Broj: Kž 478/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. Đ., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. lipnja 2016. godine, br. K-32/16, u sjednici održanoj 5. listopada 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenopravnoj sankciji, te se opt. J. Đ. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 za koje je proglašen krivim pod toč. 1. izreke, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije (2) godine, a za kazneno djelo iz čl. 256. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11 za koje je proglašen krivim pod toč. 2. izreke, na temelju čl. 256. st. 3. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od dvije (2) godine, pa se opt. J. Đ. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine.

 

Odluka o posebnoj obvezi se ukida.

 

II.              U ostalom dijelu pobijana presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 16. lipnja 2016. godine, br. K-32/16, proglasio je krivim opt. J. Đ. zbog kaznenih djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11, za koje mu je na temelju čl. 246. st. 2. uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam (7) mjeseci i kaznena djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 3. u svezi st. 1. KZ/11, za koje mu je na temelju čl. 256. st. 3. uz primjenu čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju od devet (9) mjeseci i uz primjenu čl. 51. st. 2. KZ/11 osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i na temelju čl. 56. KZ/11 izrekao mu uvjetnu osudu tako da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen, neće izvršiti ako u roku od tri (3) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 246. st. 2., čl. 40. st. 2. i čl. 42. KZ/11 optuženiku je za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju utvrđena sporedna novčana kazna u iznosu od 100 dnevnih iznosa, što iznosi 5.000,00 kn, a na temelju čl. 256. st. 3., čl. 40. st. 2. i čl. 42. KZ/11 za kazneno djelo utaje poreza ili carine utvrđena sporedna novčana kazna u iznosu od 150 dnevnih iznosa, što iznosi 7.500,00 kn, pa je optuženik uz primjenu čl. 51. st. 4. KZ/11 osuđen na jedinstvenu sporednu novčanu kaznu u iznosu od 200 dnevnih iznosa, što iznosi 10.000,00 kn, koju je optuženik na temelju čl. 42. st. 6. KZ/11 dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude. Utvrđuje se da jedan dnevni dohodak optuženika iznosi 50,00 kn. Ako optuženik jedinstvenu sporednu novčanu kaznu ne plati u cijelosti ili djelomično u roku koji mu je određen presudom, a ne postoje uvjeti iz čl. 42. st. 7. KZ/11, naplatit će se prisilno putem ovlaštene institucije, sukladno odredbama posebnog zakona. Ako se jedinstvena sporedna novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti u roku od tri mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro, a ako optuženik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna odnosno rad za opće dobro zamijenit će se kaznom zatvora.

 

Na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 optuženiku je naložena posebna obveza da u roku od jedne (1) godine od pravomoćnosti presude popravi štetu počinjenu kaznenim djelom iz toč. 2. optužnice, uplatom dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 3,876.908,97 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 1. studenoga 2013. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u Državni proračun Republike Hrvatske.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 i čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine"  br. 145/10) utvrđeno je da novčani iznos od 5,605.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz čl. 246. st. 2. KZ/11 i isti je imovina Republike Hrvatske, pa se nalaže optuženiku da navedeni iznos uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku se nalaže da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati oštećenoj Republici Hrvatskoj iznos od 3,876.908,97 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 1. studenoga 2013. godine, pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 s osnova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 6.795,20 kn i troškova paušala u iznosu od 500,00 kn.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o uvjetnoj osudi i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

 

Optuženik je po branitelju V. S., odvjetniku iz Z., podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je osnovana.

 

Žaleći se zbog odluke o uvjetnoj osudi, državni odvjetnik navodi da je uvjetna osuda kao kaznena sankcija neprimjerena u konkretnom slučaju i ne predstavlja dovoljnu društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela, niti se tako blagom kaznenom sankcijom šalje poruka optuženiku te građanima o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela. Smatra da pobude iz kojih su djela počinjena, koristoljublje, visina pribavljene imovinske koristi od 5,605.000,00 kn i visina utajenog poreza u iznosu od 3,874.908,97 kn ne opravdavaju ublažavanje utvrđenih kazni zatvora, niti izricanje uvjetne osude.

 

Državni odvjetnik je u pravu, budući je prvostupanjski sud precijenio utvrđene okolnosti, priznanje optuženika i spremnost da se zaposli i vrati pribavljenu imovinsku korist i obešteti Državni proračun Republike Hrvatske.

 

Naime, optuženik se u istrazi branio šutnjom, pa su u istrazi ispitana četiri svjedoka, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te dopuna tog vještačenja. Optuženik je dao i odgovor na optužnicu te se i na pripremnom ročištu izjasnio da nije kriv.

 

Sve su to prava optuženika koja mu se ne stavljaju na teret međutim, činjenica da se tek na raspravi u odnosu na podnesenu optužnicu, nakon sveobuhvatno provedene istrage, očitovao krivim, nema takav značaj da bi uvjetovao ublažavanje kazne i primjenu uvjetne osude. Na opisani način optuženik nije bitno skratio trajanje postupka, niti je "uvelike doprinio njegovoj efikasnosti i ekonomičnosti" kako to cijeni prvostupanjski sud.

 

Precijenjena je i okolnost izražene spremnosti optuženika da se zaposli i vrati pribavljenu imovinsku korist, te podmiri državnom proračunu iznos za koji ga je prikratio. Kada se ima u vidu iznos od preko 9,000.000,00 kn koji bi optuženik trebao uplatiti u Državni proračun, neuvjerljivo je da bi to učinio iz prihoda koje bi ostvario zaposlenjem, jer se radi o osobi koja je još uvijek bez zaposlenja, bez prihoda i imovine i uzdržavaju ga roditelji, kako to proizlazi iz stanja spisa.

 

Iako je od počinjenja djela prošlo tri godine, optuženik nije niti pokušao podmiriti barem dio dugovanog iznosa pa čak niti iz pozajmica prijatelja čije je ovjerene izjave dostavio u spis, iako niti ti iznosi, kada bi ih i uspio pozajmiti, ne pokrivaju prisvojeni novac niti u trećini iznosa. Međutim, kako to osnovano navodi državni odvjetnik optuženik nije u tri godine niti pokušao poduzeti neku radnju u tom pravcu, pa samo verbaliziranje namjere da vrati novac, nema taj značaj koji mu pridaje prvostupanjski sud.

 

Stoga je osnovana žalba državnog odvjetnika da su navedene okolnosti precijenjene i da im je dan značaj koji one objektivno nemaju.

 

Nasuprot tome, kada se ima u vidu visina pribavljene imovinske koristi koja daleko i višestruko premašuje iznos potreban da bi se radilo o kvalificiranom kaznenom djelu, kao i iznos za koji je prikraćen Državni proračun i koji također višestruko premašuje iznos velikih razmjera, potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela, utaje poreza ili carine, da su djela počinjena u vrlo kratkom periodu, upravo u vrijeme kada je račun Društva bio blokiran, pa je Društvo ostalo bez imovine, da je motiv počinjenja djela koristoljublje, za zaključiti je da se radi o iznimnoj pogibeljnosti djela, na što osnovano ukazuje žalba državnog odvjetnika.

 

Upravo te okolnosti ukazuju na neprimjerenu odluku prvostupanjskog suda o primjeni zakonskih odredbi o ublažavanju kazne, jer nisu utvrđene naročito olakotne okolnosti koje ima u vidu čl. 48. KZ/11, kao i o primjeni uvjetne osude, jer okolnosti samog počinjenja djela i ponašanje optuženika nakon njegova počinjenja, kada nije niti pokušao makar i djelomično popraviti štetu, ne ukazuju na ispravnost ocjene prvostupanjskog suda da bi se optuženik i bez izvršenja kazne zatvora klonio ubuduće činjenja kaznenih djela.

 

Niti izrečena posebna obveza popravljanja štete uz izrečenu uvjetnu osudu, ne opravdava izricanje te kaznenopravne sankcije, jer ista nije primjerena jačini ugrožavanja zaštićenog dobra.

 

Stoga je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o uvjetnoj osudi i optuženiku su uz pravilnu ocjenu svih utvrđenih okolnosti koje su od utjecaja na odabir vrste i visine kazne, za svako kazneno djelo utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dvije (2) godine, što je nešto više od zapriječenog minimuma propisane kazne za odnosna kaznena djela, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri (3) godine. Upravo takva kaznena sankcija će po stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz izrečene novčane kazne, s obzirom da su djela počinjena iz koristoljublja, ostvariti svrhu kažnjavanja u vidu specijalne i generalne prevencije i ista je adekvatna za ostvarenje načela pravednosti kažnjavanja i utjecat će na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela.

 

S obzirom da je posebna obveza bila izrečena uz uvjetnu osudu, ista je ukinuta.

 

Kako ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 5. listopada 2016.