Broj: Kž 502/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. B., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. srpnja 2016. broj K-44/16, u sjednici održanoj 12. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. T. B., preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i kaznenoj sankciji te se izriče da je opt. T. B. radnjama opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, bludne radnje iz čl. 155. st. 2. KZ/11 u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11 te se opt. T. B., na temelju čl. 155. st. 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci koja se na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 zamjenjuje radom za opće dobro na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje s 2 (dva) sata rada.

Na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11 ako se optuženik u roku od 8 (osam) dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koji je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja.

Na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11 ako optuženik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti. Ako osuđenik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje nadležno tijelo za probaciju produžit će rok izvršenja rada za opće dobro.

Na temelju čl. 54. KZ/11 opt. T. B. se u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunava vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 13. rujna 2015. do 29. listopada 2015.

II. U ostalom dijelu žalba opt. T. B. i žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. T. B. zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode spolnog odnošaja bez pristanka iz čl. 152. st. 1. KZ/11 te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci koju je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 zamijenio radom za opće dobro na način da je jedan dan zatvora zamijenio s dva sata rada.

Na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11 ako se osuđenik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne bude moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja.

Na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11 ako osuđenik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti. Ako osuđenik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje nadležno tijelo za probaciju produžit rok izvršenja rada za opće dobro.

Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženom T. B. u kaznu zatvora na koju je osuđen uračunava se vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 13. rujna 2015. do 29. listopada 2015.

Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženom T. B. je izričena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izvršavati u zdravstvenoj ili drugoj specijaliziranoj ustanovi za otklanjanje ovisnosti izvan zatvorskog sustava, a može se izvršavati i u terapijskoj zajednici, ako je takvo odvikavanje dostatno za otklanjanje opasnosti te je odlučeno da se ova mjera izvršava uz nadzor nadležnog tijela za probaciju i da može trajati do prestanka izvršenja rada za opće dobro, a najdulje tri godine.

Na temelju čl. 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP) ošt. I. R. je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 opt. T. B. je presuđen na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-8. ZKP/08 u iznosu od 3.728,00 kn te paušala u iznosu od 1.000,00 kn te na trošak na ime nagrade i nužnih izdataka branitelja postavljenog po službenoj dužnosti kao i trošak savjetnika oštećenice postavljene po službenoj dužnosti koji će biti naknadno određen posebnim rješenjem.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te optuženik putem branitelja, E. V., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, a žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Optuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da oštećenica nije dala svoj pristanak da s njim intimno kontaktira, odnosno da je ostalo neutvrđeno je li ona s obzirom na njen psihofizički status mogla dati pristanak na spolni odnos ili s njime izjednačenu spolnu radnju, te da nije utvrđeno je li njen osmjeh bio pristanak na prijedlog optuženka.

Suprotno navedenim tvrdnjama optuženika sud prvog stupnja je ispravno utvrdio da je optuženik u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona protivno volje oštećenice poduzimao radnje kojima je zadirao u spolni integritet oštećenice. Na temelju vjerodostojnog iskaza oštećenice sud prvog stupnja je utvrdio da je optuženik oštećenicu, nakon što je zaustavio lift na sedmom katu, uhvatio za ruku i izveo iz lifta, pri čemu se ona zbog stanja šoka i straha nije branila niti dozivala u pomoć, nakon čega ju je optuženik odvukao na stepenište u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona, te joj je rukama podizao majicu i grudnjak koje je ona pokušavala spustiti i ponovno joj podigao majicu i grudnjak, odvezao vezicu na hlačama te ih zajedno s gaćicama spustio do koljena, a kada ih je ona pokušala navući ponovno joj ih spustio prema dolje te ju je lizao po grudima i po spolovilu, pri čemu se oštećenica, zbog izrazitog stanja šoka, nije mogla obraniti.

Iz opisanih radnji optuženika, izvan bilo kakve sumnje, proizlazi, da oštećenica nije dala svoj pristanak na seksualno kontaktiranje, niti je optuženik bio u zabludi u vezi njenog protivljenja, jer je oštećenica opetovano pokušavala spustiti majicu i grudnjak te je nastojala podići hlače i gaćice koje joj je optuženik spustio na koljena, te je time potpuno nedvosmisleno manifestirala svoje protivljenje nasrtajima optuženika. Iz takvog postupanja oštećenice proizlazi da je oštećenica nastojala proužiti otpor optuženiku koji je u cilju svog nauma upotrijebio silu.

Sud prvog stupnja je iz činjeničnog opisa optužnice, u kontekstu argumentacije svog pogrešnog stava da se nije radilo o primjeni sile, već da je optuženik sporne radnje izvršio samo bez pristanka oštećenice, izostavio dio tvrdnji optužbe da je oštećenicu na silu odvukao do stubišta pri čemu mu se oštećenica bezuspješno pokušavala otrgnuti, međutim iz preostalog dijela činjeničnog opisa pobijane presude proizlazi da se radilo o uporabi sile. Kada sud prvog stupnja u izreci utvrđuje da je optuženik oštećenicu uhvatio za ruku i izveo ju iz lifta, potom da ju je odvukao na stepenište te joj je podizao majicu i grudnjak koje je ona ustrajno nastojala spustiti i uz to joj spuštao hlače i gaćice koje je oštećenica vraćala prema gore, radi se o primjeni fizičke sile kojom se nastoji skršiti otpor oštećenice. Dakle, sud prvog stupnja pravilno na temelju iskaza oštećenice utvrđuje da se radilo o uporabi sile, kako je to navedeno u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, ali pogrešno u obrazloženju navodi da nije u pitanju sila takve prirode da bi se njome izravno napao na život ili tijelo oštećenice. Naime, sila (neodoljiva ili odoljiva) kao element bića kaznenog djela protiv spolne slobode jest sredstvo koje primjenjuje napadač radi savladavanja otpora osobe u čiji spolni integritet namjerava napasti, dok prijetnja kao nagovještaj napada mora biti takva da se njome prijeti napadom na život ili tijelo oštećene osobe.

Dakle, opisane radnje u činjeničnom opisu koje poduzima optuženik u cilju kršenja otpora oštećenice izvan sumnje predstavljaju radnje uporabe sile u zakonskom smislu tog pojma jer optuženik u konkretnom slučaju koristi fizičku silu da oštećenicu odvuče iz lifta do stubišta i potom joj uporno, unatoč njenom otporu diže majicu i grudnjak te spušta hlače i gaćice.

Prema tome, kako su radnje sile pravilno utvrđene, bez obzira na pogrešno obrazloženje prvostupanjske presude, a s obzirom da je sud vezan za utvrđenja iz izreke presude, ovaj je drugostupanjski sud prihvatio da iz utvrđenja u dokaznom postupku proizlazi da je optuženik kritične zgode u postupanju uporabio silu. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika o tome da se radilo o dobrovoljnom kontaktu, odnosno da je on imao opravdanog razloga vjerovati da oštećenica pristaje na spolni kontakt jer potpuno suprotno proizlazi iz izvedenih dokaza.

Međutim, optuženikova je žalba osnovana zbog povrede kaznenog zakona jer je optuženik u pravu kada tvrdi da iz radnji počinjenja koje mu se stavljaju na teret „lizao oštećenicu po splovilu“ koje su opisane u izreci pobijene presude ne proizlazi da se radi o radnji koja je izjednačena sa spolnim odnošajem. Naime, sud prvog stupnja prihvaća ovu tvrdnju iz optuženice te u izreci presude utvrđuje da je optuženik oštećenicu lizao po grudima te kleknuo i lizao po spolovilu jer to proizlazi ne samo iz iskaza oštećenice, već i iz obrane optuženika koji priznaje da ju je lizao po vanjskom spolovilu te iz povijesti bolesti KBC Zagreb, Klinike za ženske bolesti i porode od 13. rujna 2015. (list 23) u kojoj je navedeno da je oštećenica pri prijemu u bolnicu navela da ju je napadač pipao i lizao po grudima i vanjskom spolovilu.

Kraj takvog stanja stvari, kada je sud prvog stupnja utvrdio da se radilo o lizanju po spolovilu oštećenice, a da se nije radilo o penetraciji jezika ili drugog dijela tijela optuženika u spolni organ oštećenice, niti postoje indikativne okolnosti da se radilo o pokušaju takvog postupanja, tada prema prihvaćenoj sudskoj praksi, nije mogao utvrditi da se radi o radnji koja bi bila izjednačena s spolnim odnošajem.

Iz navedenog je razloga, djelomičnim prihvaćanjem optuženikove žalbe Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja radnje opisane u izreci pravilno označio kao kazneno djelo kvalificiranih bludnih radnji iz čl. 155. st. 2. KZ/11 u vezi čl. 153. st. 1. KZ/11.

Stoga nije osnovana žalba državnog odvjetnika jer se radnjama koje su opisane u izreci pobijene presude, iako sadrže elemente sile, ne ostvaruju zakonska obilježja kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11.

Uslijed preinake pobijene presude u pravnoj ocjeni djela, preinačena je pobijana presude i u odluci o kaznenoj sankciji na način da je na temelju čl. 155. st. 2. KZ/11 optuženiku izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci s tim da je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 ta kazna zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamijenjen s dva sata rada. Pri tome je ovaj drugostupanjski sud prihvatio kao pravilno po prvostupanjskom sudu utvrđene okolnosti koje, pored jačine ugrožavanja zaštićenog dobra i stupnja krivnje, utječu na vrstu i mjeru kazne i to od olakotnih smanjenu ubrojivost optuženika, ali ne u značajnijoj mjeri, raniju neosuđivanost, izraženo žaljenje i kajanje, dok posebno otegotne okolnosti nisu utvrđene. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je ova kaznena sankcija primjerena i da će ispuniti svrhu kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije.

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni jer optuženiku nije potrebno izreći strožu društvenu osudu, niti je osnovana žalba optuženika u tom dijelu, koji se doduše ne žali zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali kako presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, to se u smislu odredbe čl.478. ZKP/08 uzima da se žali i zbog odluke o kaznenim sankcijama.

Odluka o izrečenoj sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od alkoholne ovisnosti je pravilno utemeljena na odredbi čl. 69. KZ/11 jer su za njeno izricanje ispunjeni svi zakonski uvjeti.

Iz naprijed navedenih je razloga, kako žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a žalba optuženika je djelomično osnovana, i kako prvostupanjski sud nije počinio povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

Zagreb, 12. listopada 2016.