Broj: Kžm 18/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika V. S., zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 19. veljače 2016. broj Kzd-3/2015-59, u sjednici održanoj 13. listopada 2016., u nazočnosti braniteljice optuženika, odvjetnice Ž. K.-T. iz V.,

p r e s u d i o   j e

I.              Djelomično se prihvaća žalba opt. V. S. te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni tako da se optuženiku, za kazneno djelo iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 za koje je pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, za kazneno djelo iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 za koje je pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, za kazneno djelo iz čl. 163. st. 1. KZ/11 za koje je pod toč. 3. izreke te presude oglašen krivim, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, dok mu se za kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11, za koje je pod toč. 3. izreke te presude oglašen krivim, prihvaća po sudu prvog stupnja utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne)  godine, pa se opt. V. S., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 11. ožujka 2015. pa nadalje.

              II.              U ostalom dijelu žalba opt. V. S. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. V. S. i to, pod toč. 1. izreke, zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, pod toč. 2. izreke za kazneno djelo iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, te pod toč. 3. izreke za kazneno djelo iz čl. 163. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i zbog kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru.

              Temeljem čl. 79. KZ/11, od optuženika i J. S. oduzeti su predmeti navedeni u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, pobliže navedeni i opisani u izreci presude.

Oštećenica je upućena da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, sukladno čl. 158. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08).

Optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 5.400,00 kn, sukladno čl. 148. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08.

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici Ž. K.-T. odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U dopuni žalbe zatražena je obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je braniteljica optuženika, odvjetnica Ž. K.-T., koja je izložila navode žalbe i ostala kod žalbenog prijedloga. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio, dok je optuženik pismeno izjavio da ne želi prisustvovati sjednici drugostupanjskog vijeća, pa je ista održana u odsutnosti tih osoba, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

              Žalba optuženika je djelomično osnovana i to zbog odluke o kazni.

              Usprkos isticanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, u obrazloženju žalbe  ne navode se konkretni razlozi  pobijanja, pa kako ovaj žalbeni sud nalazi da je izreka prvostupanjske presude u svemu jasna i razumljiva te su u obrazloženju te odluke dani razumljivi i sveobuhvatni razlozi glede odlučnih činjenica, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

              Žalitelj tvrdi da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima označenim pod brojem 13, 16 i 19 optužnice, zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Naime, tvrdi se da su potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od optuženika nezakonit dokaz budući su rezultat pretrage optuženikovog doma koja je obavljena bez sudskog naloga. Stoga su i dokazi koji su iz toga proizašli također nezakoniti te ih treba izdvojiti iz spisa.

Nasuprot tome, prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao prihvatljive razloge zbog kojih smatra da se radi o zakonitim dokazima, a koju argumentaciju prihvaća i ovaj žalbeni sud.

              Naime, nije sporno da je pretraga optuženikovog doma izvršena dana 12. ožujka 2015. temeljem naloga suca istrage, međutim, tvrdi se da je prilikom dolaska djelatnika policije dana 9. ožujka 2015. također provedena dokazna radnja pretrage iako za to nije postojao sudski nalog.

Nasuprot tome, temeljem iskaza optuženikove supruge J. S. i uredujućih djelatnika policije A. H. i K. K. osnovano slijedi da se nije radilo o pretrazi, već o dragovoljnom izručenju optuženikovog mobitela, tableta i prijenosnog računala za koje predmete je vlastoručno potpisao potvrdu kao i zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta bez ikakvih primjedbi.

              Budući da djelatnici policije, dakle, nisu pretraživali obiteljsku kuću optuženika, već su vršili izvidne radnje tijekom kojih su optuženik i njegova supruga, sukladno svojoj obvezi iz čl. 261. st. 2. ZKP/08, dragovoljno izručili predmete koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica u postupku, to se na tako prikupljenim dokazima može zasnovati sudska presuda. Tek u situaciji da su optuženik odnosno njegova supruga odbili dragovoljno izručiti tražene predmete, djelatnici policije bi morali pribaviti sudski nalog i izvršiti pretragu optuženikovog doma, što konkretno nije bio slučaj.

Teza žalbe da se radilo o "nasilnom oduzimanju predmeta uz fizičko i psihičko maltretiranje optuženika", nema uporišta u stanju spisa jer iz iskaza ispitanih svjedoka, a posebno svjedoka J. S., proizlazi da nije primijetila ništa neobično u fizičkom izgledu i ponašanju svog supruga, dapače ponašao se normalno. Stoga paušalna tvrdnja da je optuženik "odvezen u bolnicu u nesvjesnom stanju zbog čega je bio pod lijekovima i nije znao što govori" nije učinjena vjerojatnom niti je o tome predočena bilo kakva liječnička dokumentacija.

Također, nije povrijeđen identitet presude i optužbe time što je prvostupanjski sud u činjeničnom opisu kaznenog djela pod toč. 1. svoje presude, umjesto datuma 8. prosinca 2013., naznačio da je to kazneno djelo počinjeno "početkom mjeseca prosinca 2013.". Naime, radi se o usklađivanju s činjenicama utvrđenim u postupku budući da iz iskaza saslušanih svjedoka nije izvjesno da bi slavlje povodom rođendana optuženikove supruge, koji je inače 8. prosinca 2013., bilo održano upravo tog dana. Kako nije sporno da je spomenutom slavlju nazočila i ošt. D. J., to navedena izmjena činjeničnog opisa nije od utjecaja na optuženikovo pravo obrane.

              Isto tako, ne može se tvrditi da bi odbijanjem optuženikovih dokaznih prijedloga bilo povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. Prema čl. 421. ZKP/08, sud nije dužan prihvatiti svaki dokazni prijedlog, posebno ako ocijeni da se on odnosi na nevažne činjenice ili se njime neka važna činjenica ne bi mogla s uspjehom utvrditi. Dužnost suda da s jednakom pažnjom utvrđuje činjenica koje optuženika terete kao i one koje mu idu u korist ne treba shvatiti tako da je sud u obvezi prihvatiti svaki prijedlog obrane, već samo one koji su opravdani tj. koji se odnose na utvrđivanje relevantnih činjenica i koji su za tu svrhu prikladni. Bitno je da sud prilikom odbijanja dokaznih prijedloga dade razumno obrazloženje kako se ne bi stekao dojam o arbitrarnom postupanju na štetu obrane. Međutim, prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude (list 30 i 31) dao opširne i uvjerljive razloge zbog kojih je odbio dokazne prijedloge, pa se ne radi o povredi optuženikovog prava na dokazivanje kako tvrdi žalitelj. Eventualno je činjenično stanje moglo ostati nepotpuno utvrđenim, o čemu će naknadno biti riječi.

              Pobijajući utvrđeno činjenično stanje ukazuje se da nema pouzdanih dokaza o tome da bi optuženik imao seksualne odnose sa svojom pastorkom. Ocjenjuje se da terećenje oštećenice, djeteta D. J., nije vjerodostojno jer je ona inače sklona maštanju i iznošenju neistina, kako potvrđuju svjedoci. Prvostupanjski sud je olako prihvatio nalaz i mišljenje psihologijskog vještaka iako sadrži kontradikcije koje treba otkloniti psihijatrijskim vještačenjem oštećenice. Također, trebalo je provesti psihijatrijsko vještačenje optuženika na okolnost njegovih eventualnih pedofilskih sklonosti, kao i telekomunikacijsko vještačenje na okolnost gdje se oštećenica nalazila u inkriminirano vrijeme. Konačno, trebalo je ispitati predloženu svjedokinju V. B. koja je optuženikova bliska prijateljica i ima saznanja o tome da li je on i kada imao glazbeni studio. Kako je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđenim, trebalo je, primjenom načela "in dubio pro reo", osloboditi optuženika od optužbe za kaznena djela pod toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude.

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud u zakonito provedenom dokaznom postupku sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik na štetu svoje pastorke počinio sva kaznena djela na način kako ga tereti optužba.

Oštećeno dijete D. J. dosljedno i uvjerljivo tereti optuženika da joj je u njezinoj dobi od 11 godina stavljao ruku u gaćice te gurao prst u spolovilo, a potom u njezinoj dobi od nenavršenih 13 godina života obavio s njom potpuni spolni odnošaj. Ginekološkim pregledom oštećenice, koji je obavljen svega dva mjeseca nakon događaja, utvrđeno je da je ona deflorirana. Osim tog materijalnog traga, terećenje oštećenice sukladno je iskazima njezinih prijateljica Č. V., D. T. i N. B. kojima se oštećenica ranije povjerila da joj optuženik "priča prostote", da ju je htio silovati govoreći joj da će ju naučiti seksu, da će joj sve pokazati, a također i da je oštećenici ulazio u krevet te došao pod tuš. Ove svjedokinje i same su primijetile da se optuženik čudno ponaša prema oštećenici govoreći joj kako je lijepa i zgodna te puno razvijenija od svih svojih prijateljica.

Kontekst otkrivanja događaja svakako ne govori u prilog želje oštećenice da optuženika lažno tereti. Upravo suprotno, ona nije podnijela kaznenu prijavu, već je to učinila socijalna radnica D. Č. koja je o svemu obaviještena nakon što su prijateljice oštećenice alarmirale razrednicu i pedagoga u njihovoj osnovnoj školi jer su otkrile da oštećenica putem facebooka šalje svoje pornografske fotografije na profil "…". Iako tada to nisu znale, utvrđeno je da se tim profilom služio upravo optuženik lažno se predstavljajući oštećenici kao njezin idol, pjevač I. Z. Dakle, oštećenica nije doprinijela otkrivanju kaznenog djela, već je o svemu progovorila tek na traženje drugih, zbog čega i psihologijski vještak zaključuje da, osim što kod oštećenice nema elemenata patološke motivacije za optuživanje, nema niti elemenata za hotimično optuživanje.

Nakon što je iskazivala pred sucem istrage, oštećenica je na jednak način opisivala pretrpljene spolne zlostave psihologinji u školi V. V. te psihologijskom vještaku mr. J. B. u okviru forenzičkog intervjua, a potvrdila je i svojim roditeljima J. S. i D. J. da je sve što govori istina. To što žalba ukazuje da majka oštećenice, J. S., nije povjerovala svojoj kćeri, još ne znači da oštećenica govori neistine, tim više kada se uzme u obzir da je J. S. ipak zatražila razvod od optuženika.

Pri tome, promašeno žalba ukazuje da su majka i prijateljice oštećenice ocijenile da ona živi u mašti jer izmišlja svoje kontakte sa pjevačem I. Z. Nasuprot tome, oštećenica je imala osnovanog razloga vjerovati da je to istina jer ju je u to uvjeravao sam optuženik lažno joj se predstavljajući tim imenom putem facebook profila "…".

U prilog vjerodostojnosti iskaza oštećenice govore i rezultati provedenog psihologijskog vještačenja. Vještak mr. J. B. u svom nalazu i mišljenju ocjenjuje da, iako je oštećenica zbog svoje emocionalne, socijalne i seksualne nezrelosti blago umanjene opće sposobnosti za istinito svjedočenje, sadržajna analiza njezinih konkretnih izjava ukazuje da govori iz proživljenog iskustva uz primjerenu emocionalnu pratnju, a njezino erotizirano ponašanje koje nadilazi intenzitet za tu dob vjerojatno je posljedica različitih oblika seksualnog zlostavljanja i izlaganja pornografskom materijalu. Kako vještak ne nalazi sklonosti konfabuliranju niti pojačane sugestibilnosti, zaključuje da je posebna vjerodostojnost njezinog iskaza dobra.

Konačno, sadržaj telefonskih razgovora sa oštećenicom preslušanih na raspravi od 18. veljače 2016., koje je optuženik sam snimao svojim mobitelom, sa sigurnošću dokazuje da je njezino terećenje istinito. Krajnje seksualiziran i vulgaran ton njihovih telefonskih razgovora u kojima optuženik višekratno ponavlja da želi spolni odnos sa oštećenicom te dogovara susrete u kući kada je majka odsutna uz najavu da će se sada "češće jebati, jedanput, dvaput tjedno" i sl., nedvojbeno pokazuje da je optuženik već imao seksualne odnose s oštećenicom te da to namjerava činiti i ubuduće. Pri tome, potpuno je neuvjerljiva tvrdnja optuženika da je vodio takve razgovore na nagovor oštećenice jer bi ona pritom maštala da razgovara s pjevačem I. Z. Upravo iz sadržaja jednog od razgovora, kada optuženik izrijekom traži da mu se oštećenica obraća njegovim imenom V. dušo, očito je da optuženik iznosi neistine kako bi umanjio vlastitu kaznenu odgovornost.

Jednako sadržaju ovih telefonskih razgovora, odgovara i ton razmijenjenih poruka putem facebook profila pri čemu je optuženik slao oštećenici i pornografske fotografije muških i ženskih spolnih organa. Iako optuženik tvrdi da su fotografije bile namijenjene nekoj njezinoj prijateljici, činjenica je da su poslane na profil oštećenice pod nazivom E. A. uz popratni tekst "ovo je kad sam J. …, a ovo je kad sam M. jebo", što sve pokazuje da je namjera optuženika bila upoznati oštećenicu s pornografskim materijalom kako bi ju namamio na buduće spolne odnošaje.

Kod takvog stanja stvari, dakle, kada postoje jasni materijalni, ali i personalni dokazi o seksualiziranom ponašanju optuženika prema oštećenici, prvostupanjski sud sa sigurnošću zaključuje da je terećenje oštećenice u svemu istinito zbog čega ga s pravom oglašava krivim za učin oba kaznena djela spolne zlostave djeteta mlađeg od 15 godina kvalificirana činjenicom da se radi o bliskoj osobi tj. kćeri svoje supruge i time kaznenim djelima iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11.

Osim toga, sa sigurnošću je dokazano i da je optuženik posredstvom računalnog sustava učinio oštećenici pristupačnim slike pornografskog sadržaja te poticao oštećenicu kao dijete na sudjelovanje u snimanju dječje pornografije koje je ona, na njegovo traženje, slala na facebook profil "…". Time je optuženik počinio i kaznena djela iz čl. 163. st. 1. te čl. 165. st. 1. KZ/11, što se niti u žalbi ne osporava.

Činjenično stanje nije nepotpuno  utvrđeno.

Dokazni prijedlozi obrane za provođenje psihijatrijskog vještačenja oštećenice i optuženika doista nisu prihvatljivi, kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Psihologijskim vještačenjem oštećenice utvrđeni su svi stručni parametri odlučni za procjenu njezine opće i posebne vjerodostojnosti, a psihologijski vještak je na raspravi opširno odgovarao na pitanja obrane te otklonio sve možebitne nejasnoće zbog čega prvostupanjski sud s pravom prihvaća taj nalaz i mišljenje te na njemu zasniva presudu. Psihijatrijsko  vještačenje optuženika, međutim, također nije opravdano jer tijekom postupka nisu predočeni nikakvi podaci koji bi mogli utjecati na eventualno smanjenje njegove ubrojivosti, što u smislu čl. 325. ZKP/08 predstavlja osnov za provođenje tog dokaza. Pitanje pedofilskih sklonosti optuženika ovdje nije odlučno budući se predmetna kaznena djela mogu počiniti neovisno o tome niti se takva sklonost vještačenjem može sa sigurnošću utvrditi ili otkloniti.

Također, telekomunikacijsko vještačenje nije prikladno da bi se njime utvrdilo kretanje oštećenice početkom siječnja 2015., jer nije izvjesno tko se služio njezinim mobilnim aparatom niti da bi ona u to vrijeme ostvarivala kontakte putem mobitela. Predloženo ispitivanje bliske prijateljice optuženika V. B. također nije odlučno jer je činjenica postojanja glazbenog studija optuženika već pouzdano utvrđena temeljem iskaza njegove supruge, J. S. Stoga se predloženim dokazima ne bi bitnije utjecalo na već utvrđeno činjenično stanje, već bi se bezrazložno odugovlačio ovaj kazneni postupak.

Međutim, u pravu je optuženik da su mu za pojedina kaznena djela utvrđene prestroge pojedinačne kazne,a time i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina ne odgovara okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog počinitelja.

Naime, polazeći od toga da optuženik do sada nije dolazio u sukob sa zakonom tj. ovo mu je prava osuda za kazneno djelo, a otac je troje maloljetne djece o kojima se brine, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da mu je za kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom pod toč. 1. izreke pobijane presude (sa spolnim odnošajem izjednačena spolna radnja) potrebno utvrditi kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a za kazneno djelo pod toč. 2. te izreke kaznu zatvora u trajanju od pet godina, dok mu je za kazneno djelo iz čl. 163. st. 1. KZ/11 dostatno utvrditi kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te uz prihvaćanje po sudu prvog stupnja utvrđene kazne zatvora u trajanju od jedne godine za učin kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11, osuditi ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

Iako je optuženik pokazao upornost i bezobzirnost, naročito kada je na prijevaran način potaknuto oštećenicu da snimi vlastite pornografske slike i učini ih dostupnima putem facebooka, treba reći da postojeće olakotne okolnosti kao i izostanak težih psihičkih posljedica kod oštećenice, kako zaključuje vještak, ukazuju da će se i tako odmjerenom jedinstvenom kaznom u dostatnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka. Stoga, iako se radi o odioznim kaznenim djelima na štetu djeteta, ovdje odmjerena kazna zatvora u trajanju od deset godina u potrebnoj će mjeri izraziti  prijekor društva prema takvim počiniteljima te upozoriti druge građane da se klone sličnih ponašanja.

Predmeti koji su uporabljeni za počinjenje kaznenih djela  iz čl. 163. st. 1. i čl. 165. st. 1. KZ/11, po sili zakona moraju se oduzeti, kako pravilno određuje prvostupanjski sud u izreci svoje presude.

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 13. listopada 2016.