1                            Poslovni broj Gž-1191/2019-2

 

 

 

 

 

 

             

Poslovni broj Gž-1191/2019-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. G. iz M., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. L. i V. J. P. iz O., protiv tuženika 1. G. O., OIB:…, zastupanog po punomoćnici J. L. K., dipl. pravnici, 2. A. Č. iz O., OIB:… i 3. A. Č. iz O., OIB:…, oboje kao zakonskih nasljednika iza pok. M. Č., zastupanih po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. M. i V. A. iz Z., radi ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbama tuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj 76 P-173/2019-5 od 25. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2019. 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba I.-tuženika G. O., 2.-tuženika A. Č. i 3.-tuženika A. Č. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj 76 P-173/2019-5 od 25. travnja 2019. u točki I i II izreke.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke utvrđen je ništavim Ugovor broj 2213/95 o prodaji stana od 7. veljače 1995., Aneks od 31. ožujka 1995. i Aneks II ugovora od 24. svibnja 1995. zaključen između 1.-tuženika G. O. i M. Č..

 

              U točki II izreke naloženo je tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 8.487,20 kn u roku od 15 dana.

 

              U točki III izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko iznosa utvrđenog u točki II izreke presude.

 

              U točki IV izreke odbijen je tužitelj s točkom II tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se odredi brisanje prava vlasništva M. Č. zkt. III-stanu i drvarnici na I katu obojeno narančastom bojom, sa zajedničkim dijelovima zgrade u kući sagrađenoj na grč. 416 upisanoj u zk.ul. E 82 k.o. V..

 

              Protiv te presude žale se tuženici.

 

              Prvotuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu nalazi u tome što postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava, presuda je nerazumljiva, a zaključci suda ne proizlaze iz činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka. Prvotuženik drži da je pogrešan stav suda da u konkretnom predmetu nema mjesta za odbacivanje tužbe zbog nedostatka pravnog interesa obzirom da se radi procesnoj pretpostavki za vođenje parnice, a koje pretpostavke evidentno nema. Navodi da su pogrešno ocijenjene isprave i dokazi na kojima se temelji presuda, a posljedično tome i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je L. V. G. umro 12. veljače 1948. te su njegovi nasljednici po sili zakona postali vlasnici prijepora tog dana, pa slijedi da im je sva imovina nacionalizirana sa danom 28. travnja 1948. kao danom stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o nacionalizaciji, obzirom da su optirali za talijansko državljanstvo. Navedeno da je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Opatiji poslovni broj P-631/98-11 od 9. travnja 1999. koja prileži spisu, a kojom je odbijen tužbeni zahtjev tadašnjeg Državnog pravobraniteljstva na utvrđenje ništavosti Ugovora 2261/95 od 28. veljače 1995. o kupoprodaji stana u ulici M. S. 4, u prizemlju, izgrađenog na grč. 416 k.o. V. upisano u zk.ul.br. 560, a zaključenog između Grad O. i I. P., u istoj zgradi. Navodi da je imovina pok. A. G. u trenutku njegove smrti po sili zakona prešla na njegovu kćerku i suprugu, čime je predmetni stan postao imovina talijanskih fizičkih osoba, obzirom da su iste optirale za talijansko državljanstvo, što znači da je bivša FNRJ stekla pravo vlasništva naplatnim pravnim putem temeljem Ugovora o miru sa Italijom. Nadalje, prvotuženik navodi da u postupku koji se vodio pred sudom po tužbi Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske, Grada O. i M. Č., u kojem je umješač na strani tužitelja bio ovdje tužitelj, donesena je presuda poslovni broj P-632/08-11 od 9. travnja 1999. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Državnog pravobraniteljstva za utvrđenje ništavosti Ugovora 2213/95 od 7. veljače 1995., s tim da je rješenjem županijskog suda ta presuda ukinuta i tužba odbačena. Navodi da su supruga i kćerka V. G. na temelju mirovnih ugovora između Republike Italije i FNRJ optirale za talijansko državljanstvo, te slijedom takvog činjeničnog stanja kupoprodaja je provedena sukladno propisima. Cijeneći takvo zemljišnoknjižno stanje, u dobroj vjeri i sukladno propisima, tvrdi da je 1.-tuženik zaključio s M. Č. ugovor o prodaji stana.

 

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev uz dosudu parničnog troška, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Drugotuženik i 3.-tuženik presudu pobijaju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalaze u tome što presuda ima nedostataka, nejasnoća i proturječnosti, pa se ne može valjano ispitati. Drugotuženik i 3.-tuženik u žalbi navode da tužitelj nema pravo na naturalni povrat predmetnog stana pa slijedom toga da nema pravnog interesa za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Osim toga, u takvoj situaciji kada tužitelj nema pravo na povrat predmetnog stana, smatraju pretjeranim od strane suda utvrđenje ništavim ugovora o prodaji stana, kada je potpuno izvjesno da bi tuženici kao najmoprimci mogli i kasnije ostvariti pravo na otkup predmetnog stana, a prema odredbi čl. 13. Zakona o fondu za naknadu oduzete imovine ("Narodne novine" broj  69/97, 105/99, 64/00, 141/13, 117/17). S druge pak strane, na predmetni ugovor o prodaji stana je dalo svoju suglasnost Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, odnosno njegov pravni prednik Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, a što je obveza utvrđena u čl. 21. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02 – dalje: Zakon o prodaji stanova). Također, da je Ministarstvo pravosuđa i uprave dalo naputak svim mjerodavnim tijelima kod otkupa bivših društvenih stanova slične problematike (Mišljenje od 5. travnja 1993.), da prodaja tih stanova nije pod zabranom i da se može obavljati sukladno Zakonu o prodaji stanova, pa je stoga stajališta da je sporni ugovor o prodaji stana sa svojim aneksima dopušten i zakonit. Navode da sud prvog stupnja zbog svog pogrešnog pravnog stajališta nije uopće ocjenjivao da li će tužitelj ostvariti pravo na povrat stana ili to pravo neće ostvariti iz onih razloga koji se navode u rješenju Ministarstva pravosuđa. Navode da je prednik tužitelja Vjekoslav Grotz umro 13. veljače 1948., dok je odluka o konfiskaciji imovine donesena 2. travnja 1948., dakle nakon smrti prednika tužitelja. U tom trenutku po samom zakonu sva njegova imovina, pa i predmetne nekretnine, naslijedile su supruga prednika tužitelja V. G. i kćerka A. G., koje su optirale u talijansko državljanstvo, o čemu postoje dokazi u spisu, pa stoga nisu bile ispunjene pretpostavke za konfiskaciju imovine. Stoga su tuženici mišljenja da tužitelj niti zbog tog razloga nema pravo na povrat stana. Naime, ako bi se uzelo da je doista riječ o konfiskaciji koja je izvršena rješenjem od 2. travnja 1948., a s učinkom 6. veljače 1948., jasno se postavlja pitanje čija je bila ostavinska imovina pok. V. G. od njegove smrti 13. veljače 1948. pa do donošenja rješenja o konfiskaciji 2. travnja 1948. Navode da je prednik tužitelja V. G. prije svoje smrti optirao za talijansko državljanstvo. Također, navode da ne postoje uvjeti za povrat niti zbog činjenice da je obeštećenje prednika tužitelja riješeno temeljem ugovora između bivše SFRJ i Italije, gdje je Italija bila u obvezi obešteti svoje državljane za imovinu koja je ostala na području tadašnje SFRJ.

 

Predlažu pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a  na koju sadržajno ukazuju žalbu jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

 

Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti Ugovora broj 2213/95 o prodaji stana od 7. veljače 1995., Aneksa ugovora od 31. ožujka 1995. i Aneksa II ugovora broj 2213/95 o prodaji stana od 24. svibnja 1995., zaključenih između 1.-tuženika Grada O. i pravnog prednika 2. i 3.-tuženika sada pok. M. Č. uz brisanje prava vlasništva M. Č. na zkt. III-stana i drvarnice na I katu na nacrtu obojeno narančastom bojom sa zajedničkim dijelovima zgrade u kući izgrađenoj na grč. 416 upisanoj u zk.ul.br. 82 k.o. V..

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-da je Ugovor o prodaji stana od 7. veljače 1995., Aneks tog ugovora od 31. ožujka 1995. i Aneks broj II od 24. svibnja 1995., zaključen između 1.-tuženika Grada O. kao prodavatelja i pravnog prednika 2. i 3.-tuženika sada pok. M. Č. kao kupca, a prema kojem je prodavatelj prodao kupcu stan i drvarnicu na I katu na nacrtu obojano narančastom bojom sa zajedničkim dijelovima zgrade u kući sagrađenoj na grč. 416 upisanoj u zk.ul. E 82 k.o. V.,

 

-da je pravni prednik 2.-tuženika i 3.-tuženika, sada pok. M. Č. temeljem tog ugovora upisan kao vlasnik stana i drvarnice na I katu na nacrtu obojano narančastom bojom sa zajedničkim dijelovima zgradi izgrađenoj na grč. 416 upisanoj u zk.ul. E 82 k.o. V.,

 

-da je tužitelj 25. lipnja 1997. nadležnom Uredu za imovinsko-pravne poslove podnio zahtjev za povrat oduzete imovine i to upravo grč. 416 i z.č. 871 k.o. V., a koji postupak nije dovršen budući da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo i upravno pravo Klasa: UP/II-942-01/17-01/476 od 24. siječnja 2019. poništeno rješenje Ureda državne uprave Primorsko-goranske županije, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija kojim je odbijen zahtjev S. G. za povrat i predmet vraćen na ponovan postupak,

 

-da je rješenjem Kotarskog suda u Opatiji broj Konf. 15/48-3 od 2. travnja 1948. na temelju čl. 1. toč. 2. Zakona o prijenosu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba, u vezi s čl. 32. Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije, izvršena konfiskacija imovine tada već pok. A. G. pok. I. iz O., s time da se imovina ima smatrati konfisciranom s danom 6. veljače 1945. te da je rješenje dostavljeno nasljednicima pok. A. G. i to V. G. i A. G.,

 

-da je 27. kolovoza 1948. sastavljen zapisnik na licu mjesta u Opatiji o popisu i procjeni nekretnina i pokretnina koje su konfiscirane temeljem rješenja Kotarskog suda u Opatiji poslovni broj Konf. 15/48-6 od 16. kolovoza 1948. te je istim zapisnikom za privremenog upravitelja imovine imenovana A. G., prisutna ispred vlasnika A. G.,

 

-da je rješenjem Kotarskog suda u Opatiji broj Konf. 15/48-10 odobren postupak sudskog izaslanika u tijeku kojeg je popisao, procijenio i proglasio konfisciranom imovinu V. G. pok. I. iz V.-O., te je ujedno određena uknjižba prava vlasništva na grč. 416 k.o. V. na ime općenarodne imovine uz upisani organ upravljanja Uprave kuća pri Gradskom Narodnom odboru iz Opatije s time da je članovima domaćinstva ostavljen na uporabu jedan stan od dvije sobe sa nusprostorijama u predmetnoj kući u kojoj su u tom trenutku stanovali, ali predmetni stan nije izuzet od konfiskacije,

 

-da iz povijesnog vlasničkog lista proizlazi da je A. G. 1911. upisan kao vlasnik grč. 416 i z.č. 871 obje upisane u zk.ul.br. 560 k.o. V., da je 19. kolovoza 1948. pod brojem Z-192/48 na temelju rješenja Kotarskog suda u Opatiji od 16. kolovoza 1948. broj Konf. 15/48-6 zabilježeno pokretanje postupka provođenja konfiskacije predmetnih nekretnina, 14. prosinca 1948. pod brojem Z-336/48 na temelju rješenja Kotarskog suda u Opatiji od 11. studenog 1948. pod brojem Konf. 15/48-10 nekretnine su uknjižene kao društveno vlasništvo u korist Općine Opatija te je brisana zabilježba pokretanja postupka provođenja konfiskacije,

 

-da je L. G. 15. travnja 1912. sklopio brak sa M. V. G. rođenom S. (rođenoj 28. srpnja 1875.), a koja je optirala za talijansko državljanstvo s tim da je rješenje uručeno 9. prosinca 1948.,

 

-da je A. G. postala talijanska državljanka uslijed mirovnog ugovora nakon II Svjetskog rata (Rimsku pakt i Pariški ugovor) s tim da je rođena u Opatiji 11. prosinca 1913. i bila je udata za G. C.,

 

-da je L. G. rođen 10. listopada 1900. u B., od oca V. G. i majke M. rođene S., te je bio oženjen za M. G. rođenu M., a umro je 2. svibnja 1976 u I.,

 

-da je tužitelj S. G. sin L. G. i majke M. rođene M., a unuk A. V. G.,

 

-da je supruga tužitelja u svojstvu kupca s Gradom Opatija sklopila Ugovor broj 2284/85 od 13. ožujka 1995. o kupnji stana na kojem postoji stanarsko pravo, a radi se o stanu u O., ulaz I, kat II, broj stana 5 izgrađenoj na z.č. 591/2 k.o. V., koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, loggie , drvarnice, ukupne površine 59,90 m2 za cijenu od 55.225,00 kn, a s kupnjom tog stana da se suglasio i tužitelj svojom izjavom od 7. travnja 1994.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna imovina ne predstavlja optansku imovinu jer je konfiscirana s danom 6. veljače 1945. u vrijeme kada je A. V. G. bio živ (umro 13. veljače 1948.), tako da imovina nije prešla na njegove nasljednike. Stoga utvrđuje da stan i drvarnica na prvom katu na nacrtu obojeno narančastom bojom, sa zajedničkim dijelovima zgrade u kući izgrađenoj na grč. 416 upisanoj u zk.ul.br. E 82 k.o. V., zk. tijelo I, predstavlja nekretninu koja je prijašnjem vlasniku oduzeta na temelju propisa o konfiskaciji te da je Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 2213/95 od 7. veljače 1995., Aneks od 31. ožujka 1995. i Aneks broj II od 24. svibnja 1995. ništavi jer su zaključeni u vrijeme važenja Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" broj 53/90, 61/91, 25/93, 70/93 i 92/1996 – dalje: Zakon o zabrani prijenosa), pa pozivom na odredbu čl. 4. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 – dalje: Zakon o naknadi) donosi pobijanu presudu.

 

Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odlučio da je Ugovor o prodaji stana od 7. veljače 1995. i njegovi Aneksi od 31. ožujka 1995. i 24. svibnja 1995., sklopljeni između 1.-tuženika i pravnog prednika 2. i 3.-tuženika sada pok. M. Č., ništav.

 

Odredbom čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa propisana je zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja nekretnina koje su postale društveno vlasništvo, između ostalog na temelju Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list DFJ" broj 40/45 i 70/45), Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama i Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list FNRJ" broj 61/46) i Zakona o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba ("Službeni list FNRJ" broj 63/46).

 

Odredbom čl. 4. Zakona o zabrani prijenosa propisano je da pravni posao sklopljen ili pravni akt donesen protivno odredbama ovog Zakona ništav je glede nekretnina koje se nalaze na teritoriju Republike Hrvatske (st. 1.). Odredbe iz st. 1. ovog članka primjenjuju se i na pravne poslove i druge pravne akte zaključene nakon 1. svibnja 1990. (st. 2.).

 

Zakonom o dopuni Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" broj 70/93 – dalje: Zakon o dopuni Zakona o zabrani prijenosa), koji je stupio na snagu 20. srpnja 1993. iza čl 1. dodan je novi stavak 2. koji je propisao da se zabrana iz čl. 1. st. 1. Zakona odnosi na sve odluke o konfiskaciji, neovisno o tome koji organ je donio odluku o konfiskaciji i primjenom kojeg propisa je odluka o konfiskaciji donijeta i izvršena.

 

Važenje tog zakona bilo je propisano odredbom čl. 6. Zakona tako da je važio do donošenja propisa o vraćanju nekretnina ili plaćanja naknade za nepokretnu imovinu oduzetu na temelju navedenih propisa iz čl. 1. istog Zakona, a najkasnije do 31. prosinca 1991. Tada je trebala prestati propisana zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu. Međutim, Zakonom i izmjenama i dopunama objavljenim u Narodnim novinama 61/91 brisane su riječi "najkasnije do 31. prosinca 1991.", na koji način je Zakon o zabrani bio na snazi do donošenja Zakona o naknadi, a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997.

 

S obzirom na utvrđenje da je Ugovor o prodaji na kojem postoji stanarsko pravo broj 2213/95 sklopljen 1995. i njegov Aneks broj I 31. ožujka 1995. i Aneks broj II 24. svibnja 1995., proizlazi da su sklopljeni u vrijeme kad je bio na snazi Zakon o zabrani prijenosa, te da je predmetni stan oduzet prijašnjem vlasniku u postupku konfiskacije imovine, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je Ugovor o prodaji stana sklopljen između 1.-tuženika i pravnog prednika 2. i 3.-tuženika sada pok. M. Č. ništav pravni posao jer je bio protivan prisilnim propisima u vrijeme njegova sklapanja.

 

U odgovoru na žalbene navode tuženika ističe se da postojanje pravnog interesa u parničnom postupku sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu. Kako je odluka o tužbenom zahtjevu već donesena, sud u žalbenom postupku nije ovlašten ocjenjivati postojanje te procesne pretpostavke.

 

Tuženici su tijekom postupka tvrdili, a pri tim tvrdnjama ustraju i u svojoj žalbi, da se ne radi o konfisciranoj već optanskoj imovini.

 

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da navedena tvrdnja tuženika nije osnovana. Protivno takvoj tvrdnji, iz utvrđenja u postupku proizlazi da je prijašnjem vlasniku A. G. predmetna nekretnina oduzeta rješenjem Kotarskog suda u Opatiji Konf. 15/48 od 2. travnja 1948. s tim da konfiskacija ima učin od 6. veljače 1945. i radi se o konfiskaciji bez osude za kazneno djelo za koje se mora pribaviti mišljenje iz čl. 4. Zakona o nacionalizaciji. Budući da je A. G. umro 13. veljače 1948., dakle nakon što je nastupio učin konfiskacije, tada predmetna nekretnina nije bila njegova imovina u vrijeme njegove smrti i nije mogla biti predmet nasljeđivanja. Točan je žalbeni navod tuženika da su supruga i kćerka prijašnjeg vlasnika Alojza Grotza optirale u talijansko državljanstvo, no navedeno također nakon konfiskacije, pa navedena činjenica nije od utjecaja u ovom predmetu.

 

Naime, tadašnji propisi u načelu su određivali da nema konfiskacije bez posebne odluke o konfiskaciji, osim gdje posebni propis to ne određuje. Takva posebna iznimka je Zakon o prelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine i sekvestraciji nad imovinom odsutnih osoba. U čl.1.st.3. tog Zakona se određuje da imovina iz točke 1.i 2. tog članka prelazi u vlasništvo države s danom 6. veljače 1945. kao dana stupanja na snagu Odluke o prelazu u državno vlasništvo nepokretne imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprijateljskih lica i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti nasilno otuđile od 21. novembra 1944. godine. Prema tome, temeljem navedene odredbe  u odnosu na spornu nekretninu izvršen je prijenos u državno vlasništvo  po sili zakona ( ex lege ) s danom 6. veljače 1945., pa slijedom toga ista u trenutku smrti A. G. ( 13. veljače 1948. ) nije bila njegovo vlasništvo odnosno njegova ostavinska imovina koja je prešla na njegove nasljednike.  Kako supruga i kćerka A. G. iz naprijed navedenih razloga nisu naslijedile premetnu nekretninu, tada  bez obzira na njihovu opciju u talijansko državljanstvo ista ne može imati status optanske imovine koja  nije pod zabranom raspolaganja.

Osim toga, obzirom da je predmetna nekretnina konfiscirana, da je konfiskacija provedena, nasljednice pok. A. G., supruga i kćerka, imale su mogućnost po tada važećem Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ( čl.21.  )  postaviti izlučni zahtjev ( čl. 20. ) i to prilikom provođenja konfiskacije ili u roku od osam dana po provedenoj konfiskaciji, a najduže u objektivnom roku od jedne godine od dana provođenja konfiskacije. Međutim, tuženici tijekom postupka takav prigovor nisu ni isticali.

Nadalje, iako je točna tvrdnja da je supruga tužitelja otkupila stan prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, navedena okolnost ne utječe na valjanost predmetnog ugovora. Ovo zato jer pitanje pravne valjanosti pravnog posla cijeni se prema propisima koji su bili na snazi u vrijeme njegovog sklapanja, a to u ovoj pravnoj stvari znači da su sporni ugovor i njegovi aneksi ništavi, jer takvu pravnu posljedicu za ugovore sklopljene protivno odredbi čl. 1. Zakona o zabrani prijenosa propisuje čl. 4. istog Zakona.

 

Zakon o naknadi nije propisao nastupanje konvalidacije za ugovore o prodaji sklopljene protivno Zakonu o zabrani prijenosa, pa dolazi u primjenu odredba čl. 107. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 – dalje: ZOO) prema kojoj ništavi ugovori ne prestaju biti pravovaljani kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.

 

U odnosu na ostale žalbene navode kojima se ukazuje na druge parnične postupke, tuženicima valja odgovoriti da isto nije odlučno za odluku u ovoj pravnoj stvari. To prije svega iz razloga što je tužba za utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji stana odbačena jer  tužitelj Državno pravobraniteljstvo u takvoj vrsti spora nema stranačku sposobnost. 

Slijedom navedenog valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I i II izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

 

 

 

 

 

Presuda suda prvog stupnja u točki III i IV izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

 

U Rijeci 10. srpnja 2019.

 

 

Predsjednica vijeća

 

Milena Vukelić Margan

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Općinskom sudu u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

 

              Vraćamo vam spis s pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.