- 1 -              Rev 2430/2019-2

 

 

 

 

Broj: Rev 2430/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica Ž. S., OIB: ..., iz Z., i Š. R., OIB: ... iz B., koje zastupa punomoćnica J. K., odvjetnica u S., protiv tuženice L. T., OIB: ..., iz Z., koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., i po protutužbi tuženice, radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-352/16-2 od 2. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3398/15-83 od 15. listopada 2015., u sjednici održanoj 9. srpnja 2019.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-352/16-2 od 2. studenoga 2016. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3398/15-83 od 15. listopada 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je prednica tužiteljica sada pok. K. P., vlasnica zk.č.br.1686/8 pašnjak Z. b. u H. sa 160 čhv, upisane u z.k.ul. br. 2224 k.o. Š. (toč. I. izreke); odbijen je protutužbeni zahtjev za predaju u posjed iste nekretnine (toč. II. izreke) te je tuženici naloženo da toj tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 13.270,00 kn (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju preinači nižestupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, odnosno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ali drugom sucu pojedincu.

 

U odgovoru na reviziju osporavaju se navodi revizije i predlaže se reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija je osnovana.

 

Predmet spora po tužbi je utvrđenje prava vlasništva dosjelošću, dok je po protutužbi predmet spora predaja u posjed nekretnina.

 

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je osnovanim, a protutužbeni zahtjev neosnovanim u bitnom uz obrazloženje:

 

- da su sporne nekretnine nacionalizirane 26. prosinca 1958., kada je stupio na snagu Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (''Službeni list'' FNRJ 52/58);

 

- da je prema tvrdnji tužbe posjed sporne nekretnine stečen 1969. na temelju usmenog ugovora o kupoprodaji s tada uknjiženim vlasnicima I. i A. B., a da je tijekom postupka činjenični navod tužbe izmijenjen na način da se tvrdi da se tužiteljica zajedno sa svojim prednikom - suprugom S. nalazi u posjedu iste nekretnine od 1962. u koji posjed je uvedena na temelju pisanog ugovora sklopljenog s I. i A. B., a koji ugovor je u međuvremenu izgubljen;

 

- da je tužiteljica (K. P.) u posjedu sporne nekretnine, zajedno sa svojim prednicima od 1962. (ili 1969.) do danas;

 

- da je konvalidacijom pravnog posla kojeg su sklopili prednici stranaka, prednik tužiteljice stekao valjani pravni temelj posjedovanja, čime je njegov posjed postao i zakonit;

 

- da je posjedovanjem u razdoblju od 8. listopada 1991. do 8. listopada 2001. tužiteljica dosjelošću, na temelju odredbe čl. 28. st. 2. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (''Narodne novine'' 53/91 - dalje: ZOVO) stekla vlasništvo sporne nekretnine.

 

Drugostupanjski sud ocjenjuje da je iznesenim zaključivanjem prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, ali da je i pravilnom primjenom materijalnog prava jednako valjalo odlučiti o tužbenom zahtjevu, zbog čega je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbio žalbu tuženice i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Pritom je drugostupanjski sud u bitnom izrazio shvaćanje:

 

- da je odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (''Narodne novine'' 92/96 - dalje: Zakon o naknadi) propisano da se pravni poslovi koje su prijašnji vlasnici sklopili protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu smatraju valjanim ukoliko nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavim ili pobojnim;

 

- da je s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, a u smislu citirane odredbe valjan ugovor o kupoprodaji koji su sklopili 1962. prednici stranaka;

 

- da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je tužiteljica bila zakonit, istinit i pošteni posjednik od 1991., već se takvim može smatrati tek od 1. siječnja 1997., kada je stupio na snagu Zakon o naknadi;

 

- da je od 1. siječnja 1997. do donošenja presude u ovoj pravnoj stvari proteklo više od 10 godina, slijedom čega je tužiteljica dosjelošću stekla vlasništvo sporne nekretnine.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženica, osim postupovnopravnog pitanja:

 

''Da li je moguće ispitati prvostupanjsku presudu povodom žalbe ako u obrazloženju iste izostane ocjena izvedenih dokaza u smislu čl. 8. i 338. st. 4. ZPP te da li takvim izostankom ocjene dokaza prvostupanjski sud čini bitnu povredu odredbi čl. 354. st.1. i st. 2. toč. 11. ZPP?''

 

naznačuje i materijalnopravna pitanja:

 

''1. Da li ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen 1962. godine može konvalidirati, u skladu sa odredbom čl. 18. st. 1. Zakona o naknadni za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine 92/1996, 92/1999, 39/1999, 42/1999, 43/2000, 131/2000, 27/2001, 34/2001, 65/2001, 118/2001, 80/2002, 81/2002, dalje: Zakon o naknadni) ako nije sklopljen u pisanoj formi, odnosno, ako stranke ne raspolažu takvim ugovorom?,

 

2. Da li je valjan ugovor o prodaji nekretnine u zajedničkom vlasništvu bračnih drugova, ako jedan od bračnih drugova nije bio prisutan prilikom sklapanja takvog ugovora s kupcem i ako isti nije potpisao takav ugovor, a niti ima bilo kakvog, neposrednog ili posrednog, materijalnog dokaza da je sklopljen bilo kakav ugovor, u bilo kojoj formi?,

 

3. Teče li rok za dosjelost na temelju odredbe čl. 159. st. 2. ZV i nakon dostave tuženikova odgovora na tužbu, u kojem je tuženik u cijelosti osporio i činjeničnu i pravnu osnovu tužbe?,

 

4. Da li je prednik tužiteljice prestao biti pošteni posjednik od trenutka kad mu je uručen odgovor prednika tuženice na tužbu u kojem su tuženice osporile u cijelosti tužbeni zahtjev?''

 

Obrazlažući važnost postupovnopravnog pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Rev-53/1993-2 od 28. listopada 1993. u kojoj je u bitnom izraženo shvaćanje da drugostupanjski sud koji propusti sankcionirati bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP i sam čini povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Osnovana je tvrdnja revidenta da se drugostupanjski sud nije očitovao o žalbenim navodima od odlučnog značenja, posebno s obzirom na činjenicu da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije iznio jasan zaključak kada i u kojoj formi je sklopljen kupoprodajni ugovor. Stoga, a budući da je taj propust utjecao na donošenje pravilne i zakonite odluke, počinjena je po prvostupanjskom sudu bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP, a po drugostupanjskom sudu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Obrazlažući važnost prvog materijalnopravnog pitanja tuženica se poziva na presudu Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10485/2003-22 od 26. travnja 2007. i na odluku ovog suda broj Rev-1918/2010-2 od 20. studenoga 2013. u kojima je izraženo shvaćanje da pravni posao da bi mogao konvalidirati mora biti valjan i u propisanoj formi.

 

Drugostupanjski sud polazi od utvrđenja da su prednici stranaka sklopili ugovor u pisanom obliku, kojim međutim ne raspolažu. Stoga nema nepodudarnosti između shvaćanja drugostupanjskog suda i shvaćanja izraženog u navedenim odlukama te u tom dijelu pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odnosu na drugi dio pitanja - može li konvalidirati ugovor sklopljen u propisanoj formi, ako stranke ne raspolažu takvim ugovorom tuženica ne daje razloge važnosti pozivajući se na neku konkretnu odluku drugostupanjskog ili ovog suda.

 

S obzirom na ne sasvim jasna utvrđenja nižestupanjskih sudova o okolnostima sklapanja ugovora o drugom naznačenom materijalnopravnom pitanju ne ovisi odluka o sporu.

 

Vezano na treće pitanje - ''Teče li rok za dosjelost na temelju čl. 159. st. 2. ZV i nakon dostave tuženikova odgovora na tužbu, u kojem je tuženik u cijelosti osporio činjeničnu i pravnu osnovu tužbe?'', odnosno četvrto pitanje - ''Da li je prednik tužiteljice prestao biti pošteni posjednik od trenutka kad mu je uručen odgovor prednika tuženice na tužbu u kojem su tuženice u cijelosti osporile tužbeni zahtjev?'' tuženica ukazuje na veći broj odluka ovog suda u kojima je izraženo shvaćanje da s danom podnošenja odgovora na tužbu prestaje poštenje posjeda.

 

Na sjednici Građanskog odjela ovog suda od 14. veljače 2019. pod brojem Su-IV-56/19-2 prihvaćeno je slijedeće shvaćanje: "Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari, te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u vrijeme podnošenja tužbe."

 

Stoga je osnovana tvrdnja revidentice da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o stjecanju prava vlasništva dosjelošću zaključio uzimajući u obzir i vrijeme dosijedanja nakon podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

 

Slijedom iznesenog, zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku nižestupanjski sudovi imat će u vidu i shvaćanja Europskog suda za ljudska prava - dalje: ESLJP, izražena u odlukama Trgo protiv Hrvatske br. 35298/04, Radomilja i drugi protiv Hrvatske br. 37685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske br. 22768/12/10 prema kojima se u vrijeme dosijedanja uračunava i razdoblje do 8. listopada 1991., kao i na shvaćanje ovog suda izraženo u odluci broj Rev-2776/2016-2 od 29. siječnja 2019.

 

Navedena shvaćanja odnose se na primjenu i učinke odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 141/06 i 146/08 - dalje: ZVDSP), prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, a koja odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. ("Narodne novine 137/99).

 

U presudi Trgo protiv Hrvatske izraženo je shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, stupanjem na tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine.

 

U presudama Radomilja i drugi te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo je i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog suda, kojom je odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP ukinuta.

 

Zagreb, 9. srpnja 2019.