Broj: Kž 281/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. L., zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 21. ožujka 2016. broj K-35/13, u sjednici održanoj 4. listopada 2016., u prisutnosti opt. M. L. i branitelja Ž. P., odvjetnika iz V.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. M. L., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. L. za kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11, zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 158. st. 5. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, dok se prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora za kazneno djelo iz čl. 193. st 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05 i 71/06; dalje u tekstu: KZ/97) u trajanju od 8 (osam) mjeseci pa se opt. M. L. uz primjenu čl. 51. st. 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine, u koju kaznu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme uhićenja od 25. svibnja 2011. do 26. svibnja 2011., vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. ožujka 2013. do 28. studenog 2013., te od 21. ožujka 2016. pa nadalje.

 

II. U ostalom dijelu žalba opt. M. L. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu opt. M. L. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju pet godina i kaznenog djela iz čl. 193. st. 2. KZ/97, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci te je primjenom čl. 51. st. 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina i šest mjeseci, u koju je uračunato vrijeme uhićenja od 25. svibnja 2011. do 26. svibnja 2011. te vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 25. ožujka 2013. do 28. studenog 2013. te od 21. ožujka 2016. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo da podmiri troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 u iznosu 32.162,00 kuna te paušalnu svotu 2.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žali se optuženik putem branitelja Ž. P., odvjetnika iz V., „iz svih razloga propisanih odredbom čl. 467. toč. 1.do 3. ZKP te zbog odluke o kazni i troškovima postupka iz toč. 4. istog zakonskog propisa.“ Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja Ž. P., odvjetnika iz V., a u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

Optuženik je uvodno naznačio da prvostupanjsku presudu pobija iz osnova označenih u čl. 467. toč. 1. do 3. ZKP/08, dok je u obrazloženju žalbe naveo da je „u ovoj žalbi primarni žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“. Stoga, kako optuženik nije konkretno ukazao na postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka niti na povrede kaznenog zakona (čl. 467. toč. 1. i 2. ZKP/08), a ni ovaj sud  pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede procesnog ili materijalnog zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u ovom dijelu nije osnovana optuženikova žalba.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik prigovara vrednovanju dokazne građe, poglavito prihvaćanju iskaza oštećenice koji je, po stavu žalitelja, opovrgnut drugim dokazima budući da „cijela njezina priča treba što više nalikovati romanu.“ Smatra da bez pregleda DVD snimke dijela svadbe optuženikove sestre, koji dokazni prijedlog obrane je sud prvog stupnja odbio, iskaz oštećenice nije mogao biti pravilno ocijenjen i drži da je „cijela ova storija koja je predmet ovog postupka bila uvjetovana otmicom koju je organizirao zaručnik oštećenice“ kojom prilikom „niti u situaciji teškog fizičkog zlostavljanja i neposredne prijetnje smrću stavljanjem noža pod grlo“ optuženik nije priznao silovanje.

 

Žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja i iz toga izvedeni zaključci prvostupanjskog suda koji je na raspravi u ponovljenom suđenju proveo sve potrebne dokaze te njihovom temeljitom i savjesnom ocjenom opravdano zaključio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela, uz razumnu argumentaciju za odbijane dokaznog prijedloga pregledavanja (uvida) video zapisa svadbe optuženikove sestre.

 

Prvostupanjski sud je sustavno i pomno razmotrio sve sporne činjenice, posebno vodeći računa o obrani optuženika, koji u cijelosti negira inkriminirane radnje i ne daje razumno i prihvatljivo objašnjenje o razlogu zbog kojeg bi oštećenica neistinito iskazivala, nasuprot postojanog terećenja oštećenice povezano sa slijedom zbivanja koje je rezultiralo otkrivanjem djela.

 

Oštećenica je višekratno ispitivana tijekom trajanja ovog postupka i ustrajno tereti optuženika, dosljedno opisuje način na koji je bila seksualno zlostavljana i da se o istome povjerila dečku M. N., koji je potom neprimjereno reagirao počinivši kazneno djelo na štetu optuženika. S pravom sud prvog stupnja ocjenjuje iskaz oštećenice vjerodostojnim, ne nalazeći razumnog razloga zbog kojeg bi ona događaje izmislila i pripisala ih upravo optuženiku, imajući na umu iskaze svjedoka o nepomućenim i bliskim rodbinskim odnosima koji su do otkrivanja djela postojali između obitelji optuženika i oštećenice. Svjedočenje M. N. o stanju oštećenice u kojem se nalazila prilikom povjeravanja o seksualnom zlostavljanju po ujaku-optuženiku (jecala je, bila u grču, govorila isprekidano tako da je i svjedoka rasplakala) također govori u prilog zaključku da je oštećenica opisala proživljene, a ne izmišljene događaje. Da je tome tako potvrđuje i činjenica da su (ovdje svjedoci) M. N., M. K. i D. S. pravomoćno osuđeni zbog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 136. st. 2. KZ/11 počinjenog 21. svibnja 2011. time da je iz činjeničnog opisa prvostupanjske presude razvidno da se radi o događaju u kojem je M. N. silom nastojao ishoditi priznanje optuženika o počinjenom kaznenom djelu silovanja na štetu ošt. K. T. što je optuženik poricao. Potonja okolnost, da optuženik unatoč prijetnjama nije priznao djelo ne dovodi u sumnju ispravnost zaključka suda prvog stupnja o dokazanosti inkriminiranih djela.

 

Naime, u pravu je sud prvog stupnja kada vjerodostojnost kazivanja oštećenice podupire i iskazom svjedokinje M. P. kojoj se oštećenica, prvoj, još u osnovnoj školi povjerila da ju je ujak silovao. Ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja optuženika da se radi o nedovoljno usuglašenim iskazima svjedokinje i oštećenice što kompromitira njihovu uvjerljivost. Naprotiv, iz iskazivanja oštećenice i svjedokinje proizlazi da se oštećenica povjerila svjedokinji neposredno nakon silovanja dok su zajedno pohađale osnovnu školu, ali da je tu činjenicu zaboravila (ustvari potisnula) na što ju je svjedokinja podsjetila nakon saznanja za kazneni postupak protiv optuženika. Upravo okolnost da je oštećenicu svjedokinja podsjetila na njeno povjeravanje o događaju i da se oštećenica, kako sama priznaje, ni tada nije mogla sjetiti te činjenice, govori u prilog ocjene da se radi o otvorenim, neskrivenim iskazima koji stoga ne izazivaju sumnju, niti ima razumnih pokazatelja za pristranost svjedokinje M. P. na štetu optuženika.

 

Kao argument da se radi o izmišljenom, lažnom terećenju odnosno konstrukciji utemeljenoj na priči romana, za žalitelja je od posebnog značaja dio iskaza oštećenice u kojem opisuje optuženikove riječi „konačno sam razderao tvoju slatku trešnju“, koji izričaj potječe iz romana ... „Ili ti ili nitko“ sve ustrajući u tezi da se nikako nije mogao poslužiti navedenim izričajem jer nije osoba koja čita romane, a da glede tog romana „postoji čitav niz sličnosti s činjenicama u ovom predmetu“.

 

Nema dvojbe da je prema nalazu i mišljenju psihologijsko psihijatrijskog vještačenja optuženik primarno nižeg intelektualnog kapaciteta, najviše zbog obrazovne zapuštenosti dok su praktični aspekti inteligencije u kategoriji prosjeka (list 554 spisa). Nasuprot tome iz sadržaja dokazne građe proizlazi da je oštećenica osoba koja u slobodno vrijeme puno čita. Oštećenica je u svom iskazu ustrajna u tvrdnji da joj je optuženik izrekao navedene riječi, što više i sama navodi da joj je „to … bilo čudno jer to nije njegov stil izražavanja“ (list 120 spisa), time da ni prema dokaznom materijalu koji je dopunjen u ponovljenom suđenju nema podataka koji bi govorili u prilog zaključku da su optuženik ili oštećenica čitali spomenuti roman prije početka ovog kaznenog postupka. Međutim, u pravu je sud prvog stupnja kada nakon pomne analize provedenih dokaza zaključuje da se optuženik izrazio upravo navedenim riječima. I po ocjeni ovog suda optuženikovo skromno obrazovanje i s tim u svezi moguće oskudno verbalno izražavanje istovremeno ne isključuje mogućnost da je optuženik bio u doticaju sa spomenutim slikovitim izričajem kojeg je koristio inkriminirane zgode.

 

Nadalje, osnovano se sud prvog stupnja kod ocjene iskaza oštećenice oslonio na nalaze i mišljenja psihologijsko psihijatrijskog vještačenja, prema kojima oštećenica ima očuvani kapacitet za davanje vjerodostojnog iskaza, a nisu nađeni elementi koji bi ukazivali na postojanje psihičkog poremećaja zbog kojeg bi bila sklona izmišljanju, laganju ili konstrukcijama događaja. Ovo tim više opovrgava temeljnu postavku žalitelja da je iskaz oštećenice prenesena priča romana „Ili ti ili nitko“.

 

Prema tome, analizom iskaza oštećenice povezano s iskazima M. P. i M. N., osoba koje su prve saznale da je bila žrtva seksualnog zlostavljanja po ujaku, da je potresen ovim saznajem M. N. neprimjereno reagirao počinivši i kazneno djelo na štetu optuženika, nakon čega cijela obitelj (roditelji oštećenice, roditelji, braća i sestre optuženika) saznaje za djela, da ni prema obrani optuženika nema razumnog razloga za lažno iskazivanje, a da ni psihofizički status oštećenice ne opravdava ocjenu o mogućem patološkom terećenju optuženika, osnovano je sud prvog stupnja pozitivno ocijenio i prihvatio iskaz oštećenice te utvrdio kaznenu odgovornost optuženika.

 

Stoga, imajući na umu iscrpnu i temeljitu argumentaciju pobijane presude na koju se upućuje optuženika radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, ni žalbeni prigovori na račun utvrđenja tjelesne razvijenosti oštećenice u vrijeme inkriminiranih događaja te upiranje na sadržaje sa portala .... ne dovode u sumnju ispravnost utvrđenja odlučnih činjenica, da je optuženik na štetu K. T. (rođ. ....) od 2000. do 2007. višekratno činio bludne radnje, a dana 1. veljače 2008. protivno njenoj volji i odguravanju, silom izvršio spolni odnos, te je opisane kriminalne radnje pravilnom primjenom kaznenog zakona ispravno pravno označio kao kaznena djela iz čl. 193. st. 2. KZ/97 i čl. 158. st. 5. KZ/11.

 

Iz navedenih je razloga neutemeljena žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik je naznačio da se žali i zbog odluke o kazni.

 

Razmotrivši odluku o kazni, po ocjeni ovog suda okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne nisu primjereno vrednovane zbog čega je u ovom dijelu osnovana optuženikova žalba. Naime, prvostupanjski sud je olakotno cijenio optuženikovu mladu životnu dob u vrijeme djela dok je otegotnim vrednovao osuđivanost i okolnost da je optuženik koristio rodbinsku povezanost i bliskost s oštećenicom. Pored tako utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, uvažavajući činjenicu da je optuženik pravomoćno osuđen 2009. zbog kaznenog djela druge vrste (čl. 308. st. 2. KZ/97 - izigravanje zabrana sigurnosnih mjera i pravnih posljedica osude), dakle da je u inkriminirano vrijeme imao status neosuđivane osobe, pravilno je sud prvog stupnja odmjerio kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci za kazneno djelo bludnih radnji, dok je sukladno zakonskom okviru kazne i potrebi njene individualizacije za kazneno djelo iz čl. 158. st. 5. KZ/11 primjerena kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci time da će se po ocjeni ovog suda jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju četiri godine ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja.

 

Neosnovana je žalba optuženika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, koja k tome nije posebno obrazložena. Optuženik je pobijanom presudom proglašen krivim pa je prvostupanjski sud zakonito i pravilno, u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08, naložio plaćanje troškova kaznenog postupka kako je jasno specificirano i obrazloženo u razlozima presude.

 

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. listopada 2016.