Broj: Kž 476/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. B. zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. S. B., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 17. lipnja 2016. broj K-7/16, u sjednici održanoj dana 03. listopada 2016., u prisutnosti javnom dijelu sjednice opt. S. B. i branitelja opt. S. B., odvjetnika B. I.

p r e s u d i o   j e

              I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. S. B. za kazneno djelo iz čl. 110. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 07. studenog 2015. do 07. prosinca 2015. i od 17. lipnja 2016. nadalje.

              II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. S. B., te se u pobijanom, a nepreinačnom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom Županijski sud u Vukovaru proglasio je krivim opt. S. B. zbog kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstva iz čl. 110. K7/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te odluke, te ga na temelju tog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.

              Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 07. studenog 2016. do 07. prosinca 2016.

              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08), ošt. M. S. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

              Na temelju čl. 189. st. 1. ZKP/08 naloženo je Policijskoj postaji V. da ošt. M. S. vrati privremeno oduzete predmete od pok. R. S., koji su specificirani u izreci te presude.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 8. ZKP/08 optuženik je obvezan da nadoknadi troškove kaznenog postupka, i to iznos od 270,20 kn za troškove svjedoka, iznos od 4.560,00 kn za troškove vještačenja, iznos od 3.114,08 kn za obdukciju i prijevoz žrtve, na ime paušala iznos od 2.000,00 kn, a opunomoćeniku oštećenika iznos od 10.000,00 kn na ime nagrade opunomoćenika, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. S. B.

              Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u dužem trajanju.

Opt. S. B. žali se po branitelju B. I., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se „pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje“.

              Odgovor na žalbu podnijeli su državni odvjetnik u pisanom obliku, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, i optuženik po branitelju odvjetniku B. I., usmeno na javnoj sjednici drugostupanjskog suda, predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Sjednica je održana u prisutnosti branitelja optuženika odvjetnika B. I., dok je prisutnost opt. S. B., koji se nalazi u Zatvoru u O., osigurana putem konferencijskog uređaja na Županijskom sudu u Osijeku,  te, u skladu s odredbom čl. 475. st. 5. ZKP/08, u odsutnosti državnog odvjetnika, koji je o njoj uredno obaviješten na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08.

              Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

              U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

              Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik naznačuje onu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, odnosno da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i iskaza danih u postupku. Međutim, naznačeni vid istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženik konkretizira kritizirajući analizu i ocjenu pojedinih dokaza iz prvostupanjske presude, kojima suprotstavlja vlastite zaključke, sugerirajući ih kao ispravne. Dakle, u suštini je žalitelj nezadovoljan zaključcima prvostupanjskog suda, a time se ne ostvaruje naznačena postupovna povreda, već je riječ o prigovorima koji potpadaju pod žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Proturječnost razloga o odlučnim činjenicama, pak, nije utvrđena ispitivanjem pobijane presude, a niti je ostvarena neka druga bitna postupovna povreda, na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno obvezi iz čl. 479. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

              Optuženik, nadalje, navodi da je „počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 450. st. 2. ZKP, kojim je određeno da je sud dužan savjesno cijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“. Međutim, odredba čl. 450. st. 2. ZKP/08 ima instruktivan karakter, a povređivanje načina postupanja propisanog tom odredbom rezultira pogrešno ili nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, a ne nekom od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. ZKP/08. 

              Optuženik uvodno naznačuje i povredu kaznenog zakona, no istu ne obrazlaže, a iz navoda žalbe očito je da cilja na tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, odnosno onu koja je rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 479. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

              Najvećim dijelom svojih navoda optuženik argumentira žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iako uvodno navodi da se žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

              Prigovarajući analizi i ocjeni dokaza izvedenih po prvostupanjskom sudu, optuženik iznosi vlastitu analizu i ocjenu istih dokaza, iz kojih izvlači zaključke koji potkrjepljuju navode njegove obrane, odnosno tvrdnju da je postupao u nužnoj obrani, a da se ne sjeća kako je do ozljeđivanja oštećenika došlo, sugerirajući tako i mogućnost da je oštećenik sam naletio na nož koji je optuženik držao u ruci.

              Međutim, suprotno primjedbama optuženika, prvostupanjski je sud savjesno  analizirao svaki od izvedenih dokaza, koje je potom kritički ocijenio, i to ponaosob i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav logički neupitan način došao i po mišljenju ovog suda ukazuju u svemu ispravnima.

              Optuženik prvenstveno žalbom osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka S. Š., koji ga kao očevidac događaja izrijekom tereti. U tom nastojanju prigovara pojedinim izjavama tog svjedoka, nalazeći ih proturječnima, nelogičnima, neprihvatljivima itd., no za tu ocjenu ne daje valjanu argumentaciju. Naime, činjenica što svjedok Š. nije znao optuženikovo ime ne dovodi u sumnju njegovu izjavu da ga zna od ranije, pri čemu je i sam svjedok Š. naglasio da ga zna iz viđenja, ali mu ne zna ime. Takva situacija nije neuobičajena, niti dovodi u pitanje pouzdanost navoda svjedoka. Niti tvrdnja svjedoka Š. da se pok. R. S. nije prepirao ni sukobljavao s optuženikom nije u suprotnosti s ozljedama koje je optuženik kritične zgode zadobio, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka, jer je svjedok govorio o onom što je prethodilo samom ozljeđivanju pok. R. S., a u tom dijelu čak ni optuženik ne tvrdi da bi došlo do međusobnog fizičkog kontakta između njega i oštećenika.

Nadalje, svjedok Š. detaljno je opisao i na skici lica mjesta označio gdje se sâm nalazio kada je došlo do susreta između pok. R. S. i optuženika, kao i kako je događaj tekao, te kako se koji od aktera kretao. Pritom je svjedok Š. naglasio da je optuženik prvi, izvadivši komad kamena iz pločnika, njime u leđa pogodio pok. S. koji je bježao od optuženika, da bi se pok. S. sagnuo i uzeo taj kamen. Takav iskaz, dakle, implicira da je u određenom trenutku pok. R. S. u rukama imao kamen, a to je u skladu s ozljedama optuženika koje su prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka nastale takvim tupotvrdim predmetom. Suprotno mišljenju optuženika, pogodak u leđa kamenom ne mora nužno ostaviti vidljive ozljede na tijelu, imaju li se u vidu godišnje doba (jesen, 06. studenog, kasnije popodne) i vremenski uvjeti koji diktiraju odjeću, a kritične zgode je nesporno utvrđeno da je oštećenik bio višeslojno odjeven.

              Nadalje, ima li se na umu da optuženik ne spori da je krenuo u istom pravcu u kojem se od njega udaljavao R. S., kao i da je u ruci imao nož, jasno je da je upravo optuženik bio napadač, jer je do kontakta između njega i pok. S. došlo nakon što mu je prišao optuženik. Činjenica što je optuženik nesumnjivo tijekom inkriminiranog događaja zadobio ozljede glave koje su moguće krvarile i u lijevo oko ne dovodi u pitanje konstataciju prvostupanjskog suda da je upravo optuženik napadač, naoružan nožem, koji je prethodno na pok. R. S. bacio veći kamen. Ozljedu na ruci optuženika, za koju je vještak dozvolio kvalifikaciju obrambene, treba razmatrati u kontekstu dinamike cjelokupnog događaja, koji započinje verbalnom prijetnjom optuženika upućenom pok. R. S., popraćene vađenjem noža, nakon čega se pok. S. udaljava nastojeći izbjeći bilo kakav sukob, a optuženik ga slijedi, gađa kamenom, te potom dostiže i ubada, a iz koje nepobitno slijedi optuženikov uporni napad, te obrambena uloga pok. R. S., pri čemu je on u drugom dijelu zbivanja naoružan kamenom koji je podigao nakon što ga je njime optuženik pogodio. Životno je logično da se nožem napadnuta osoba brani, a kako će to činiti ovisi o prilikama i situaciji, a moguće je i da to čini i aktivno, odnosno bacanjem nekih predmeta prema napadaču, upućivanjem udaraca napadaču i sl. Ima li se na umu da je mjesto događaja bilo slabije osvijetljeno, da je svjedok Š. od mjesta zbivanja bio udaljen desetak metara, te da su akteri događaja nesumnjivo bili u pokretu, a ne statični, razumljivo je da svjedok Š. nije mogao vidjeti kako se točno od napada optuženika branio ošt. pok. R. S., no nema nikakve dvojbe da je oštećenik to činio, pa je i razumno i životno logično zaključiti da je optuženik tada zadobio ozljede glave i ruke.

              Prihvatljivost navoda svjedoka S. Š. optuženik nastoji pobiti i upućujući na iskaz svjedoka D. T., za kojeg smatra da potvrđuje njegovu obranu. U tom smislu optuženik iz iskaza svjedoka T. citira izjavu da je „...vidio tri starije osobe... dvije su stajale jedna pored druge... treća se nalazila na udaljenosti od otprilike 10 m...“, što po ocjeni žalitelja B. odgovara navodu obrane da su zajedno stajali svjedok Š. i pok. S., dok da se optuženik nalazio udaljen od njih. Međutim, optuženik gubi iz vida da svjedok T. nije prisustvovao cjelokupnom zbivanju, nego je na nasip došao prije početka sukoba, nakon čega je otišao, da bi se vratio kada je na mjestu događaja bio samo R. S. koji već ležao uboden. Zbog toga je opis svjedoka T. gdje su tri osobe koje je vidio prije inkriminiranog događaja stajale, ima li se na umu da ih svjedok T. ne identificira i ne razlikuje, irelevantan za vrednovanje iskaza svjedoka Š. i obrane optuženika.

Kraj svega gore navedenog, prvostupanjski sud opravdano je ocijenio pouzdanim i prihvatljivim iskaz svjedoka S. Š., kao što je utemeljeno zaključio da obrana optuženika nije uvjerljiva, obrazlažući to prihvatljivim razlozima, na koje se opt. S. B. upućuje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

              Državni odvjetnik mišljenja je da je prvostupanjski sud propustio utvrditi i u dovoljnoj mjeri vrednovati otegotne okolnosti. Tako naglašava da oštećenik, star 80 godina i fizički nepobitno inferioran optuženiku, zbog čega i nesposoban pružiti značajniji otpor, svojim ponašanjem ni na koji način nije doprinio postupcima optuženika, koji je već ranije u više navrata verbalizirao agresivno ponašanje prema oštećeniku, da je oštećenik uvijek i ustrajno izbjegavao sukobe, što je pokušao učiniti i kritične zgode bježeći od optuženika, da kajanje optuženika nije iskreno jer sebe uporno nastoji predstaviti kao žrtvu, optuženikovu iskazanu upornost vidljivu iz njegovog progona oštećenika koji pokušava pobjeći, te optuženikovo ponašanje nakon počinjenja djela usmjereno na izbjegavanje kaznene odgovornosti i prikrivanje tragova kaznenog djela (bacanje noža, bijeg u šumski predio, te paljenje odjeće u peći).

              Optuženik, pak, smatra da nije u dovoljnoj mjeri uzet u obzir doprinos oštećenika, te socijalni momenti optuženika (iako nezaposlen, neporočan je, o čemu svjedoči činjenica da protiv njega nije u tijeku niti jedan postupak, niti je osuđivan, izdržava se od socijalne pomoći i povremenog rada na crno), a da je druželjubiv i nesklon sukobima misli da potvrđuje i njegov nadimak „K.“.

Ovaj drugostupanjski sud je razmotrio sve okolnosti koje su utvrđene u prvostupanjskom postupku, a koje su odlučne u pogledu odmjere visine kazne, te zaključio da osnovano državni odvjetnik prigovara visini izrečene kazne zatvora, ukazujući da u izrečenoj kazni zatvora u trajanju od devet godina nisu u dovoljnoj mjeri izraženi težina i okolnosti počinjenog djela, i to prvenstveno izostanak bilo kakvog doprinosa oštećenika, čija dob ga određuje kao inferiornu stranu, optuženikova upornost vidljiva iz njegovog progona oštećenika koji se pokušao bijegom udaljiti od njega, te ranije optuženikovo agresivno ponašanje prema oštećeniku. Vrhovni sud Republike  Hrvatske kao drugostupanjski sud nalazi da, neovisno o pravilno po prvostupanjskom sudu utvrđenim olakotnim okolnostima, nabrojene otegotne okolnosti u značajnoj mjeri relativiziraju značaj olakotnih, što sve, uz oblik krivnje – izravnu namjeru, djelu daje veću težinu i, u korelaciji s rasponom zaprijećene kazne za to djelo, opravdava odmjeravanja kazne u duljem trajanju.

Nasuprot tome, neosnovani su u tom pravcu izneseni prigovori optuženika, jer je sa sigurnošću utvrđeno da nikakvog doprinosa oštećenika nije bilo, a ranija neosuđivanost optuženika bitno je relativizirana kako inkriminiranim, ničim izazvanim postupanjem, tako i manifestiranom upornošću.

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, zaključio da je kazna zatvora u trajanju od jedanaest godina primjerena svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima i težini kaznenog djela, te ujedno, poglavito cijeneći ličnost optuženika, podobna za ostvarenje ciljeva specijalne i generalne prevencije. U tako izrečenu kaznu je, u skladu s odredbom čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru.

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 03. listopada 2016.