Broj: Kž-191/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlaste Patrčević, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Nade Marincil, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženih F. Č. i Z. Z., zbog kaznenih djela iz čl. 331. st. 1., čl. 224. st. 1., čl. 314. st. 2. u svezi st. 1. i čl. 235. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 -dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi I opt. F. Č. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru broj K-435/15-30 od 3. ožujka 2016., u sjednici održanoj 12. listopada 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba I optuženika F. Č. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Zadru presudom od 3. ožujka 2016., na temelju čl. 455. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 143/12,56/13, 145/13, 152/14 - dalje u tekstu ZKP/08) proglasio je krivima i to I opt. F. Č. djelima pod točkama 1. i 3. zbog kaznenih djela protiv imovine – oštećenje tuđe stvari, opisano i kažnjivo po čl. 235. st. 1. KZ/11 te I opt. F. Č. i I. opt. Z. Z. djelom pod točkom 2. zbog kaznenog djela protiv javnog reda – prisile prema službenoj osobi u pokušaju i to I opt. F. Č. opisano u čl. 314. st. 1. u svezi st. 1. KZ/11 i u svezi čl. 34. KZ/11, a kažnjivo po čl. 314. st. 2. i u svezi čl. 34. KZ/11 te II opt. Z. Z. opisano i kažnjivo po čl. 314. st. 1. KZ/11 i u svezi čl. 34 KZ/11. Na temelju čl. 235. st. 1. KZ/11 I opt. F. Č. za kaznena djela pod točkama 1. i 3. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca za svako djelo, dok je na temelju čl. 314. st. 2. i u svezi čl. 34. KZ/11 I opt. F. Č. za kazneno djelo pod točkom 2. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci. Na temelju odredbe čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 I opt. F. Č. je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 godine. Na temelju čl. 54. KZ/11 I opt. F. Č. je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora  uračunato i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. kolovoza 2015. do 17. prosinca 2015. Na temelju čl. 57. KZ/11 I opt. F. Č. je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se prema I opt. F. Č. izvršava jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a dio kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci se neće izvršiti ukoliko I opt. F. Č. u roku od 4 godine ne počini novo kazneno djelo, s time da rok provjeravanja počinje teći od izdržane neuvjetovane kazne zatvora.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 dosuđen je imovinskopravni zahtjev oštećeniku Hrvatske ceste d.o.o. u cijelosti te je naloženo I opt. F. Č. isplatiti oštećeniku H. ceste d.o.o. iznos od 5.696,88 kuna.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 I opt. F. Č. je dužan snositi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 1.000,00  kuna, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

              Na temelju čl. 314. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11 II opt. Z. Z. je za kazneno djelo pod točkom 2. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci. Na temelju čl. 54. KZ/11 II opt. Z. Z. je u izrečenu kaznu zatvora  uračunato i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. kolovoza 2015. godine do 20. siječnja 2016. Na temelju čl. 55. st. 1. KZ/11 izrečena kazna zatvora u trajanju od 8 mjeseci II opt. Z. Z. zamijenjena je radom za opće dobro. Rad za opće dobro, na temelju čl. 55. st. 2. KZ/11, zamjenjuje izrečenu kaznu zatvora na način da se 1 dan zatvora zamjenjuje s 2 sata rada. Na temelju čl. 55. st. 4. i 5. KZ/11 upozoren je II opt. Z. Z. da će se rad za opće dobro izvršiti samo uz njegov pristanak te da će se, nakon što nadležnom tijelu za probaciju dade pristanak, rad za opće dobro izvršiti u roku koji to tijelo odredi, vodeći računa o njegovim mogućnostima s obzirom na njegove osobne prilike i zaposlenje. Ovaj rok ne može biti kraći od jednog mjeseca niti dulji od dvije godine računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro. Sadržaj rada za opće dobro određuje nadležno tijelo za probaciju u dogovoru s osuđenikom vodeći računa o njegovim sposobnostima i stručnosti. Na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11 upozoren je II opt. Z. Z. da ako se u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja ako je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro, a prvostupanjski sud ako je novčana kazna zamijenjena radom za opće dobro. Na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11 upozoren je II opt. Z. Z. da će, ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvršava rad za opće dobro u roku iz stavka 5. ovoga članka, sud odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu. Ako osuđenik ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju produžit će rok iz stavka 5. ovoga članka. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 II opt. Z. Z. je dužan snositi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 800,00 kuna, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju čl. 453. ZKP/08 I opt. F. Č. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv javnog reda – nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari, opisano i kažnjivo po čl. 331. st. 1. KZ/11.

 

Na temelju čl. 331. st. 7. KZ/11 i čl. 556. st. 1. ZKP/08 oduzeti su jedna poluautomatska puška marke crvena zastava serijskog broja J-363835, tip M59 kalibra 7, 62 x 39, navedena u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 30. travnja 2015. broj 836541.

 

              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. t. 1.-5. ZKP/08, te nužni troškovi obrane I opt. F. Č. u ovom dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv te presude u odnosu na njezin osuđujući dio žalbu je podnio I opt. F. Č. putem branitelj mr. sc. I. B., odvjetnika iz Z. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe ili preinači u odluci o kazni na način da se izrečena kazna zatvora zamijeni za rad za opće dobro, ili da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je podneskom broj K-DO-189/16 od 18. svibnja 2016., isti vratilo.

 

Žalba nije osnovana.

 

U odnosu na žalbu I optuženika F. Č. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka:

 

Nije u pravu I optuženik F. Č. kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, time što u pobijanoj presudi izostaju razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na kaznena djela za koja je proglašen krivim pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude, dok iz samih činjeničnih opisa tih djela ne proizlazi biće kaznenog djela oštećenja tuđe stvari. Konkretno žalitelj upire da u činjeničnim opisima kaznenih djela oštećenja tuđe stvari (toč. 1. i 3. izreke pobijene presude) izostaje opis namjere (pritom žalitelj ističe da je riječ o kaznenom djelu kod kojeg nehaj nije kažnjiv), s time da se u odnosu na ta kaznena djela u obrazloženju presude uopće ne obrazlaže krivnja.

 

Suprotno žalitelju, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude na stranici 12, drugi odjeljak, te na stranici 17 predzadnji odjeljak iznosi jasne i neproturječne razloge o postojanju subjektivnog elementa (krivnje) u odnosu na kaznena djela oštećenja tuđe stvari za koja je I optuženika F. Č. proglasio krivim pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude.

 

Tako prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo oštećenja tuđe stvari koje se opisuje pod toč. 1. izreke pobijane presude, na temelju izvjesnog utvrđenja da je I optuženik F. Č. inkriminirane zgode drvenim štapom razbio semafor u B., na raskrižju Z. i D. ulice, zaključuje (stranica 12, drugi odjeljak obrazloženja pobijane presude) da je optuženik nedvojbeno bio svjestan da poduzima radnju (udaranje drvenim štapom po semaforu) čija predvidiva posljedica je oštećivanje stvari u odnosu na koju je takva radnja usmjerena, a na koju posljedicu je I optuženik poduzimanjem takvog čina nedvojbeno pristao.

 

Nadalje, u odnosu na kazneno djelo oštećenja tuđe stvari pod toč. 3. izreke pobijane presude, imajući u vidu da je mjesto događaja bilo dovoljno osvijetljeno, prvostupanjski sud zaključuje (stranica 17 predzadnji odjeljak obrazloženja pobijane presude) da je I optuženik time što je u jednom trenutku inkriminiranog zbivanja nogama udario u policijsko vozilo bio svjestan onog što radi kao i mogućnosti da takvim svojim postupanjem ošteti policijsko vozilo, što se i dogodilo, međutim i pored toga je tako djelovao.

 

Na opisani način prvostupanjski sud je iznio jasne i neproturječne razloge u odnosu na obje komponente koje su sukladno čl. 28. st. 3. KZ/11 potrebne za neizravnu namjeru – svijest optuženika da može ostvariti obilježje kaznenog djela, te njegov pristanak na to.

 

Što se tiče žalbenih navoda da u činjeničnim opisima kaznenih djela oštećenja tuđe stvari (toč. 1. i 3. izreke pobijene presude) izostaje opis namjere (pritom žalitelj ističe da je riječ o kaznenom djelu kod kojeg nehaj nije kažnjiv), žalitelj je doduše u pravu kada tvrdi da se u opisima tih djela izravno ne opisuje namjera, međutim, po stavu ovog drugostupanjskog suda to izreku presude ne čini nerazumljivom.

 

Naime, po ocjeni Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, već iz samog opisa radnji počinjenja tih djela, s obzirom na njihovu narav, jasno proizlazi da se I optuženik tereti za postupanje s namjerom. Naime, I optuženik se tereti da je drvenim štapom dužine 91,5 cm razbio semafor (pod toč. 1. izreke pobijane presude), dok mu se pod toč. 2. izreke pobijane presude inkriminira da je nogama udario u vrata i blatobran policijskog vozila i time ga oštetio, kakve radnje s obzirom na svoju prirodu logikom stvari podrazumijevaju postojanje svijesti na strani optuženika o svim obilježjima kaznenog djela oštećenja tuđe stvari, budući je nastanak štete već po samoj prirodi stvari uvjetovan i predvidiv poduzimanjem takvih čina, kao i pristanak počinitelja na takvu posljedicu.

 

Doista je teško, praktično nemoguće, zamisliti da osoba koja s drvenim štapom dužine 91,5 cm udara po semaforu, odnosno svjesno zadaje udarce nogom u vrata i blatobran policijskog vozila lakomisleno smatra da posljedica (šteta na stvarima u odnosu na koje je usmjereno takvo postupanje) neće nastupiti ili da će ju moći spriječiti (čl. 29. st. 2. KZ/11 – svjesni nehaj), odnosno da uopće nije svjesna mogućnosti ostvarenja obilježja kaznenog djela, iako je prema okolnostima bila dužna i prema svojim osobnim svojstvima mogla biti svjesna te mogućnosti (čl. 29. st. 3. KZ/11 – nesvjesni nehaj).

 

Isto tako I optuženik F. Č. nije u pravu niti kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 time što iz činjeničnog opisa djela pod toč. 2. izreke pobijane presude ne proizlazi biće kaznenog djela (prisile prema službenoj osobi u pokušaju iz čl. 314. st. 4. u svezi st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11) za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.

 

Naime, žalitelj pogrešno smatra da se ne može raditi o pokušaju prisile prema službenoj osobi kada se uhićenik opire uhićenju, jer policijski službenici sukladno čl. 82. st. 1. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima imaju pravo i ovlast prema takvoj osobi poduzeti sredstva prisile.

 

Doduše, žalitelj je u pravu kada tvrdi da policijski službenici prema citiranoj odredbi Zakona o policijskim poslovima i ovlastima imaju pravo i ovlast prema osobi koja se opire uhićenju poduzeti sredstva prisile, međutim, pritom ispušta iz vida da je suština inkriminacije kaznenog djela za koje je I optuženik proglašen krivim pod toč. 2. izreke pobijane presude upravo u poduzimanju radnji počinitelja čiji je cilj spriječiti službenu osobu u obavljanju službene radnje koja spada u njezine ovlasti, a kakva radnja počinjenja se u toč. 2. izreke pobijane presude opisuje na jasan, precizan i razumljiv način: „...u cilju da spriječe policijsko postupanje djelatnika policijske postaje B. zbog počinjenja kaznenog djela pod toč. 1., prvookrivljenik F. Č. držeći u ruci drvenu dršku dužine 91,5 cm, zamahnuvši pritom drvenom drškom u smjeru policijskog službenika D. P....“.

 

Slijedom svega navedenog I optuženik F. Č. nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud na prethodno opisani način ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08.

 

 

U odnosu na žalbu I optuženika F. Č. zbog povrede kaznenog zakona:

 

Žalitelj nije u pravu kada smatra da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon time što djela opisan pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude nije tretirao kao jedno produljeno kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ/11. Prema čl. 52. st. 1. KZ/11 produljeno kazneno djelo je počinjeno kada je počinitelj s namjerom izvršio više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu. Premda je I optuženik radnjama opisanim pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude ostvario biće istog kaznenog djela – oštećenje tuđe stvari iz čl. 235. st. 1. KZ/11, koje radnje su prostorno i vremenski povezane, one po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu.

 

Naime, između tih radnji se u vremenskom smislu odigrava inkriminirano zbivanje za koje je I optuženik proglašen krivim pod toč. 2. izreke pobijane presude (pokušaj prisile prema službenoj osobi) a koje zbivanje prethodi i uvjetuje odluku I optuženika za počinjenje kaznenog djela oštećenja tuđe stvari pod toč. 3. izreke pobijane presude. Tako nakon počinjena djela pod toč. 1. izreke pobijane presude na mjesto događaja pristupaju policijski službenici, kada I optuženik poduzima ranije navedene radnje čiji je cilj spriječiti službene osobe u obavljanju službene radnje, da bi prilikom njegovog uvođenja u službeno vozilo  nogom udario u vrata i blatobran istog, čime ostvaruje kazneno djelo opisano pod toč. 3. izreke pobijane presude.

 

Iz navedenog po stavu Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, jasno proizlazi da I optuženik na početku inkriminirane djelatnosti (toč. 1. izreke pobijane presude) nesumnjivo nije imao na umu i zbivanje koje se opisuje pod toč. 3. izreke pobijane presude, te da odluka za tu radnju počinjenja evidentno ne predstavlja volju da se nastavi dotadašnja djelatnost (opisanu pod toč. 1. izreke presude) kada se za to ponovno pruži prilika, već je ta odluka izazvana i uvjetovana inkriminiranim zbivanjem koje se opisuje pod toč. 2 izreke presude, a koje slijedi nakon počinjenja kaznenog djela oštećenja tuđe stvari opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude, tako da između pojedinačnih odluka za poduzimanje radnji pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude ne postoji psihički kontinuitet.

 

Stoga, a suprotno žalitelju, radnje počinjenja djela oštećenja tuđe stvari opisane pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude ne čine jedinstvenu cjelinu u pravom smislu, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne radi o jednom produljenom kaznenom djelu (čl. 52. KZ/11) oštećenja tuđe stvari, a kako to pogrešno u žalbi smatra I optuženik.

 

Isto tako I optuženik F. Č. nije u pravu kada smatra da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon kada ga je pobijanom presudom proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela pod toč. 3. izreke pobijane presude, budući po mišljenju žalitelja to kazneno djelo predstavlja takozvano nekažnjivo prateće djelo.

 

Po stavu Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, nekažnjivo naknadno djelo je djelo kojim se osigurava ili iskorištava stanje nastalo počinjenjem prethodnog djela tako da se njime ne uzrokuje bitno nova šteta. Drugim riječima nije nekažnjivo naknadno djelo ono kojim se iskorištava stanje nastalo počinjenjem prethodnog djela ako se njime povrjeđuje drugo pravno dobro. Budući se kaznenim djelom koje prethodi (prisila prema službenoj osobi) evidentno štiti drugo pravno dobro od onog koje je povrijeđeno počinjenjem kaznenog djela oštećena tuđe stvari, te se u konkretnom slučaju ne radi o nekažnjivom kaznenom djelu, a kako to pogrešno u žalbi smatra I optuženik.

 

Naposljetku, žalitelj nije u pravu kada smatra da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon time što radnje kojima se opisuje djelo pod toč. 2. izreke pobijane presude nije pravno kvalificirao kao neprikladan pokušaj iz čl. 34. st. 3. KZ/11. Prema citiranoj odredbi neprikladan pokušaj postoji kada počinitelj iz grube nerazumnosti pokuša počinjenje djela neprikladnim sredstvom ili prema neprikladnom objektu.

 

Prije svega valja primijetiti da I optuženik navedeno iznosi u dijelu žalbe gdje obrazlaže postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iako se sadržajno evidentno radi o žalbenim tvrdnjama koje ulaze u okvir žalbene osnove povrede kaznenog zakona. Naime, radnje koje je I optuženik prilikom počinjenja djela opisanog pod toč. 2. izreke pobijane presude poduzeo prema policijskim službenicima (zamahivanjem prema policijskom službeniku drvenom drškom dužine 91,5 cm uz prijetnje smrću) su potencijalno evidentno mogle spriječiti policijske službenike u obavljanju namjeravane službene radnje, tako da u konkretnom slučaju nema govora o tome da bi I optuženik iz grube nerazumnosti pokušao počinjenje djela neprikladnim sredstvom ili prema neprikladnom objektu.

 

 

 

 

U odnosu na žalbu I optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

Pogrešno utvrđeno činjenično stanje I optuženik nalazi u tome što prvostupanjski sud nije proveo prometno vještačenje, na koji način su se po mišljenju žalitelja jedino mogle na pouzdan i izvjestan način utvrditi sporne činjenice broja, vrste i mehanizma nastanka oštećenja na policijskom vozilu (riječ je o kaznenom djelu opisanom pod toč. 3. izreke pobijane presude).

 

Suprotno žalitelju prvostupanjski sud je prije svega na temelju suglasnih i uvjerljivih iskaza policijskih službenika M. i M., koje dokaze s pravom ocjenjuje kao vjerodostojne i istinite utvrdio da je I optuženik udario nogama u blatobran i vrata policijskog vozila. Povezujuću takve njihove iskaze s podacima iz zapisnika o očevidu policijskog vozila iz kojeg proizlazi da su oštećenja utvrđena upravo na tim dijelovima istog u vidu udubljenja na zadnjim lijevim vratima, te ogrebotina na stražnjem lijevom blatobranu, prvostupanjski sud je suprotno žalitelju na izvjestan način utvrdio da su opisana oštećenja nastala uslijed udarca nogama I optuženika u vrata i blatobran policijskog vozila.

 

Vezano za tvrdnje I optuženika o potrebi provođenja prometnog vještačenja, dodatno valja primijeti da je riječ o takvim oštećenjima koja se mogu uočiti i utvrditi neposrednim opažanjem, iz čega slijedi da za njihovo utvrđenje nije bilo potrebno pribaviti nalaz i mišljenje koja raspolaže s stručnim znanjem ili vještinama iz područja prometno tehničke struke. S druge strane ovaj drugostupanjski sud ne nalazi postojanje okolnosti koje bi upućivale na razumnu sumnju da su navedena oštećena nastala neke druge zgode ili na neki drugi način.

 

U odnosu na žalbu I optuženika zbog odluke o kazni:

             

I optuženik F. Č. nije u pravu niti kada u žalbi smatra da mu je prvostupanjski sud izrekao prestrogu kaznu, te da je u konkretnom slučaju bilo mjesta zamjeni izrečene kazne zatvora radom za opće dobro.

 

Prije svega po stavu Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kaznene sankcije, te proces njezine individualizacije, te suprotno žalitelju s pravom zaključio da u konkretnom odnosu na I optuženika F. Č. nema mjesta zamjeni izrečene jedinstvene kazne zatvora radom za opće dobro.

 

Naime, i po stavu ovog drugostupanjskog suda kada se ima u vidu da je I optuženik do sada već bio pravomoćno osuđivan zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. KZ/11, da je predmetna tri kaznena djela počinio u kratkom razdoblju i to za vrijeme trajanja roka kušnje po ranijoj navedenoj pravomoćnoj presudi, olakotne okolnosti koje I optuženik ističe  u žalbi (posebno da je djela počinio pod utjecajem alkohola, da je otac jednog maloljetnog djeteta, da mu je obitelj slabijeg imovnog stanja tako da on vlastitim radom jedini financijski skrbi o njoj, da je mlađa osoba, te da je djelo po toč. 2. izreke presude ostalo samo u pokušaju) nisu takve prirode i snage da opravdavaju uvjerenje da se u konkretnom slučaju zakonom propisana svrha kažnjavanja može ostvariti i zamjenom izrečene jedinstvene kazne zatvora radom za opće dobro.

 

Slijedom svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je I optuženika F. Č. za kaznena djela pod točkama 1. i 3. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca za svako djelo, a za kazneno djelo pod točkom 2. na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci, izrekavši mu na temelju odredbe čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine. Također slijedom svih ranije navedenih okolnosti prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je na temelju čl. 57. KZ/11 I opt. F. Č. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se prema njemu izvršava jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, a dio kazne zatvora u trajanju od 6 mjeseci se neće izvršiti ukoliko I opt. F. Č. u roku od 4 godine ne počini novo kazneno djelo, s time da rok provjeravanja počinje teći od izdržane neuvjetovane kazne zatvora.

 

Budući nije utvrđeno postojanje razloga zbog kojih se presuda pobija, niti postojanje povreda iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Varaždinu, 12. listopada 2016.