Broj: Kž 270/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 38. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. siječnja 2016. broj K-221/11., u sjednici održanoj 22. rujna 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi T. M. i optuženi G. B. oslobođeni su od optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv gospodarstva, pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.).

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.-5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.). Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje“.

Optuženi G. B. je po braniteljici M. F. S., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S. i M. F. S. iz Z. na žalbu državnog odvjetnika podnio odgovor s prijedlogom da se tu žalbu odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., državni odvjetnik ističe da su razlozi suda u prvostupanjskoj presudi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni i to u odnosu na dio obrazloženja u kojem prvostupanjski sud raščlanjuje činjenični opis iz izmijenjene optužnice te zaključuje da postoji proturječje između činjeničnog opisa djela za kojeg se tereti optuženike te zakonske i pravne oznake istog. Protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud na potpuno jasan način i bez proturječja obrazložio ovakvo svoje utvrđenje. No, budući da se taj dio obrazloženja prvostupanjske presude niti ne odnosi na odlučne činjenice zbog kojih su optuženici T. M. i G. B. oslobođeni od optužbe da bi počinili kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 39. KZ/11., to ovakvim žalbenim navodima državnog odvjetnika nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog, državni odvjetnik u žalbi reproducira dijelove prvostupanjske presude te smatra da je sud pogrešno ocijenio provedene dokaze te izveo pogrešan zaključak da nije dokazano da bi optuženici T. M. i G. B. počinili terećeno im kazneno djelo. Ujedno državni odvjetnik u žalbi smatra da je sud sve što mu je bilo nejasno iz činjeničnog opisa u optužnici trebao sam po službenoj dužnosti utvrditi, ne predlažući niti u žalbi konkretne dokaze koje je sud propustio izvesti u tijeku prvostupanjskog postupka.

No, protivno ovakvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio da nije dokazano da bi optuženici počinili kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11. na način kako se to opisuje u optužnici izmijenjenoj od strane državnog odvjetnika.

Naime, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, iz činjeničnog opisa optuženicima na teret stavljenog kaznenog djela nije razvidno na koja je to druga trgovačka društva prebacivan novac koji je podignut s računa trgovačkog društva I. S. d.o.o., tko su vlasnici tih društava niti tko su bile odgovorne osobe u tim društvima, odnosno osobe ovlaštene za podizanje novčanih sredstava pa niti tko je pribavio nepripadnu materijalnu dobit u ukupnom iznosu 3,035.500,00 kuna. S obzirom na izostanak ovih podataka u činjeničnom opisu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da u predmetnom postupku nije dokazano da bi optuženici bili svjesni da će upravo P. M. (odnosno „ostali“, kako se to navodi u optužnici) novčana sredstava prebačena na račune društava vlasništvo njegove obitelji ta novčana sredstva koristiti za svoje vlastite potrebe te da bi postupali upravo s tom namjerom. Naime, za ovakvo postupanje nužno je da je upravo P. M. (odnosno „ostali“) bio osoba koja je ovlaštena podizati novčana sredstva s računa trgovačkih društava na koja su ta sredstva prebačena s računa trgovačkog društva I. S. d.o.o. No, ta okolnost niti proizlazi iz činjeničnog opisa terećenog djela (iz kojeg nije vidljivo čak ni o kojim se društvima radi) niti iz provedenih dokaza.

Budući da niti sada u žalbi državni odvjetnik ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje iz optužnice niti je predložio izvođenje kakvog novog dokaza iz kojeg bi sa sigurnošću proizlazilo da su optuženici znali da je P. M. (odnosno „ostali“) osoba ovlaštena za raspolaganje novčanim sredstvima s računa trgovačkih društava na koja su ta sredstva prebacivana, odnosno da je upravo on (odnosno „ostali“) taj novac koristio za osobne potrebe, to je pravilno prvostupanjski sud oslobodio optuženike T. M. i G. B. da bi počinili kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11. jer nije dokazano da su počinili djelo na način kako ih se tereti optužnicom državnog odvjetnika.

Stoga je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja niti su prilikom njezinog ispitivanja utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 22. rujna 2016.