Broj: Kž 523/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv izručenice R. G., zbog kaznenog djela iz čl. 23. st. 1. Zakona o javnom redu i miru Republike Srbije, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 01. rujna 2016. broj Kv II-145/16, u sjednici održanoj 10. listopada 2016.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Vukovaru utvrđeno je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama iz čl. 33. i 34. st. 1. i 2. i čl. 54. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ br. 178/04. – dalje u tekstu: ZOMPO), za izručenje po pojednostavljenom postupku sudbenim vlastima Republike Srbije, izručenice R. G., kćeri P. i majke B. S., rođ. T., s prebivalištem u P., Republika Srbija, rođene … u P., državljanke Republike Srbije, domaćice, bez zaposlenja, udane, bez djece, pismene sa završenom OŠ, bez imovine, lišene slobode 09. kolovoza 2016. u 23,00 sata, na graničnom prijelazu B., sada u pritvoru Zatvora u O., po međunarodnoj tjeralici Interpola Beograd, a na temelju naloga Osnovnog suda u Pančevu od 22.04.2015. broj Kv-107/15, zbog vođenja kaznenog postupka za kazneno djelo ometanja ovlaštenog službenog lica u obavljanju poslova održavanja javnog reda i mira iz čl. 23. st. 1. Zakona o javnom redu i miru Republike Srbije, a  što odgovara kaznenom djelu napada na službenu osobu iz čl. 315. KZ/11 Republike Hrvatske. Također je utvrđeno da se izručenica R. G. nije odrekla primjene načela specijaliteta, te je njezino izručenje odobreno pod uvjetima iz čl. 37. st. 1. ZOMPO, tj. da Republike Srbija izručenicu ne progoni ili ne kazni ili ne izruči trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne ograničava u njezinim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem i ne izvede pred izvanredni sud.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Spis predmeta je, sukladno članku 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj ističe da je u pobijanom rješenju ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 jer isto ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Ističe da je, doduše, na temelju čl. 23. st. 2. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju predviđeno da u slučaju pojednostavljenog izručenja nije potrebno podnošenje zahtjeva za izručenje s dokumentacijom, međutim da i u takvom slučaju zamoljena država, ovdje Republika Hrvatska, može, ako smatra potrebnim, zatražiti određene podatke i dokumente od države moliteljice, odnosno Republike Srbije. U pobijanom rješenju izostali su razlozi zbog čega nije zatražena dokumentacija. No, time, suprotno mišljenju državnog odvjetnika, nije ostvarena naznačena bitna postupovna povreda. Ni Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju ni ZOMPO ne propisuju da rješenje o izručenju treba sadržavati razloge iz kojih je zamoljena država zaključila da joj nije potrebno dostavljati zahtjev za izručenje s dokumentacijom, a to je i logično, jer se samo u suprotnom slučaju, odnosno smatra li zamoljena država da joj je za odluku neophodno dostaviti zahtjev za izručenje s dokumentacijom, obraća državi moliteljici i pozivajući je da dostavi traženo iznosi razloge zbog čega to čini.

Nadalje, žalitelj smatra da je pobijano rješenje moralo sadržavati činjenični opis kaznenog djela, bilo u izreci ili u obrazloženju, jer je u suprotnom ostalo nepoznato je li djelo za koje se traži izručenje kazneno djelo i po domaćem zakonu, je li moguće ili nije da je eventualno nastupila zastara kaznenog progona po domaćem zakonu te ispunjava li uvjet iz odredbe članka 34. stavka 2. ZOMPO-a, odnosno radi li se o kaznenom djelu koje je po domaćem zakonu kažnjivo kaznom zatvora ili sigurnosnom mjerom lišenja slobode na najduže razdoblje od barem jedne godine.

U tom pogledu za naglasiti je da je činjenični opis kaznenog djela zbog kojeg se traži izručenje obavezni sastojak zamolbe za međunarodnu pravnu pomoć stranog pravosudnog tijela (članak 8. stavak 3. ZOMPO-a). Međutim, isti nije nijednom odredbom ZOMPO-a predviđen i kao obavezni sastojak rješenja kojim se utvrđuje da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje. Odredbom članka 56. stavka 1. ZOMPO-a propisano je samo to da vijeće nadležnog suda, kad utvrdi da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, o tome donosi rješenje. Iz citirane zakonske odredbe, dakle, proizlazi da nadležni sud, kada utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke za izručenje te da ne postoji nijedna smetnja za izručenje, donosi rješenje kojim utvrđuje da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje.

U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je, polazeći od podataka sadržanih u međunarodnoj tjeralici Interpola Beograd, izdanoj na temelju naloga Osnovnog suda u Pančevu od 22. travnja 2015. broj Kv-107/15, iz kojih su razvidni pravni naziv, kratak činjenični i pravni opis kaznenog djela radi čijeg je kaznenog progona zatraženo izručenje, pravilno utvrdio da su ispunjene sve pretpostavke za izručenje izručenice R. G. sudbenim vlastima Republike Srbije radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela ometanja ovlaštenog službenog lica u obavljanju poslova održavanja javnog reda i mira iz čl. 23. st. 1. Zakona o javnom redu i miru Republike Srbije, propisane u člancima 33. i 34. ZOMPO-a te da ne postoji nijedna od tzv. negativnih pretpostavki za izručenje iz odredbe članka 35. ZOMPO-a.

Utvrđujući jesu li ispunjene tzv. pozitivne pretpostavke za udovoljavanje zamolbi stranog pravosudnog tijela za izručenje radi kaznenog progona, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da kazneno djelo ometanja ovlaštenog službenog lica u obavljanju poslova održavanja javnog reda i mira iz čl. 23. st. 1. Zakona o javnom redu i miru Republike Srbije odgovara kaznenom djelu napada na službenu osobu iz čl. 315. KZ/11 Republike Hrvatske, a konstatirano je i da su ispunjene i druge pozitivne pretpostavke za izručenje, neovisno o tomu što nije izrijekom navedeno da je za kazneno djelo iz čl. 315. KZ/11 Republike Hrvatske zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Što se tiče tzv. negativnih pretpostavki, odnosno razloga za odbijanje izručenja, prvostupanjski sud je, između ostaloga, pravilno utvrdio da za kazneno djelo zbog čijeg je kaznenog progona zatraženo izručenje po domaćem zakonu nije nastupila zastara kaznenog gonjenja prije nego što je strani državljanin pritvoren ili kao okrivljenik ispitan (članak 35. stavak 1. točka 4. ZOMPO-a), pa iako nije posebno elaborirano nepostojanje zastare, ova konstatacija nije dvojbena ima li se na umu da je djelo zbog kojeg se izručenje traži počinjeno 22. srpnja 2012., kako to proizlazi iz obrasca za crvenu potjernicu koji sadrži činjenični opis tog kaznenog djela. To djelo, kao što je već prethodno navedeno, odgovara kaznenom djelu napada na službenu osobu iz čl. 315. KZ/11 Republike Hrvatske, za koje, s obzirom na visinu propisane kazne (od šest mjeseci do pet godina), kazneni progon zastarijeva nakon 15 godina (čl. 81. st. 1. alin. 4. KZ/11), pa je sasvim jasno da u konkretnom slučaju ne postoji smetnja za izručenje koju ima u vidu odredba članka 35. stavka 1. točke 4. ZOMPO-a.

Prema tome, u pobijanom rješenju nije počinjena bitna postupovna povreda na koju upire žalitelj, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08, nije utvrđeno da bi bila ostvarena ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 10. listopada 2016.