preinačenje pobijane presude u pravnoj oznaci djela i primjenu KZ/11. kao blažeg zakona, valjalo je, primjenom načela alternativiteta, preinačiti prvostupanjsku presudu i u odluci o oduzimanju od optuženog P. R. imovinske koristi stečene kaznenim djelom i takvu odluku sada utemeljiti na odredbama članka 77. stavka 1. i 4. KZ/11.

 

Zbog svega iznesenog, djelomično su prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optužene L. R.-B. pa je, i uslijed odluke pod točkom I. izreke, a na temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97., prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kaznenim sankcijama te odluci o oduzimanju imovinske koristi na način kako je i presuđeno pod točkom II. izreke.

 

Budući da ne postoje ostali razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optužena L. R.-B. pobijaju prvostupanjsku presudu, a niti razlozi zbog kojih tu presudu žalbom pobija optuženi P. R., valjalo je, na temelju članka 387. ZKP/97. žalbe državnog odvjetnika i optužene L. R.-B. u ostalom dijelu, a žalbu optuženog P. R. u cijelosti, odbiti kao neosnovane i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke.

 

Zagreb, 21. rujna 2016.