Broj: Kž 388/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. S., zbog kaznenog djela iz članka 110. u svezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog M. S. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 14. ožujka 2016. broj K-24/2013-27, u sjednici održanoj 26. rujna 2016.,

p r e s u d i o   j e

Žalba optuženog M. S. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom optuženi M. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi s člankom 34. KZ/11 te je uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11, uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 7. travnja 2013. do 12. lipnja 2013. Na temelju članka 79. stavaka 1. i 2. KZ/11 od optuženika je oduzet preklopni nož s natpisom na oštrici „…“. Na temelju članka 148. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08) odlučeno je da će odluka o troškovima kaznenog postupka uslijediti naknadnim rješenjem.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi M. S. putem branitelja, odvjetnika S. P. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predloženo je pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, optuženik u žalbi ističe da je izreka pobijane presude proturječna njezinim razlozima te da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj ističe da je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka, prim. dr. sc. Ž. K. koji je naveo da su kod oštećenog M. L. utvrđene tri ubodne i jedna rezna rana koje u konkretnom slučaju nisu ozlijedile vitalne strukture oštećenika te njegov život nije bio ugrožen. Međutim, dio mišljenja vještaka u pogledu anatomske strukture vrata i prsišta gdje se nalaze velike krvne žile i dišni putovi, ozljede kojih mogu dovesti do brzog iskrvarenja, su hipoteze koje se na neprihvatljiv način povezuju s konstrukcijom iz optužnice, a prvostupanjski sud nije dao valjane razloge o bitnim činjenicama.

Prije svega treba navesti da je stalni sudski vještak iz područja kirurgije, prim. dr. sc. Ž. K. u svom pisanom nalazu i mišljenju, kod kojeg je ostao i na raspravi, naveo da su sve tri ubodne rane (iznad lijeve ključne kosti prema vratu, u području lijevog ramena i u području lijeve ključne kosti prema pripoju za prsnu kost), da su bile dublje i usmjerene prema velikim krvnim žilama koje se nalaze u tim tjelesnim regijama, mogle dovesti do njihovog ozljeđivanja i značajnog krvarenja koje je moglo dovesti u opasnost i život oštećenika. Dajući svoj usmeni nalaz i mišljenje na raspravi pred prvostupanjskim sudom, pojasnio je da se iza ključne kosti i prema vratu na udaljenosti od 3 do 5 cm nalaze arterije i vene koje imaju značajan promjer te njihovo potpuno presijecanje može dovesti do iskrvarenja u roku od 1 do 2 minute, no da u konkretnom slučaju nema podataka niti je objektivizirana bilo kakva druga ozljeda žilnog sustava ili drugih anatomskih struktura u tom području, tako da su ubodne rane koje je oštećenik zadobio očito zahvaćale samo kožu i potkožno tkivo. Prema tome, vještak je, polazeći od pravila struke, znanosti i iskustva, obrazložio kakve su posljedice mogle proizaći iz ozljeda koje je oštećenik zadobio u konkretnom slučaju, a prvostupanjski sud je te zaključke s pravom prihvatio kao dane od strane stručne i za ishod postupka nezainteresirane osobe, povezujući ih pri tome s ostalim izvedenim dokazima, što je sve i valjano obrazložio.

Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjena bitna postupovna povreda na koju upire žalitelj, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bila počinjena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud je nakon savjesne i svestrane ocjene obrane optuženika i svih izvedenih dokaza, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto potom pravilno primijenio kazneni zakon, zaključivši da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u svezi s člankom 34. KZ/11 upravo na način opisan u izreci pobijane presude.

Pravilnost tog zaključka prvostupanjskog suda nije s uspjehom dovedena u sumnju žalbenim navodima optuženika da, bez obzira na njegovo nekorektno ponašanje u autobusu, nakon dolaska u G. sukob forsira oštećenik koji onda i nasrće na njega dovodeći ga svojim ponašanjem u stanje jake emocionalne napetosti, da kod ubojstva u pokušaju mora postojati namjera da se djelo dovrši, dok on, jer je doveden u stanje jake razdraženosti ili prepasti, nije nastavio napad, što znači da nije htio posljedicu koja mu se imputira.

Nije, naime, sporno da je tijekom vožnje autobusom s povratka iz Z. u G. između optuženika i oštećenika došlo do verbalne prepirke čiji povod je bilo obraćanje oštećenika optuženiku da ugasi cigaretu. Međutim, ta je prepirka završena još tijekom vožnje. Sam optuženik je u svojoj obrani naveo da je, kada su izašli iz autobusa u G., u trenucima dok se on kretao prema vozilu J. S. s kojim se trebao voziti kući, opsovao mater oštećeniku. U tim trenucima oštećenik je, kako to proizlazi iz njegovog iskaza, stajao kod svog vozila te je od optuženika bio udaljen 15-ak metara. Kada se uz navedeno uzmu u obzir i iskazi svjedoka koji su čuli psovku koju je optuženik uputio oštećeniku na autobusnom kolodvoru u G., a posebno iskaz svjedoka M. F. („Po izlasku iz autobusa u G. optuženik je počeo psovati i vrijeđati sve branitelje i vidjelo se da želi sukob“) te iskaz svjedoka S. Š. („Dolaskom na autobusni kolodvor u G., vidio je kako je optuženik pri izlasku iz autobusa počeo tražiti oštećenika M. L. i vidjelo se da s njim želi sukob“), potpuno su neprihvatljivi žalbeni navodi optuženika da je oštećenik taj koji nakon dolaska u G. forsira sukob. Naprotiv, optuženik je taj koji je na opisani način izazvao fizički sukob do kojeg je potom došlo između njega i oštećenika, a koji je započeo tako što je oštećenik prišao optuženiku te je započela razmjena udaraca.

Kada iskazuju o tome tko je kome prvi zadao udarac, i optuženik i oštećenik tvrde da je to bio onaj drugi, dok se nitko od svjedoka očevidaca nije mogao očitovati o tome tko je od njih dvojice zadao prvi udarac. Međutim, svi su ti svjedoci suglasni u tome da se radilo o uzajamnoj razmjeni udaraca. Kada se uz to uzmu u obzir i njihove visine i težine (optuženik -… cm i … kg, a oštećenik … cm i … kg), prvostupanjski sud s pravom zaključuje da se tu radilo o uzajamnoj tučnjavi kod koje nije bilo dominacije ni s jedne strane sve dok optuženik nije uporabio nož. Onog trenutka kada je u tijeku tog sukoba u kojem do tada nisu upotrebljavana opasna sredstva posegnuo za nožem, dakle sredstvom podobnim za ugrožavanje tjelesnog integriteta ili života druge strane, optuženik je postao dominantnija strana tog sukoba. Tim nožem optuženik čak četiri puta ubada oštećenika, zadavši mu reznu ranu desne šake s presječenim tetivama opružača desnog palca i tri ubodne rane u dijelovima tijela u kojima se nalaze velike krvne žile, čije ozljeđivanje i značajno krvarenje je moglo dovesti u opasnost i život oštećenika, no do koje posljedice nije došlo zbog toga što su optuženiku i oštećeniku prišli svjedoci J. R. i S. Š. te ih razdvojili. Prema tome, ne može se prihvatiti ni daljnja žalbena tvrdnja optuženika da nije imao namjeru usmrtiti oštećenika jer da nije nastavio napad.

Konačno, ne može se prihvatiti ni žalbena tvrdnja optuženika, kojom očito smjerajući na to da bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 112. u svezi s člankom 34. KZ/11, ističe da je bio doveden u stanje jake razdraženosti ili prepasti. Naime, jedno od obilježja tog kaznenog djela je stanje jake razdraženosti ili prepasti u koje je netko doveden bez svoje krivnje nečijim napadom, teškim vrijeđanjem ili zlostavljanjem, a ni iz obrane optuženika ni iz iskaza oštećenika, a ni iz drugih provedenih dokaza ne proizlazi da bi se kod optuženika radilo o takvom subjektivnom stanju koje bi upućivalo na jaku razdraženost ili prepast u smislu citirane zakonske odredbe.

Optuženik samo u uvodu svoje žalbe navodi da prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, no ne navodi o kojoj bi se povredi kaznenog zakona predviđenoj u članku 469. točkama 1. do 6. ZKP/08 radilo niti obrazlaže ovu žalbenu osnovu, a iz sadržaja njegovih žalbenih navoda proizlazi da zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi. Ono, međutim ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa stanovišta žalitelja bilo ispravno. Budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pravno označivši opisanu djelatnost optuženika kao kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka u vezi s člankom 34. KZ/11, nije osnovana ni žalba optuženika izjavljena zbog žalbene osnove iz članka 469. ZKP/08, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Optuženik uvodno u žalbi naznačuje i žalbenu osnovu odluke kazni, no istu ne obrazlaže. Međutim, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08).

Odlučujući o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije za optuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu odredbe članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne pa mu je tako otegotnim cijenio upornost i odlučnost da oštećenika liši života te činjenicu da je upravo on izazvao sukob s oštećenikom i pojačavao ga do samog kraja, tj. do trenutka kada su treće osobe prekinule taj sukob razdvojivši njega i oštećenika, a olakotnim da je otac maloljetnog djeteta i korektno držanje pred sudom. Pravilnim vrednovanjem svih prethodno navedenih okolnosti te uzimanjem u obzir činjenice da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, zbog čega je prema optuženiku opravdano primijenio institut ublažavanja kazne, prvostupanjski sud je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. Ta kazna je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, primjerena okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o oduzimanju predmeta sukladno članku 478. ZKP/08, utvrđeno je da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je od optuženika, na temelju članka 79. stavka 1. KZ/11, oduzeo nož kojim je kazneno djelo počinjeno.

Budući da žalba optuženog M. S. nije osnovana, na temelju članka 482. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. rujna 2016.