Broj: Kž-Us 130/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženice M. Š., zbog kaznenog djela iz članka 347. stavka 2. u vezi s člankom 38. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. - dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. rujna 2015. broj K-Us-8/15.-52, u sjednici održanoj 4. listopada 2016., u prisutnosti branitelja optuženice, I. P., odvjetnika iz V.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i optuženice M. Š. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, optuženica M. Š. proglašena je krivom zbog počinjenja kaznenog djela pomaganja u primanju mita iz članka 347. stavka 2. u vezi s člankom 38. stavkom 1. KZ/97., pa joj je na temelju tih zakonskih odredbi izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na temelju članka 67. stavka 3. KZ/97. primijenjena je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženica u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 148. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženica je dužna naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 325,00 kuna te 500,00 kuna paušala.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu - USKOK), zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači „u pogledu odluke o kazni i opt. M. Š. izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora“.

 

Protiv te presude žalbu je podnijela i optuženica po branitelju I. P., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP/08., povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08., s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženicu oslobodi od optužbe, podredno da se prvostupanjska presuda ukine i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

S obzirom na to da je branitelj optuženice, odvjetnik I. P. u žalbi zahtijevao, u smislu odredbe članka 475. stavka 2. ZKP/08., da ga se izvijesti o sjednici vijeća, o sjednici su izviješteni Državni odvjetnik Republike Hrvatske, optuženica i branitelj, pa je sjednica vijeća održana u prisutnosti branitelja, odvjetnika I. P., dok je u odnosu na uredno izviještenog državnog odvjetnika kao i optuženice M. Š. sjednica u smislu odredbe članka 475. stavka 5. ZKP/08. održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženica ističe da je izreka nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku te samih isprava ili zapisnika.

 

Međutim, obrazlažući ostvarenje citirane postupovne odredbe optuženica upire da je činjenični opis iz prvostupanjske presude proturječan zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela zbog kojeg je proglašena krivom, jer su njime opisane radnje supočiniteljstva, a ne radnje pomaganja u počinjenju kaznenog djela primanja mita. Nadalje, optuženica ističe da istovremeno egzistira pravomoćna presuda od 10. ožujka 2015. broj I Kž-Us 158/14. u odnosu na P. M. kojom je on proglašen krivim i osuđen zbog kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. kao pojedinačni počinitelj, odnosno da je osobno i samostalno zatražio mito od I. K., a da je unatoč toj pravomoćnoj presudi optuženica M. Š. nepravomoćno osuđena pobijanom presudom zbog kaznenog djela pomaganja u primanju mita iz članka 347. stavka 2. u vezi s člankom 38. stavkom 1. KZ/97., na način da je postupala zajedno i po prethodnom dogovoru s P. M. te da je znajući za te dogovore i u cilju realizacije istih i pribavljanja nepripadne imovinske koristi P. M. u dogovoru s njim pozivala I. K. u slučaju kašnjenja te u dva navrata primila novac od nje i predavala ga P. M., pa smatra da je time činjenični opis iz citirane osuđujuće pravomoćne presude proturječan činjeničnom opisu iz ove nepravomoćne presude kojom je optuženica proglašena krivom i osuđena zbog navedenog kaznenog djela. Nerazumljivost izreke optuženica pak nalazi u tome što je proglašena krivom zbog kaznenog djela pomaganja u primanju mita, iako nije ostvarila nikakvu korist, a niti to proizlazi iz činjeničnog opisa prvostupanjske presude, dok proturječnost izreke s razlozima iznesenim u obrazloženju te presude nalazi u izostanku razloga o postojanju bilo kakvog prethodnog dogovora između nje i P. M. Konačno, optuženica ističe i da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge u odnosu na primjenu blažeg zakona, odnosno zbog čega su u konkretnom slučaju primijenjene odredbe o pomaganju iz KZ/97.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, činjenični opis prvostupanjske presude nije proturječan pravnom opisu i pravnoj oznaci kaznenog djela zbog kojeg je optuženica M. Š. proglašena krivom i osuđena u ovom kaznenom postupku. Naime, iz tog opisa proizlazi da je optuženica kao tajnica Osnovne škole „A. G. M.“ postupala po prethodnom dogovoru i zajedno s P. M., ravnateljem te škole, koji je zatražio od I. K. da mu, pored iznosa mjesečne zakupnine koja se uplaćuje na žiro račun, predaje i novčani iznos od 5.000,00 kuna, a potom 4.000,00 kuna, pa je optuženica M. Š. znajući za te dogovore i u cilju realizacije istih i pribavljanja protupravne imovinske koristi P. M. u dogovoru s njim pozivala I. K. u slučaju kašnjenja s plaćanjem tako dogovorenog novca te je u dva navrata primila novac od nje i predala ga P. M., koji je na opisani način ostvario protupravnu imovinsku korist u iznosu od 61.000,00 kuna. Takav činjenični opis u kojem se opisuje namjera optuženice i način njezinog pomaganja nije u proturječnosti sa zakonskim opisom djela iz kojeg proizlazi da je ona drugome pomogla s namjerom da kao odgovorna osoba zahtijeva i primi dar da u granicama svoje ovlasti obavi radnju koju bi morao obaviti, a niti sa zakonskim nazivom kaznenog djela pomaganja u primanju mita, a kako to optuženica tvrdi. Pritom se ističe da činjenični opis mora sadržavati sve činjenice i okolnosti kojima se opisuju bitni elementi tog kaznenog djela određenog u kaznenom zakonu, odnosno radnju počinjenja (činjenje ili nečinjenje), svojstvo počinitelja kao i oblik krivnje.

 

Osim toga, okolnost što je P. M. pravomoćno proglašen krivim zbog kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. kao pojedinačni počinitelj tog kaznenog djela, a koje je delicta propria, ne čini izreku pobijane nepravomoćne presude u kojoj se opisuju radnje pomaganja optuženice M. Š. proturječnom. Opisanim radnjama optuženica je s namjerom olakšala P. M. počinjenje kaznenog djela primanja mita, znajući da se radi o tom kaznenom djelu i pomažući njegovom ostvarenju, a time i dovršenju, dok svojstvo odgovorne osobe u ovom slučaju ima isključivo i samo ravnatelj škole, pa tako i ovlast sklopiti ugovor o zakupu sa I. K., a što ne ulazi u djelokrug ovlasti tajnice škole. Zbog toga niti činjenica da u izreci, a niti u razlozima presude nije navedeno da optuženica nije ostvarila protupravnu imovinsku korist, ne čini izreku nerazumljivom, budući da je ona poduzetim radnjama omogućila ostvarenje imovinske koristi odgovornoj osobi, a niti je njezino ostvarenje nužno u odnosu na pomagatelja tog kaznenog djela.

 

Nadalje, iako prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije detaljnije pojasnio razloge zbog kojih smatra da je između optuženice i P. M. postojao prethodni dogovor za počinjenje terećenog joj kaznenog djela, to nije razlog da se prvostupanjska presuda nije mogla ispitati, a što je preduvjet za ostvarenje citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Konačno, prvostupanjski je sud iznio dostatne razloge zbog kojih smatra da je primjena odredbi KZ/97. povoljnija u odnosu na odredbe KZ/11., a taj svoj zaključak ispravno je utemeljio na visini zaprijećene kazne za kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. i članka 293. stavka 2. KZ/11.

 

Zbog svega iznesenog, izreka presude nije nerazumljiva, a niti je proturječna sama sebi i razlozima presude, a obrazloženje presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, te nema ni proturječnosti o odlučnim činjenicama između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku te samih isprava ili zapisnika, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju ističe optuženica, a niti joj je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako se to u žalbi tvrdi. Okolnost što se žaliteljica u konkretnom slučaju ne slaže s tim utvrđenjima može se razmatrati u okviru pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

Vezano za povredu kaznenog zakona optuženica navodi da postoje okolnosti koje isključuju njezinu krivnju, a da je ona proglašena krivom zbog djela koje ne predstavlja kazneno djelo i s tim u vezi da je primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. U prilog tim tvrdnjama ističe da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da radnje zbog kojih je proglašena krivom predstavljaju opis njezinog radnog mjesta tajnice i djelovanje u okviru istih pa da one ne mogu predstavljati kažnjivo pomaganje, budući da ona kao tajnica pomaže ravnatelju škole te postupa po njegovom nalogu i uputama. Također, smatra da je trebalo uzeti u obzir odredbu članka 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11.) kojom nije bilo predviđeno da se pomagatelj može kazniti kao da je djelo sam počinio, a koja je odredba dopunjena Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 144/12.).

 

Iz ovakvog obrazloženja navedene žalbene osnove proizlazi da optuženica M. Š. ističe „posrednu povredu kaznenog zakona“, dakle, smatra da je sud na temelju onog činjeničnog stanja koje po njezinom stajalištu proizlazi iz provedenih dokaza, a ne na temelju onih činjenica koje je sud utvrdio - trebao donijeti drugačiju odluku o njezinoj kaznenopravnoj odgovornosti. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1., 2. i 4. ZKP/08. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni optuženice, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, ovi žalbeni navodi zapravo se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove. Stoga ovdje treba samo navesti da se u radnjama optuženice M. Š. koje su opisane u izreci prvostupanjske presude stječu sva bitna subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela iz članka 347. stavka 2. u vezi s člankom 38. stavkom 1. KZ/97.

 

Nadalje, točno je da je odredbom članka 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., stupio na snagu 1. siječnja 2013.) bilo propisano da se pomagatelj može blaže kazniti, a da je navedena odredba dopunjena izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 144/12.) na način da će se pomagatelj kazniti kao da je sam počinio djelo, a može se i blaže kazniti. No, tim je odredbama u oba slučaja propisana mogućnost blažeg kažnjavanja, nikako obveza, a one su jednake odredbama iz članka 38. stavka 1. KZ/97. Uz to, za kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 2. KZ/97. propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, dok je za kazneno djelo primanja mita iz članka 293. stavka 2. KZ/97. propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, pa vodeći računa o odredbi članka 3. stavka 2. KZ/97. i KZ/11., prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je KZ/97. prema zapriječenim kaznama blaži, dok odredbe Općeg dijela KZ/97. i KZ/11. jednako propisuju mogućnost blažeg kažnjavanja pomagatelja. Prema tome, novi KZ/11. nije za optuženicu blaži i stoga je pravilno primijenjen KZ/97. koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženica ističe da prvostupanjski sud pogrešno tumači činjenicu da je optuženica kao tajnica izvršavala upute i naloge ravnatelja, pozivala I. K. te od nje primala koverte i time obavila nezakonite radnje, odnosno da je postupala sa sviješću da pomaže u primanju mita. Osim toga, ističe da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je ona morala znati da se u tim kovertama nalazi novac na ime mita, pogotovo kada se uzme u obzir da je ravnatelj taj koji je tražio od I. K. da se koverta s novcem prikriva, donosi u njegov ured i predaje mu se na ruke.

 

Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženice i iskaza svjedokinje I. K., dovodeći ih u vezu s iskazima svjedoka D. I. i svjedokinje M. P.-M., njihovom savjesnom i kritičnom analizom i ocjenom, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice presuđenog kaznenog djela činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude.

 

Opravdano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženice iz koje proizlazi da nikada nije nazivala I. K. i da nije od nje tražila da donese novac za ravnatelja P. M. Naime, svjedokinja I. K. je jasno opisala da je, pored iznosa mjesečne zakupnine na temelju Ugovora o zakupu kojeg je plaćala općim uplatnicama na žiro račun Osnovne škole „A. G. M.“, o čemu su joj izdavani računi, a to potvrđuje i financijska dokumentacija, koja prileži spisu, ravnatelju škole P. M. predavala u koverti tijekom 2009. iznos od 5.000,00 kuna, a tijekom 2010., iznos od 4.000,00 kuna te da je na isti način, novce u koverti predala i optuženici M. Š., i to nakon što je P. M. rekao da taj novac bez problema može predati i njoj, jer je optuženica upoznata sa svime. Pojasnila je da je sasvim sigurno da je optuženici u dva navrata predala kovertu s novcem, time da je prvi puta optuženica tu kovertu stavila u ladicu i rekla da bude bez brige, da će je predati ravnatelju, a drugi put se ne sjeća na koji način joj je predala. Osim toga, istaknula je da kada bi kasnila s tim plaćanjem, optuženica bi ju nazvala na telefon i rekla da je vrijeme da donese novac za ravnatelja, nakon čega bi ga onda ona i odnijela. Da je tome tako, potvrđuje i iskaz svjedokinje M. P.-M. koja je iskazala da joj je svjedokinja I. K. pričala da ju je na telefon nazvala optuženica i rekla da preda novac, jer ravnatelja nema u školi, a pritom se radilo o novcu koji je plaćan, mimo ugovora o zakupu. Konačno, iskaz svjedokinje I. K. potvrđuje i svjedok D. I., novi ravnatelj te škole, koji je s njom razgovarao o sklapanju ugovora o zakupu, a tada mu je ista rekla da je za obvezu davanja novca P. M., znala i njegova tajnica, optuženica M. Š., jer je jednom ili dva puta taj novac predala i njoj, kako bi ga njemu predala. Iz tih utvrđenja stoga jasno proizlazi da je između P. M. i optuženice postojao dogovor, koji se očitovao u tome, da u slučaju kašnjenja s plaćanjem te obveze, optuženica nazove svjedokinju I. K. i traži da se donese novac za ravnatelja, a u situaciji kada ga nema, da novac koji se predaje njemu na ruke, preda i optuženici, a što je učinila u dva navrata, budući da je optuženica upoznata sa svime. Osim toga, jasno je da se nije radilo o novcu koji se plaćao na ime mjesečne zakupnine, jer je isti plaćan na žiro-račun škole, a ne na ruke ravnatelja, kako to proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka. Prema tome, optuženica je na sasvim određeni način sudjelovala u kaznenom djelu, ali nije imala vlast nad djelom, nego je, s obzirom na izostanak svojstva odgovorne osobe, pomagala u počinjenju tog djela.

 

Zbog toga niti žalbeni navod optuženice da je kao tajnica izvršavala upute i naloge ravnatelja, kada je nazivala I. K. na telefon te da nije znala da se u kovertama nalazi novac na ime mita, ne dovodi u sumnju postojanje subjektivnog elementa na njezinoj strani.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da iz stanja spisa proizlazi da je između P. M. i optuženice M. Š. kao pomagatelja postojao određeni stupanj povezanosti koji se očituje u nazivanju svjedokinje I. K. kako bi ju podsjetila na ispunjenje obveze, kao i primanje te predavanja novca u koverti za P. M., kao i da je postojao dogovor o zajedničkom počinjenju djela, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženica ostvarila subjektivne i objektivne elemente kaznenog djela upravo na način kako je se tereti u izreci prvostupanjske presude.

 

USKOK se žali zbog odluke o kazni smatrajući da je optuženica svojim protupravnim postupanjem iskazala izrazitu upornost kroz dulje razdoblje, znajući za jasno osmišljeni plan postupanja P. M. i postupajući sa izravnom namjerom za pribavljanjem protupravne imovinske koristi njemu, kao i izrazitu kriminalnu volju jer je na opisani način djelovala u prosvjetnoj ustanovi. Zbog toga ističe da je olakotnim okolnostima dan prevelik značaj, dok otegotne okolnosti nisu u dovoljnoj mjeri uzete u obzir.

 

Kako se optuženica M. Š. žali zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to njezina žalba sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

 

Naime, prvostupanjski sud je optuženici pravilno olakotnim cijenio životnu dob optuženice (59 godina) kao i činjenicu da se već dvije godine nalazi u mirovini. S druge strane, pravilno je cijenio otegotnim pravomoćnu osuđivanost zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave te kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti. Niti ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi protupravnim radnjama optuženica iskazala izrazitu upornost i izrazitu kriminalnu volju, kao što se u žalbi USKOK-a tvrdi, neovisno o tome što se u konkretnoj situaciji doista radilo o protupravnom postupanju u okviru obrazovne ustanove (škole).

 

Stoga je određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, ispravno uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počiniteljicu te je uzimajući u obzir sve olakotne kao i otegotnu okolnost, ispravno odmjerio optuženici M. Š. kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci za kazneno djelo pomaganja u primanju mita iz članka 347. stavka 2. u vezi s člankom 38. stavkom 1. KZ/97., cijeneći pritom okvir zakonom zaprijećene kazne za to djelo od šest mjeseci do pet godina. Također je pravilno prema optuženici primijenio uvjetnu osudu uz vrijeme provjeravanja od dvije godine, ocjenjujući da ona i bez izvršenja kazne ubuduće neće činiti kaznena djela. Tome treba dodati i da je riječ o pomaganju u počinjenju kaznenog djela pa i ta okolnost opravdava izricanje navedene kaznenopravne sankcije. Ona sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženica počinjenjem kaznenog djela nanijela društvu u cjelini. Stoga i ovaj sud zaključuje da upravo kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci s vremenom provjeravanja u trajanju dvije godine može utjecati na optuženicu, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženici ponovno uključivanje u društvo. Stoga je trebalo žalbe USKOK-a i optuženice M. Š. zbog odluke o kazni odbiti kao neosnovane.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih USKOK i optuženica pobijaju prvostupanjsku presudu, niti su pri ispitivanju pobijane presude nađene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08., na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo na temelju članka 482. ZKP/08., žalbe USKOK-a i optuženice odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. listopada 2016.