- 1 -              I Kž 304/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 304/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. K., zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne Novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 7. ožujka 2019. broj K-12/2016-50, u sjednici održanoj 11. srpnja 2019.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženog J. K., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci na koju je optuženik pobijanom presudom osuđen zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. pa mu se na temelju članka 56. KZ/11. izriče uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. u slučaju opoziva uvjetne osude optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. studenog do 14. studenog 2015.

 

II. U ostalom dijelu žalba optuženog J. K. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu, optuženi J. K. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela, tešku tjelesnu ozljedu u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi sa člankom 34. KZ/11. i na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. studenog do 14. studenog 2015.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne Novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.) optuženik J. K. je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavaka 1. i 2. točke 1. do 8. ZKP/08., i to u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, trošak pristupa svjedoka u iznosu od 220,00 kuna, troškove psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 3.163,08 kuna, troškove medicinskog vještačenja u iznosu od 3.659,00 kuna te troškove biološkog vještačenja, što će biti određeno posebnim rješenjem po dostavljenom računu, kao i nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti što će biti određeno posebnim rješenjem sve u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, odnosno rješenja pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku H. M., „iz svih žalbenih razloga navedenih u članku 467 ZKP-a‟, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe ili izrekne uvjetna osuda odnosno kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro, podredno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se odbije žalba optuženika i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

U odnosu na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženik prigovara da mu se optužnicom stavlja na teret da je oštećeniku zadao tjelesne ozljede lake naravi, a što proizlazi iz sudsko medicinskog vještačenja kojim je utvrđeno da je jedan od udaraca držačem sjekire ili njenim tupim dijelom bio male kinetičke energije, a što je onda u suprotnosti sa obrazloženjem prvostupanjskog suda da je optuženik postupao u cilju da oštećenika teško tjelesno ozlijedi. Time ističe da je izreka proturječna razlozima pobijane presude.

 

Protivno tim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza svjedoka oštećenog B. P. i svjedokinje A. Lj., koji se podudaraju u bitnim dijelovima, da je prilikom zamahivanja sjekirom od strane optuženika, oštećenik bio u kretanju unatrag i izmicanju kako bi izbjegao udarce, a da je upravo koračanje oštećenika unatrag, u znatnoj mjeri ublažilo snagu zamaha, kako je to utvrdio vještak  u sudskomedicinskom vještačenju, pa je samo stjecajem okolnosti, i to blokiranjem posljednjeg udarca sjekirom usmjerenim prema gornjem dijelu tijela, odnosno ramenu oštećenika, izbjegnuto nanošenje teških tjelesnih ozljeda oštećeniku.

 

Zbog toga izreka pobijane presude nije u proturječnosti sa razlozima koje je prvostupanjski sud naveo u svom obrazloženju, pa nije ostvaren navedeni oblik postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., kako se to tvrdi u žalbi, a ispitujući pobijanu presudu u skladu s članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije našao da su ostvarene druge povrede procesnog zakona na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženik smatra da tijekom dokaznog postupka nije utvrđena izravna namjera, jer je s obzirom na sredstvo počinjenja kaznenog djela, bez problema oštećeniku mogao sjekirom zadati teške tjelesne ozljede. Zbog toga smatra da se ne radi o pokušaju kaznenog djela teške tjelesne ozljede, već o kaznenom djelu iz članka 117. stavka 1. KZ/11. koje se progoni po privatnoj tužbi koja nije podnesena. Osim toga, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, budući da tijekom ovog postupka nije utvrđeno iz kojih su razloga na odjeći oštećenika pronađeni tragovi krvi optuženika, a koja činjenica proizlazi iz rezultata biološkog vještačenja.

 

Suprotno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih, kako personalnih, tako i materijalnih dokaza, te njihove savjesne analize, pravilno i potpuno utvrdio, da je optuženik svojim radnjama ostvario obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju.

 

Naime, oštećenik je u svom iskazu opisao kako je optuženik u više navrata zamahnuo sjekirom prema njemu, i to u prvom navratu tupim dijelom prema njegovom lijevom bedru, odnosno lijevoj strani tijela, a koji zamah je izbjegao jer se pomicao unatrag, dok ga je drugi zamah tupim dijelom sjekire pogodio u lijevu potkoljenicu, koji udarac je također pokušao izbjeći povlačeći se unatrag, nakon čega ga je optuženik ponovno udario, samo sada u desnu potkoljenicu, da bi na kraju optuženik zamahnuo sjekirom ovog puta više, u predjelu njegovog ramena, a taj udarac je oštećenik uspio blokirati primivši dršku sjekire rukama, budući da se u tom povlačenju nalazio na rubu padine i nije više imao kuda izmicati, nakon čega je došlo do naguravanja njega i optuženika. Takav opis događaja je u bitnim dijelovima potvrdila svjedokinja A. Lj., pri čemu je iskazivala kako je posljednji zamah sjekirom prema optuženiku bio usmjeren u predjelu ramena i vrata, koji udarac je oštećenik na kraju spriječio blokiranjem. U prilog tome govore i rezultati biološkog vještačenja iz kojih proizlazi da je na sječivu sjekire pronađen miješani DNA profil u kojem se dio alela podudara s alelima DNA profila oštećenog B. P., a dio s alelima DNA profila optuženog J. K., a radi se o epitelima tragova kože s ruku oštećenika i optuženika, što potvrđuje iskaze oštećenika i svjedokinje da je došlo do naguravanja u kojem su obojica morali primiti sjekiru.

 

Iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka razvidno je da je oštećenik zadobio dvije lake tjelesne ozljede, od kojih jedna predstavlja ranu natučenja u predjelu lijeve potkoljenice, nastale udarcem držača sjekire ili njezinim tupim dijelom, dok druga predstavlja gnječno-reznu ranu na području desne potkoljenice, nastale tupim dijelom sjekire, pri čemu je vještak napomenuo da je koračanje oštećenika unatrag moglo znatno ublažiti intenzitet udarca u nogu koja u tom trenutku nije u kontaktu s tlom.

 

Prema tome, u pravu je sud prvog stupnja da dinamika događaja te zamahivanje tupim dijelom sjekire prema tijelu oštećenika, te udarci u dostupne dijelove tijela oštećenika, koji su izmicanjem i koračanjem unatrag, doveli do dvije lake tjelesne ozljede, s obzirom na mjesto ozljeđivanja i karakteristiku uporabljenog sredstva nesumnjivo ukazuju na postupanje u namjeri nanošenja teških tjelesnih ozljeda, koje su ostale u pokušaju, a ne kaznenog djela iz članka 117. stavka 1. KZ/11., kako to tvrdi optuženik u žalbi.

 

Kraj takvog stanja stvari, okolnost koja proizlazi iz biološkog vještačenja, a to su tragovi krvi optuženika pronađeni na hlačama oštećenika, u situaciji kada optuženik i oštećenik suglasno navode da optuženik nije bio ozlijeđen i da oštećenik ni u jednom trenutku nije bio fizički napadnut od oštećenika, nije odlučna za utvrđenje postojanja ovog kaznenog djela.

 

Optuženik u žalbi osporava odluku o kazni, u čemu je u pravu.

 

Prvostupanjski je sud kao olakotne okolnosti cijenio činjenicu da je optuženik starije životne dobi, okolnost da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, te rezultate psihijatrijskog vještačenja iz kojeg proizlazi da je optuženik u vrijeme počinjenja terećenog kaznenog djela bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno. S druge strane, kao otegotna je uzeta u obzir činjenica ranije osuđivanosti optuženika zbog kaznenog djela nedozvoljenog držanja oružja i ekspolozivne tvari kojom prilikom je prema optuženiku primijenjena uvjetna osuda (2012. pravomoćno osuđen) te stupanj njegove krivnje.

 

Međutim, u pravu je optuženi J. K. kada ističe da treba više računa voditi o činjenici da je on sada osoba starije životne dobi (70 godina), a da je oštećenik već ranije prolazio njegovim posjedom na putu do lovišta, zbog čega je on bio revoltiran i u više navrata prijavljivao policiji uznemiravanje njegove stoke. Stoga ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije potrebno izvršenje kazne zatvora, već da je optuženiku primjerenije izreći uvjetnu osudu prema članku 56. KZ/11. jer se, po uvjerenju ovog žalbenog suda, može očekivati da optuženik, i bez izvršenja izrečene kazne, ubuduće neće činiti kaznena djela.

 

Kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci i izrečenom uvjetnom osudom s vremenom provjeravanja od tri godine, na odgovarajući način će se izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Osim toga, rok provjeravanja od tri godine, s obzirom na vrijeme koje je proteklo od počinjenja djela, ovaj drugostupanjski sud drži primjerenim za provjeru svoje prognoze kako će se svrha izricanja kaznenih sankcija postići i bez izvršenja kazne zatvora.

 

Slijedom navedenog, trebalo je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 11. srpnja 2019.

 

Zapisničarka:                                                                                                  Predsjednik vijeća:

Maja Ivanović Stilinović, v. r.                                                        Ranko Marijan, v. r.