Broj: Kžm 25/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. M. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i  optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja 2016. broj Kmp-1/16, u sjednici održanoj 11. listopada 2016., u prisutnosti opt. A. M. i branitelja J. M., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o   j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. A. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. A. M. proglašen je krivim zbog četiri kaznena djela razbojništva iz čl. 230. st. 1.  KZ/11 (djela opisna pod toč. 1., 9., 10. i 11. izreke), sedam kaznenih djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11 (djela opisna pod toč. 2., 3., 4., 5., 6., 8. i 12. izreke) i dva kaznena djela razbojništva u pokušaju iz čl. 230. st. 2. u vezi s čl. 34. KZ/11 (djela opisna pod toč. 7. i 13. izreke) te je na temelju tih odredbi uz primjenu čl. 25., 26. i 105. ZSM/11 osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju tri godine, u koju je, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme oduzimanja slobode u svezi s kaznenim djelom od 28. srpnja 2015. do 21. travnja 2016.

Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka izvršenja kazne maloljetničkog zatvora.

Na temelju čl. 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10; dalje u tekstu: ZOPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 48.072,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom i postat će imovina Republike Hrvatske te je optuženiku naložena isplata navedenog iznosa u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske  u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u paušalnoj svoti 500,00 kuna.

Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika „osudi na kaznu zatvora primjenom odredaba Kaznenog zakona.“

Optuženik je podnio žalbu putem branitelja J. M., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je predloženo da se prvostupanjska presuda preinači i optuženika „oslobodi od plačanja iznosa od 48.072,00 kuna za navodno stečenu imovinsku korist, kao i od plačanja 500,00 kuna za troškove kaznenog postupka, a podredno da se pobijana presuda ukine i vrati na ponovno odlučivanje u pobijanom dijelu sa naputcima za rješavanje iznijetim u ovoj žalbi.“

Optuženik je odgovorio na žalbu državnog odvjetnika uz zahtjev za obavijest o sjednici vijeća.

U skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Postupajući prema odredbi čl. 475. st. 2. ZKP/08, sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženika (uz pomoć tehničkog uređaja za vezu na daljinu - čl. 475. st. 9. ZKP/08) i njegovog branitelja.

Žalbe nisu osnovane.

Optuženik je naznačio da se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka koje nalazi „u tome što je povrijeđeno jedno od osnovnih načela našeg procesnog prava audiatur et altera pars“ time da se sadržaj žalbenog pobijanja odnosi na osporavanje odluke o oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka. U žalbi se navodi da optuženik nema sredstava iz kojih bi mogao platiti iznose naznačene u pobijanoj presudi uz tvrdnju kako je „pogrešno utvrđeno činjenično stanje uzrokovalo …i pogrešnu primjenu materijalnog prava“.

Neosnovano se optuženik žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka ukoliko iznesenim žalbenim navodom smjera na povrede iz čl. 468. st. 2. i 3. ZKP/08 te povredi kaznenog zakona koju nije posebno obrazložio. Nakon što je optuženik upoznat i upozoren o svim procesnim pravima (primio je i razumio pisanu pouku o pravima – list 1096 spisa) sud prvog stupnja je proveo kontradiktornu raspravu u kojoj je optuženiku bila omogućeno očitovati se o svim terećenim kaznenim djelima činjenično opisanim u optužnici. Budući da se optuženik izjasnio da se „osjeća krivim“ za sva kaznena djela iz optužnice, nije osporio u optužnici naznačene iznose pribavljene imovinske koristi te je odlučio da neće iskazivati već će se braniti šutnjom, promašeno je u žalbi tvrditi da nije bio „saslušan na okolnosti navedene u točci II ove žalbe“.

Nadalje, sukladno čl. 464. st. 7. ZKP/08 žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može podnijeti optuženik u odnosu na točke optužbe za koje se izjasnio da se smatra krivim, osim ako se radi o činjenicama odlučnim za odluku o oduzimanju imovinske koristi i troškovima postupka.

Naime, sadržajem žalbe optuženik ustvari pobija odluku o oduzimanju imovinske koristi i odluku o troškovima postupka. Imajući na umu činjenična utvrđenja iz izreke pobijane presude, da je optuženik počinio predmetna kaznena djela i njima pribavio sebi imovinsku korist u ukupnom iznosu od 48.072,00 kuna, to je i odluka o oduzimanju imovinske koristi u navedenom iznosu, neovisno o materijalnom statusu optuženika, pravilna i zakonita (čl. 77. KZ/11 te  čl. 4. i 5. ZOPOIK).

Neosnovano se optuženik žali i zbog odluke o troškovima postupka. Optuženik je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pa je sud prvog stupnja zakonito i pravilno, u skladu s čl. 148. st. 1. ZKP/08, naložio  plaćanje troškova kaznenog postupka. Međutim, ako bi imovinsko stanje optuženika u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka bilo takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili osoba koje je on po zakonu dužan uzdržavati, predsjednik vijeća može tada, na njegov obrazloženi zahtjev potkrijepljen odgovarajućim dokazima, posebnim rješenjem osloboditi optuženika dužnosti naknade troškova postupka (čl. 148. st. 6. ZKP/08).

Državni odvjetnik se žali (samo) zbog povrede kaznenog zakona, smatra da je prvostupanjski sud „počinio povredu Kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. Zakona o kaznenom postupku, jer je glede kaznenih djela koja su predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može primijeniti“ iz razloga što „nije bilo mjesta primjeni maloljetničkog prava odnosno Zakona o sudovima za mladež, vezano uz izricanje sankcije.“ Upiranjem na pisane podatke Centra za socijalnu skrb Z. (dalje u tekstu: CZSS), Podružnica S. i „bezrazložnog“ odstupanja od prvotnog mišljenja djelatnice spomenutog CZSS na raspravi, drži da vrsta kaznenih djela i način njihova izvršenja ne opravdava zaključak da su odraz životne dobi počinitelja, te da ni podaci o ličnosti optuženika, kao recidivista u kriminalnom ponašanju, ne opravdavaju očekivanje da će se svrha sankcija ostvariti primjenom maloljetničkog prava.

Nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona.

Prije svega valja istaći da povrede kaznenog zakona proizlaze iz činjeničnog stanja koje je sud utvrdio, a odraženo je izrekom presude. Povreda iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 prvenstveno se odnosi na pogrešnu pravnu kvalifikaciju kaznenog djela odnosno pogrešno podvođenje utvrđene kriminalne djelatnosti optuženika pod neku materijalno pravnu normu. Nije sporno da je optuženik sva kaznena djela počinio u razdoblju od siječnja do srpnja 2015. kao mlađi punoljetnik (rođ. 12. svibnja 1996.) te da još nije navršio dvadeset jednu godinu života, kako se jasno navodi u razlozima pobijane presude i ne osporava žalbom državnog odvjetnika. Navedene činjenice nesumnjivo upućuju na mogućnost primjene maloljetničkog prava (čl. 105. st. 1. ZSM/11 „Mlađem punoljetniku može sud izreći…“) kao i primjene općeg prava (čl. 104. i čl. 106. ZSM/11), ovisno o ocjeni suda koja vrsta i mjera sankcije će biti optimalna za ostvarenje svrhe kažnjavanja. Prema tome, kada je sud prvog stupnja optuženiku izrekao sankciju primjenom maloljetničkog prava umjesto primjenom općeg prava nije ostvario povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 kako se navodi u žalbi državnog odvjetnika, niti je osudom optuženika na kaznu maloljetničkog  zatvora u trajanju tri godine prekoračio zakonsku ovlast iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08. Optuženiku je odmjerena kazna maloljetničkog zatvora sukladno odredbama čl. 25. i 26. ZSM/11, dakle unutar zakonski propisanog okvira kazne maloljetničkog zatvora i bez prethodnog utvrđivanja kazne za svako pojedino kazneno djelo.

Zamjerke državnog odvjetnika kojima se argumentira istaknuta povreda kaznenog zakona ustvari su prigovori o pogrešnom vrednovanju, nepravilnoj ocjeni okolnosti o kojima ovisi izbor sankcije (sankcija maloljetničkog ili općeg prava) što predstavlja žalbenu osnovu iz čl. 467. toč. 4. ZKP/08. Naime, prvostupanjski sud je prikupio podatke o osobnim i obiteljskim prilikama optuženika te vodeći računa o karakteru kaznenih djela, osobnosti optuženika i mišljenju stručnih osoba, suprotno zamjerkama državnog odvjetnika, osnovano ocijenio kako se „može očekivati da će se maloljetničkom sankcijom polučiti da optuženik ne nastavi sa činjenjem kaznenih djela“ i uz utvrđene olakotne (odrastanje u nepovoljnim uvjetima, mlada životna dob, smanjena ubrojivost, priznanje svih kaznenih djela)  te otegotne (kriminalni povrat) okolnosti relevantne za odmjeravanje visine kazne izrekao kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju tri godine.

Imajući na umu obvezu suda drugog stupnja da ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama stranaka i iz osnova iz kojih se pobija te vodeći računa i o odredbi čl.  478. ZKP/08 ispitana je i odluka o kazni te sigurnosnoj mjeri.

Po ocjeni ovog suda kazna maloljetničkog zatvora u trajanju tri godine primjerena je težini kaznenih djela, osobnosti optuženika i (smanjenom) stupnju krivnje te još uvijek izraženoj potrebi preodgoja optuženika u uvjetima specijalizirane kaznionice za mladež.

Nadalje, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud optuženiku izrekao i sigurnosnu mjeru iz čl. 69. KZ/11.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija žalbama državnog odvjetnika i optuženika, niti povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 koje drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. listopada 2016.