Broj: Kž 507/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. N., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25. svibnja 2016. broj K-6/2016-18, u sjednici održanoj 5. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka i u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. N. te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim opt. M. N. zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 te ga je na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvor u trajanju od pet godina u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. prosinca 2015., pa nadalje.

Na temelju čl. 68. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku(„Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećeniku je na ime imovinskopravnog zahtjeva dosuđen iznos od 5.110,00 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva upućen na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 optuženik je presuđen na platež paušala u iznosu od 1000,00 kn.

Protiv te su presude žalbe podnijeli državni odvjetnik zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda u dijelu o troškovima kaznenog postupka ukine i predmet u tom dijelu vrati na ponovno odlučivanje i optuženik putem branitelja, K. A., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da mu se primjenom odredbi o ublažavanju izrekne blaža kazna, ili podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, a optuženik putem navedenog branitelja odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlozima da se žalbe suprotnih stranaka odbiju kao neosnovane.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1.ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

Optuženik u obrazloženju posebno ne argumentira žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, osim što u dijelu žalbe (toč. 2, str. 2. obrazloženja), koja se odnosi na utvrđenje da je kazneno djelo počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, navodi da je stav prvostupanjskog suda proturječan jer se u jednom dijelu presude navodi da se optuženik u to stanje doveo samoskrivljeno, dok se u daljnjem dijelu obrazloženja presude (str. 5:) kod obrazlaganja olakotnih okolnosti navodi da se bitno smanjena ubrojivost optuženika cijeni kao olakotna okolnost.

Međutim, suprotno navedenim tvrdnjama optuženika, razlozi suda prvog stupnja nisu u smislu odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 potpuno nejasni niti su u znatnoj mjeri proturječni da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, tako da nije osnovana tvrdnja optuženika da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

Naime, sud prvog stupnja najprije pitanje bitno smanjene ubrojivosti navodi kod obrazlaganja oblika krivnje, koji optuženik priznaje i koju stoga sud prvog stupnja, u smislu odredbe čl. 417. a. ZKP/08, nije niti trebao posebno dokazivati. Dakle, u tom kontekstu nespornog oblika krivnje sud prvog stupnja navodi da bitno smanjena ubrojivost optuženika nije u tom smislu odlučna jer je utvrdio da je optuženik bio svjestan svojih protupravnih radnji i htio je njihovo počinjenje (str. 5., 2. odlomak).

U nastavku obrazloženja prvostupanjski sud pitanje stupnja ubrojivosti ističe kod obrazlaganja kazne. Pri tom sud prvog stupnja optuženiku cijeni bitno smanjenu ubrojivost samo kao olakotnu okolnost iz čl. 47. st. 1. KZ/11, ali ne i kao bitno smanjenoj ubrojivost iz čl. 26. KZ/11 zbog koje bi se u smislu odredbe čl. 48. st. 1. KZ/11 kazna mogla ublažiti ispod zakonom propisanog minimuma, evidentno smatrajući da se u to stanje optuženik doveo samoskrivljeno uzimajući prije počinjenja kaznenog djela psihofarmake i alkohol.

Dakle, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje u žalbi ukazuje, a nije počinio niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Kao što je u prethodnom dijelu obrazloženja već navedeno, optuženik se u očitovanju na navode optužbe izjasnio da se smatra krivim pa se u smislu odredbe čl. 464. st. 7. ZKP/08 ne može žaliti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 470. ZKP/08), osim ukoliko je naknadno saznao za dokaze koji se odnose na isključenje protupravnosti ili krivnje ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, a u konkretnom predmetu to nije slučaj.

Stoga su neosnovani navodi žalbe koji se odnose na tvrdnju da optuženik nije bio svjestan značenja svojih postupaka i da nije mogao njima upravljati (toč. 3. žalbe) i da djelo nije počinio s izravnom namjerom (toč. 4. žalbe) pa se radi o činjeničnim prigovorima.

U odnosu na činjenične prigovore koji se odnose na kaznu i koji se stoga u žalbi mogu isticati, optuženik promašeno problematizira pitanje njegove alkoholiziranosti, tempore criminis.

Naime sam je optuženik u obrani u istrazi (str. 49.) priznao da je „... počeo piti i kockati i plus tablete, vamo-tamo i izgubio je novce u kasinu i izašao sam, okrenulo me i ošo sam, napravio sam tu glupost ...“.

Dakle, suprotno tvrdnjama koje iznosi u žalbi, optuženik je priznao da je kritične zgode pio alkohol i tablete i da je nakon gubitka novca u kasinu počinio predmetno kazneno djelo. Uostalom, psihijatrijski vještak je u nalazu i mišljenju, u kojem je naveo da je optuženik tempore criminis, bio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, istakao da je uz osobine optuženikove ličnosti imao u vidu i okolnost da je optuženik prije počinjenja kaznenog djela uzimao psihofarmake i alkohol, tako da je ta okolnost optuženikove alkoholiziranosti sinergijski utjecala na umanjenje stupnja njegove ubrojivosti i ona mu zapravo ide u korist, a ne na štetu kako to pogrešno smatra žalba.

Optuženik uvodno u žalbi ističe kao žalbenu osnovu i povredu kaznenog zakona, ali ju ne obrazlaže, pa je Vrhovni sud Republike  Hrvatske, kao sud drugog stupnja, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja  nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

Neosnovano se optuženik žali zbog odluke o kazni jer izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina, kraj činjenice da je optuženik do sada tri puta osuđivan, od toga dva puta zbog istovrsnog kaznenog djela kvalificiranog razbojništva i to na bezuvjetne kazne zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, odnosno jedne godine i šest mjeseci, koje očito nisu na njega utjecale da ga odvrate od daljnjeg činjenja kaznenih djela, svakako nije prestroga. Prema vlastitom priznanju optuženik je odnosno kazneno djelo počinio nekoliko dana nakon što je 18. listopada 2015. izišao iz zatvora po prethodnoj osudi, što ukazuje na njegovu potpunu nekritičnost i povećanu pogibeljnost. Stoga je takvom počinitelju sud prvog stupnja za ovakvo teško kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora do dvanaest godina izrekao primjerenu društvenu osudu koja će ispuniti svrhu kažnjavanja u smislu generalne i individualne prevencije.

Kraj takvog stanja stvari, sve one okolnosti koje optuženik u žalbi ističe kao olakotne, mladost, bitno smanjenu ubrojivost, priznanje, pokajanje i korektno držanje pred sudom, činjenicu da nije nastala veća šteta, da nitko nije napadnut niti ozlijeđen, težak životni put, korektno držanje pred sudom i psihička bolest, nemaju taj značaj koji im on pridaje jer u konkretnom slučaju ne opravdavaju blaže kažnjavanje.

Odluka o sigurnosnoj mjeri obveznog psihijatrijskog liječenja je osnovano donesena na temelju odredbe čl. 68. KZ/11 jer su za njeno donošenje ispunjeni svi zakonski uvjeti.

Prema tome, nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Međutim, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka jer je sud prvog stupnja, u smislu odredbe čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženika koji je oglašen krivim, bio dužan presuditi i na platež ostalih troškova kaznenog postupka koji su nastali u ovom kaznenom postupku, a ne samo na platež paušala. Stoga je u ovom dijelu pobijana presuda ukinuta kako bi se u ponovljenom postupku posebnim rješenjem odlučilo o svim troškovima na koje ukazuje žalba državnog odvjetnika.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako je žalba državnog odvjetnika osnovana, a žalba optuženika nije osnovana, trebalo je na temelju čl. 482. i čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 5. listopada 2016.