Broj: Kž 390/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. V. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda i 105/04. – dalje u tekstu: KZ/97) i drugih, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 16. svibnja 2016. broj K-108/99, u sjednici održanoj 26. rujna 2016.,

r i j e š i o   j e

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Splitu, na temelju članka 380. stavka 1. točke 2. u svezi članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), obustavljen je kazneni postupak protiv optuženog T. V. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u svezi stavaka 1. i 3. KZ/97, protiv optuženog V. Z. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u svezi stavaka 1. i 3. i članka 38. stavka 1. KZ/97, protiv optuženog P. J. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u svezi stavaka 1. i 3. i članka 37. stavka 1. KZ/97 i kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u svezi stavaka 1. i 3. KZ/97 te protiv optuženog P. Ž. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. u svezi stavaka 1. i 3. i članka 37. stavka 1. KZ/97, a sve u svezi članka 7. stavka 1. i članka 5. točke 13. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ br. 57/11 – dalje u tekstu: ZoNKD-RPiPP). Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08 oštećenik I. - I. N. d.d. Z. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u svezi s člankom 467. točkom 1. ZKP/08 te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. točke 3. u svezi s člankom 470. stavcima 1. i 2. ZKP/08, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Optuženi P. Ž. je podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika. Međutim, kako se, sukladno članku 495. ZKP/08, na postupak o žalbi protiv rješenja ne primjenjuje odredba članka 473. ZKP/08, kojom je propisano postupanje u povodu žalbe protiv prvostupanjske presude, to odgovor optuženog P. Ž. na žalbu državnog odvjetnika protiv pobijanog rješenja nije razmatran.

Spis predmeta je, sukladno članku 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, žalitelj ističe da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima rješenja o sadržaju izvedenih dokaza te da je pobijana odluka proturječna dokazima koji se nalaze u spisu i onima koji su izvedeni tijekom dokaznog postupka.

Protivno istaknutim žalbenim navodima, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječje, pa onda ni znatno u pogledu onoga što se navodi u razlozima pobijanog rješenja o sadržaju izvedenih dokaza, a pobijana odluka je sukladna dokazima koji se nalaze u spisu i onima koji su izvedeni tijekom dokaznog postupka. Prema tome, u pobijanom rješenju nije počinjena bitna postupovna povreda na koju upire žalitelj, a ni ispitivanjem tog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08 nije utvrđeno da bi u njemu bila ostvarena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ističe da je pobijana odluka preuranjena te da prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje rezultate dokaznog postupka koji su bili temelj za izmjenu optužnice 9. listopada 2014. Prema stanovištu žalitelja, prvostupanjski sud, obrazlažući novi zakonski koncept imovinske koristi kod kaznenih djela ratnog profiterstva kao nesrazmjerne, pogrešno uzima da imovinska korist koja se optuženicima stavlja na teret pod pojedinim točkama izmijenjene optužnice ne predstavlja konstitutivno obilježje kaznenih djela ratnog profiterstva.

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti sljedeće: izmijenjenom optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj KT-100/94 od 9. listopada 2014. optuženicima su stavljena na teret kaznena djela kako slijedi – optuženom T. V. kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97, optuženom V. Z. kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi s člankom 38. KZ/97, optuženom P. J. kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi s člankom 37. KZ/97 i kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97 te optuženom P. Ž. kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. u vezi s člankom 37. KZ/97, a u odnosu na sve optuženike i sva kaznena djela u svezi članka 7. stavka 1. i članka 5. točke 13. ZoNKD-RPiPP-a.

Dakle, razlika prema onome za što su ti optuženici terećeni prvotnom optužnicom istog državnog odvjetništva od 11. kolovoza 1999. je u vezivanju tih kaznenih djela uz odredbe članka 7. stavka 1. i članka 5. točke 13. ZoNKD-RPiPP-a, odnosno u „pretvaranju“ inkriminacija iz prvotne optužnice u kaznena djela iz članka 1. ZoNKD-RPiPP-a. Međutim, da bi se neko u materijalnom kaznenom zakonu već postojeće kazneno djelo moglo smatrati kaznenim djelom kakvo imaju u vidu citirane odredbe ZoNKD-RPiPP-a, potrebno je ispunjenje određenih uvjeta koji se odnose na vrijeme i okolnosti njihova počinjenja. Razmatrajući u tijeku priprema za raspravu jesu li u konkretnom slučaju ti uvjeti ispunjeni, prvostupanjski sud je, polazeći od kriterija koji u pogledu tumačenja tih uvjeta proizlaze iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4149/2014 od 24. srpnja 2015. (osobito točke 169.-172.), pravilno zaključio da kaznenim djelima koja se optuženicima stavljaju na teret izmijenjenom optužnicom državnog odvjetništva od 9. listopada 2014. nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata kaznenih djela ratnog profiterstva, a to je nesrazmjernost imovinske koristi u smislu članka 7. stavka 1. ZoNKD-RpiPP-a. Budući da je prvostupanjski sud za tu svoju odluku dao jasne, dostatne i iscrpne razloge koje ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, žalitelj se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste.

Nakon toga je prvostupanjski sud, također pravilno, zaključio da u odnosu na kaznena djela za koja se optuženici terete izmijenjenom optužnicom, a nakon izostavljanja njihove korelacije s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 5. točke 13. ZoNKD-RPiPP-a, postoje smetnje za nastavak postupka iz članka 452. točke 6. ZKP/08. Naime, za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97, koje se stavlja na teret svim optuženicima, samo u različitim oblicima počinjenja (počiniteljstvo/poticanje/pomaganje), propisana je kazna zatvora od jedne do deset godina. Prema tome, tzv. relativna zastara kaznenog progona za isto, sukladno članku 19. stavku 1. alineji 3. KZ/97, nastupa protekom deset godina od počinjenja, dok tzv. apsolutna zastara kaznenog progona, sukladno članku 20. stavku 6. KZ/97, nastupa protekom dvadeset godina od počinjenja. Imajući u vidu vremena počinjenja tih kaznenih djela stavljenih na teret pojedinim optuženicima (optuženi T. V. – od početka 1990. do kraja listopada 1994.; optuženi V. Z. – od 2. do 21. rujna 1994.; optuženi P. J. – od početka 1992. do kraja listopada 1994. te od 28. rujna 1992. do 10. rujna 1993. i optuženi P. Ž. – od početka 1994. do kraja listopada 1994.), razvidno je da je u odnosu na sve optuženike i sva kaznena djela za koja se terete po odredbama KZ/97 nastupila zastara kaznenog progona i to još 2013., a za većinu 2014. godine. Nadalje, ako bi se činjenični opisi kaznenih djela za koja se optuženici terete izmijenjenom optužnicom državnog odvjetnika, u smislu odredbe članka 3. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br: 125/11., 144/12. i 56/15. - dalje u tekstu: KZ/11), podveli pod odgovarajuća kaznena djela iz KZ/11, radilo bi se o kaznenim djelima zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. tog Zakona (također u različitim oblicima počinjenja - počiniteljstvo/poticanje/pomaganje). Uzevši u obzir da je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11 propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, a da kazneni progon za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina zastarijeva nakon dvadeset godina (članak 81. stavak 1. alineja 3. KZ/11), zastara kaznenog progona za kaznena djela za koja se optuženici terete nastupila je i prema odredbama KZ/11.

Budući da je zastara kaznenog progona, sukladno odredbi članka 452. točke 6. ZKP/08, okolnost koja isključuje kazneni progon, predsjednik vijeća prvostupanjskog suda je pravilno odlučio kada je, na temelju te zakonske odredbe u vezi odredbe članka 380. stavka 1. točke 2. ZKP/08, obustavio kazneni postupak protiv optuženika.

Pravilnost i zakonitost pobijane odluke nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom državnog odvjetnika pa je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 26. rujna 2016.