Broj: Kž 319/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. V., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 22. travnja 2016. broj K-2/16, u sjednici održanoj dana 22. rujna 2016. u nazočnosti braniteljice optuženika T. T. K., odvjetnice iz Z., u zamjeni za odvjetnika D. P. iz D.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Djelomično se prihvaća žalba opt. D. V., te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni tako da se opt. D. V., za kazneno djelo iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 za koje je po sudu prvog stupnja proglašen krivim, temeljem citirane zakonske odredbe i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se, temeljem čl. 54.KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. siječnja 2016. do 9. ožujka 2016.

 

II.              U ostalom dijelu žalba opt. D. V. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D. V. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru.

 

               Temeljem čl. 5. st. 1. toč. a., b. i c. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10 – u daljnjem tekstu: ZOPOIK), od optuženika je oduzeta imovinska korist u iznosu od 110.383,40 kn koju je dužan uplatiti u proračun Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

              Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 k, sukladno čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08).

 

              Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju D. P., odvjetniku iz D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće, a podredno da se ta presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je braniteljica optuženika T. T. K., u zamjeni za branitelja D. P., koja je usmeno izložila navode žalbe i ostala pri žalbenom prijedlogu. Uredno obaviješteni optuženik te zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

              Žalba optuženika je djelomično osnovana i to samo zbog odluke o kazni.

 

Iako se u uvodu žalbe ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žalitelj ne navodi o kojoj bi se povredi konkretno radilo, osim paušalne tvrdnje da prvostupanjski sud "ničim ne obrazlaže istaknute dvojbe koje su relevantne za pravilno presuđenje" čime vjerojatno smjera na bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZK/08. Međutim ovaj žalbeni sud nalazi da je sud prvog stupnja dao jasne  dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a drugo je pitanje što se žalitelj s tim razlozima ne slaže čime, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje posljedicom čega je nepravilno primijenio kazneni zakon na štetu optuženika. U žalbi se osporava identitet optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela. Smatra se da je prvostupanjski sud neosnovano povjerovao terećenju svjedoka M. M. iako je njegov iskaz nedosljedan i manjkav te djelomično u suprotnosti s provedenim kontrolnim dokazima. Također, ukazuje se da je prvostupanjski sud odbio neposredno ispitati svjedoka M. M. iako ovaj govori u prilog obrane, a također nije pribavljen niti cjelokupni spis osiguravatelja koji je nadoknadio štetu, zbog čega ostaje upitno koliko je novca kritične prilike doista otuđeno, a što je relevantno za pravnu kvalifikaciju djela. Stoga je optuženika, u nedostatku sigurnih dokaza, trebalo osloboditi od optužbe.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom dokaznom postupku sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je upravo optuženik počinitelj kaznenog djela razbojništva u mjenjačnici O. u D., na način opisan u optužnici državnog odvjetnika.

 

Sud prvog stupnja s pravom vjeruje iskazu svjedoka M. M. koji u istrazi i na raspravi dosljedno tereti optuženika da ga je najprije nagovarao na zajedničko počinjenje ovog kaznenog djela, a kada je svjedok to odbio, sam je počinio predmetno kazneno djelo uz uporabu plinskog pištolja kojeg mu je svjedok prethodno dao. Na ovaj način svjedok i sebe inkriminira kao pomagatelja pri učinu kaznenog djela, za što ne bi bilo potrebe u slučaju da se radi o lažnom terećenju. Svjedok M. uvjerljivo iznosi detaljan plan kada, kako i na koji način je optuženik namjeravao počiniti kazneno djelo upravo u spomenutoj mjenjačnici u G., a činjenica je da se kritični događaj tako i odvijao. Upravo tvrdnja da je optuženik djelo namjeravao počiniti za kišnog vremena uz prikrivanje fizionomije lica kišobranom, potvrđen je snimkom videonadzora, ali i iskazom djelatnice mjenjačnice Z. B. Osim toga, svjedok M. iznosi i brojne druge detalje koji ukazuju na prethodno dobro razrađeni plan optuženika, ali iznosi i podatke o njegovom kretanju uoči izvršenja kaznenog djela, što može biti poznato samo osobi koja govori iz proživljenog iskustva. Konačno, ovaj svjedok iskazuje da mu je optuženik osobno priznao da je počinio predmetno razbojništvo uz napomenu da je bio spriječen otuđiti novac zbog nailaska ženske osobe, čiji ulazak u mjenjačnicu je nesporno utvrđen snimkom videonadzora te iskazom svjedoka Z. B. Upravo tvrdnja svjedoka M. da mu je optuženik porekao otuđenje novca govori u prilog istinitosti njegovog terećenja u cjelini, jer u protivnom ovaj svjedok ne bi imao razloga taj detalj isticati.

 

Konačno, ali ne manje važno, svjedok M. je u okviru svog iskaza otkrio da su on i optuženik zajednički počinili jedno drugo imovinsko kazneno djelo posljedicom čega je protiv njih sada u tijeku kazneni postupak pred Općinskim sudom u Dubrovniku broj K-152/16. Svakako, sve navedeno ukazuje da se ovdje ne radi o lažnom i zlonamjernom terećenju optuženika od strane svjedoka M. M. niti je za takav postupak utvrđen kakav ozbiljan motiv. Optuženik i svjedok M. bili su u dobrim odnosima, dapače, jako dobrim kako iskazuje svjedok D. P., pa nije uvjerljivo da bi svjedok M., sve i da optuženiku duguje neki novac, lažno ga teretio za ovako teško kazneno djelo te još i sebe izložio kaznenom progonu. Pri tome, da je svjedok M. doista želio nauditi optuženiku, kako tvrdi žalba, tada bi sam i to odmah podnio kaznenu prijavu protiv njega, što ovdje nije slučaj.

 

Osim toga, terećenje svjedoka M. potvrđeno je iskazima svjedoka D. P. i M. T., kao kontrolnim dokazima. Naime, ovi svjedoci potvrđuju da im je svjedok M., daleko prije podnošenja kaznene prijave protiv optuženika, govorio o tome da je optuženik počinio predmetno razbojništvo uz uporabu njegovog, M. plinskog pištolja. Ovi svjedoci suglasno opisuju kako je svjedok M., nakon što mu je optuženik vratio pištolj, najprije ga nudio na prodaju svjedoku T., a potom svjedoku P. koji ga je kupio u zamjenu za kockarski dug. Predmetni plinski pištolj, za kojeg djelatnica mjenjačnice vjeruje da joj je njime prijećeno pri učinu kaznenog djela, dragovoljno je predan policiji od strane svjedoka D. P., a nesporno se radi o pištolju kojeg je prethodno kupio od svjedoka M. i za kojeg mu je ovaj rekao da ga je optuženik uporabio pri predmetnom razbojništvu. Doista, zašto bi svjedok M. upozoravao svjedoka P. da se "riješi" tog pištolja ako ne zato što je znao da je optuženik njime počinio kazneno djelo te nije želio da svjedok P., koji je inače njegov rođak, zbog toga bezrazložno strada.

 

Kod ovakvog stanja stvari, u žalbi isticana okolnost da svjedok M. inače neuredno živi, što utvrđuje i prvostupanjski sud, još ne znači i da ovdje lažno iskazuje budući da suprotno proizlazi iz ukupnosti naprijed navedenih činjenica i kontrolnih dokaza, kako pravilno ocjenjuje i analizira prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude.

 

Iznalaženjem manjih proturječja i nedosljednosti u iskazu svjedoka M., pa i činjenica da je prema izlistu telefonskih poziva kritičnog dana više puta kontaktirao optuženika negoli što sam priznaje, žalitelj nije s uspjehom obezvrijedio terećenje tog svjedoka u cjelini tj. u njegovim suštinskim dijelovima.

 

Što se tiče navoda žalbe o potrebi neposrednog ispitivanja svjedoka M. M., treba reći da je taj dokazni prijedlog osnovano odbijen kao nevažan budući je iskaz tog svjedoka prethodno bio pročitan uz suglasnost obiju stranaka. Osim toga, taj svjedok je i pred državnim odvjetnikom iskazivao o okolnostima relevantnim za obranu (postojanje duga) što prvostupanjski sud akceptira, ali s pravom ne smatra bitnim za procjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka M.

 

Isto tako, nije bilo potrebe pribavljati cjelokupni spis osiguravatelja koji je oštećenom vlasniku mjenjačnice O. namirio štetu proizašlu posljedicom učina kaznenog djela. Naime, prema obavijesti o likvidaciji odštete od 21. prosinca 2015. (list 187 spisa), C. o. d.d. isplatilo je oštećenom ukupan iznos štete od 111.383,40 kn što ukazuje da su interne službe osiguravatelja prihvatile odštetni zahtjev u cijelosti. O jednakom iznosu ukradenog novca govori i ošt. M. K. koji je u istrazi i na raspravi dosljedno opisao da je usporedbom stanja novca u blagajni s novcem kojeg je faktično zatekao u mjenjačnici nakon učina djela utvrdio iznos štete. Dapače, svjedok je iskreno rekao da je novčanicu od 1.000,00 kn, koja je očito ispala pri bijegu optuženika, našao na cesti te predao policiji. Stoga nema razloga sumnjati u tvrdnje tog svjedoka koje je prihvatilo i osiguravajuće društvo. U žalbi isticana okolnost da je svjedok kritičnog dana iznosio i vraćao novac u mjenjačnicu pri čemu to nije blagajnički konstatirao, ne dovodi u sumnju po sudu prvog stupnja utvrđeni iznos otuđenog novca budući se to odvijalo prije učina predmetnog kaznenog djela razbojništva, kako je vidljivo iz pregledane snimke videonadzora.

 

Pri tome, prvostupanjski sud valjano cijeni i činjenicu da je svjedok Z. B. prepoznala optuženika kao osobu koja je prethodno više puta dolazila u mjenjačnicu radi konverzije valute, što priznaje i optuženik (doduše, tek na raspravi). Ta okolnost, uz konkretno ponašanje izvršitelja pri učinu predmetnog kaznenog djela, jasno pokazuje da se radi o osobi koja je tamo već dolazila jer poznaje mjesta gdje se novac nalazi (pult, ladica, sef) što dodatno ukazuje na optuženika kao počinitelja predmetnog kaznenog djela razbojništva.

 

Stoga se navodima žalbe ne dovode s uspjehom u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja pa i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je identitet optuženika, kao počinitelja predmetnog kaznenog djela razbojništva, sa sigurnošću dokazan.

 

Međutim, ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, uočena je povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 na štetu optuženika koja, doduše, nema utjecaja na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela utvrđenu u izreci te presude.

 

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da je kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 ostvareno uz dva kvalifikatorna elementa i to: uz uporabu oružja te zbog činjenice da je počinitelj pribavio znatnu imovinsku korist. Iako je ova potonja kvalifikatorna okolnost pravilno utvrđena pa se, dakle, doista radi o težem obliku kaznenog djela razbojništva, treba ukazati na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o tome da prijetnja plinskim pištoljem također predstavlja kvalificirani oblik ovog kaznenog djela. Naime, već je višekratno u sudskoj praksi zauzeto stajalište da, neovisno o tome što se plinski pištolj formalno citira u Zakonu o oružju ("Narodne novine", broj 63/07, 146/08 i 59/12), to ne znači da prijetnja takvim oružjem podrazumijeva teži oblik kaznenog djela s obzirom da se plinskim pištoljem, zbog njegovih karakteristika, ne može ugroziti život ili tijelo na način svojstven pravom oružju. S obzirom da oružje u smislu zakonskog opisa djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11 mora biti objektivno podobno da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo određene osobe, dok subjektivno poimanje žrtve i njezin strah nije odlučan, to nema kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela kada se prijeti npr. praznim ili neispravnim pištoljem, njegovom imitacijom ili, pak, plinskim pištoljem.

 

Međutim, neovisno o uočenoj povredi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. KP/08, pravna kvalifikacija kaznenog djela iz prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena pa nema uvjeta za preinačenje pobijane presude u tom dijelu, pri čemu izostanak jedne od kvalifikatornih okolnosti treba cijeniti optuženiku pri odmjeravanju kazne.

 

Vezano za to, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrečena prestroga kazna zatvora.

 

Naime, iz naprijed navedenih razloga očito je da se kriminalna količina za koju optuženik odgovara, zbog izostanka jedne od kvalifikatornih okolnosti, umanjila te da, njegova dosadašnja neosuđivanost i činjenica da je otac troje mlt. djece, opravdava primjenu zakonskih odredaba o ublažavanju kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma.

 

Zbog toga, pravilno cijeneći otegotne okolnosti u vidu veće novčane vrijednosti koju je optuženik pribavio učinom djela te po sudu prvog stupnja pravilno utvrđenu činjenicu da je djelatnica mjenjačnice Z. B. pretrpjela intenzivan strah zbog kojeg je dulje vrijeme bila na bolovanju te morala koristiti psihijatrijsku pomoć, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se i kaznom zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci na optuženika u dostatnoj mjeri utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, a ujedno upozoriti i drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

Ovako odmjerena kazna primjerenija je težini počinjenog kaznenog djela, okolnostima konkretnog slučaja te ličnosti samog optuženika kojem je ovo prvi sukob sa zakonom.

 

Odluka o oduzimanju imovinske koristi od optuženika u svemu je sukladna zakonu jer nitko ne smije zadržati korist pribavljenu kaznenim djelom.

 

Iako optuženik uvodno pobija odluku prvostupanjskog suda o troškovima kaznenog postupka, o tome se u obrazloženju žalbe ne navode razlozi, a ovaj žalbeni sud nalazi da su isti u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn pravilno odmjereni te u skladu s dužinom i složenošću kaznenog postupka te imovinskim prilikama optuženika.

 

Kako su time navodi žalbe djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene druge povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. i 486. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

             

Zagreb, 22. rujna 2016.