Broj: Kž 137/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 21. stavkom 3. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog M. G. i optuženog A. G. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 10. srpnja 2015. broj K-76/14., u sjednici održanoj 13. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odluci o kazni te se optuženi M. G. za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. listopada 2013. do 10. travnja 2014. te optuženi A. G. za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. stavka 1. KZ/11. za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju mu se kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. listopada 2013. do 10. travnja 2014.

II. U ostalom se dijelu žalba državnog odvjetnika (u odnosu na oslobađajući dio presude) te u cijelosti žalbe optuženog M. G. i optuženog A. G. odbijaju kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi M. G. i optuženi A. G. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. te su na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11. osuđeni i to optuženi M. G. na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, u koju mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. listopada 2013. do 10. travnja 2014., a optuženi A. G. na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, u koju mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. listopada 2013. do 10. travnja 2014.

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.) u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. ZKP/08. optuženici M. G. i A. G. dužni su naknaditi trošak sudsko-medicinskog vještaka u iznosu 933,33 kune svaki optuženik, vještaka psihijatra u iznosu 2.736,66 kuna svaki optuženik te paušalnu svotu u iznosu 1.000,00 kuna svaki optuženik.

Istom je presudom na temelju članka 453. točke 1. ZKP/08. optuženi Z. M. oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela, pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. i člankom 21. stavkom 3. KZ/11.

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.-5. ZKP/08. u odnosu na ovog optuženika padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 467. točka 3. u vezi s člankom 470. stavkom 1. ZKP/08.) u odnosu na oslobađajući dio presude te zbog odluke o kazni optuženom M. G. i optuženom A. G. (članak 467. točka 4. u vezi s člankom 471. stavkom 1. ZKP/08.) u odnosu na osuđujući dio presude. Žalbom se predlaže „da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine u pogledu oslobađajućeg dijela presude za I okr. Z. M., te da presudu i preinači u pogledu osuđujućeg dijela i odluke o kaznama za II okr. M. G. i III okr. A. G. na način da svakome od njih izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju“.

Protiv presude se žali i optuženi M. G. po branitelju M. S., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Kaznenog zakona te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom „da Vrhovni sud RH, kao nadležni žalbeni sud, istu usvoji, ukine presudu i oslobodi II. optuženika optužbi, odnosno podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“.

Žalbu je protiv presude podnio i optuženi A. G. po branitelju K. Š., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. Š. i P. d.o.o. iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Žalbom se predlaže ovom sudu „da, uvaživši žalbene navode i razloge iste te očiglednu neodrživost postavljene pravne kvalifikacije djela u odnosu na činjenice utvrđene u dokaznom postupku, preinači prvostupanjsku presudu na način da III-okrivljenog oslobodi optužbe za počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje i odlučivanje, kako bi se utvrdile sve relevantne činjenice i okolnosti i na iste pravilno primijenilo materijalno pravo,a podredno da kaznu za kazneno djelo ublaži sukladno žalbenim razlozima“.

Optuženi Z. M. je po branitelju M. C., odvjetniku iz Odvjetničkog društva C. i C. j.t.d. iz Z. na žalbu državnog odvjetnika podnio odgovor s prijedlogom da se ta žalba u odnosu na oslobađajući dio presude odbije kao neosnovana.

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

U odnosu na osuđujući dio presude:

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi M. G. ističe da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presuda, da presuda uopće nema razloga, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti su razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. I optuženi A. G. ističe ovu bitnu povredu (doduše, označava je kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz „čl.354.st.1.toč.11.ZKP-a“), navodeći da su razlozi zbog kojih je donesena osuđujuća presuda nejasni i proturječni te da postoji proturječnost između razloga presude i činjeničnog stanja te iskaza optuženika kao i ostalih svjedoka. Na ovakav način oba žalitelja samo parafraziraju odredbu članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., bez da konkretiziraju u čemu bi se točno sastojala navedena postupovna povreda. Protivno ovakvim žalbenim navodima, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koja je temeljio na dokazima izvedenim u tijeku postupka, a koje je detaljno i cjelovito raščlanio, kako svaki za sebe, tako i povezujući ih međusobno, dajući pri tome i cjelovitu i vrlo iscrpnu ocjenu njihove vjerodostojnosti. Na taj je način prvostupanjski sud postupio u cijelosti sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08. pa nije počinjena povreda na koju se upire u žalbama optuženika M. G. i A. G.. Presuda je ispitana i u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ova na koju se žalitelji pozivaju, s obzirom na to da je prvostupanjski sud, kao što je već navedeno, u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Okolnost što se žalitelji ne slažu s tim utvrđenjima može se razmatrati u okviru pravilnost i potpunosti činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

U uvodnom dijelu žalbi optuženika M. G. i A. G. kao žalbena osnova ističe se i povreda kaznenog zakona, no, ista se ne obrazlaže. Stoga je i u tom dijelu presuda ispitana po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te nije utvrđeno niti da bi na štetu ovih optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženici M. G. i A. G. smatraju da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio obranu optuženog Z. M. kao životno logičnu i vjerodostojnu, a nasuprot tome njihove obrane ocijenio kao nevjerodostojne te da je neosnovano odbio provesti rekonstrukciju događaja i ispitati svjedoke I. G. i Lj. G. (žalba optuženog M. G.).

Protivno ovakvim žalbenim navodima optuženika, ocjena je ovog suda da je pravilno prvostupanjski sud dinamiku događaja utvrdio na temelju obrane optuženog Z. M. koju je ocijenio vjerodostojnom jer je ista dana jasno, određeno i precizno, životno i logično te sukladno s drugim dokazima provedenim u tijeku postupka, prvenstveno s nalazom i mišljenjem sudsko-medicinske vještakinje. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski je sud dao jasne, valjane i vrlo iscrpne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na koje se zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelje.

Na ovakvo utvrđenje nisu od utjecaja navodi u žalbi optuženog M. G. da nije nesporno utvrđeno s kakvim je oruđem optuženi A. G. zadao prvi udarac optuženom Z. M., jer sud u svojem zaključku govori o motici, a optuženi Z. M. spominje budak, s obzirom na to da je u činjeničnom opisu navedeno da se radilo o motici tzv. budaku. Dakle, radi se o jedno te istom oruđu koje ima dva naziva. Također nije od utjecaja niti upiranje na zapisnik o očevidu te o vještačenju krvi iz kojeg je vidljivo da sva krv s mjesta događaja pripada upravo optuženom A. G. iz čega optuženi M. G. u svojoj žalbi zaključuje da se događaj nije mogao odvijati onako kako ga opisuje optuženi Z. M., odnosno da nije dobio udarac u glavu budakom. Naime, žalitelj zanemaruje iskaz svjedoka R. Č. koji je prvi nakon događaja vidio optuženog Z. M. i koji je naveo da je ovaj bio sav krvav pa je očigledno krv koja mu je potekla iz rane na glavi tekla po njemu, a ne i po podu.

Neosnovano optuženi M. G. smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti dokazne prijedloge obrane te provesti rekonstrukciju i ispitati svjedoke I. G. i Lj. G., a sve kako bi se točno utvrdila dinamika predmetnog događaja. Naime, s pravom je prvostupanjski sud ove dokazne prijedloge odbio kao nevažne jer su sve okolnost na koje su ovi dokazi predloženi, u potpunosti utvrđene drugim dokazima izvedenim u postupku. Za odbijanje ovih dokaznih prijedloga prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi također dao vrlo iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na koje se također upućuje žalitelja.

Nije u pravu niti optuženi A. G. kada u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je, i nakon što je uboden nožem od strane optuženog Z. M., optuženom Z. M. zadao još nekoliko udaraca grabljama. Prije svega, čak niti sam optuženi A. G. u svojoj obrani ne osporava da je nakon što je uboden još barem jednom udario optuženog Z. M. grabljama. Osim toga, sudsko-medicinska vještakinja V. P. je u svom nalazu i mišljenju u odnosu na ozljedu koju je kritične zgode zadobio optuženi A. G. navela da kod ovakve ozljede može doći do krvarenja i ulaska zraka u prsište, ali da se to odvija relativno polako. Osoba se s takvom ozljedom može kretati još neko vrijeme po ozljeđivanju i može djelovati 10-20 minuta, a mogućnost djelovanja tako ozlijeđene osobe podrazumijeva i mogućnost zadavanja ozljede kakve je zadobio optuženi Z. M. Stoga su neosnovani i ovi žalbeni navodi.

Oba optuženika (M. G. i A. G.) u svojim žalbama dovode u pitanje od strane prvostupanjskog suda utvrđenu dinamiku predmetnog događaja tako što postupanje svakog od sudionika prikazuju kao zaseban događaj, zaključujući da se događaj odvijao daleko dulje nego što to prikazuje optuženi Z. M.. No, niti takvim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje prihvaćanje od strane prvostupanjskog suda dinamike događaja kako je prikazuje upravo optuženi Z. M.. Naime, radi se o događaju (prvi dio događaja koji se odvija u kući) koji se odvija brzo i čija se duljina mjeri u sekundama i u takvoj situaciji se ne može djelovanje svakog od sudionika gledati zasebno, nego kao jednu cjelinu. Stoga nije životno nelogično da optuženi M. G. stoji s podignutom sjekirom i ne poduzima nikakvu radnju za vrijeme dok optuženi A. G. udara optuženog Z. M., jer ga već udara optuženi A. G. i to s ciljem da ga samo tjelesno ozljedi. Budući da istovremeno dok udara optuženog Z. M., optuženi A. G. biva uboden nožem, sasvim je uvjerljivo i životno logično da u tom trenutku optuženici M. G. i A. G. zastaju s djelovanjem prema optuženom Z. M. od šoka zbog uboda, koji trenutak optuženi Z. M. koristi za bijeg.

Nema nikakve nelogičnosti niti u načinu na koji je optuženi Z. M. opisao kako je izvadio nož i džepa i njime uboo optuženog A. G. (na što u žalbi upire optuženi M. G.), jer je optuženi Z. M. naveo da je, vadeći nož iz džepa lijevom rukom i prebacujući ga u desnu ruku, upravo u tom trenutku objema rukama rastvorio taj nož i potom desnom rukom uboo optuženog A. G. u lijevu stranu prsišta. Jednaka je situacija i s činjenicom da je optuženi Z. M. naveo da je u drugom dijelu događaja koji se odvijao vani kod ograde zadobio 30-40 udaraca, dok iz nalaza i mišljenja sudsko-medicinske vještakinje V. P. proizlazi da su mu ozljede nanesene s 9-10 neovisnih udaraca, na što se upire u žalbi optuženog A. G.. Naime, u takvoj dinamici događaja i s obzirom na psihičko stanje u kojem se tada ovaj optuženik nalazio prema nalazu i mišljenju vještakinje za psihijatriju mr.sc. dr. I. P.-Č. (porast afektivne tenzije uz prisutnost miješanih emocija kao što su ljutnja, bijes, ali i strah od mogućih daljnjih posljedica), sasvim je životno i logično da optuženi Z. M. ne može sa sigurnošću reći koliko je puta tom prilikom udaren od strane optuženika M. G. i A. G.

Nadalje, s pravom prvostupanjski sud nije prihvatio niti tezu obrane ovih žalitelja da su upravo oni postupali u nužnoj obrani, braneći se od napada optuženog Z. M. Naime, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud obrane optuženika M. G. i A. G. ocijenio kao nevjerodostojne i životno nelogične te suprotne ostalim provedenim dokazima, prvenstveno cijeneći činjenicu da je optuženi Z. M. zadobio, između ostalih ozljeda, i ozljedu leđnog dijela prsišta, a koju ozljedu nikako nije mogao zadobiti prema dinamici događaja kako je opisuje optuženi M. G. Prema toj verziji događaja, optuženi Z. M. trči za optuženim M. G., koji ga povremeno zastajući odguruje od sebe. Upozoren na ovu nelogičnost od strane predsjednika vijeća, optuženi M. G. nije mogao objasniti od kuda optuženom Z. M. ozljede leđa, ako ga je on odgurivao s prednje strane.

Stoga, imajući na umu da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude, koje žalbenim tvrdnjama optuženika M. G. i A. G. nisu dovedene u sumnju, nisu osnovane njihove žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. ZKP/08.).

Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud u odnosu na optuženike M. G. i A. G. precijenio značaj pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti (u odnosu na optuženog M. G. da je otac dvoje maloljetne djece, a u odnosu na optuženog A. G. da je u predmetnom događaju zadobio tešku i po život opasnu ozljedu), dok je podcijenio značaj otegotnih okolnost, odnosno njihovu višekratnu osuđivanost, pa i za kaznena djela s elementima nasilja te iskazanu upornost i bezobzirnost prilikom počinjenja predmetnog kaznenog djela.

Nasuprot tome, optuženici M. G. i A. G. smatraju da im je, s obzirom na sve okolnosti ovog događaja, kazna previsoko određena, s time da optuženi A. G. smatra da u konkretnoj situaciji postoje okolnost koje opravdavaju i ublažavanje kazne.

Ispitujući u povodu žalbi stranaka osnovanost odluke o kazni, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno u odnosu na optuženog M. G. kao olakotno cijenjeno da je otac dvoje maloljetne djece, a nasuprot tome kao otegotno da je optuženom Z. M. zadao više udaraca te da je višekratno osuđivana osoba (u tri navrata zbog kaznenih djela protupravne naplate te kaznenih djela teških krađa te po jednom zbog kaznenih djela krivotvorenja isprava, pokušaja otmice te zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe i nasilničkog ponašanja u obitelji). Također je optuženom A. G. pravilno kao olakotno cijenjeno da je i sam ozlijeđen u predmetnom događaju, kojom je prilikom zadobio tešku i po život opasnu ozljedu, dok mu je također kao otegotno cijenjeno da je optuženom Z. M. zadao više udaraca te da je i on već do sada osuđivan zbog kaznenih djela razbojništva te protupravne naplate.

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prevelik značaj dao olakotnim okolnostima, dok je podcijenio otegotne okolnosti utvrđene na strani ovih optuženika. Imajući na umu da su obojica optuženom Z. M. zadali više udaraca, pri čemu iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na dinamiku događaja proizlazi da su ga udarali i kada je on već pao na pod, kojom su prilikom iskazali viši stupanj upornosti i bezobzirnosti prilikom počinjenja djela, uz činjenicu da su obojica ranije osuđivani zbog kaznenih djela s elementima nasilja, pravilno smatra državni odvjetnik da je optuženicima M. G. i A. G. za predmetno djelo trebalo izreći kazne zatvora u duljem trajanju.

Stoga je, imajući na umu stupanj kaznene odgovornosti oba optuženika, težinu počinjenog kaznenog djela, upornost oba optuženika u protupravnom postupanju te njihovu dosadašnju osuđivanost i njihove ličnosti, trebalo optuženog M. G. zbog počinjenog kaznenog djela pokušaja teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. na štetu optuženog Z. M. osuditi na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a optuženog A. G. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koje im je kazne uračunato i vrijeme koje su proveli u istražnom zatvoru. Naime, ocjena je ovog suda da upravo navedene kazne mogu utjecati na optuženike, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženicima ponovno uključivanje u društvo. Izrečene kazne sadrže dostatnu moralnu osudu za zlo koje su optuženici počinjenjem djela prouzročili i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

Slijedom navedenog, u odnosu na odluku o kazni prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te su optuženici M. G. i A. G. zbog kaznenog djela pokušaja teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. u vezi s  člankom 34. stavkom 1. KZ/11. osuđeni na kazne zatvora kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude, zbog čega nisu mogle biti prihvaćene njihove žalbe zbog odluke o kazni.

U odnosu na oslobađajući dio presude:

Suština državnoodvjetničke žalbe, osim dovođenja u pitanje vjerodostojnosti obrane optuženog Z. M. (o čemu je već rečeno u dijelu ove presude koji se odnosi na osuđujući dio prvostupanjske presude), svodi se na pobijanje utvrđenja prvostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji optuženi Z. M. postupao u granicama nužne obrane te tvrdnji da je ta obrana prekoračena, kako je to navedeno i u optužnici.

Međutim, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnoj je situaciji prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je intenzitet obrane bio ekvivalentan napadu. Naime, nedvojbeno je potreban izvjestan razmjer između napada i obrane, da bi se ona mogla označiti nužnom. Međutim, kako se to pravilno utvrđuje i u prvostupanjskoj presudi, ovo ne treba shvatiti tako da onaj koji se brani ne smije nanijeti težu povredu od one koja njemu neposredno prijeti. Pitanje neophodne potrebe neke obrane mora se cijeniti s obzirom na konkretnu situaciji, a poglavito s obzirom na jačinu i intenzitet napada te koje sredstvo i mogućnosti u tom trenutku napadnuti ima na raspolaganju. Za mjeru potrebne obrane važna je proporcionalnost između intenziteta napada i obrane, a ne proporcionalnost između napadnutog i u obrani povrijeđenog dobra. Onaj koji je u stanju nužne obrane ne mora bježati ispred napadača, već je ovlašten, u granicama nužne obrane, povrijediti napadačevo dobro.

Stoga, u situaciji kada optuženi Z. M. u tijeku sukoba s optuženicima M. G. i A. G., nakon što biva udaren u predjelu lijevog oka od kojeg udarca krvari i više ne vidi na to oko i u trenutku kada optuženi A. G. ponovno držeći u rukama motiku zamahuje, a neposredno prije tog udarca optuženi Z. M. iz džepa hlača vadi džepni nož koji rasklapa i iz lijeve prebacuje u desnu ruku te se braneći lijevom rukom od udarca, desnom rukom jednom ubada optuženog A. G. u prsni koš i nakon toga koristi zbunjenost i neodlučnost optuženika M. G. i A. G. i bježi iz kuće, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženi Z. M. ubadajući u jednom trenutku optuženog A. G. nožem u lijevu stranu prsišta postupao u nužnoj obrani, odbijajući od sebe istodobni protupravni napad, pri čemu nije došlo do prekoračenja te obrane, kako to neosnovano ističe državni odvjetnik u svojoj žalbi.

Takvo stanovište državnog odvjetnika nije prihvatljivo, jer se od osobe napadnute od strane dviju osoba, koje su, dakle, brojčano nadmoćnije od optuženog Z. M. i koje obje u rukama drže opasno oruđe kojim mašu prema optuženom Z. M., pri čemu ga optuženi A. G. uspijeva i dva puta udariti (drugi udarac je optuženi Z. M. blokirao podižući ruku), ne može tražiti da hladno prosuđuje i reagira na način da njihov napad odbija manjom povredom napadačevog dobra, odnosno da promisli u koji bi dio tijela bilo manje opasno ubosti osobu koja ga napada. Stoga je jedina radnja koja mu je u tom trenutku bila preostala za odbijanje napada, ubadanje nožem napadača, što je u konačnici doista i dovelo do kratkog zastoja u napadu koji trenutak optuženi Z. M. koristi za bijeg.

Pri procjeni je li optuženik u danom trenutku mogao drugačije reagirati i istodobni protupravni napada na sebe odbiti manje intenzivnom obranom, treba svakako imati na umu i optuženikovo psihičko stanje u trenutku napada. Naime, kao što je to već ranije navedeno, prema nalazu i mišljenju vještakinje za psihijatriju mr.sc.dr. I. P.-Č., u sukobu s optuženicima M. G. i A. G. kod optuženog Z. M. došlo je do porasta afektivne tenzije i bile su prisutne miješane emocije, kao što su ljutnja, bijes, ali i strah od mogućih daljnjih posljedica. Od ranije je bio senzibiliziran nekim postupcima optuženika M. G. i A. G., pa je od ranije kumulirao negativne efekte spram njih. U inkriminiranom događaju uslijed svega kod njega raste afektivna tenzija i popuštaju obrambeni mehanizmi kada on reagira oslobađanjem agresije i ubadanjem optuženog A. G. Uzimajući sve navedeno u obzir, vještak zaključuje da su sposobnosti optuženog Z. M. da shvati svoje postupke i vlada svojom voljom, bile u vrijeme počinjenja djela smanjene, ali ne na razini bitnog smanjenja.

Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio realne mogućnosti optuženog Z. M. za uspješno odbijanje napada, kada se imaju na umu sve pravilno utvrđene okolnosti konkretnog događaja.

Budući da je žalba državnog odvjetnika djelomično osnovana i to u odnosu na osuđujući dio presude zbog odluke o kazni, a da prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu državnog odvjetnika trebalo djelomično prihvatiti, a u ostalom dijelu njegovu žalbu (u odnosu na oslobađajući dio presude), kao i žalbe optuženog M. G. i optuženog A. G. u cijelosti odbiti kao neosnovane i na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 13. listopada 2016.