- 1 -              Poslovni broj: Usž-5000/18-3

 

Poslovni broj: Usž-5000/18-3

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja P. K. iz K., (sada s boravištem u Domu za starije osobe „M. k.“, K.,), kojeg zastupa opunomoćenik R. R., odvjetnik iz K., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice u R. – Odjela Primorsko-goranske županije, R., radi uklanjanja građevine, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-749/17-10 od 28. rujna 2018., na sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2019.

             

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 UsI-749/17-10 od 28. rujna 2018.

 

Obrazloženje

 

Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-362-02/17-02/620, urbroj: 531-07-1-3-2-17-2 od 16. svibnja 2017., a kojim se tužitelju, kao investitoru, naređuje uklanjanje proširenja ravne neprohodne ploče krova – tlo.dim. 1,15 x 7,90 m i dogradnje jednokrakog vanjskog stepeništa s podestom širine 0,90 m i ukupne dužine 4,85 m, nadogradnje kamenobetonskih obodnih zidova na ravnoj neprohodnoj ploči krova, nadogradnje novoizvedenih zidova od opeke (na kamenobetonskim zidovima), tri armirano betonska stupa te dimnjaka, sve na način i pod uvjetima detaljno opisanim tim rješenjem.

Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom zakonitost iste pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede pravila sudskog postupka. Povredu pravila sudskog postupka tužitelj nalazi u tome što je osporenom presudom povrijeđeno načelo zakonitosti, jer je ista nezakonita te jer je izreka iste u suprotnosti sa sadržajem isprava danih u spis, obrazloženje je nerazumljivo, proturječi samo sebi i materijalnim institutima te presuda nema uopće razloga odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, pri čemu dio dokaza uopće nije proveden pa se u stvari presudu polazeći od nerazumljivog obrazloženja ne može ispitati. Nastavno tužitelj detaljno opisuje radove koji su izvedeni, pri čemu se poziva na odredbe ranijeg i sada važećeg Pravilnika o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, iz kojih proizlazi da su izvedeni radovi dopušteni. Nadalje, u bitnom, pogrešno utvrđeno činjenično stanje nalazi u tome što tuženik ne cijeni da se radi o objektu koji je ozakonjen, da građanin koji je vlasnik zemljišta na kojem postoji ozakonjeni objekt ima sva prava građanina koji je vlasnik građevinske čestice odnosno ima pravo izvoditi radove koji su dopušteni Pravilnikom o jednostavnim i drugim građevinama i radovima. Stoga tuženik, inzistiranjem na uklanjanju navodno bespravno izvedenih radova, postupa suprotno rješenju o izvedenom stanju, kao i citiranom Pravilniku. Smatra pogrešnim i utvrđenje tuženika prema kojem investitor nema nikakva prava osim ozakonjenja izgrađene zgrade te da sada mora konzervirati stanje pa i na način da dijete može pasti s ravnog krova, da isti ne može postaviti kosi krov ili krovnu kućicu odnosno da nema pravo na ogradne zidove. Tvrdi da je izvodio samo radove koji su mu dopušteni posebnim propisom te da tuženik izlazi iz svoje stvarne nadležnosti i tumači materijalno pravne institute suprotno njihovom značenju, zbog čega je prvostupanjski sud bio dužan sam riješiti upravnu stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a ne odbiti ga prepisujući upravni akt. S tim u vezi smatra da je prvostupanjski sud povrijedio i ustavno pravo tužitelja na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, jer je sud svojim postupanjem samo formalno omogućio a stvarno zapriječio tužitelju pristup sudu. Naime, u konkretnom slučaju sud je formalno saslušao tužitelja ali nije neposrednim očevidom utvrdio stvarno stanje i nije proveo građevinsko vještačenje. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj nalazi u tome što u okviru stručnog nadzora građenja građevinski inspektor nije ovlašten tražiti uklanjanje građevinskih radova koji se obavljaju sukladno lokacijskoj informaciji odnosno Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, pa je postupajući tako, tuženik povrijedio odredbu članka 16. Zakona o građevinskoj inspekciji. Opširno iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra da osporena presuda nije na zakonu utemeljena, tužitelj upire i na odredbe Ustava (osobito članak 17., 20., 21. i 41.), prema kojima se svakome jamči pravo vlasništva, jednakost pred zakonom te zabrana diskriminacije po bilo kojoj osnovi. Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže ovom Sudu da preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te poništi rješenje tuženika, podredno, da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno prihvatljive razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.), protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

Suprotno žalbenim navodima, ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom. To stoga jer bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno, jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama citiranog Zakona, a osporena presuda sadrži sve propisano odredbom članka 60. istog Zakona, osobito u pogledu stavka 4. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, pored ostalog, koje je činjenice sud utvrđivao, zašto i kada ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o sporu.

Što se tiče žalbenog navoda tužitelja prema kojem ga je prvostupanjski sud formalno saslušao, ali nije neposrednim očevidom utvrdio stvarno stanje i nije proveo građevinsko vještačenje, valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima), ali je dužan u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora. U konkretnom slučaju, međutim, tužitelj niti u tužbi niti na raspravi održanoj pred prvostupanjskim sudom 25. rujna 2018., nije predložio izvođenje dokaza očevidom i vještačenjem pa, slijedom svega navedenog, ovaj Sud ne nalazi osnovanim žalbene prigovore o bitnim povredama pravila sudskog postupka na koje tužitelj upire u žalbi.

Nadalje, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski upravni sud osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je osnovano zaključio da je tužitelj, bez građevinske dozvole, pristupio rekonstrukciji postojeće prizemne građevine na način da je, nakon ishođenja pravomoćnog rješenja o izvedenom stanju, klasa: UP/I-361-03/13-14/861 od 19. listopada 2015., dogradio – proširio ravnu neprohodnu ploču krova i dogradio jednokrako vanjsko stepenište s podestom te nadogradio obodne zidove, tri armirano betonska stupa i dimnjak, sve detaljno opisano zapisnikom o inspekcijskom pregledu od 9. svibnja 2017., sastavni dio kojeg su i fotografije prijeporne građevine.

Slijedom izloženog, i po ocjeni ovoga Suda, ostvareni su uvjeti za primjenu odredbe članka 30. stavka 1. točke 1. Zakona o građevinskoj inspekciji („Narodne novine“, broj 153/13.), kojom je građenje bez izvršne građevinske dozvole sankcionirano uklanjanjem takve protupravno izvedene građevine odnosno njezinog protupravno rekonstruiranog dijela.

Tužitelj žalbom niti ne osporava činjenicu da su prijeporni radovi (dogradnje i nadogradnje) izvedeni bez zakonom propisanog akta za gradnju, već tvrdi da ima pravo postaviti kosi krov/krovnu kućicu na ozakonjenu zgradu te da time ne postupa suprotno rješenju o izvedenom stanju odnosno Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima („Narodne novine“, broj 79/14., 41/15. i 75/15.-dalje u tekstu: Pravilnik).

Takva tvrdnja međutim, nema podloge u dokazima koji prileže svezu spisa. Naime, rješenjem o izvedenom stanju ozakonjena je završena jednostavna zgrada stambene namjene, i to do visine prizemlja, maksimalno 3,10 m do gornjeg ruba ravnog neprohodnog krova sljemena zgrade, dakle, ozakonjena je završena prizemna stambena građevina ravnog neprohodnog krova, što posljedično znači da opisani radovi na dogradnji i nadogradnji iste predstavljaju rekonstrukciju postojeće stambene građevine u smislu članka 3. stavka 1. podstavka 19. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj 153/13.), a ne jednostavnu građevinu/radove kakve ima u vidu Pravilnik.  Stoga je prije izvođenja prijeporne rekonstrukcije investitor, ovdje tužitelj, bio dužan ishoditi građevinsku dozvolu, što je propustio učiniti.

Na drukčiju odluku ne utječe ni odredba članka 1. stavka 4. Pravilnika, kojom je, pored ostalog, dopuštena mogućnost ishoditi glavni projekt za rekonstrukciju zgrade stambene namjene koja je ozakonjena kao završena s ravnim krovom, ali pod uvjetom da se rekonstrukcija sastoji u izvođenju kosog/zaobljenog krova bez nadozida. U konkretnom slučaju, međutim, ne radi se o izvođenju takvih radova, već o nadogradnji zidova iznad ravnog krova (visine 2,40 m), dok je dopušteno izgraditi samo krov bez nadozida, a što ima za posljedicu da, osim što nije, tužitelj niti ne može za izvedene radove ishoditi glavni projekt, već isključivo građevinsku dozvolu.

Na kraju, Sud ne nalazi da su uklanjanjem predmetnih protupravno rekonstruiranih dijelova građevine povrijeđena konvencijska i ustavna prava na koja tužitelj ukazuje u žalbi, a osobito pravo vlasništva zaštićeno Ustavom Republike Hrvatske. S ovim potonjim u vezi je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama (broj: U-III-131/1993 od 11. lipnja 1998., U-III-302/1998 od 30. rujna 1998.) zauzeo  jasno stajalište kako iz ustavne odredbe kojom se jamči pravo vlasništva ne proizlazi da se ne mogu donijeti i primjenjivati propisi o uklanjanju građevina koje nisu sagrađene u skladu s propisima o gradnji, a o čemu se upravo ovdje radi.

Kako, dakle, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu 4. srpnja 2019.

 

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.