Broj: Kž 148/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež, sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. K., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04 i 84/05 – dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 29. lipnja 2015. broj K-4/15, u sjednici održanoj dana 29. rujna 2016., u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika B. H. iz V.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Djelomično se prihvaća žalba opt. D. K., preinačuje se prvostupanjska presuda te se, na temelju čl. 452. toč. 6. ZKP/08, izriče:

 

protiv opt. D. K. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

              - da bi: u vremenu od 1988. do 6. prosinca 1995., u O., u svojoj obiteljskoj kući, u cilju zadovoljenja spolnog nagona, svoje dijete A. K., rođenu ..., u više navrata sve do kraja 1994. spolno iskorištavao, tako što ju je rukom milovao po cijelom tijelu, prstima dirao po spolovilu i prst stavljao u njezino spolovilo, a nakon što je krajem 1994. dijete A. K. dobila prvu mjesečnicu, i svoj spolni organ stavljao u njezino spolovilo,

 

              - dakle, izvršio spolni odnošaj i s njim izjednačenu spolnu radnju zlouporabom položaja s djetetom,

 

              - pa da bi time počinio kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog čudoređa – spolni odnošaj s djetetom, opisano i kažnjivo u čl. 192. st. 3. KZ/97.

 

              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci te nagrada branitelja u odnosu na ovo kazneno djelo padaju na teret proračuna.

 

II.              Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni tako da se optuženik, za kaznena djela iz čl. 155. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. toč. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), za koja je pod toč. 3. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, uz prihvaćanje po sudu prvog stupnja utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora u trajanju od po jednu godinu i dva mjeseca za svako kazneno djelo, uz primjenu čl. 51. st. 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. srpnja 2014. do 2. siječnja 2015.

 

III.              U ostalom dijelu žalba opt. D. K. te žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D. K. i to pod toč. 1. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. KZ/97, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, te pod toč. 3. izreke zbog dva kaznena djela bludnih radnji iz čl. 155. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. toč. 1. i 2. KZ/11, za koje mu je svako utvrđena kazna zatvora u trajanju od po jedne godine i dva mjeseca, pa je D. K., uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i jedanaest mjeseci, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru.

 

Ujedno je odlučeno da je optuženik dužan snositi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) u ukupnom iznosu od 15.330,80 kn.

 

Istovremeno, protiv optuženika je, pod toč. 2. izreke, odbijena optužba zbog kaznenog djela iz čl. 191. st. 2. KZ/97, te je odlučeno da u tom dijelu troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračuna.

 

               Protiv osuđujućeg dijela presude žale se optuženik i državni odvjetnik.

 

Optuženik se žali po svom branitelju B. H., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom da se osuđujući dio pobijane presude ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se preinači i u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. izreke te presude odbije optužba zbog nastupa apsolutne zastare, odnosno da se ta presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća

 

Državni odvjetnik pobija osuđujući dio presude zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se ta presuda preinači i optuženiku utvrde strože pojedinačne, kao i jedinstvena kazna zatvora.

 

Optuženik je po svom branitelju podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da se ista kao neosnovana odbije, a postupi po prijedlogu optuženikove žalbe.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika u kojem također smatra da je ista neosnovana te ju treba odbiti.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik B. H., koji je izložio navode žalbe i ostao kod žalbenog prijedloga. Uredno obaviješteni optuženik, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

              Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

 

U odnosu na odluku pod toč. I. izreke ove presude

 

              U pravu je optuženik kada ističe žalbeni osnov povrede kaznenog zakona smatrajući da je u odnosu na kazneno djelo za koje je pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim nastupila zastara kaznenog progona.

 

              Predmetno kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom na štetu A. K. počinjeno je u periodu od 1988. do 6. prosinca 1995. te je u vrijeme događaja bilo propisano u čl. 83. st. 2. preuzetog Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 32/93 – u daljnjem tekstu: KZRH) sa zapriječenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine do deset godina.

 

              Isto kazneno djelo propisano je i u Kaznenom zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. kao kazneno djelo iz čl. 192. st. 3. KZ/97, također sa zapriječenom kaznom zatvora u trajanju od jedne do deset godina, time da je izmjenom tog zakona od 1. listopada 2006. ("Narodne novine", broj 71/06) zapriječena stroža kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine (do petnaest godina).

 

              Pravni kontinuitet ovog kaznenog djela očuvan je i u Kaznenom zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. (KZ/11) kao kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, za koje je također zapriječena kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina. Pri tome, pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda kada tvrdi da je pravni kontinuitet ostvaren u teškom kaznenom djelu iz čl. 166. st. 2. KZ/11, budući da kvalifikatorne okolnosti u vidu učina tog kaznenog djela prema bliskoj osobi (kćeri) i na štetu posebno ranjivog djeteta nisu bile propisane zakonom u vrijeme učina kaznenog djela (čl. 83. st. 2. KZRH), pa se kao takove niti hipotetski ne mogu razmatrati pri ocjeni o kojem bi se kaznenom djelu danas radilo.

 

Prema tome, imajući u vidu odredbu čl. 3. st. 3. KZ/11 i obvezu suda da pri promjeni zakona primijeni onaj koji je za počinitelja najblaži, kriminalnu djelatnost optuženika trebalo je pravno označiti po čl. 83. st. 2. preuzetog KZRH, tj. po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme učina djela, budući da kasnije izmjene zakona za njega nisu blaže. Međutim, prvostupanjski je sud pogrešno prihvatio pravnu kvalifikaciju iz čl. 192. st. 3. KZ/97 naznačenu u optužnici, iako time nije povrijedio kazneni zakon na optuženikovu štetu jer se radi o kaznenim djelima s jednako zapriječenim kaznama zatvora.

 

Slijedom toga, polazeći od pravilne pravne kvalifikacije kaznenog djela iz čl. 83. st. 2. preuzetog KZRH (jednako vrijedi i za kazneno djelo iz čl. 192. st. 3. KZ/97), relativna zastara kaznenog progona nastupa kad protekne 10 godina od izvršenja kaznenog djela, a to je ovdje najkasnije 6. prosinca 2005., kako predviđa odredba čl. 90. st. 1. alineja 3. preuzetog KZRH (ali i čl. 19. st. 1. alineja 3. KZ/97). Tijek relativne zastare kaznenog progona u međuvremenu nije prekidan pa niti počinjenjem jednako teškog ili težeg kaznenog djela u smislu čl. 91. st. 4. preuzetog KZRH budući da je za kasnije kazneno djelo iz čl. 191. st. 2. KZ/97, za koje je prvostupanjskom presudom odbijena optužba, zapriječena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

 

Budući da je kaznena prijava podnesena tek dana 9. srpnja 2014. nakon čega su poduzete i prve procesne radnje usmjerene na progon optuženika za predmetno kazneno djelo, to zbog prethodno nastupjele relativne zastare kaznenog progona više nisu postojale procesne pretpostavke za vođenje postupka.

 

Pri tome treba reći da je zastara kaznenog progona (relativna) nastupila prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama kaznenog zakona od 1. listopada 2006. ("Narodne novine", broj 71/06), pa primjeni odredbe čl. 19. st. 3. tog Zakona nema mjesta. Naime, iako je citiranom odredbom propisano da zastara kaznenog progona za kaznena djela počinjena na štetu djeteta i maloljetne osobe ne teče do njihove punoljetnosti (ošt. A. K. je postala punoljetna u prosincu 1999.), u konkretnom slučaju zastarne rokove produljene citiranom odredbom nije moguće primijeniti budući da je zastara već nastupila po do tada vrijedećem zakonu.

 

Stoga je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon u smislu čl. 469. toč. 3. ZKP/08 zbog čega je djelomičnim prihvaćanjem njegove žalbe pobijanu presudu trebalo preinačiti i odbiti optužbu za predmetno kazneno djelo, na način učinjen ad. I. izreke ove presude.

 

 

U odnosu na odluku pod toč. II. i III. izreke ove presude

 

Žalbe optuženike i državnog odvjetnika nisu osnovane.

 

Suprotno paušalnoj tvrdnji žalbe optuženika, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer su izreka i obrazloženje pobijane presude u svemu jasne i razumljive te sadrže sve elemente temeljem kojih se ispravnost odluke prvostupanjskog suda može s uspjehom ispitati.

 

Također, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 time što je psihologijski vještak mr. sc. J. B. pri izradi nalaza i mišljenja imala u vidu sadržaj spisa, pa i zapisnik o zaprimanju kaznene prijave. Mišljenje i zaključci vještaka, koje sud prvog stupnja uzima u obzir i pri donošenju presude, temelje se na rezultatima forenzičkog intervjua sa ošt. A. K. te provedenim psihologijskim metodama za ocjenu njezine sposobnosti vjerodostojnog iskazivanja, pri čemu stanje spisa i sadržaj izvedenih dokaza (premda se suvišno citiraju), nisu od utjecaja na stručno mišljenje. Osim toga, prvostupanjski je sud na raspravi od 20. travnja 2015. izdvojio iz spisa sporni dio nalaza i mišljenja vještaka, pa se prema tome pobijana presuda ne temelji na nezakonitom dokazu, kako pogrešno tvrdi žalitelj.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kaznena djela bludnih radnji za koje je pod toč. 3. izreke pobijane presude oglašen krivim, optuženik ističe da nema neposrednih dokaza o učinu djela, budući da dijete ošt. T. B. u postupku nije ispitana, a ginekološkim pregledom djeteta nisu uočeni tragovi spolnog zlostavljanja, što potvrđuje saslušani liječnik B. L. Stoga je prvostupanjski sud olako povjerovao majci ošt. djeteta, A. K., koja je imala motiva lažno teretiti optuženika. Također, odbijanjem dokaznih prijedloga obrane činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano našao dokazanim da je optuženik počinio oba kaznena djela bludnih radnji na štetu svoje unuke, djeteta T. B., na način kako ga tereti optužba.

 

Iako ošt. dijete T. B., zbog svoje izrazito mlade dobi (tempore criminis dvije i pol odnosno 3 godine) u postupku nije ispitana, prvostupanjski je sud s pravom cijenio posredne dokaze i to iskaz majke oštećenice, svjedoka A. K. i ujaka oštećenice, svjedoka N. K., kojima je ošt. T. rekla "da ju je dida dirao po kokici jer nije bila dobra" te da je uz plač i vrisku odbijala s optuženikom spavati u istoj sobi. Majka oštećenice A. K. je o tome pričala svojoj majci, M. K. i bratu I. K. koji to u svojim iskazima potvrđuju, uz napomenu da su joj sve povjerovali jer znaju da nije sklona laganju. Osim toga, ovi svjedoci uvjerljivo su iskazivali o dugogodišnjem agresivnom ponašanju optuženika prema svim ukućanima, a posebno prema svojoj djeci, kojim grubim postupanjem je nastojao steći autoritet i zaplašiti ostale koji su ga se nedvojbeno bojali.

 

Također, kontekst otkrivanja događaja i ponašanje majke oštećenice nakon toga tj. kada vodi svoju kćer T. na ginekološki pregled, ukazuje da je vrlo ozbiljno shvatila to što je dijete reklo, posebno jer i sama tvrdi da je od strane optuženika, svog oca, bila spolno zlostavljana u djetinjstvu (za koje kriminalne radnje je ovdje zbog nastupa zastare progona odbijena optužba). Upravo želja majke oštećenice, A. K. da zaštiti svoju kćer T. i onemogući optuženika da nastavi sa seksualnim zlostavljanjem, ali sada svoje unuke, bio je motivom podnošenja kaznene prijave. Navodna osvetoljubivost majke oštećenice zbog toga jer joj optuženik nije htio dati novac na otvaranje frizerskog obrta, nije uvjerljiv motiv za lažno terećenje, posebno jer iz ukupnog ponašanja A. K. jasno proizlazi da je zbog očuvanja obitelji dugi niz godina šutjela o njegovom ponašanju. Dapače, majka oštećenice A. K. protivila se podnošenju kaznene prijave i prikrivala identitet optuženika, kako proizlazi iz iskaza liječnika B. L.

 

Terećenje majke oštećenice uvjerljivo je i dosljedno pa kako niti psihologijski vještak u svom nalazu i mišljenju nije učio sklonosti konfabuliranju ili elemenata patološke motivacije, već ocjenjuje da je A. K. sposobna vjerodostojno iskazivati o proživljenim događajima koji su predmetom postupka, to je prvostupanjski sud s pravom ocijenio da ova svjedokinja govori istinu.

 

U žalbi istaknuta činjenica da ginekološkim pregledom ošt. djeteta T. nisu nađene ozljede ili tragovi na spolovilu, ne dovodi u sumnju dokazanost kaznenih djela budući da dodirivanje ili milovanje spolovila, u pravilu, ne ostavlja vidljive tragove, što potvrđuje i liječnik B. L. koji je dijete pregledao.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud osnovano odbio provesti novo psihologijsko vještačenje A. K. jer je psihologijski vještak mr. sc. J. B. pismeno, ali i usmeno na raspravi, stručno odgovorila na sva relevantna pitanja pa nije razumljivo s kojeg osnova bi novo vještačenje bilo opravdano. Isto se odnosi i na novo psihijatrijsko vještačenje optuženika radi utvrđivanja ima li on pedofilskih sklonosti. O tome je na raspravi iskazivao psihijatrijski vještak dr. B. P. koji takvu sklonost optuženika nije potvrdio niti demantirao budući se ista utvrđuje tek na temelju osude za takvo kriminalno ponašanje. Stoga se dopunskim ili novim vještačenjem optuženika ovo pitanje ne bi bolje ili drugačije rasvijetlilo. Konačno, nije bilo potrebe niti za ispitivanjem predloženih svjedoka na okolnost "brižnog postupanja optuženika kao roditelja" jer to utvrđenje nije odlučno za dokazanost počinjenih bludnih radnji na štetu vlastite unuke.

 

Stoga je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjena i odgovarajuća odredba materijalnog prava te je optuženik osnovano oglašen krivim za oba kaznena djela iz čl. 155. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. toč. 1. i 2. KZ/11, kvalificirana time da se radi o bliskoj osobi i žrtvi posebno ranjivoj zbog njezine dobi, što niti žalitelj ne dovodi u pitanje.

 

Nisu u pravu državni odvjetnik niti optuženik kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

 

Prije svega, posljedicom odluke o odbijanju optužbe za kazneno djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, trebalo je preinačiti tu presudu i u odluci o kazni, na način učinjen pod II. izreke ove presude.

 

Nema uporišta za odmjeravanje blaže kazne optuženiku.

 

Po sudu prvog stupnja  utvrđene pojedinačne kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i dva mjeseca za svako kazneno djelo, u svemu odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja, težini počinjenih kaznenih djela i ličnosti samog optuženika. Iako optuženik do sada nije osuđivan, treba imati u vidu da se radi o odioznom kaznenom djelu počinjenom na štetu djeteta izrazito mlade dobi, a optuženik je činjenicu krvnog srodstva s oštećenicom iskoristio za zadovoljenje vlastite seksualne pohote.

 

Otegotne okolnosti već su našle dovoljnog odraza u kaznama zatvora utvrđenim po sudu prvog stupnja, zbog čega žalba državnog odvjetnika kojom se predlažu strože pojedinačne kazne nije osnovana.

 

Slijedom navedenog, primjenom odredaba o stjecaju, trebalo je optuženika osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine jer će se samo takvom i tako odmjerenom kaznom na njega u dostatnoj mjeri utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka te upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

Kako slijedom izloženog žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, dok ispitivanjem pobijanog dijela presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. i čl. 486. ZKP/08, odlučiti kao ad II. i III. ove presude.             

 

 

Zagreb, 29. rujna 2016.